Mjesec i pol nakon ubojstva Davora Ivančića, 31-godišnjeg organizatora muške prostitucije, čije je pretučeno i nožem izbodeno tijelo pronašao njegov dečko Igor. D. (21) u stanu na drugom katu zgrade u Ulici Pavla Hatza 21, policija je otkrila počinitelja. Ubio ga je Josip Vrbanić, 23-godišnji nekvalificirani i nezaposleni zidar iz Kozarica, seoca između Lipovljana i Novske. Prema onome što je Vrbanić priznao policiji, Ivančića je ubio nakon svađe izazvane “karakterom posla”, ali i Ivančićevim zahtjevom Vrbaniću da mu “pruži uslugu oralnog seksa”, kakvu je prije toga pružio mušteriji čiji identitet policija strogo taji.

Ivančić i njegove muške prostitutke operirali su American baru hotela Sheraton te lobbyju hotela u kojem se često neformalno druže pripadnici diplomatskog kora, političari, stranci: od tamo je bilo lako otići do neke sobe u hotelu, a ako je mušterija zatijevala da za to ne zna ni osoblje hotela, išlo se u Ivančićev stan u neposrednoj bliziniOsim samog ubojice, policiji je ovaj slučaj razotkrio i mnogo više – široku mrežu muške prostitucije čije su usluge koristili pojedinci iz tzv. hrvatskog visokog društva. Nakon ubojstva 17. prosinca policija je ispitala više od 200 prijatelja i znanaca Davora Ivančića, većinom pripadnike zagrebačkog homoseksualnog (gay) miljea. No ispitani su i neki pripadnici hrvatske estrade, pojedini članovi diplomatskog kora, djelatnici predstavništava međunarodnih organizacija, neki od bivših novinara, ali i pripadnici onoga što se u ovim krajevima često neopravdano naziva jet setom, očito svi odreda korisnici usluga ili bar znanci Davora Ivančića i onih koji su za njega radili. Prema riječima načelnika zagrebačke Policijske uprave Žarka Peše, rezultati istrage službena su tajna, a tako će i ostati, vjerojatno zauvijek: radi zaštite identiteta ispitivanih, odnosno radi zaštite njihove intime, uglavnom strogo skrivane od javnosti.

Neposredan povod ubojstvu Davora Ivančića bili su njegovi dugo skrivani poslovi s muškom homoseksualnom prostitucijom. Ivančić je nađen u stanu u kojem je kao podstanar živio četiri godine: stan koji je do bio iznimno uredan bio je sav umrljan krvlju ubijenoga. Njegovo tijelo bilo je izbodeno nožem po prsima, leđima i rukama, a glavna vratna arterija bila mu je presječena jednim od brojnih uboda nožem. Policija je negirala da je prije ubojstva Ivančić imao seksualni odnos, kao i da mu je glava bila odrezana.

Priča o Davoru Ivančiču zapravo je priča o uspjehu dečka iz provincije koji je došao u veliki grad da uspije, bez obzira na cijenu tog uspjeha, pa makar to bila i prostitucija. Rođen 1970., odrastao je u Borovu Naselju pokraj Vukovara. Kad je planuo rat, obitelj Ivančić izbjegla je na Hvar, a do 1993. Davor je bio prijavljen kao izbjeglica u Jelsi. Majka Mara i otac Franjo i danas žive na Hvaru, kamo je Davor dolazio ljetovati.

Konzumiranje teških droga

Ivančić i njegove muške prostitutke operirali su American baru hotela Sheraton te lobbyju hotela u kojem se često neformalno druže pripadnici diplomatskog kora, političari, stranci: od tamo je bilo lako otići do neke sobe u hotelu, a ako je mušterija zatijevala da za to ne zna ni osoblje hotela, išlo se u Ivančićev stan u neposrednoj blizini

Po dolasku u Zagreb, Davor Ivančić se zaposlio u tvrtki “Magma” današnjeg ministra gospodarstva Goranka Fižulića. Nešto poslije dobio je posao u Europapress Holdingu, tada još ni približno velikom medijskom koncernu kakav je danas. Ivančić je radio u Promociji EPH, a svi njegovi kolege sjećaju ga se kao iznimno marljivoga, radoholičara, i s mnogo novih ideja. No ima i onih koji su već tada zamijetili da Ivančić ima stanovitih problema u privatnom životu, što se prije svega odnosilo na početak konzumiranja teških droga. Ipak, kažu, trudio se da se to na poslu ne primijeti, ali na kraju je ipak završio na liječenju.

Otkaz u Europapress Holdingu nije dobio nego ga je dao. Napustio je pristojno plaćen posao i počeo se baviti organiziranjem techno partyja, koji su potkraj 90-ih u Hrvatskoj postali uobičajen način zabave, s tim što su izgubili masovnost koju su imali u prvoj polovici proteklog desetljeća. Po broju posjetitelja bili su manji, ali ih je bilo mnogo, a izuzme li se ljeto kada je glavno odredište obala Jadrana, Zagreb i sjeverozapadna Hrvatska bili su njima doslovno pretrpani. Kvantiteta je zamijenila kvalitetu, a i publike je bilo sve manje, što znači da ni očekivana zarada nije mogla biti postignuta. Party u Čakovcu, “Globe 2000”, bio je Ivančićev projekt, na kojem je zbog loših vremenskih prilika i iznimno male posjećenosti izgubio mnogo novca.

Davor Ivančić u međuvremenu je stekao brojne prijatelje, ili – kako svi oni danas govore -znance. Poznavali su ga u medijima, marketinškim agencijama, susretao s brojnim vlasnicima noćnih klubova, nije mu bila nepoznata domaća estrada ni ono malo modne industrije koja ovdje postoji. Znali su ga na Hvaru i Braču, otocima koji su zadnjih godina postali okupljalište domaće elite i svih koji su se tako osjećali, a jednako su ga znali i u Hrvatskom zagorju. Naravno, znala ga je i gotovo cijela, vrlo razgranata gay scena Hrvatske. Uostalom, dijelili su iste sklonosti, dijelom imali iste probleme, a i danas, nakon njegova ubojstva, malo je pripadnika te scene koji su spremni reći ružnu riječ o Ivančiću. Mnogi od njih sjećaju ga se kao iznimno dragog i lijepog dečka koji je svojom elokventnošću pridobivao i najveće skeptike.

Ali nitko nije znao čime se Ivančić uistinu bavi, a čini se da ni njegovi roditelji, koji danas odbijaju svaki kontakt s medijima, nisu znali da im je sin homoseksualac. Kad je ubojstvo pokazalo da im je sin više volio dečke nego djevojke, roditelji nisu krili nezadovoljstvo što se takvi detalji iz života njihova sina odjednom pojavljuju u medijima. “Ionako vi novinari znate više od obitelji”, bio je komentar jednog od članova obitelji na Ivančićevu pogrebu na Novom groblju u Vukovaru 20. prosinca. Prema tumačenjima onih koji su s obitelji donekle bliski, bit će da je Ivančićeva majka ipak znala za njegove sklonosti, ali o tome se – kao i u većini hrvatskih familija – nije razgovaralo. No, saznanje o bavljenju organiziranom prostitucijom bilo je velik šok za Ivaničićevu familiju, a navodno i za većinu njegovih prijatelja i znanaca. O toj tamnijoj strani života navodno ni njegov dečko Igor D. nije ništa znao.

Priču koja vjerojatno najviše ilustrira Ivančićev način života ispričao je njegov dobar znanac (ne želi više reći da mu je prijatelj), i sam pripadnik zagrebačkog gay miljea: u samo nekoliko dana nakon Ivančićeve smrti, osim Igora. D. javila su mu se još tri dečka koji su tvrdili da su imali intimnu vezu s pokojnikom, odnosno svaki je od njih tvrdio da je baš on Ivančićev dečko, a ne Igor “kojega su promovirali mediji”. Svi su oni, kao i Igor, imali između 20 i 25 godina i o pokojniku govorili gotovo istim rječnikom kojim i Igor D. – da su ga voljeli, bili s njim u vezi i spremni sve za njega učiniti jer im je Ivančić bio nesebično privržen.

Oni koji su s Ivančićem radili, danas su spremni tvrditi da je njegove probleme s drogom trebalo uočiti i prije jer mnogo je sitnica na to upućivalo. Primjerice, Ivančić je kraće vrijeme posjedovao automobil, ali je najednom ostao bez njega – morao ga je prodati. Taj se njegov potez tumačio lošim poslovima vezanim za organiziranje techno partyja, no danas će mnogi od onih koji su ga poznavali reći da je problem bio u nepodmirenim dugovanjima za razne opijate. Je li, stoga, prostitucija bila svjestan i dobrovoljan izbor Davora Ivančića ili je u nju gurnut silom prilika? Na to je pitanje nemoguće pouzdano odgovoriti. Da je bio prisiljen prodavati svoje tijelo, teško da bi se odlučio organizirati krug relativno mladih dječaka koji će se time baviti dok će im on postati svodnik i od njih uzimati polovicu zarade. Toliko mu je, naime, trebao dati njegov ubojica Vrbanić: od 600 kuna koliko je dobio za uslugu oralnog seksa Ivančiću je pripadalo 300.

Koliko je takvih mladića bilo, također je nepoznato, no prema dostupnim informacijama iz raznih izvora može se reći da ih je bilo desetak. Čime su oni bili prisiljeni, jesu li bili ucijenjeni, odnosno zašto su se odlučili na najstariji zanat na svijetu – nemoguće je utvrditi. Josip Vrbanić bio je nezaposlen, vrlo siromašan, u selu bez svijetle budućnosti. Ivančiću se javio preko Plavog oglasnika, u kojem je pročitao njegov oglas da traži dečke za poslove eskorta. U svojoj izjavi policiji Vrbanić tvrdi da nije znao da Ivančić traži “dečke za dečke”, no nema nikoga tko bi to potvrdio ili negirao. Ako mu se posao gadio, mogao ga je i odbiti, no prihvatio ga je. Kao i ostali koji su radili za Ivančića.

Prema riječima pripadnika zagrebačkog gay miljea, Ivančić je pojedine dečke koji su za njega radili pridobio i na techno partyjima. Naime, i prije ubojstva bila je javna je tajna da su techno partyji povezani s drogom, za koju mladež što se tamo okuplja nema uvijek dovoljno novca. Velik dio posjetitelja tih partyja uzima neku vrstu droge. Dva ili tri “bonkasa” (uobičajeni naziv za tablete ecstasyja) ipak imaju svoju cijenu, a potrebno je platiti i prijevoz do mjesta održavanja partyja, ulaznicu, piti dosta tekućine (u suprotnom ecstasy i aktivno ponašanje koje izaziva može prouzročiti dehidraciju i smrt) – sve to ima u cijenu, ne baš primjerenu džepovima današnje mladeži. Nesumnjivo je da je u takvoj situaciji bilo lako naći nekoga da “odradi posao”, odnosno da za svoje potrebe zaradi prodajom vlastitog tijela.

Nije nevažan podatak niti dob mladića koji su radili za Ivančića. Potražnja za sve mlađim prostitutkama vidljiva je na ulicama Zagreba u ranim večernjim satima. Preko puta Botaničkog vrta, s lijeve strane zgrade u kojoj je svojedobno bila Nacionalan i sveučilišna knjižnica, svaku se večer okuplja desetak djevojčica koje nude svoje tijelo i usluge za 50 do 100 DEM, ili više. Isti je prizor moguće vidjeti na mjestu gdje završava Gajeva ulica, nasuprot hotelu “Esplanade”. Za neke od djevojčica koje tamo stoje teško je povjerovati da su punoljetne, no njihovo je tijelo već na raspolaganju svakomu tko je spreman odvojiti navedenu svotu. Neke od njih, prema onome što se može čuti u zagrebačkom podzemlju, regrutirane su iz đačkih i studentskih domova. I što su mlađe, njihove su usluge cjenjenije, one imaju više potencijalnih mušterija, dakle i više zarađuju, baš kao i njihovi makroi. Usluge muških prostitutki očito su još skuplje: ako je istina da je Vrbanić sa oralni seks plaćen 600 kuna, to dvostruko nadilazi cijenu oralnog seksa koji nude ženske prostitutke u Zagrebu.

S muškom je prostitucijom drukčije tek utoliko što je dečke koji nude svoje tijelo teže vidjeti na ulici. Najčešći način rada muških prostitutki je putem malih oglasa, iako ga je uvelike prigrlila i ženska prostitucija. Tri puta tjedno pojavljuje se Plavi oglasnik, koji među besplatnim malim oglasima ima i rubriku “Osobni kontakti”. Velika većina oglasa sadržava i napomenu da dotični ili dotična, a često i parovi (u svim kombinacijama) traže “situiranog gospodina” ili “situiranu damu”, odnosno da “pružaju nezaboravne trenutke situiranom paru i pojedincima obaju spolova”. Traženje “situiranih” šifra je za prostituciju. Naveden je broj telefona, gotovo uvijek mobitela (prije pojave prepaid mobilnih linija šifra je glasila “telefon iz usluge”), s tim što ne odgovaraju na SMS poruke niti žele imati posla s onima koji uključe funkciju skrivanja vlastitog broja.

Policija ima nekoliko problema s tom vrsto prostitucije. Prvo, za svakog vlasnika mobitela treba otkriti tko je, jer većina prepaid korisnika nije prijavljena u klasičnim telefonskim imenicima. Nadalje, ne mora značiti da je onaj na koga je prijavljen telefon ujedno i prostitutka, a pogotovo da je to makroov telefon. Teško je dokazati i da je sintagma “situiranoj gospodi” šifra za naplatu usluga. Na kraju, kad bi se sve to i dokazalo, policija dobije samo prostitutku (svejedno mušku ili žensku), ali ne i onoga tko stoji iza te prostitucije, odnosno makroe, organizatore posla. Odlaskom jedne ili deset prostitutki tržište nije poremećeno – nove “radnike” uvijek je moguće naći.

No Davor Ivančić – prema onome što se može doznati – radio je i na klasičan način: u “American baru” hotela “Sheraton”. Ivančić je živio pedesetak metara od “Sheratona”, pri kraju Ulice Pavla Hatza, u stanu u kojem je ubijen. Njegovi susjedi danas tvrde da se u Ivančićevu stanu uvijek izmjenjivalo društvo, ali da žena nikad nije bilo. Nasmijan i vedar, uvijek dobro raspoložen i s pokojom ljubaznom riječju za svakoga od stanara zgrade u kojoj je živio, Ivančić ih je “osvojio”, a oni mu zauzvrat nisu zamjerali ni bučna druženja nakon ponoći, kad je navraćao s društvom. A prije povratka vrijeme je provodio u “American baru”, okupljalištu estradnih zvijezda i zvjezdica, predstavnika diplomatskog kora, stranaca na proputovanju kroz Zagreb, dijela domaće mafije, uopće neke nedefinirane mase ljudi koji su imali dovoljno novca za skupe koktele i lošu zabavu koja im se nudila.

Lobby “Sheratona” također je bilo mjesto operiranja, pogotovo zbog čestih neformalnih druženja i ispijanja kava pripadnika diplomatskog kora, domaćih političara, stranaca, pa čak i obavještajne zajednice. Danas se pouzdano zna da su Ivančićevu klijentelu činili obični smrtnici podjednako kao i diplomati, domaća estrada, ali i neki poznati hrvatski političari. Kakvi su apetiti tih političara, čija su imena među hrvatskim homoseksualcima opće mjesto, pokazuje i podatak da je jedan, među njima najpoznatiji, unatoč njegovoj sredovječnosti, imao zadnjeg dečka mlađeg od 18 godina. Prije toga taj političar nije imao mnogo poznanstava u zagrebačkim gay krugovima, a svoje je skrivene potrebe zadovoljavao povremenim odlascima u inozemstvo, gdje se mogao prepustiti užicima bez straha da će biti otkriven. To je praksa i većine ostalih. Svojedobno je čak i potpredsjednica HSLS-a Dorica Nikolić javno ustvrdila da u hrvatskoj vlasti ima mnogo homoseksualaca koji pažljivo taje svoje sklonosti istom spolu.

Svi oni, i diplomati, i pripadnici estrade, pa i navedeni političari, žive urednim građanskim životima sa svojim suprugama i djecom. Ako je vjerovati tvrdnjama onih koji su poznavali ubijenog Ivančića kad kažu da nisu znali čime se zapravo bavio, bit će da je diskrecija – kao nužna pretpostavka bavljenja prostitucijom u visokom društvu – bila zadovoljena. Stoga nije čudno da se u jednom trenutku pojavila sumnja da je Ivančićevo ubojstvo možda bilo i naručeno: posumnjalo se da je nekoga od njih ucjenjivao, a okrutno ubojstvo ucjenjivača bio bi donekle logičan završetak priče.

Sličan je način poslovanja i ženskih prostitutki, s tim što su one do prije 3-4 godine bile redoviti inventar foajea svakog boljeg hotela. Štoviše, radile su u dogovoru sa šefovima recepcija, pa dok su se policiji mogle predstavljati kao “pristojne dame koje u hotelskom baru piju svoju kavu”, zapravosu čekale da im jave u koju sobu trebaju otići. Prema riječima jednog od dobrih poznavatelja muške prostitucije, taj su model danas preuzeli dečki, s tim što je kod muške prostitucije najčešće presudna preporuka – kako za onoga tko uslugu nudi, tako i za onoga tko je traži. Osim toga, donedavna su “dame iz hotelskih lobbyja” bile česte gošće na zatvorenim proslavama domaće privredne i političke elite, ali po istom modelu svoje su usluge ponudili i dečki: dobiti “strippera” (što je tek jedan od eufemizama za muške prostitutke) na neku privatnu zabavu postalo je potpuno uobičajeno. Striptease je dobro plaćen, a što se poslije događa i kome stripper nudi svoje usluge – pitanje je tek dodatnog plaćanja, a ne spola koji usluge traži.

Posao prostitutke povezan je s rizicima profesije, pa i mjesta na kojima se prostitucija odvija. Prije nešto više od godinu dana vlasnika “American bara” Edvina Softića, menedžera Danijele Martinović i Petra Graše, lakonotnih interpreta proizašlih iz skladateljske kuhinje Tončija Huljića, pretukli su bivši pripadnici vojnih i policijskih odreda jer im Softić nije htio plaćati reket. Gosti “American bara” su 15 minuta gledali u pod dok su bivši policajci i vojnici tukli Softića, navodno mu izbivši veći dio zuba. Iako se u gradu znalo tko su stalni i povremeni posjetitelji “American bara”, njegova popularnost održavana je i nastupima zvijezda kojima je vlasnik bara ujedno bio i menedžer.

A i ta je popularnost bara Ivančiću donosila mušterije. Iako Softić tvrdi da ga nikada nije upoznao, da ne zna tko je on, čak i da ga nikada nije vidio, oni koji su poznavali Ivančića tvrde da su njih dvojica bili bliski. Očito je, dakle, da je model rada ovdašnjih prostitutki preuzet iz loših američkih filmova o životu u vrijeme prohibicije – s tim što ovdje ne postoji prohibicija za alkohol nego za prostituciju. Uostalom, iz “American bara” nije teško otići do sobe u “Sheratonu”, a ako je zahtijevana i diskrecija glede hotelskog osoblja, na raspolaganju je bio Ivančićev podstanarski stan, gotovo preko puta. Stoga nije nikakvo čudo što se među ispitanima na policiji našao i sam Edvin Softić, kao i neki njegovi stalni gosti, među kojima i neki medijski djelatnici. Slaganje mozaika o ovom ubojstvu navodi na zaključak kako je Ivančić znao brojne intimne tajne iz ložnica zagrebačkog jet seta, na čiji je račun živio.

Iako policija u svojoj evidenciji ima nekoliko nerazjašnjenih ubojstava homoseksualaca, među kojima i jednog stranog državljanina, otkrivanje ubojice Davora Ivančića pokazalo je da ga je nemoguće povezati s ostalim ubojstvima. Nagađanja kako u Hrvatskoj postoji “ubojica homoseksualaca” pokazala su se netočnima, a Francuza Jean-Pierrea Poulaina prije dvije i pol godine ubili su zagrebački naci-skinheadi, s kojima je homoseksualna populacija imala brojnih problema i fizičkih obračuna zadnjih pet godina. Premda se zna kojim je krugovima pripadao ubojica, odnosno ubojice, pa i da je francusko veleposlanstvo više puta urgiralo zahtijevajući rasvjetljavanje ubojstva, ono je ostalo neriješeno. Splitska ubojstva homoseksualaca ostala su pak neriješena zbog upletanja lokalnih crkvenih struktura, kojima su pripadali i ubijeni i osumnjičeni. Odbojnost Crkve prema homoseksualnosti i danas je vrlo izražena, a svaki sličan događaj Crkva ne sve načine pokušava prikriti, gradeći aureolu vlastite čistoće, kako institucije, tako i svojih pripadnika.

Otežavajuća okolnost u sličnim istragama za policiju je i nedovoljno znanje njenih djelatnika o načinima života pojedinih urbanih subkultura. Desetogodišnja kadrovska devastacija policije ostavila je značajne posljedice i na njene mogućnosti rasvjetljavanja ubojstava u miljeu koji nedovoljno poznaje, a nesumnjivo je da su neki od policajaca s takvim miljeima i povezani. Primjerice, nebrojene su optužbe da je policija donedavna tolerirala nasilje skinheada prema pojedinim grupacijama (pa i prema homoseksualcima) jer sama policija nije znala kako “očistiti” parkove u centru grada od “neželjenih pojava”. S druge strane, neki su od policajaca svojedobno bili potplaćeni od makroa i prostitutki koje nisu dirali dok čekaju mušterije na rasvijetljenim ulicama. Reket je plaćan legalnim strukturama, onima koje se navodno brinu o redu i provedbi zakona. Novo vodstvo policije uvjerava da je takva praksa prekinuta.

Nepoznavanje homoseksualnog miljea, kao i njegova društvena izoliranost, jednako prisilna koliko i dobrovoljna, također je velik problem s kojim se borila policija. Ivančićev zadnji angažman trebao je biti rad na promociji kluba “Global”, preko puta stana u kojem je zaklan, mjestu koje je postalo omiljeno okupljalište gay populacije u večernjim satima, gdje je čak i njegov dečko Igor D. kratko vrijeme radio. Dok su mediji izvještavali kako “policija saslušava homoseksualce”, ista se ta policija suočavala sa svijetom koji joj je potpuno nepoznat. Neki od onih koji su se našli u policijskim postajama da bi bili saslušani o eventualnim kontaktima i poznanstvima s ubijenim i ubojicom, izlazili su iz policije nemalo iznenađeni pitanjima o svom privatnom životu. Naime, na pitanje kako dolaze do seksualnim partnera, odgovorom da im u tome pomaže Internet policija je ostala zatečena. Kad je već društvo nesklono homoseksualnosti, homoseksualci su se preselili na Internet. Brojne web stranice homoseksualnoj populaciji omogućavaju lakše pronalaženje seksualnih partnera. A cyber space je u Hrvatskoj posve nekontroliran, o čemu svjedoči i nedavno razbijeni lanac pedofilske pornografije, čime se policija s pravom ponosila, ali nikad nije objasnila koliko je truda bilo potrebno da se tomu stane na kraj.

Nitko ne kontrolira što sve nudi hrvatski cyber space, pa su stoga i posljedice potpuno nepredvidljive. Za homoseksualce i ine marginalizirane društvene grupacije to može biti prednost, ali i izvor problema. Traženje partnera putem Interneta (chat roomovi ili Internet-oglasnici) krije u sebi sve zamke blind datea (susreta naslijepo). Ono što je na Internetu predstavljeno kao poželjna prilika, uživo može biti sušta suprotnost, s nesagledivim posljedicama. No to je rizik života u ilegali, za koji se odlučuje većina homoseksualaca. Ubojstvo Davora Ivančića, koji ništa nije znao o svom ubojici Josipu Vrbaniću, tek je jedan od pokazatelja kako mogu završiti kontakti, makar i poslovni, sklopljeni putem malih oglasa (kojih je sve više i na Internetu).

U ilegali je očito živio i Davor Ivančić. Iako je među prijateljima i znancima bio deklarirani homoseksualac, njegov im je život bio enigma, koju tek danas rasvjetljavaju, i to na policijsko inzistiranje. No zavjera šutnje vrlo je jaka, o njoj svjedoči i to što nitko od sugovornika s kojima smo razgovarali – pa ni donedavni najbliži Ivančićevi prijatelji – nije želio da mu navedemo ime. Droga, prostitucija, sumnjivi lokali s još sumnjivijom klijentelom, i tko zna kakav međuodnos Ivančića i svega pobrojanoga – i kao rezultat svega toga jedan tihi pogreb na novom vukovarskom groblju, na kojem su se osim Ivančićeva oficijelnog dečka Igora D., njegovih roditelja i najbliže Ivančićeve rodbine pojavili samo trojica njegovih prijatelja.

Strani političari ne kriju svoju homoseksualnost pred biračima

Dok hrvatski političari svoju homoseksualnost skrivaju, a seksualne potrebe zadovoljavaju s call-boysima ili na privatnim i iznimno diskretnim tulumima, svjetska iskustva potpuno su suprotna. Berlinski gradonačelnik Klaus Wowereit bio je na listi Schroderovih socijaldemokrata i nije krio svoju homoseksualnost. Stanovnici Berlina danas hvale njegove kvalitete i uopće se ne brinu što je gay. Slično je i s gradonačelnikom Pariza, 50-godišnjim Bertrandom Delanoeom, koji je na mjesto gradonačelnika došao kao kandidat lijeve koalicije socijalista i zelenih, a svoju je homoseksualnost priznao prije četiri godine na televiziji, u intervjuu u showu “Zone Interdite”. Treći gradonačelnik koji je priznao svoju homoseksualnost jest Glen Murray, prvi čovjek Manitobe, grada u Kanadi. Zajedničko svim gradonačelnicima je da je za vrijeme njihove vladavine – po ocjenama mjesnog stanovništva – učinjen niz bitnih koraka u socijalnim pravima građana, dok se za svaki od tri grada koje vode može reći da su kozmopolitski, s velikim udjelom manjinskih nacija u ukupnom stanovništvu.

Što se pak vlada pojedinih zemalja tiče, svoju homoseksualnost ne krije ni Per-Kristian Foss, norveški ministar financija. U vladi Tonyja Blaira dvojica su ministara openly-gay: Chris Smith, ministar kulture, i Nick Brown, ministar poljoprivrede. Jedan od najbližih prijatelja i čovjek koji je zaslužan što je Blair pobijedio na izborima, ujedno i bivši mu tajnik kabineta Peter Mandelson također je gay, što je javno priznao u televizijskom showu na BBC-ju. Njihova javna priznanja vlastite homoseksualnosti i način na koji je elektorat reagirao pokazuju da je prošlo vrijeme skrivanja homoseksualnosti, čak i za političare.