Jelena Badovinac, glavna urednica ExtreDesetljeće karijere Marka Perkovića Thompsona obilježila su četiri događaja: sagradio je u svom rodnom selu pristojno veliku katoličku crkvu koja za mještane i okolna sela radi svih sedam dana u tjednu pa mu se kler u Vatikanu nakon silnih pisama i hodočašćenja Papi smilovao i oprostio mu splitsku kolegicu Danijelu Martinović kao bračnog druga i pred Bogom; popravio je zube; oženio se opet tajno, ali ovaj put trudnom Sandrom iz Kanade koja je u to vrijeme zamuckivala hrvatski, ali ga je u dijaspori vježbala uz Thompsonove tekstove, dobio s njom petero djece, ostvario status oca Hrvata; i priveden je u USKOK gdje su ga pitali kako je to točno izgledalo kad mu je Mladen Barišić stavio na stol pola milijuna eura da ne bi pjevao ako ga slučajno netko u Hrvatskoj poželi angažirati.

Dakle, neki Hrvati vole pjevača koji u svojem popularnom hitu za diskoteke u dalmatinskom zaleđu kaže kako "na raskršću nikad ne ide lijevom, nego desnom stazom", tom desnom stazom stigne do granice Hrvatske, dakle na carinu, tamo mu, tvrdi USKOK, kažu da se vrati natrag na raskršće jer nije pametno da nastavi dalje tim smjerom, a on jadan potpuno izbezumljen gdje da ide, stane, malo razmisli i shvati da je najbolje da stavi desnu ruku na srce, a lijevu u državnu blagajnu i povuče se u građevinski biznis. No, prije nego je naš junak iz općine Ružić shvatio da je kupoprodaja nekretnina puno manje stresna od organiziranja koncerata od kojih su mu, usput rečeno, mnogi bili stornirani od strane gradskih vlasti, ja sam ga imala prilike upoznati još kao momka s tek navučenim navlakama na prednjim zubima i tristo kuna vrijednim cipelama, kojem je bilo jedino važno da svima pjesmom kaže da je Bog zapravo Hrvat.

Početkom 2002. meni je tadašnji moj urednik dao nalog da "izgladim" stvari s Thompsonom koji se naljutio jer smo objavili ono što je rekao u intervjuu - da odlazi na neko vrijeme u Australiju pisati knjigu o povijesti Hrvata. Nakon izlaska novine Thompson se predomislio, nazvao redakciju i priprijetio da će nam staviti bombu u zgradu jer kako će on sad nakon toga objasniti svima onima koji su ga cijeli dan zvali na telefon i plačući molili: "Marko, Boga ti ne idi, molin te!" da ipak ne napušta svoju domovinu. On je svugdje demantirao sam sebe, a ja sam dobila nesretan zadatak pratiti njegovu turneju "E, moj narode".

Upoznala sam sve njegove kumove od Vukovara do Frankfurta, a tetka od oca, starog Perkovića, u Čavoglavama nas je počastila kavom i pitala bi li fotograf "tija snimiti i Markovu pušku s kojom je iša na Srbe jer ako hoće donit će je ona, eno je stoji u ormaru zamotana u lancun". Jednom su u bečkoj dvorani Sporthalle tijekom koncerta nekoliko puta pucali osigurači i nestajalo je struje. Marko me molio da izađem na binu pred četiri tisuće ljudi i kažem da će se koncert nastaviti, da mu malo dam na vremenu dok njegovi ljudi ne provjere tko su ti Srbi koji hoće opstruirati njegov koncert.

Nakon svega toga, ako je USKOK u pravu, nećemo više Thompsona pamtiti kao jednostrano odgojenog momka s izvora isušene Čikole koji se muči s gramatikom, menijem na francuskom i le Carrivim knjigama, nego kao licemjera koji se oplemenio za pola milijuna eura od kojih ovaj put nije izgradio ni kapelicu u dvorištu svoje kuće u Remetama.