Obavještajni planovi SFOR-a za uhićenje Karadžića pretpostavljali su da će se najtraženiji ratni zločinac pojaviti na području Foče i sela ČelebićNeuspjeh nedavnog lova na Radovana Karadžića blizu Foče nije skrivila samo dojava francuskog časnika srpskom policajcu nego i niz propusta zapovjedništva jugozapadnog sektora SFOR-a pod vodstvom Francuza. SFOR se godinama spremao za sličnu vojnu operaciju na području Hercegovine, znajući da na tom području boravi najtraženiji ratni zločinac. Svaka obavještajna priprema takve operacije iziskivala je više verzija akcije kako bi se spriječilo iznenađenje poput Karadžićeva bijega ili oružanog otpora njegovih tjelohranitelja ili paravojnih formacija.

Obavještajni planovi SFOR-a za uhićenje Karadžića pretpostavljali su da će se najtraženiji ratni zločinac pojaviti na području Foče i sela ČelebićU zadnjoj operaciji posve je izostao nadzor područja akcije bespilotnim letjelicama, granica prema Crnoj Gori, u nadležnosti francuskog sektora SFOR-a, nije bila “hermetički” zatvorena, izostale su zasjede SFOR-a na planinskim prijevojima, pričuvne desantne postrojbe specijalaca SFOR-a kružile su helikopterima u zoni operacije, čekajući obavještajnu informaciju o kretanju vozila Karadžićeve pratnje ili pokreta bilo kakve veće naoružane skupine, no jugozapadni sektor na čijem su čelu Francuzi posve je zatajio.

Geografski odjel u sklopu obavještajne uprave SFOR-a godinama je bespilotnim letjelicama i preko svojih obavještajaca proučavao svaki pokret u hercegovačkim planinama, pećine i skloništa, makadamske putove i planinske staze, gradnju svake nove kuće i izrađivao topografske karte za pripremu vojne operacije za hvatanje Karadžića. Kritične točke Karadžićeva bijega bile su predviđene, a plan se mogao izjaloviti samo svjesnim izbjegavanjem njegove primjene.

Očito se operacija podrivala organizirano i s viših razina, a u pozadini je dugogodišnji francusko-američki obavještajni rat na političkom i gospodarskom planu, koji se djelomice vodi na Balkanu, doznaje Nacional iz diplomatskih izvora.

Dojam da Francuzi posebno simpatiziraju srpsku stranu ili ratne zločince

U javnosti je stvoren pogrešan dojam da Francuzi posebno simpatiziraju srpsku stranu ili ratne zločince Karadžića i Mladića pa stoga izbjegavaju njihovo uhićenje. Zapravo, najtraženiji ratni zločinci već niz godina služe Francuskoj u obračunu s američkim službama na Balkanu.

Nepostojanje jedinstvene obavještajne službe unutar NATO-a, nedovoljna koordinacija francuskih snaga na jugoistoku Bosne i zapovjednika SFOR-a koji je Amerikanac, izostanak razmjene obavještajnih informacija i lanac zapovijedanja u koji je uključen velik broj običnih časnika samo su posljedice suprotstavljenih interesa SAD-a i dijela europskih zemalja predvođenih Francuskom na vojnom i gospodarskom planu. To je rezultiralo i neuspjelim hvatanjem ratnog zločinca Radovana Karadžića.

Tehnološki i ljudski obavještajni potencijali SFOR-a u BiH su golemi i problem Karadžića već bi davno bio riješen da je postojala zajednička politička volja članica NATO-a. SFOR ima na raspolaganju tri oblika prikupljanja informacija: operativnim radom na terenu (čovjek kao izvor podataka – HUMINT), elektroničko izviđanje, odnosno prisluškivanje (SIGINT), pri čemu Amerikanci imaju monopol nad prisluškivanjem svih veza u BiH, te izviđanje bespilotnih letjelica. U sva tri spomenuta načina prikupljanja obavještajnih informacija SAD ima glavnu ulogu i monopol nad izvorima informacija. Na čelu obavještajne uprave SFOR-a je Amerikanac, njegov zamjenik i pomoćnik su Britanci, tradicionalno obavještajno povezani s Amerikancima za razliku od ostalih Europljana. Trenutačno je najučinkovitiji oblik prikupljanja informacija izravno s terena, također u nadležnosti Amerikanaca. U sklopu HUMINT-a djeluje saveznička vojnoobavještajna bojna koju čine pripadnici američkih snaga (AMIB). Bojna ima oko 150 vojnika i civila koji prikupljaju obavještajne informacije s područja cijele BiH te funkcioniraju kao agenti SFOR-a. Dio bojne razmješten je u sklopu multinacionalnih divizija SFOR-a, gdje ukupno radi još oko tristo vojnika.

Prisluškivanje kao drugi izvor informacija potpuno je pod nadzorom Amerikanaca, dok Europljani svoje savezništvo koriste u multinacionalnim divizijama gdje donekle postoji i europske oprema za prisluškivanje, kao Francuska i Njemačka na jugoistoku.

Bespilotnim pak letjelicama osim Amerikanaca raspolažu i Francuzi i Nijemci u sklopu multinacionalne divizije jugoistok gdje se nedavno vodila operacija za uhićenje Radovana Karadžića.

Zadnji skandal s curenjem informacija, kad je francuski satnik u SFOR-u, prema tvrdnjama britanskih medija, rano ujutro priopćio srpskom policijskom dužnosniku da se sprema Karadžićevo uhićenje, već je drugi slučaj upletenosti francuskih esforovaca u Karadžićev bijeg. Uoči napada NATO-a na SRJ Milošević je iz stožera NATO-a dobio detaljne planove te akcije, također iz francuskih izvora.

Karadžić je još 1997. prvi put izbjegao uhićenje zahvaljujući francuskoj dojavi o američkoj akciji. Francuski bojnik Herve Gourmelon 1994. je kao voditelj press-centra UNPROFOR-a u BiH već bio označen kao agent francuskih tajnih službi. Prema potvrđenim informacijama 1997. se nekoliko puta sastao s Karadžićem i jednom ga upozorio na američki plan za njegovo hvatanje. Američki general Wesley Clark morao je zbog curenja informacija odustati od planirane akcije Karadžićeva uhićenja.

Još je veći bio skandal u studenome 1998.: francuski bojnik Pierre Bunel iz stožera NATO-a u Bruxellesu dostavio je Srbima detaljne zemljovide i planove napada NATO-a na ciljeve u SRJ u Kosovskom ratu.
Premda bi se na temelju dosadašnjih skandala francuskih časnika moglo tvrditi da su francuske tajne službe slaba karika u obavještajnom lancu NATO-a, one nisu nimalo naivne i neozbiljne, a njeni pripadnici pripadaju obavještajnoj eliti.

Svaki francuski časnik unutar međunarodnih zapovjedništava mirovnih operacija ili u sklopu zapovjedništva NATO-a u Bruxellesu prošao je rigorozne sigurnosne kontrole, raspolaže dugogodišnjim iskustvom u stranim zemljama i pouzdan je za dužnosti koje mu povjeri francuska vlada. No svaki skandal s vlastitim špijunima svaka država prikaže kao njihov osobni čin, niječući vlastitu upletenost. Tako je bilo i sa spomenutim francuskim skandalima na području bivše Jugoslavije.

Francuzi imaju mnogo razloga da se suprotstavljaju američkim obavještajnim operacijama, ne zbog toga što bi francuska politika prema hvatanju ratnih zločinaca bila drukčija od američke, nego zbog niza gospodarskih šteta koje su Francuskoj nanijele američke obavještajne službe u zadnjih deset godina: francuske tvrtke u Brazilu i Saudijskoj Arabiji izgubile su poslove vrijedne 8 milijardi dolara.

Europske zemlje predvođene Francuskom ni danas nisu voljne razmjenjivati obavještajne informacije s SAD-om, iako su frustrirane nedostatkom vlastitih kapaciteta za obavještajne operacije. Francuzi su tvrdili da se europske zemlje u BiH ne mogu osloniti na SAD i da moraju osposobiti vlastiti zapovjedni, obavještajni i nadzorni sustav. Stoga kudikamo više surađuju s njemačkim obavještajcima u sklopu svog zapovjedništva na jugoistoku BiH, ali i sa Španjolskom, Belgijom i Luksemburgom. Prije nekoliko godina Francuska je htjela inicirati utemeljenje zajedničke europske obavještajne agencije neovisne o američkom utjecaju, u tome su joj se pridružile Rusija i Njemačka, no tu ideju nisu prihvatile ostale članice EU.

Teško je očekivati da će se uskoro osnovati zajednička europska obavještajna agencija, neovisna o američkom utjecaju. Obavještajne službe EU ostale su i nakon hladnog rata konzervativne i odane prije svega nacionalnim vladama. Osim toga, američke tajne službe troše godišnje približno 28 milijardi dolara, dok sve zemlje EU imaju trošak od oko 8 milijardi dolara te su u obavještajnim operacijama uvijek u sjeni američkih tajnih službi.