Srećko JurdanaIznova se u zadnje vrijeme dužnosnika Šeksa počelo spominjati u kontekstu pojedinih ratnih zločina 1991. godine – kao pokrovitelja, prikrivatelja, ili osobu do koje vodi “linija odgovornosti” – što je kod njega proizvelo zapaženu dramsku reakciju. Odabrao je marginalno desničarsko glasilo (Hrvatski list) da novinare en general – tj. sve one koji o njemu pišu na način koji mu se ne sviđa – ljubazno javno nazove “hijenama, piranama, psima...”. Izbor medija za transmisiju navedene poruke logičan je; Šeksove uvrede ozbiljnije novine vjerojatno ne bi objavile. Trebala mu je nekakva poslušnička budžetirana tribinica kao lansirna rampa za njegov slobodni literarni izričaj, koji se – prema predviđanju autora – odmah reciklirao u sveopćem komunikacijskome prostoru, i donio mu očekivane efekte.

Očekivane? Čini se da su i ponešto nadmašili Šeksove svađalačko-difamatorske pretenzije. Ubrzo nakon incidenta pojavio se u HTV-ovu dnevniku s nečim poput isprike, objašnjavajući kako je “pukao” zbog laži koje se o njemu šire. Ako je njegovo vrijeđanje novinara bilo solipsistička avantura, njegova televizijska remisija bila je vjerojatno proizvod premijerkina pritiska. Jasno je da HDZ-u u aktualnom trenutku najmanje treba univerzalni rat s medijima oko zaštite Šeksova lika i djela. Šeksova primjena uličarskog rječnika bezrazložno je dovela u pitanje stabilnost odnosa između premijerke i medijske scene. Novinarski ceh u trenutku se solidarno pobunio protiv neukroćenog goropadnika iz politbiroa, i stvorio “blok uvrijeđenih” prema HDZ-u koji je premijerka morala brzo prevladati. Akutnu konflagraciju stišala je, dakle, spomenuta televizijska kvaziisprika, ali neka otvorena pitanja oko gospodina Šeksa nastavljaju galvanizirati hrvatski javni prostor.

Nejasno je, kao prvo, kako jedan političar s komunikacijskim iskustvom i istaknutom ulogom u državi (na diplomatsko-reprezentativnome planu, među ostalim), može sebi dopustiti javno izražavanje u stilu seoskoga kočijaša. Problem je kulturološke prirode; u Hrvatskoj se javni jezik sve manje razlikuje od uličarskog. Standardi su se počeli približavati i podudarati, i kultivirano izražavanje definitivno će, uz takav trend, postati iznimka. Ako se jedna saborska veličina može psovački odnositi prema novinarima zato što mu ne odgovara kontekst u kojem ga spominju, onda je potpuno razumljivo da se i preprodavačka veličina tipa Zdravka Mamića (prema novinarima koji ga nešto propitkuju o biznisu) slobodno može odnositi na način zbog kojega bi ga u svakoj pristojnoj zemlji uhapsili. Šeks je svojim zadnjim istupom na neki način službeno verificirao kriterij slobodnoga vrijeđanja i psovanja u javnoj komunikaciji, kakav u državi odavno već vrijedi kod nižerangiranih proiz- vođača vulgarnosti. Šeksovo aktualno ponašanje ima svoju političku genezu u Tuđmanovoj komunikologiji.

Tuđman je za sebe uzimao slobodu da javno vrijeđa sve živo, da izmišlja “crvene, zelene, žute vragove”, da među novinarima neprestano pronalazi primatelje “Judinih škuda, jalnuške diletante i prodane duše”. S Tuđmanovom specijalnom retorikom prema političkim protivnicima i svima onima koje je doživljavao kao neprijatelje – pouzdano preuzetom iz boljševičkog sustava u kojem je poglavar stasao – lako su se mogli zbližiti i njegovi prvi dočasnici. Psihološki korijeni Šeksovog istupa mogu se pronaći kod njegovih ranijih društveno-političkih uzora. Rijetko se povodio za elegancijom i finesom, tražio je kontakte s moći na provjerene balkanske načine, uglavnom preko bezobzirne radikalizacije doktrine koja je u danome trenutku bila na snazi. Hijerarhijski se probijao zauzimajući pozu militantnoga ideologa, neopterećenog predznakom ideologije koju je zastupao. Ona se periodički mijenjala. U karijeri se gospodin Šeks grlio i s komunistima i s ustašama, bio je i ljevičar i desničar, i Srbin i ultra Hrvat, i prijatelj i neprijatelj s raznim beogradskim faktorima i njihovim lokalnim ispostavama, bio je i radikalistička varijanta Tuđmana i odani poklonik Tuđmana kao takvog, i u pravilu je – tijekom svih režimskih promjena i situacija koje je proživio – kontinuirano uspijevao unapređivati svoj birokratski status na valu svoga idejnoga pragmatizma.

Specijalno ga je pogodilo najnovije povezivanje s ratnim zločinima, to je očito. Ulagao je maksimalne napore da se oslobodi tereta svoje kratke ratne prošlosti, i da osječku situaciju 1991. godine politički zaključi Glavaševom osudom (u kojoj je formalno sudjelovao kao svjedok koji ništa nije znao, osim priručnog neprovjerenog podatka da je “u Osijeku djelovala srpska peta kolona”). Nije to, međutim, jednostavan zadatak. Igrao je preveliku ulogu u Tuđmanovu poretku da se jednostavno oslobodi svake hipoteke, i politički arbitrira u suvremenim progonima ratnih zločinaca nastupajući kao da osobno s njima nema nikakve veze. Kao Tuđmanov državni tužitelj, uostalom, aranžirao je oslobađanje ubojica obitelji Zec (i danas već u javnosti zaboravljene mlade Hrvatice Marine Nuić), svjesno počinivši proceduralnu pogrešku u istrazi. Na dnevno svjetlo izvlače mu se i druge, manje poznate, ali jednako mučne epizode. Kao šef Kriznog stožera za istočnu Slavoniju, u kolovozu 1991. godine zaklopio je navodno, uz prigodnu psovku, slušalicu ženi koja je pokušala ishoditi oslobađanje svoga bezrazložno odvedenog muža (agronoma u Vupiku), kad je shvatio da je žrtva Srbin.

Svi Tuđmanovi ljudi kojima se prije toga obratila odbili su ženi pomoći, i Šeks joj je bio posljednja nada. Čini se da je početkom devedesetih, za nacionalno-politički nepodobne građane, hvatati se za Šeksa bilo jednako korisno kao i hvatati se u slobodnome padu zubima za zrak. Katalogizacija Šeksova žmirenja pred zločinima obavlja se na drugim mjestima; ovdje nas primarno zanima pitanje može li u aktualnim okolnostima senator Šeks politički opstati, s takvom ratnom biografijom na grbači. Bitan razlog za pojačanje doživljaja, kakvo je manifestirao prema novinarima, vjerojatno je i Šeksov intimni zaključak da je zaslužan za opstanak HDZ-a, i da bi bilo “historijski nepravedno” kad bi s takvim zaslugama umjesto pljeska i zapečaćene promocije dobio nečastan otpust.

HDZ je spašavao udaljavajući se od Tuđmana, vraćajući se Tuđmanu, približavajući se Sanaderu, udaljavajući se od Sanadera, na kraju – uz povremene taktičke prijetnje – pošteno se svrstavajući uz Jadranku Kosor, i apsurdno je iz njegovoga rakursa da se vrijednost toga veličanstvenog oscilatornog ciklusa dovede u pitanje djelovanjem nekakvih marginalnih ahistorijskih likova, odnosno pirana, hijena, pasa... Novinari, međutim, nisu njegov primaran izvor nevolje; da je samo o njima riječ, mirno bi se za koji mjesec ili godinu mogao povući u savjet federacije, i uživati u osvojenim stanovima i ljetnikovcima. Protiv Šeksa radi Amnesty International, organizacija kojoj je nekoć pripadao i računao na njenu podršku, dok je u izdisajnim danima titoizma hvatao vlak za razdoblje koje će uslijediti. Dotična Amnesty u Bruxellesu upravo iznosi izvješće pod znakovitim naslovom: “Iza zida šutnje; procesuiranje ratnih zločina u Hrvatskoj”, objavljeno još u prosincu prošle godine, u kojem tvrdi da hrvatsko pravosuđe nije podvrgnulo istrazi pojedine visoke oficire i političare zbog umiješanosti u ratne zločine. Među njima se na istaknutom mjestu nalazi gospodin Šeks, i ako već osjeća potrebu da nekoga podvrgne svome repertoaru skarednih izraza, Amnesty International prirodnija je bombarderska meta od lokalnih novinara koji prenose njene informacije.

Za Šeksa je, međutim, oportunije i neusporedivo lakše novinarsku čeljad tretirati kao supstitut za Amnesty. Izravno udaranje po uglednoj organizaciji za ljudska prava, od koje je nekoć tražio zaštitu, u svijetu bi se moglo loše shvatiti, dok se vrijeđanje novinara doživljava kao dio lokalnoga političkoga folklora. Uz asistenciju odvažne Inicijative mladih za ljudska prava, Amnesty International na međunarodnoj sceni nastavlja s pritiscima da se u Hrvatskoj raščisti situacija s ratnim zločinima, da se pronađu krivci i plati odšteta obiteljima žrtava. Time se na neki način stvara protuteža aktualnoj eskalaciji zahtjeva među braniteljskim udrugama da se za branitelje suspendira pravni poredak, da se unište svi hrvatski dossieri, i da se Hrvati proglase imunima na činjenje ratnih zločina. Što se tiče senatora Šeksa osobno, reaktualizacija njegovoga ponašanja 1991. godine definitivno dovodi u pitanje njegovu mirnu političku starost. Vjerovao je u svoju nezamjenjivost, ali praksa bi ga mogla demantirati, pokaže li se da je čak i on nekakva prepreka na hrvatskom putu u Europsku uniju.