Predrag MatvejevićNe znam koliko je umjesno govoriti o povratku Miroslava Krleže. Nije posrijedi ni njegov izgon. Latinoviczi se vrate pa opet odu. Tridesetak je godina proteklo od Krležine smrti. U posljednja dva desetljeća ime mu se spominjalo, ali najčešće uzgred. Promjene koje su nastupile u hrvatskome društvu nisu poduprle djelo našega najvećeg pisca. Obilazeći zagrebačke knjižare lako ćemo se uvjeriti da su njegove knjige na njihovim policama rijetke. Ni školski programi nisu mu previše skloni. Kazališne scene i izdavaštvo ne otimaju se mnogo za nj, premda ponekad, izvodeći ili objavljujući pojedina njegova djela, stvaraju jednu vrstu privida ili pak umiruju savjest. Krležina sabrana djela izišla su posljednji put u Bosni i Jugoslaviji, u Sarajevu i Jugoslaviji, u kući “Oslobođenje”, prije suludog balkanskog obračuna i rata kojem smo bili svjedoci.

U Zagrebu su zapravo počela izlaziti pa ubrzo stala, prestala. Doduše, objavljeno je ipak nekoliko Krležinih knjiga. “Leda” se upravo igra u Zagrebu, a “Gospoda Glembajevi” pripremaju u Beogradu. U Osijeku se održavaju povremeno “Krležini dani”. Ponegdje iziđe i poneki napis o piscu “Hrvatskoga boga Marsa”. Krleža nije zaboravljen, ali najčešće je zaobiđen ili na neki način ušutkan. Zašto je tome tako i mora li biti? Koliko je za to “kriv” sam Krleža ili su uzrok tome okolnosti koje su promijenile odnos prema njemu, ne jedino u sredini iz koje je potekao? Ima svakako više razloga da je tome tako. Oni su, uz ostalo, dio naše povijesti, možda i usuda. Valja se zamisliti nad njima, nad nama samima. Krleža je, neosporno, pripadao lijevim tokovima političke kulture.

Desnica (na vlasti ili izvan nje) to lakše prešućuje nego što prašta. Pisac čiji se život i rad odvijao na ljevici plaća za to danak. Posrijedi je naš najveći pisac. Njegova prisutnost ili odsutnost odaje stanje u književnosti i kulturi. Krleža je više držao do naroda nego do nacije. To je izričito isticao. Autor “Balada Petrice Kerempuha” nije bio lišen nacionalnog osjećaja, ali je prezirao nacionalizam - hrvatski i ostale nacionalizme na ovim prostorima. To se ne zaboravlja. Račun kad-tad dođe na naplatu. Čini se da je u dva posljednja desetljeća došao. Pisac “Zastava” bio je zagovornik slobodne zajednice Južnih Slavena, vodio je do kraja života “Enciklopediju Jugoslavije”. Jugoslavija je propala i nema nikakvih izgleda da se podigne iz ruševina i obnovi.

Oni koji su je podržavali postali su neka vrsta izdajnika u obračunima u kojima nema ni volje ni sposobnosti da se pojave i orijentacije stave u povijesni kontekst kojem pripadaju i da im se - u takvu kontekstu - potraži pravo značenje. U sličnim prilikama posao kritike izostaje. U ranom razdoblju svoga života i stvaranja Krleža je bio pobornik radikalnog antikonformizma. Usmjerio je dio hrvatske i jugoslavenske inteligencije prema utopijskoj ideji komunizma, kakva se širila svijetom ne uspijevajući se ostvariti u zamišljenom ili željenom obliku. Autor “Dijalektičkoga antibarbarusa” bio je, unatoč svemu, jedan od prvih pisaca na evropskoj ljevici koji su uvidjeli što je staljinizam, koji su očitovali rezervu prema njegovim zahtjevima ili prisilama u kulturi, književnosti pa i samome društvu. To mu, čini se, nije dovoljno za “rehabilitaciju”. Jest za pritajenu ili prešutnu osudu. Krleža je vidio Titovo djelo kao pouzdan povijesni putokaz u našem prostoru i vremenu. Oni koji danas prikazuju Josipa Broza kao “zločinca” ili “izdajnika” hrvatskoga naroda (srpskoga također, ni u Srbiji nisu rijetka slična raspoloženja), Krležu vide kao titovskoga suučesnika, ako ne i dvorjanina. On se doista pribojavao da nas nakon Titove smrti opet ne snađe zlo.

Snašlo nas je gore. Krleža je bio agnostik ili pak ateist - teško je utvrditi granicu između jednog i drugog. Klerikalizmi koji su se na razne načine privukli k vlasti ili privili uz nju - i katolički, i pravoslavni, možda uskoro i islamski - nemaju nikakva razloga ni želje da pridonesu širenju krležijanskih ideja i djela. Krleža je dočekao s povjerenjem Franju Tuđmana u času kad se tek vratio iz Beograda u Zagreb. Nadao se da će on unaprijediti rad zagrebačkog Instituta za povijest radničkog pokreta, kojem je postavljen za direktora. Krleža se smatrao dužnim prema onima koji su, čitajući njegove radove, postali ljevičari, revolucionari ili komunisti, da bi na kraju izgubili živote u zatvorima, domaćim ili stranim, u fašističkim logorima ili staljinističkim čistkama. Koji su ponekad stradali i od ruke dojučerašnjih drugova. Onoga časa kad je bivši general i kadrovik JNA Franjo Tuđman počeo govoriti o “Hrvatskoj do Drine”, Krleža se digao od stola i prekinuo svaku vezu s njim: “Zar da opet zaratimo jedni s drugima”, bile su njegove riječi. Znamo što se sve dogodilo, ne samo u BiH. Krleža je volio Bosnu, tražio je da mu spomenik na grobu bude nalik na bosanski stećak. Miroslav Krleža pripada volterovskim piscima, kojih je opus značajniji od zbroja pojedinih djela. Kulture veće i otvorenije od naših teško izlaze na kraj s takvim kritičarima suvremenosti i povijesti. Vlasti ih potiskuju, politike prilagođuju potrebama. Krleža je skupo platio svoju odanost ideji socijalizma - moglo bi se reći “socijalizma s ljudskim licem”, kakav su zagovarali već prije istočnoevropski disidenti. Potpisao je Deklaraciju o položaju hrvatskoga jezika, ali je smatrao da su “hrvatski i srpski jedan jezik, koji Hrvati zovu hrvatskim, a Srbi srpskim”. Smatrao je da svaki narod ima pravo zvati vlastitim imenom jezik kojim govori i piše. Podsjećao je one koji nerado pamte ono što im ne odgovara - da je Otac Domovine “Ante Starčević pisao ekavski, a Vuk Karadžić ijekavski”. Dao je primjer “Enciklopedijom Jugoslavije”, koju je vodio i usmjeravao.

Takav Krležin stav ne pruža dovoljno jamstva provincijskim duhovima, koji misle da jedino oni imaju pravo odlučivati o odnosima jezika i naroda. Iskustva u sukobima na ljevici ponukala su Krležu da upozori mlade buntovnike 1968. da će i oni “vidjeti ostvarenje svojih ideala”. Ima dosta razloga zbog kojih je danas sve manje onih koji se povremeno ipak pozivaju na Krležu. Koji ga ne prešućuju i ne odguruju u stranu. Stoga nam se na trenutke čini kao da autora golemoga opusa nema među nama. Nisu u pitanju samo pokušaji da ga obezvrijede. To je stanje stvari - naša kulturna i društvena klima, kriza koja nije samo ekonomska. Ne vjerujem da se danas i ovdje može knjigom poboljšati položaj u kojem jesmo, okolnosti nas pritišću. Ali što nam preostaje? Krležino djelo opominje.

Predrag Matvejević