Tomislav Karamarko, šef UNS-a, još se žestoko protivi novom zakonskom prijedlogu o ustroju tajnih službiJoš 5. veljače sve dnevne novine kao svojevrsnu senzaciju objavile su tvrdnju premijera Ivice Račana da je stanje u tajnim službama katastrofalno. Već godinama hrvatski mediji pišu o zločinima HDZ-ova obavještajnog podzemlja, a otvaranjem SIS-ovih i SZUP-ovih dosjea pojavili su se i neporecivi dokazi o hrvatskoj obavještajnoj katastrofi. Ipak, sve dosad Račan nije izrekao tako vehementnu ocjenu o bilo čemu, a najmanje o obavještajnom aparatu.
Prema Nacionalovim saznanjima, netipični Račanov istup izazvan je žestokim sukobom s Tomislavom Karamarkom, šefom UNS-a, koji je stavove o nacionalnoj sigurnosti elaborirao posluživši se primjerom Ivića Pašalića. Verbalni okršaj dogodio se 3. veljače na jednom od radnih sastanaka posvećenih reformi obavještajnih službi. Osim Račana, njegova zamjenika Gorana Granića i Karamarka na sastanku su bili i Stipe Mesić, predsjednik Republike, te Željko Bagić, predstojnik predsjednikova ureda.
”Što će se dogoditi ako premijersku funkciju preuzme Ivić Pašalić?”, pitao je Karamarko, polemizirajući s Račanom. “A što će se dogoditi ako postane predsjednik države!”, bijesno je odbrusio Račan, dodajući nešto staloženije: “Uostalom, iz vaše kuće Pašaliću cure informacije.”
Drugim riječima, nakon dvije godine premijerskog mandata Račan je napokon shvatio ono što je očito cijeloj hrvatskoj javnosti: da je vrlo malo državnih institucija kojima Račanova vlada potpuno upravlja, a osobito obavještajnim organizacijama. Zato je, u neku ruku, riječ o vrlo značajnom sastanku. Pedsjednik države i premjer nakon 3. veljače definitivno su postali politički saveznici, a s dnevnog je reda skinut i njihov dvogodišnji sukob oko tajnih službi.
Razgovaralo se o dvije teme. Prvo, o krivnji Joze Radoša, ministra obrane, za objavljivanje transkripata koji su nastali tajnim snimanjem razgovora Slobodana Miloševića, bivšeg srbijanskog predsjednika koji je danas pritvorenik Međunarodnog kaznenog suda. Karamarko je ukratko izvijestio o sjednici Korodinacije obavještajne zajednice koja je, zbog iste teme, sazvana dan prije. Na njoj je sudjelovao i predstavnik MORH-a koji je pokušao objasniti zašto je Radoš s povjerljivih obavještajnih dokumenata skinuo oznaku državne tajne čim su se oni pojavili u tjedniku Globus. Mesić i Račan bili su suglasni da je riječ o vrlo teškom političkom krimenu, s elementima kažnjivog djela. Daljnja istraga prepuštena je Državnom odvjetništvu i saborskom Odboru za nacionalnu sigurnost. Doduše, državni odvjetnik je zaokupljen spašavanjem svoje karijere, a Đurđa Adlešić, predsjednica spomenutog saborskog tijela, Radoševa je stranačka kolegica. Zato se ne treba čuditi što se njezin Odbor radije zabavlja prometnom nesrećom Milana Bandića, smijenjenog zagrebačkog gradonačelnika iz SDP-a.
Druga točka bila je posvećena još samo nekim neusuglašenim člancima novog zakona o nacionalnoj sigurnosti koji je kreiran prema dogovorima Mesića i Račana. Premijer je, kako je javno poznato, od početka zahtijevao ukidanje UNS-a preko kojeg je predsjednik države imao nadzor nad cijelim špijunskim aparatom. Mesić se tomu dugo opirao, ali je na kraju prihvatio Račanovu shemu koja će se u formi finalnog zakonskog prijedloga pojaviti pred Saborom. Ako saborska većina to prihvati, postojat će tri tajne službe: POA – Protuobavještajna agencija, OA – Obavještajna agencija i VOA- Vojnoobavještajna agencija. Sadašnji SZUP postaje POA, HIS se mijenja u OA , a SIS u VOA.
Upravljačke funkcije nad obavještajnom zajednicom obavljat će jedan od potpredsjednika Vlade, dok kontrolna uloga pripada Vijeću za nacionalnu sigurnost na čelu s predsjednikom države.
Ukratko, na sastanku od 3. veljače, smatrajući da je sve definirano, Mesić se nije trudio oko obrane svoje dosadašnje kontrolne ovlasti nad obavještajnom zajednicom. Mesića je mnogo više zanimalo hoće li reforma špijunskih službi rezultirati kvalitetnijim i sadržajnijim informacijama koje svakodnevno dobiva na stol. “Ja sam danas izvanredno dobro obaviješten o količini žita u makedonskim silosima, ali nemam pojma što se događa u Zagrebu”, rekao je u jednom trenutku, ilustrirajući besmislenosti sadašnjih sedam špijunskih službi.
Ipak, Karamarko je i nadalje inzistirao na Mesićevim starim zakonskim varijantama, tvrdeći da se moraju osigurati mehanizmi za sprječavanje zloupotreba obavještajnih institucija kakve su bile svojstvene HDZ-u. Za sadašnjeg šefa UNS-a taj ključni mehanizam može biti u nekoj neovisnoj “krovnoj” službi izvan dosega premijera i Vlade. Budući da će predsjednik Vlade faktički upravljati agencijom za civilne obavještajne poslove, ponavljao je Karamarko, on ne bi smio biti i vrhovna kontrolna instanca.
U tom kontekstu spomenuto je ime Ivića Pašalića, bivšeg savjetnika predsjednika Tuđmana, koji je obavještajne službe rabio kao najmoćnije oružje svojih frakcijskih ratova, svojih tajnih poslovnih i političkih ortakluka, opsjena, prijevara i stranačkih operacija. Karamarko je, prema tome, dao ponajbolji primjer za svoju tezu o širokim mogućnostima zloupotreba špijunskih institucija. Ali nije dao najbolji argument: Pašalić je sve to radio unatoč nadzornoj funkciji UNS-a kojim je upravljao Ivan Jarnjak, njegov frakcijski neprijatelj.