SANADER S HU JINTAOM Kineski predsjednik je posjetio Hrvatsku dva tjedna prije ostavke bivšeg premijera, a hrvatska javnost nikad nije doznala zašto se nakon posjeta nisu realizirali nikakvi posloviIako je na poziciju potpredsjednika Vlade imenovan uz obrazloženje kako će svojim iskustvom vođenja velike privatne kompanije pokušati poboljšati poslovno okružje u Hrvatskoj, glavni zadatak Domagoja Miloševića bit će uvesti važne promjene u funkcioniranju ključnih državnih i lokalnih institucija, te njihovom odnosu prema stranim institucijama. Naime, ako želi potaknuti novi ciklus gospodarskog rasta u što kraćem periodu, hrvatska vlada mora privući što više stranih investicija. Suprotno uvriježenom mišljenju, glavna prepreka takvim investicijama u Hrvatskoj nije bilo loše poslovno okružje, visoka birokratiziranost ili korupcija, već nesposobnost ključnih hrvatskih državnih institucija, na čelu s Vladom, da realiziraju goleme mogućnosti gospodarske suradnje s velikim svjetskim državama. U posljednjih pet godina takvih je prilika bilo mnogo, no zahvaljujući potpunoj indolenciji, neaktivnosti i krivim političkim procjenama hrvatskog državnog vrha, u čemu je prednjačio bivši premijer Ivo Sanader, potencijalne investicije vrijedne stotine milijuna eura nikad nisu realizirane. U tom periodu Hrvatsku su s konkretnim interesom za investicije posjećivali čelnici velikih i financijski moćnih država kao što su Kina, Rusija, Katar, Indija i mnoge druge, no njihovi posjeti nisu rezultirali ni jednim značajnijim poslom.

Da su neki od predloženih poslova realizirani, efekti recesije na hrvatsku privredu bili bi manji, stanje gospodarstva bolje, a može se pretpostaviti i da bi se brojnim hrvatskim tvrtkama otvorile mogućnosti nastupanja na novim izvoznim tržištima, što bi rezultiralo većim stupnjem gospodarskog rasta. Zato je jasno kako do ekspanzije stranih investicija u Hrvatskoj neće doći ne dođe li do promjene temeljne državne politike, a tu bi reformu koja podjednako uključuje promjene u unutarnjoj i u vanjskoj politici, trebao predvoditi upravo Milošević. Najpoznatiji primjer propuštene šanse za razvoj hrvatskog gospodarstva dogodio se u lipnju 2009. godine kad je Hrvatsku posjetio kineski predsjenik Hu Jintao. Kineska delegacija sastojala se od 200 gospodarstvenika, a u Hrvatsku su doputovali s popisom projekata koje su smatrali interesantnima. Uglavnom se radilo o ulaganjima u infrastrukturu. Kineske državne kompanije tako su navodno bile iznimno zainteresirane za ulaganja u Hrvatske željeznice, turističke projekte, drvnu industriju, vodoprivredu i posebno za luke u Rijeci i Pločama. Taj događaj je u diplomatskim krugovima, s obzirom na to da kineski predsjednik iznimno rijetko napušta Kinu, protumačen kao značajan znak naklonosti te države prema Hrvatskoj, odnosno kao mogućnost privlačenja znatnih kineskih ulaganja.

Prema neslužbenim informacijama, te investicije mogle su dosegnuti iznos od 10 milijardi eura, no vlada bivšeg premijera Sanadera brojnoj skupini kineskih gospodarstvenika koji su doputovali u delegaciji, navodno, nije ponudila ni jedan konkretan projekt. Dapače, sama priprema susreta bila je toliko loša da Hrvatska nije iskoristila ni tradicionalni običaj kineskog predsjednika da prilikom posjeta nekoj stranoj državi kao svojevrsni poklon potakne realizaciju određenih poslova. Primjerice, tijekom nedavnog posjeta SAD-u Hu Jintao je potpisao 40 milijardi dolara vrijedne ugovore za kupovinu roba i usluga američkih kompanija. Jasno, odnos Kine prema Hrvatskoj ne može se uspoređivati s odnosom prema SAD-u, no nesporno je kako je uz adekvatni rad, trud i političku volju posjet kineskog predsjednika mogao rezultirati milijunskim ulaganjima kineskih tvrtki u Hrvatsku. Zašto te političke volje nije bilo pitanje je na koje nema jasnog odgovora, naročito s obzirom na to da je Sanader dva tjedna kasnije podnio ostavku.

Ipak, u domaćim političkim krugovima u prošlosti se spekuliralo o dva razloga. Prvi je taj što je Sanader navodno smatrao kako bi poboljšanje suradnje s Kinom ugrozilo odnose Hrvatske s SAD-om i Europskom unijom. Ako je to i točno, radilo se o golemoj pogrešnoj procjeni. Naime, nije upitno da se SAD i Europska unija protive ulasku kineskih tvrtki u vlasništvo ključnih europskih kompanija, naročito infrastrukturnih tvrtki, no isto tako je činjenica da su neke države Europske unije ušle u takve aranžmane bez ikakvih sankcija. Primjerice, kineska državna kompanija Cosco Pacific je 2008. preuzela upravljanje nad dijelom najveće grčke luke Pirej. Grčka vlada prošle godine pristala je kineskoj kompaniji za 665 milijuna eura ustupiti 35-godišnju koncesiju za upravljanje jednim od dva postojeća doka luke i trećeg čiju će gradnju financirati sam Cosco. Na taj način kapaciteti luke bi u vrlo kratkom vremenu bili povećani za 250 posto, bilo bi otvoreno 100 novih radnih mjesta, a uz to kineska kompanija se obvezala Grčkoj prepustiti 24,5 posto godišnjeg prihoda luke, što se tijekom trajanja ugovora procjenjuje na oko 4,3 milijarde eura, od čega su Kinezi ponudili garancije za 3,4 milijarde profita.

Sličan aranžman za unaprjeđenje svojih luka mogla je sklopiti i Hrvatska, a važno je napomenuti kako je otad i Srbija započela pregovore s Kinom o financiranju milijardu dolara vrijednih projekata. Drugi navodni razlog Sanaderove nesklonosti da osnaži suradnju s Kinom bio je to što su tamošnji investitori uglavnom bili zainteresirani za infrastrukturne projekte. Kad bi takvi projekti bili prepušteni strancima, vjerojatno je da bi ti investitori uveli mnogo precizniju kontrolu troškova gradnje, koji su u državnom aranžmanu često bili višestruko veći od realnih. Ukratko, prepuštanjem velikih infrastrukturnih projekata strancima, domaći građevinari izgubili bi mogućnost ekstraprofita koji su godinama stjecali na račun države. Sličnu politiku kao i prema Kini, Sanader je vodio i prema Rusiji. Od njegova dolaska na vlast 2003., odnosi Hrvatske s tom državom, unatoč naporima tadašnjeg predsjednika Mesića, konstantno su se pogoršavali. Dapače, jedan od prvih Sanaderovih premijerskih poteza bio je da ukine projekt naftovoda DružbAdria, koji je tada bio prioritetni interes ruskih državnih naftnih kompanija u jugoistočnoj Europi. Ta situacija mogla se promijeniti sredinom 2007. godine kad je na energetski summit u Zagreb doputovao ruski predsjednik Vladimir Putin. On je hrvatskoj vladi ponudio u planiranom projektu sudjelovanje u gradnji plinovoda Južni tok, tada tek jednom od više planiranih takvih projekata namijenjenih povećanju opskrbe europskog tržišta plinom. Za Rusiju je tada Južni tok bio iznimno važan projekt, budući da su SAD i EU službeno podržavale konkurentski projekt Nabucco, koji bi Europu snabdijevao srednjeazijskim plinom i tako smanjio energetsku ovisnost o Rusiji. Ruski državni vrh stoga se nadao kako će atraktivnim gospodarskim ustupcima uspjeti privući što više država jugoistočne Europe da sudjeluju u njihovu projektu, a takva ponuda dana je i Hrvatskoj. Putin je ovdašnjoj vladi bio spreman formalno garantirati kako će kroz Hrvatsku prolaziti magistralni dio plinovoda, čime bi se Hrvatskoj otvorila mogućnost milijunskih prihoda od tranzita plina, no neformalno je bilo jasno kako se radilo o ključnom uvjetu za jačanje gospodarske suradnje.

Da je Vlada tada pristala potpisati ugovor s Rusijom i drugi ruski investitori pojačali bi svoje aktivnosti u Hrvatskoj, dok bi se za domaće tvrtke otvorila mogućnost dobivanja značajnijih poslova na ruskom tržištu. Ipak, dogodilo se upravo suprotno. Sanaderova vlada, zaokupljena izborima, više od godinu dana nije odgovorila na Putinovu ponudu, što je u Rusiji protumačeno kao iskaz nepoštovanja. Ruske vlasti su se okrenule pregovorima sa susjednim državama, a epilog cijelog slučaja je da danas Srbija i Slovenija imaju potpisane ugovore o prolasku glavne rute Južnog toka kroz njihove zemlje, Mađarska i Južni tok i Nabucco, dok će Hrvatska biti spojena samo s odjeljkom. To znači da jedino Hrvatske neće zarađivati od tranzita plina plinovodom kad se izgradi. S druge strane, hrvatska vlada nikad nije pokazala interes za privatne ruske investitore. Dapače, i službeni zahtjevi ruske vlade da im se omogući adekvatno zemljište u Zagrebu za gradnju nove ambasade u više navrata su odbijeni. U takvim okolnostima nije ni čudo da su gospodarski odnosi Hrvatske i Rusije bili iznimno loši i da su investicije vrijedne milijune eura propale. Sličnu sudbinu doživjeli su i pokušaji bivšeg hrvatskog predsjednika Mesića da uspostavi gospodarsku suradnju s Katarom. Ta mala plinom bogata država na arapskom poluotoku za suradnju i ulaganja u energetski sektor zainteresirana je više od deset godina. Prvi kontakti ostvareni su još krajem 90-ih, kada je katarski emir Hamad bin Kalifa Al-Thani navodno bio zainteresiran za ulaganje u Hrvatsku. Ipak, ti su razgovori zaustavljeni, da bi se reaktualizirali u proljeće 2003. kad je katarski emir pozvao u službeni posjet Radimira Čačića, tadašnjeg ministra obnove i razvoja u vladi Ivice Račana.

DOMAGOJ MILOŠEVIĆ Novi potpredsjednik Vlade, zadužen za investicije, morat će potpuno izmijeniti sustav privlačenja stranih ulaganja ako želi potaknuti gospodarski rast u državiU dvosatnom razgovoru emir je ponudio investiranja i financiranje terminala za ukapljeni plin (LNG) na Krku. Kako je Čačić svojedobno ispričao u razgovoru za Nacional, uvjeti su bili maksimalno povoljni te je on o ponudi obavijestio Račana, Mesića i Tomislava Dragičevića, direktora Ine. Račana taj problem nije pretjerano zanimao, no Mesić i Dragičević pokazali su interes, ali nisu imali podršku tadašnje vlade. Tijekom ljeta katarski stručnjaci su došli u Hrvatsku i izradili projektnu dokumentaciju prema kojoj bi ukupni kapacitet terminala ukapljenog plina bio tri puta veći od godišnje hrvatske potrošnje plina. Onda je krajem 2003. na vlast došao HDZ i cjelokupni projekt je stavljen ad acta. Kad se u Hrvatskoj nekoliko godina kasnije počelo govoriti o mogućnosti gradnje, Katar je opet pokazao interes, no na kraju je projekt dodijeljen konzorciju zapadnoeuropskih tvrtki. U diplomatskim krugovima i tada se pričalo kako je toj odluci kumovao politički pritisak Europske unije, no nesporno je kako je odnos hrvatske vlade prema Kataru godinama bio katastrofalan. Primjerice, prije otprilike godinu i pol dana katarski šeik iskazao je načelni interes da kupi splitsko brodogradilište. Inicijalne informacije o poslovnom stanju Brodosplita od Vlade je zatražio QInvest, investicijski fond pod izravnom šeikovom kontrolom, no bilo kakav odgovor iz Vlade nikad nije poslan.

S druge strane, Vlada nikad nije učinila bilo kakav napor da se približi investitorima iz Katara i drugih arapskih država. Primjerice, Hrvatska u toj regiji nema ni ambasadu, već sve poslove obavlja ambasada iz Kaira. Takav odnos rezultirao je time da Hrvatska danas među arapskim investitorima uživa status neozbiljne države, a golemi potencijal temeljen na osobnom prijateljstvu bivšeg predsjednika Mesića i katarskog šeika neiskorišten. Ipak, želi li izbjeći dugogodišnju ekonomsku stagnaciju koja joj prijeti, Hrvatska si više ne smije dopustiti da ne iskoristi prilike za gospodarske odnose s bogatim stranim državama kao što su Kina, Rusija i Katar, ali i Indija, Libija, Kazahstan i mnoge druge koje su Hvatskoj tijekom proteklih godina bezuspješno nudile gospodarsku suradnju. To zahtijeva korjenitu promjenu u funkcioniranju hrvatskih državnih institucija na čelu s Vladom, a ako to uspije postići, Domagoj Milošević ispunit će smisao svog imenovanja u Vladu.