Američki marinci u operaciji "Anakonda"U subotu, 2. ožujka, američka je vojska u Afganistanu počela dosad najveću ofenzivu. General Tommy Franks prvi je put u borbu poslao znatne kopnene snage, pripadnike 10. planinske lake pješačke divizije i 101. zračnodesantne divizije, a ne samo specijalce. Prvi se put u afganistanskom ratu primjenjuje nova vojna taktika. Prvi je put u središte pozornosti dospio lokalni američki zapovjednik kojeg američki tisak već pretvara u heroja. Prvi je put američka strana imala i veće gubitke, a američka javnost na to nije reagirala tolikim zgražanjem.

Operacija "Anakonda" združena je vojna akcija američkih, protutalibanskih i savezničkih snaga na jugoistoku AfganistanaTjednima su američke izviđačke letjelice nadzirale planinsko područje Shah-i-Kot u istočnoj afganistanskoj pokrajini Paktia, 30 kilometara jugoistočno od grada Gardeza, i uočile da se ondje počinju koncentrirati znatne snage talibana i Al Qaede. Paktia graniči s Pakistanom, a ti su borci stizali ponajviše odande, u malim skupinama, često manjim od desetak ljudi. Nekoliko tjedana prije pred američkim bombardiranjem i napredovanjem snaga Sjevernog saveza u sjevernom pograničnom planinskom području Tora Bora pobjegli su u Pakistan gdje su se pregrupirali i sada počeli vraćati u Afganistan, ali južnije, jer je Tora Bora pod kontrolom proameričkih antitalibanskih vođa iz Jalalabada, pa su se koncentrirali na području Shah-i-Kot nedaleko od Gardeza. I to planinsko područje obiluje prirodnim i umjetnim pećinama, pogodnima za skrivanje, uskladištenje oružja, stanovanje i u zimskim uvjetima, a još je bilo pod kontrolom lokalnih talibana.

Iako su Amerikanci tjednima pratili okupljanje boraca Al Qaede, nisu ništa poduzimali jer su ih na kraju htjeli što više uništiti. Operacija na području Tora Bora smatra se velikim američkim neuspjehom, jer talibani i pripadnici Al Qaede ondje nisu ni uništeni ni uhvaćeni, a nestali su i njihovi vođe. Amerikanci su vjerovali da se ondje skriva i Osama bin Laden, ali ga nisu našli.

Od početka rata u Afganistanu američko je zapovjedništvo procjenjivalo da se rat može dobiti supermodernim oružjem iz zraka, a da će njihovi afganistanski saveznici služiti kao pješaštvo koje će zauzimati teren. To je funkcioniralo na sjeveru, gdje žive Tadžici i Uzbeci, koji su slomili paštunske talibane, ali ne i u srednjim i južnim predjelima gdje žive Paštuni i gdje su lokalni zapovjednici puštali talibane da se prikriju i sklone.

Amerikanci nisu htjeli da se i na planini Shah-i-Kot, kad krenu u napad, ponovi ono što se dogodilo na Tora Bori, pa se nisu oslonili samo na lokalne afganistanske vođe, iako su se s nekima dogovorili da njihovi borci uđu u bitku.

Helikopter u vatri

No afganistanski borci trebali su u prvom redu poslužiti za opkoljavanje, kako talibani i pripadnici Al Qaede na bi pobjegli kad ofenziva počne, ali glavni dio operacije vodili su Amerikanci. Operacija je počela u subotu, 2. ožujka, a Amerikanci su odmah shvatili da bitka neće biti laka. Već prvog dana u talibanskom protuudaru poginuo je jedan američki vojnik. Dva dana poslije, u ponedjeljak, 4. ožujka, Amerikanci su doživjeli najteže gubitke od početka rata. U skladu s tridesetogodišnjom američkom taktikom, vojnici su na bojište dovoženi helikopterima, no talibani su pripremi snažan otpor, posebno u borbi protiv helikoptera. Na jedan helikopterski nalet talibani su odgovorili vatrom iz raketnih bacača i oštetili jedan helikopter, koji se hitno udaljio da ne bude uništen, ali potom je utvrđeno da u njemu nedostaje jedan “seal”, kako se nazivaju specijalni američki mornarički komandosi. Helikopteri su se vratili po njega pa je u novoj žestokoj izmjeni vatre jedan helikopter “chinook” oboren, a posada se našla usred paljbe. Ta skupina američkih vojnika borila se satima prije nego što su stigla pojačanja, ali do tada ih je šest ubijeno a nekoliko ranjeno. Za nestalog mornaričkog komandosa doznalo se da je i on ubijen. Pomoću bespilotne špijunske letjelice vidjelo se kako su ga talibani zarobili i smaknuli.

Nakon pogibije osam Amerikanaca u prva tri dana operacije u američkom tisku rasplamsala se rasprava o tome je li zapovjednik Tommy Franks pametno postupio kad je promijenio taktiku i poslao kopnene trupe u borbu ili je trebao nastaviti intenzivno bombardiranje i uništavanje džepova s talibanima iz zraka.

Washington Times je prije nekoliko dana objavio članak “Vojnici kritiziraju žurbu da se upotrijebe kopnene snage” u kojem se tvrdi da mnogi visoki časnici privatno kritiziraju američku taktiku u pokrajini Paktia. Prigovaraju da su se zapovjednici operacije trebali služiti isključivo zračnim snagama još danima ili tjednima prije nego što pošalju kopnene snage. List citira i neimenovanog “višeg zrakoplovnog časnika”: “Način na koji smo izgubili vojnike ponavljanje je pogrešaka iz Somalije.”

U listopadu 1993. u sklopu mirovne misije UN-a u Somaliji američki komandosi pokušali su uhvatiti četiri suradnika somalijskog moćnika Mohammeda Farraha Aidida u središtu glavnog grada Mogadishua, ali su im u žestokom otporu srušena dva helikoptera, a u cjelodnevnoj bitci život je izgubilo 18 Amerikanaca. Tijelo jednoga od ubijenih Somalijci su vukli ulicama Mogadishua, a to je toliko šokiralo američku javnost da je vrlo brzo odlučeno da se Amerikanci povuku iz Somalije, koja je potom prepuštena građanskom ratu. O tome je Ridley Scott snimio vrlo gledani film “Pad Crnog jastreba” u kojem je prikazano kako su ti Amerikanci poginuli jer su ih poslali u odviše riskantnu operaciju bez dovoljne logističke podrške. Sada se u Washington Timesu tvrdi da se jednako postupa i s pripadnicima 10. planinske i 101. zračnodesantne divizije u operaciji “Anakonda” u Afganistanu.

Franklin Hagenbeck

No, javila se i druga strana, koja tvrdi da američkim zapovjednicima i nije preostalo ništa drugo nego da napokon masovnije upotrijebe kopnenu vojsku jer se na afganistanske saveznike više ne mogu osloniti. Dodaju da operacija – neovisno o gubicima – napreduje više nego dobro zahvaljujući inovativnoj američkoj taktici koja se temelji na masovnoj upotrebi tzv. mudrih bombi, avionskih projektila koji iznimno precizno pogađaju ciljeve na zemlji, pa su sada i strateški bombarderi prikladni za taktičku podršku kopnenim snagama ako specijalci točno identificiraju i označe neprijateljske ciljeve koje treba uništiti, čak i pećine i vozila. Nekoć su mudre bombe bile vrlo skupe, a sada jedna stoji samo 18.000 dolara. U Zaljevskom ratu samo je 9 posto bombi koje su Amerikanci bacili bilo “mudrih”, u Afganistanu ih je 90 posto.

U operaciji “Anakonda” na novi se način upotrebljavaju usavršeni američki helikopteri, kako oni za prijevoz trupa i oni za taktičku podršku trupama na zemlji, pa su tako u borbu prvi put masovno ušli i helikopteri “apache”, koje je američko zapovjedništvo 1999. namjeravalo upotrijebiti na Kosovu, ali je od toga odustalo nakon dvije nesreće na vježbama u Albaniji. Helikopteri su još ranjivi ako se gađaju raketnim bacačima. Od prvih sedam “apachea” u operaciji “Anakonda” oštećeno ih je pet. No zapovjednik na terenu zatražio je dodatnih 17 “apachea” koji su na bojište stigli za samo 36 sati, jer su iznimno važni za razvoj bitke. Zagovornici nove taktike pozivaju se pak na film “Bili smo vojnici” s Melom Gibsonom koji se počeo prikazivati u američkim kinima istog vikenda kad je počela operacija “Anakonda”. U filmu je prikazana bitka kod Ia Dranga u studenom 1965., prva velika bitka američkih snaga u Vijetnamu. Ona se spominje u američkim vojnim udžbenicima jer je to bila prva bitka u kojoj su vojnici na bojište dopremljeni helikopterima, helikopteri su dovozili i pojačanja, opskrbu, evakuirali ranjene, a na kraju sve američke vojnike. Amerikanci nisu pobijedili u Vijetnamskom ratu, čak se ni bitka od Ia Dranga, u kojoj su imali 7o poginulih, ne smatra pobjedom, ali vojni stručnjaci smatraju je vrlo značajnom za razumijevanje razvoja američke vojne moći, prekretnicom američke vojne misli, zbog čega je i u kopnenim operacijama američka vojska daleko ispred svih ostalih. Po mišljenju svojih zagovornika, i operacija “Anakonda” možda će revolucionirati američku vojnu doktrinu ako uspješno završi.

Pentagon se možda i zato iznimno trudi da promovira tu bitku u medijima, pa SAD ima novog heroja u Afganistanu. Zadnjih dana američke su se novine raspisale o general bojniku Franklinu Hagenbecku, zvanom Buster, koji zapovijeda operacijom “Anakonda”. U srijedu su američke televizijske postaje prenosile izvanrednu tiskovnu konferenciju što j je Hagenbeck, naslonjen na vojno vozilo čiji mu je prednji dio služio kako stol za odlaganje dokumenata, održao na pisti vojne baze Bagram sjeverno od Kabula gdje mu se nalazi stožer. Predstavio se kao energični zapovjednik, vrlo rječit, vičan medijima. Spretno je novinarima objasnio okolnosti u kojima je osam američkih vojnika izgubilo život, zasjenivši taj podatak navodnim gubicima što su ih Amerikanci nanijeli protivniku. Hagenbeck je rekao da na području južno od Gardeza, gdje je na početku operacija “Anakonda” bilo oko 900 talibana i boraca Al Qaede, sada ih nema više od 450 jer su sve ostale Amerikanci pobili.

Inovacije u pješaštvu

Na početku američkih akcija u Afganistanu Pentagon se prema medijima držao vrlo restriktivno, novinarima nije bilo dopušteno da se približe američkim vojnicima na bojištu, dobivali su samo šture službene informacije, a čak je i zapovjednik cjelokupne operacije general Tommy Franks predstavljen javnosti tek nekoliko tjedana nakon početka akcije. Američki novinari zbog toga su žestoko prosvjedovali, tvrdili da su restrikcije u izvještavanju gore nego u Zaljevskom ratu. Zadnjih tjedana bilo je i ozbiljnih primjedbi na ponašanje američke vojske prema novinarima. Posebno su se spominjala dva incidenta. Prvi se zbio kad su svi novinari u privremenoj američkoj vojnoj bazi Rhino nedaleko od Kandahara, centar operacija marinaca na jugu zemlje, bili na neko vrijeme zatvoreni u kontejnter da ne vide što se događa u bazi. Drugi, mnogo teži bio je 10. veljače kad su sjeverno od Kandahara američki vojnici zaprijetili Dougu Strucku, reporteru Washington Posta, da će protiv njega upotrijebiti oružje bude li dalje na licu mjesta istraživao kako su američki avioni pobili skupinu pristaša sadašnjeg privremenog afganistanskog predsjednika Hamida Karzaija, uvjereni da su to talibani.

To je stvaralo lošu sliku u američkoj javnosti o američkoj vojsci u Afganistanu, pa je sada Pentagon novinarima dopustio da prate američke vojnike u operaciji “Anakonda”. Dopisnik CNN-a Martin Savidge s vojnicima je na položaju. Na tiskovnoj konferenciji u vojnoj bazi Bagram novinari su upoznali generala Hagenbecka. On po mišljenju Pentagona može predstavljati modernu američku vojsku pred medijima jer je prototip novog američkog ratnog zapovjednika. Rodio se 1950. u Maroku kao sin američkog časnika koji je ondje bio u službi. Nakon gimnazije u Jacksonvilleu na Floridi završio je West Point. Služeći potom u 25. pješačkoj diviziji 1978. je diplomirao i psihologiju na sveučilištu Florida State, a potom i magistrirao poslovnu administraciju na sveučilištu Long Island, a napokon završio i Zapovjedni i stožerni koledž američke vojske.

Prekalio se u pješaštvu, ali je i iskusan padobranac. Služio je u 18. zračnodesantnoj, 325. pješačkoj i 82. zračnodesantnoj diviziji za brze intervencije, ali je najviše vremena proveo u 10. planinskoj diviziji, koja je 90-.ih bila najviše angažirana u inozemstvu. Bila je raspoređena u Somaliji, na Haitiju, u BiH, Egiptu, a sudjelovala je i u Zaljevskom ratu. Hagenbeck je bio zapovjednik njenog prvog bataljuna, potom je zapovijedao njenim operativnim odjelom, bio šef njenog stožera, a nakon kraćeg premještaja u 101. zračnodesantnu diviziju, gdje je bio zamjenik zapovjednika za operacije, od kolovoza prošle godine zapovjednik je 10. planinske divizije. U tom svojstvu sada na terenu vodi operaciju “Anakonda”. U stožeru generala Franksa kažu: ”Što Buster zatraži, odmah dobiva.” Sada zapovijeda sa 900 vojnika 10. planinske i 101. zračnodesantne divizije te sa tisuću afganistanskih boraca i pripadnika Specijalnih snaga osam zemalja. To je prva veća operacija američkog pješaštva u Afganistanu, a u taktičkim rješenjima Hagenbeck je uspješan inovator.

Saifur Rahman Mansoor

No i protivnička je strana stvorila svog medijskog heroja. To je Saifur Rahman Mansoor, čovjek koji, tvrde talibani, zapovijeda njihovim snagama na području Shah-i-Kot. Nakon što su njegovi borci srušili američke helikoptere, postao je junak antiameričkih snaga u Afganistanu. Donedavno se za njega znalo samo po tome što je bio sin Maulvija Nasroolaha Mansoora, jednog od najznačajnijih vođa mudžahedina u ratu protiv sovjetskih okupatora od 1979. do 1989. Stariji Mansoor imao je bazu upravo na području Shah-i-Kota, u tamošnjim pećinama skrivao se sa svojim borcima, a sovjetske snage nikada ga otud nisu istjerale. Nakon što su otjerani sovjetski vojnici, a potom srušena prokomunistička vlast, stariji Mansoor podržao je novu mudžahedinsku vladu predsjednika Burhanuddina Rabbanija, ali je 1993. ubijen eksplozivom postavljenim pod automobil.

Njegov sin nije bio pristaša Rabbanijeve vlade nego se pridružio talibanima. Do studenoga prošle godine bio je samo zamjenik zapovjednika talibanskog garnizona u gradu Karghi nedaleko od Kabula. No, kad je talibanska vlast propala, on se vratio kući u pokrajinu Paktia i s lokalnim se talibanima sklonio u planinskom području Shah-i-Kot, uvjeren da ga odonud nikad neće moći otjerati. Kontaktirao je s novim proameričkim zapovjednicima u okolnim gradovima koji se isprva zbog njega nisu posebno uzrujavali. No, kada su zamijetili da na područje pod Mansoorovom kontrolom stižu talibani iz Pakistana, Taj Mohammed Wardak, novi guverner pokrajine Paktia, poslao je Mansooru delegaciju da ga nagovori neka se preda. Obećali su mu slobodu ako napusti utvrđeno područje Shah-i-Kota, protjera odande pripadnika Al Qaede i izrazi lojalnost vladi Hamida Karzaija. No pregovori su prekinuti, a Amerikanci su počeli operaciju “Anakonda”.

Nakon što su njegovi borci počeli pružati snažan otpor Amerikancima, kao heroja počeli su ga slaviti talibani koji se još skrivaju po planinama. Neki poznavatelji talibana, koji su prešli na suprotnu stranu, tvrde da nisu sigurni da je Mansoor zaslužan za otpor Amerikancima, jer je slabo obrazovan, naivan, pobožan i hirovit čovjek koji se nikada nije iskazao ni kao politički, ni kao vjerski, ali ni kao vojni vođa, a sigurno nema ni vojna taktička znanja. Taj otpor vjerojatno je više posljedica fanatizma samih boraca, okupljenih u njegovu skloništu, nego njegova vodstva, no talibanski pristaše u Afganistanu o njemu ipak pripovijedaju kao o “Lavu Shah-i-Kota” i novom vođi antiameričkih snaga. Prepričava se njegov navodni proglas o tome kako je on sa svojim borcima “radije spreman poginuti nego sramno živjeti pod američkom okupacijom”, no mnogi sumnjaju da ga je on sročio.

On bi doista mogao postati novi heroj ako uspije izmaknuti američkoj omči koja se steže oko njegove planinske tvrđave. Amerikanci će se truditi da ga uhvate ili smaknu, jer znaju koliko im može biti opasan novi stvarni ili izmišljeni heroj. Shah-i-Kot nije jedino područje u Afganistanu gdje postoji tolika koncentracija skrivenih talibana. Bitka za Shah-i-Kot samo je jedna od bitaka koje u Afganistanu očekuju Amerikance. A budu li njihovi protivnici, koji su izgubili vjeru u nestale Osamu bin Ladena i mulu Mohammeda Omara, sada imali novoga vođu i junaka, borba će biti mnogo teža.

Još o Operaciji “Anakonda”