Ante GotovinaU utorak, 5. ožujka, u ranim popodnevnim satima, prijatelji Ante Gotovine sastali su se s jednim zagrebačkim odvjetnikom, stručnjakom za pitanja Međunarodnog kaznenog suda, moleći ga pravni savjet: bi li Haag, pitali su, naknadnu predaju odbjeglog generala ipak nagradio nekom olakšicom. Kako Nacional doznaje, odvjetnik je izaslanicima Ante Gotovine odgovorio vrlo iskreno: da, prema njegovim ocjenama, bjegunac u ovom trenutku “vrlo loše stoji” i da su propuštene sve prilike da se njegova haaška optužnica ublaži. Ne postoji ni najmanja mogućnost, zaključio je odvjetnik, da Haaški tribunal dopusti Gotovini obranu sa slobode, kao u slučaju Rahima Ademija. S obzirom na to da se mjesecima skrivao, optuženi hrvatski general takvu bi povlasticu mogao dobiti isključivo uz preporuku haaškog tužiteljstva. Tužiteljstvo, pak, nagrađuje iznimno: ako je Gotovina spreman na ulogu pokajnika koji tereti nekog moćnijeg od sebe. “Koliko ga poznajemo, to doista ne dolazi u obzir”, uzvratilo je izaslanstvo odbjegloga generala.

prijatelji Ante Gotovine sastali su se s jednim zagrebačkim odvjetnikom, stručnjakom za pitanja Međunarodnog kaznenog suda, moleći ga pravni savjet: bi li Haag, pitali su, naknadnu predaju odbjeglog generala ipak nagradio nekom olakšicom Šanse za Gotovinu

Ukratko, posljednje šanse za Antu Gotovinu prokockane su u lipnju 2001., kada je aktualnoj koalicijskoj vladi uručena njegova haaška optužnica. No umjesto da angažiraju prvorazrednog odvjetnika koji bi mehanizmima samog suda osporavao njezine navode, premijer Ivica Račan najprije se dopisivao s tužiteljicom Carlom Del Ponte prosvjedujući što, navodno, dovodi u pitanje nacionalnu svetinju Domovinskog rata. Optužnicu su punih mjesec dana skrivali po ladicama državnih ureda, dok su Račanovi koalicijski partneri Dražen Budiša i Jozo Radoš sjedili s Gotovinom na tajnim sastancima podržavajući njegove zablude o mogućim političkim rješenjima njegova haaškog statusa. Četrdeset i osam sati prije izdavanja uhidbenog naloga, Budiša je optuženika nazvao preko Centra za obavještavanje. Nije nam poznato je li mu tim pozivom najavio policijsku tjeralicu i sugerirao bijeg. Činjenica je da je nakon toga Gotovina netragom nestao; od srpnja 2001. živi vjerojatno pod lažnim imenom i u stalnom strahu od izdaje, uhićenja i izručenja Međunarodnom kaznenom tribunalu.

No susret njegovih prijatelja i zagrebačkog odvjetnika u prošli utorak potvrđuju vijesti iz prošlotjednog Nacionala da, našavši se u bezizlaznoj situaciji, bjegunac konačno traži modus za kontakt s hrvatskim vlastima i predaju Međunarodnom kaznenom sudu.

Kako se moglo vidjeti po medijskim reakcijama, ta informacija najviše je razgnjevila upravo one krugove koji su ujedno najodgovorniji za Gotovininu haašku sudbinu. Podsjećamo, prije podizanja optužnice haaški istražitelji tražili su od HDZ-ove vlade da im s Gotovinom omogući razgovor. Nije isključeno da je osumnjičenik, poput generala Ivana Čermaka i Petra Stipetića, još u fazi istrage mogao osporiti optužbe, ili barem dio njih, koje su poslije oblikovane u formu optužnice. No najgrlatiji predstavnici desne frakcije HDZ-a uvjerili su Franju Tuđmana, nekadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske, da bilo kakav susret generala HV-a i haaške delegacije ugrožava tzv. hrvatsku državnu politiku. Gotovina nije ni obaviješten o haaškim zahtjevima, nitko ga nije pitao što o njima misli i da li bi želio razgovarati s istražnim timom Međunarodnog kaznenog suda.

Ti isti tipovi, čelnici HONOS-a, sljedbenici HDZ-ove desnice i aktivisti raznih stožera za obranu digniteta Domovinskog rata, danas su najljući protivnici njegove predaje: budući da je odsutan, da se ne može javno oglasiti, koriste ga tako što sami nastupaju u njegovo ime. Tvrdeći da je Nacional objavio laž, da Gotovina, naprotiv, ni ne sanja o izlasku iz svoga skrovišta, domaći desničari zapravo izriču svoju želju da se Gotovina nikada ne pojavi pred Haaškim tribunalom, da i dalje mnogo više koristi njihovim interesima i političkim ambicijama nego da spašava vlastitu kožu, život i vojničku čast.

Prema Nacionalovim izvorima, u krugu svojih prijatelja sam Gotovina itekako je svjestan štete koju mu nanose njegovi deklarirani politički sljedbenici kada, u njegovo ime, vode politički rat protiv Haaškog suda. Ali, navodno, nema načina da ih u tome zaustavi. Njegove mogućnosti utjecaja na tu družinu to su slabašnije što se i njegova obitelj podijelila na dvije frakcije: njegova supruga Dunja, pukovnica HV-a, smatra da Gotovina u svom dobrovoljnom progonstvu treba čekati restauraciju HDZ-ova režima koji će, uvjerena je, raskinuti sve hrvatsko-haaške odnose; neki drugi članovi obitelji podržavaju, naprotiv, odbjeglog generala u traženju optimalnih pravnih rješenja, uključujući predaju. Isti obiteljski krug nije samo zagrebačkom odvjetniku poslao malo izaslanstvo koje je tražilo pravni savjet, nego upravo ovih dana okuplja neveliku ekipu privatnih istražitelja koji će barem pribaviti dokumente i potencijalne svjedoke za Gotovininu obranu.

Predaja ili ne?

Da se predaja Ante Gotovine ne razmatra kao jedna od ozbiljnih mogućnosti, sav trud bio bi suvišan. Haaški tribunal, naime, ne poznaje instituciju “suđenja u odsutnosti”, što znači da bi kazneni progon za ratne zločine mogao zauvijek ostati zamrznut u fazi optužnice pod uvjetom, dakako, da je Gotovina čvrsto odlučio cijeli život provesti skriven pod lažnim imenom. No činjenica da postoje ljudi koji tragaju za dokumentima, koji se raspituju pod kojim se uvjetima Gotovinine ratne zapovijedi i izvješća mogu izvući iz MORH-a i kako se njihova autentičnost dokazuje pred Haaškim tribunalom također pokazuje da bjegunac planira kako će se jednog dana pojaviti u haaškoj sudnici i suočiti sa svojim tužiteljima.

Gotovina i njegovi prijatelji već sada su prilično uvjereni da je njegovu optužnicu lako pobiti. Kao središnji krimen Gotovini ste stavlja na teret da je, provodeći Tuđmanovu politiku protjerivanja srpskog stanovništva, znao, ali ničim nije spriječio ubojstva 150 srpskih civila što su ih između kolovoza i studenog 1995. počinili pripadnici HV-a u zoni odgovornosti Zbornog područja Split kojim je tada zapovijedao. Službeni dokumenti koji su pohranjeni u arhivu MORH-a, kako tvrde, nesumnjivo mogu dokazati da je upravo u tom razdoblju Gotovina najveći dio vremena proveo u izdvojenom zapovjednom mjestu u Šipovu, u BiH, gdje je sudjelovao u zajedničkim operacijama HV-a, HVO-a i Armije BiH. S obzirom na to da se u optužnici precizno navode imena srpskih žrtava i datumi njihovih likvidacija, Gotovina će, vjeruju, dokazati da je bio fizički odsutan s hrvatskog teritorija kada se dogodilo više od polovice navedenih ubojstava. Time bi se automatski eliminirao znatan broj optužnih paragrafa.

U drugom koraku, arhivska građa mogla bi, kažu, pokazati da je podčinjenim zapovjednicima izričito zabranjivao bilo kakvu odmazdu nad srpskim stanovništvom i da je hrvatsko pravosuđe neke od navedenih likvidacija procesuiralo upravo zato što je na njih osobno upozorio nadležne političke autoritete.

Drugim riječima, prijatelji Ante Gotovine i oni članovi obitelji koji njegova razmišljanja o predaji smatraju legitimnim rješenjem njegova položaja – život bjegunca zasigurno nije udoban i lak – u ovom su trenutku sigurniji da je haaški optuženik jedna od tipičnih žrtava domaće politike. Jer sve to predstavnicima Haaškog tribunala moglo se reći još prije četiri godine. U tom slučaju, optužnice možda ne bi ni bilo. HDZ-ov režim spriječio je Gotovinin susret s haaškim istražiteljima, pošto su Tuđmana uvjerili da bi taj razgovor bio tek uvod i u njegovu haašku optužnicu.

Ni Rahim Ademi nije bio obaviješten da haaški istražitelji traže informativni sastanak kojim bi željeli raščistiti svoje sumnje o njegovoj zapovjednoj odgovornosti za ratne zločine u Medačkom džepu. No Ademi je, ignorirajući političke spletke, spekulacije i interpretacije hrvatsko-haaških odnosa, barem zgrabio posljednju šansu. Obaviješten u srpnju 2001. da postoji optužnica, odmah se dobrovoljno predao Međunarodnom kaznenom sudu. Zbog primjedbi njegove obrane optužnica je dva puta promijenjena, a odlukom sudskog vijeća optuženik se brani sa slobode.