Redatelj Darren Aronofsky godinama je znao da želi snimiti film o vrhunskim baletanima, a znao je i da u glavnoj ulozi želi vidjeti Natalie PortmanDarren Aronofsky, 42-godišnji redatelj, velikim se uspjehom filma “Crni labud” potvrdio kao jedan od najznačajnijih hollywoodskih redatelja današnjice. On je to bio i prije deset godina, nakon svoja prva dva filma, “Pi” i “Rekvijem za snove”, ali petogodišnjim iscrpljivanjem promašenim projektom “Fontana života” Aronofsky se pomalo izgubio. Vratio se niskobudžetnim filmom “Hrvač” koji je pobijedio na filmskom festivalu u Veneciji 2008., a potvrdio se “Crnim labudom”, filmom za koji je Natalie Portman dobila Zlatni globus.

U filmu “Crni labud”, koji se od srijede prikazuje u hrvatskim kinima, Natalie Portman glumi Ninu, mladu balerinu koja će učiniti sve da dobije glavnu ulogu u predstavi “Labuđe jezero”. Njezinu ambicioznost potiče i njezina majka, bivša balerina, a kada konačno dobije tu ulogu, Nina počinje strepiti da joj je netko želi oduzeti, prije svega nova balerina u trupi, lijepa Lily (Mila Kunis), zbog čega će upasti u psihičke probleme. S Darrenom Aronofskym razgovarali smo ekskluzivno za Nacional u povodu nedavne londonske premijere filma. S obzirom na to da je Aronofsky redatelj koji je već osjetio što znači gotovo propasti u Hollywoodu, kada mu je Brad Pitt napustio snimanje filma a on je godinama tražio zamjenu, ali i uspjeti kada to nitko nije očekivao, i to s Mickeyjem Rourkeom u filmu “Hrvač”, sasvim mirno i realno gleda na situaciju u filmskom biznisu. On je sada opet na vrhu, a njegov sljedeći film bit će “Wolverine” s Hughom Jackmanom.

NACIONAL: Kao i “Hrvač”, i film “Crni labud” je za vaše glumce tjelesno iscrpljujući. Znači li to da volite mučiti glumce ili tu postoji dublje značenje?

- Jedan od razloga zbog čega volimo ići u kino jest taj da bismo vidjeli glumačke izvedbe, i to snažne glumačke izvedbe. Glumci koje ja angažiram znaju da ulaze u nešto posebno, gdje će pomicati granice tjelesne i psihičke zahtjevnosti. Glumci cijene taj moj pristup jer smatram da su baš zbog toga i prihvatili uloge u mojim filmovima. Bez obzira na to što im je na trenutke teško, mislim da uživaju u radu sa mnom jer im ja omogućavam da iskažu tu strast zbog koje se i bave glumom. Pitajte Natalie Portman i Milu Kunis, mislim da će vam reći da su uživale na snimanju ovog filma.

NACIONAL: Natalie Portman bila je prva glumica koju ste odabrali za ovaj film. Bi li film bio uopće snimljen da ona nije prihvatila ulogu?

- Natalie Portman susreo sam prije deset godina, zatim prije osam godina u New Yorku, na Times Squareu, dok je još studirala. U to vrijeme imao sam prve ideje o ovom filmu i sjetio sam se kako je ona nakon svog prvog filma “Leon profesionalac”, a tada je imala 13 godina, rekla svom agentu kako bi jednog dana htjela glumiti u filmu s temom baleta. Kada smo se susreli i kada smo razgovarali o mojim idejama za ovaj film, inzistirala je da glumi u njemu. Uvijek kada smo se, nakon toga, susretali, govorila mi je “gdje je taj film o baletu, ostarjet ću i neću moći glumiti balerinu”, a ja sam joj stalno govorio da se ne brine i da radim na njemu. Trebale su godine da konačno počnemo snimati taj film. Na njemu su radila tri scenarista koji su napisali 40 verzija scenarija i cijeli projekt je bio prilično kompliciran. Međutim, Natalie Portman je bila uporna, čekala je, godinu dana je vježbala za ulogu balerine, gubila je težinu i na kraju je transformirala svoje tijelo u tijelo balerine. To što je ona napravila za ovaj film bilo je mnogo teže od onoga što je Mickey Rourke napravio za ulogu u “Hrvaču”. Njemu je trebalo dva do tri mjeseca da se pripremi za ulogu hrvača, a Natalie Portman je trenirala pet sati dnevno godinu dana. U jednom trenutku sam se pobojao kako je nemoguće od glumice stvoriti balerinu, pitao sam se što ću onda. Ali ona je uspjela, nakon dva mjeseca treninga vidio sam da sve ide u pravom smjeru.

NACIONAL: Mnogi novinari već su primijetili sličnosti između filmova “Crni labud” i “Hrvač”?

- Mark Heyman, jedan od scenarista, rekao mi je kako postoje sličnosti između ta dva filma a ja sam mu rekao “pa to je sjajno”. Nisam se bojao usporedbi jer se radi o dva vrlo različita svijeta. Jedan je svijet visoke umjetnosti, drugi je svijet, da tako kažem, niske umjetnosti, iako mnogi ljudi ne smatraju hrvanje umjetnošću. Osobno sam vrlo zainteresiran za izvedbu a u “Crnom labudu” postoji baletna izvedba u kojoj glumci koriste svoja tijela da bi stvorili umjetnost, pri čemu se suočavaju s ozljedama, boli i starenjem, a sve to ih zaustavlja u izvedbi. Za mene je magija filma to što možeš prikazati ostarjelog hrvača koji umire ili nevinu i ambicioznu balerinu te publiku provesti kroz njihovo emotivno putovanje. Pri tome nije bitno radi li se o muškarcu ili ženi, mladoj ili staroj osobi.

NACIONAL: Odakle potječe vaše zanimanje za balet?

DARREN ARONOFSKY, Mickey Rourke, Marisa Tomei i Evan Rachel Wood na premijeri filma 'Hrvač' 2008.- Moja sestra Patti bila je balerina, dok ja, s druge strane, nisam znao ništa o tome, i igrao sam bejzbol i američki nogomet. Vidio sam da u sobi ima balerinke, na zidu postere balerina, ali nisam ništa shvaćao. Nakon što sam diplomirao na filmskoj akademiji napravio sam potencijalnu listu tema kojima bih se želio baviti, jedna je bila svijet hrvanja, druga je bila svijet baleta. Znači, o toj sam temi godinama razmišljao, iako dugo nisam znao kako da prikažem taj svijet na filmu.

NACIONAL: Kada ste ušli u svijet baleta, jesu li vam ljudi iz tog svijeta odlučili pomoći u stvaranju filma?

- Nimalo, uopće nisu bili kooperativni. Obično, kada radite film s određenom temom, sva vam se vrata otvaraju. Svi su sretni što o njima želite snimiti film. Ljudi iz svijeta baleta kao da nisu bili zainteresirani za to. Oni se drže izolirani, bave se samo baletom i bilo je jako teško uspostaviti komunikaciju s njima. Bilo mi je lakše skupiti i organizirati grupu hrvača koji su beskućnici za film “Hrvač” nego grupu balerina. Jedan od producenata “Crnog labuda” bavio se samo suradnjom s balerinama, da ih uvijek ima dovoljno, da dolaze na vrijeme na snimanje, i ispostavilo se da je imao najteži posao. Što smo više ulazili u taj svijet i što smo više pokazivali kako na iskren način želimo prikazati svijet baleta, to su nam oni manje pomagali. Nitko nam nije želio pomoći.

NACIONAL: Kako ste riješili taj problem?

- Vrata su se otvorila kada smo sa sobom doveli baletana Benjamina Millepieda, koji je bio koreograf na ovom filmu i kojeg strašno respektiraju u svijetu baleta. On poznaje jako puno baletana i balerina, nakon čega smo počeli surađivati s baletnom trupom iz Pennsylvanije čije se balerine pojavljuju u filmu. Na kraju smo uspjeli napraviti isto što i s hrvačima u “Hrvaču”, a to je da smo im rekli “radite ono što i inače radite a mi ćemo vas samo snimati”. Ljudi iz baletnog svijeta koji su vidjeli film reagirali su pozitivno. Mnogo je filmova o baletnom svijetu vrlo naivno, ne prikazuju taj svijet iskreno, često se radi o romantičnim komedijama. “Crni labud” je ogledalo baletnog svijeta, mračna priča, jer su najpoznatiji svjetski baleti najčešće mračne bajkovite priče.

NACIONAL: Film je bolno iskustvo i za gledatelje koji gledaju sve te patnje balerina.

- Želio sam prikazati nešto što će utjecati na publiku i u slučaju ovog filma želio sam prikazati mnogo uznemirujućih scena strave, jer publika voli kada je se prestraši. Dobro, ne svi, ali neki vole.

NACIONAL: Balerine kroz patnju žele dosegnuti savršenstvo u izvedbi. Tražite li i vi savršenstvo u izvedbi od svojih glumaca?

- Nekada sam vjerovao u koncept savršenstva u umjetnosti, ali više ne vjerujem. Svoje razmišljanje promijenio sam tijekom snimanja “Hrvača” jer kad radite s Mickeyjem Rourkeom, onda nema šanse da predvidite što će on napraviti. Znate kako je s njime – dajte mu igralište i što više igračaka i čekajte da vidite što će napraviti. Uz to, postavite kameru na pravo mjesto u pravom trenutku. Iznenada, nešto se počne zbivati. Ako se sjećate, jednu pjesmu za film “Hrvač” napisao je Bruce Springsteen. U njoj u jednom stihu on spominje jednonogog psa koji hoda ulicom. Pitao sam se kako jednonogi pas može hodati ulicom, tronogi može, ali jednonogi baš i ne. Springsteen je za tu pjesmu dobio Zlatni globus. Tu noć smo slavili i nakon nekoliko pića pitao sam ga: “Bruce, kako jednonogi pas može hodati ulicom?” On mi je odgovorio: “Poezija je prepuna pogrešaka.” Tako vam je i sa snimanjem filmova, okupite mnogo dobrih stvari na jednome mjestu i kada akcija počne, može doći do kaosa. Rezultat toga je nekakav film, ali što je uopće perfekcija? Percepcija perfekcije mijenja se svakih deset godina.

NACIONAL: O vašem filmu se priča i zbog prilično eksplicitne scene seksa između Natalie Portman i Mile Kunis.

POSRNULA BALERINA Darren Aronofsky s glumicom Natalie Portman- U počecima sam razmišljao kako bi bilo dobro napraviti scenu seksa u kojem sudjeluju glumica i njezina dublerka jer to do sada nisam vidio na filmu. S obzirom na to da je “Crni labud” film u kojem djevojka postaje žena, seks je bitan dio u toj transformaciji i zato je bitan dio u filmu. Ujedno, jadno je to što se događa u američkim filmovima, da je seks iz filmova nestao. U redu je gledati nasilje na filmu, ali nije u redu pokazati golo žensko tijelo. Cijeli svijet se izokrenuo. Nedavno sam šetao ulicama Manhattana sa svojim četverogodišnjim sinom i na ogromnom reklamnom panou bila je prelijepa djevojka, oskudno odjevena, s pištoljem za kompjuterske igre u ruci. Moj sin je primijetio pištolj, a ne prelijepu djevojku. Danas imamo fetiš na nasilje umjesto da imamo fetiš jedni na druge.

NACIONAL: S posljednja dva filma postali ste slavljeni redatelj, ali kako ste se osjećali prilikom snimanja “Fontane života” gdje ste imali ogroman proračun i još veće probleme tijekom snimanja?

- Snimanje “Fontane života” bilo je jedinstveno iskustvo. Što sam imao više novca, to sam imao više problema. Moj je problem stvarala i situacija na filmskom tržištu gdje se traži prepoznatljiv naslov filma s prepoznatljivom temom, a oni koji ulažu novac u filmove vrlo su nervozni, nitko više ne želi riskirati. Vrijeme kada sam snimao “Fontanu života” bilo je čisto sranje za mene. I tada su se snimali dobri filmovi, ali još više se snimalo sranja od filmova, a ja sam vjerovao da će za mene doći bolja vremena. Nisam bio zabrinut za sebe, nimalo.

NACIONAL: Prije “Hrvača” bila vam je ponuđena režija filma “Batman – Vitez tame”, ali ga je na kraju režirao Christopher Nolan.

- Chris Nolan je napravio odličan posao, dao je kompaniji Warner Bros. ono što su tražili i mislim da su ti ljudi jako zadovoljni. Moja ideja o Batmanu bila je sasvim suprotna od njegove, ali, iskreno, nikada nisam bio zainteresiran za režiju tog filma. Bili su me angažirali još dok sam snimao “Rekvijem za snove”, nakon čega sam odlučio režirati “Fontanu života”. A onda sam shvatio da mi nitko neće dati novac za “Fontanu života” ako se ne predstavim kao redatelj koji će uskoro režirati film o Batmanu. Kao klinac nisam volio Batmana, nisam na njega gledao kao Chris Nolan tako da, realno, nikada nisu postojale stvarne šanse da režiram taj film. Svaki put kada su mi producenti govorili o režiji Batmana ja bih rekao: “Može, ali dajte da prvo razgovaramo o filmu ‘Fontana života’.” A kada sam ga počeo snimati, jasno sam rekao da neću režirati Batmana.

NACIONAL: U kakvim ste odnosima s Bradom Pittom, s obzirom na to da je napustio snimanje “Fontane života” i tako prilično ruinirao vaše nade u taj film?

- U jako smo dobrim odnosima. Budući da obojica imamo malu djecu, kada se susretnemo, razgovaramo o očinstvu.