Svake večeri na prvom programu talijanske javne televizije RAI, nakon središnjeg dnevnika, oko 20.40, emitira se petominutni “Il Fatto” (“Činjenica”), jedna od najgledanijih informativnih emisija u Italiji. Svake večeri gleda je više od šest milijuna ljudi, nekad i osam. Vodi je 82-godišnji Enzo Biagi, doajen talijanskog novinarstva nakon što je prošlog ljeta umro njegov nešto stariji prijatelj Indro Montanelli. Enzo Biagi, plaše se brojni gledatelji, ali i najveći dio talijanske intelektualne zajednice, postat će prva velika medijska žrtva talijanskog premijera Silvija Berlusconija nakon što je prije nekoliko dana preuzeo kontrolu i nad državnom televizijom RAI. Biagi se već pomirio s mogućnošću da njegova emisija bude ukinuta, ali talijanska kulturna javnost nije. Ako Berlusconi zaprijeti Biagiju, cijela intelektualna Italija mogla bi se mobilizirati u njegovu zaštitu. Nije riječ samo o Biagiju, koji je u svojoj emisiji, ali i u komentarima u novinama i u intervjuima, napadao Berlusconija, nego i o obrani prava na javnu riječ koja je u Italiji ugrožena.
Enzo Biagi rodio se 9. kolovoza 1920. u apeninskom selu Lizzanu na pola puta između Bologne i Firence u obitelji skladištara šećerane. Sa samo 18 godina počeo se baviti novinarstvom u lokalnom dnevniku Il Resto del Carlino, sa 21 postao je profesionalni novinar, ali je karijeru prekinuo pristupivši talijanskim partizanima, s kojima je ušao u Bolognu i na radiju objavio njeno oslobođenje od fašista.
Nakon rata vratio se novinarstvu. Sa samo 32 godine postao je glavni urednik talijanskog tjednika Epoca koji je postao jedan od najnakladnijih u Italiji. Prešao je 1960. na RAI i 1961. postao urednik glavnog dnevnika prvog programa. Radio je i brojne specijalne emisije, surađivao komentarima i reportažama s vodećim talijanskim listovima, među kojima su bili La Stampa, Corriere della sera i Panorama. Gledatelji RAI-ja pamte njegove posebne televizijske serije o Francuskoj, Britaniji, Kini, istočnoeuropskim zemljama nakon pada komunizma, novijoj talijanskoj povijesti, trgovini oružjem i drogom, mafijom, borbom protiv korupcije u Italiji.
Od 80-ih sve je više težio kratkom komentiranju tjednih ili dnevnih događaja. A 1995. počeli su se emitirati njegovi kratki dnevni komentari “Il Fatto”. Nakon prve serije tih emisija, od 1995. do 1998., napravio je 1999. novu, sljedeće godine još jednu, a najnovija serija počela se prikazivati lani u rujnu i traje do danas.

Roberto Benigni

Biagi svakog dana traži mišljenje vodećih ljudi talijanske politike, kulture i javnog života uopće o nekoj aktualnoj temi. On ne daje svoj zaključak nego želi da gledatelji zaključuju iz činjenica i izjava. Najčešće se u toj kratkoj emisiji bavi politikom, ali o njoj ne govore samo političari.
Biagi se izrazito politički aktivirao uoči lanjskih parlamentarnih izbora 13. svibnja. U svojim emisijama bio je vrlo kritičan prema vođi desnice Silviju Berlusconiju. Dok su se neki istaknuti televizijski novinari držali vrlo diskretno, plašeći se očito za svoje položaje ako Berlusconi dođe na vlast, a neki čak i otvoreno prešli na Berlusconijevu stranu, kao popularni voditelj večernje emisije “Porta a porta” Bruno Vespa, Biagi je u svoje emisije i dalje dovodio ljude koji su govorili protiv Berlusconija. Izazvao je pravu senzaciju kad je 26. ožujka 2001. doveo svog prijatelja Indra Montanellija, kojeg je poznavao od 1945. Montanelli je poznat kao konzervativac, pristaša umjerene desnice, pa se očekivalo da će na izborima podržati Berlusconija, s kojim je i surađivao jer je Berlusconi bio vlasnik listova koje je Montanelli uređivao. Na opće čuđenje, Montanelli je u Biagijevoj emisiji napao Berlusconija na pasja kola i objavio da će prvi put u životu 13. ožujka glasovati za lijevu koaliciju: “Ljevica je puna slabosti, ali ne izaziva strah, a ova desnica me plaši.” Za Berlusconija je rekao da je čovjek koji “ima čudne pojmove o istini, jer smatra da je istina ono što on kaže da je istina”. Za njega je rekao da je najveći varalica na svijetu.
Uvrijeđeni Berlusconi bojao se izravno napasti Montanellija, no njegovi su ljudi napali Biagija, da je bio pristran, da se ne pridržava pravila RAI-ja u predizbornoj kampanji. Berlusconijevi ljudi Biagija su prijavili instituciji koja se brine za etičnost u medijima, no Biagi se branio da je on samo prenio jedno relevantno mišljenje, koje je Montanelli iznosio i u svojim kolumnama.
Montanellijeva smrt prošlog ljeta nije bila kraj Biagijevih napada na Berlusconija. U njegovoj emisiji gostovao je filmski redatelj i glumac Roberto Benigni i također žestoko napao Berlusconija: “Berlusconijeva pobjeda bila bi neprirodna. Mi smo na vrhuncu predizborne kampanje i ja ne želim govoriti o politici nego o Berlusconiju. Ovih dana papa je ušao prvi put u džamiju, rađaju se genetski modificirana djeca, Berlusconi ponovno postaje premijer, to su sve neprirodne stvari. Ja ne volim ni Berlusconija, ni vođu ljevice Rutellija, no s Berlusconijem smo u opasnosti da se dogode još neke neprirodne stvari, da postavi njemačkog ovčara za ministra obrane, vozača Formule 1 Michaela Schumachera za ministra transporta, a moguće su i druge takve stvari.”

Premijer i televizija

I Benignijev napad na Berlusconija dočekan je oštrim kritikama iz Berlusconijeva tabora. Berlusconijevi pristaše najavili su da će, upravo zbog takvih napada, čim dođu na vlast, provesti velike promjene na talijanskoj televiziji. Romanopisac i znanstvenik Umberto Eco potom je javno izrazio bojazan da bi dolazak Berlusconija na vlast mogao značiti da se Benigni više neće moći pojaviti na televiziji. Eco je podsjetio da je Berlusconi vlasnik triju televizijskih mreža te da će kao premijer preuzeti kontrolu i nad državnom televizijom pa će njegovim kritičarima biti zatvoren medijski prostor. Dodao je da Berlusconi ima golem utjecaj i na brojne novine, jer je nekima vlasnik, a na druge utječe posredno, da je vlasnik izdavačkih kuća: “Čak i kad bi Berlusconi bio korektan vlasnik, koji se ne bi miješao u uređivačku politiku medija koje posjeduje ili kontrolira, nikada se u povijesti novina ili televizije u bilo kojoj zemlji nije dogodilo da su novinari tih medija pokrenuli kampanju protiv svojeg vlasnika.”
Benigni je zajedno s poznatim piscem Antonijom Tabucchijem, autorom romana “Tako je govorio Perreira”, jedne od najboljih talijanskih knjiga o intelektualnoj hrabrosti u doba diktature i borbi za slobodu tiska, književnikom Andreom Camillerijem i nobelovkom fizičarkom Ritom Levi Montalcini u listu Il Ponte objavio proglas protiv Berlusconija, u kojem pozivaju građane da glasuju protiv Berlusconija, a taj je proglas do izbora potpisalo više od tisuću intelektualaca. Javio se i nobelovac Dario Fo koji je u svojim satiričkim nastupima i napisima ismijavao Berlusconija.
Talijanski birači, razočarani i zamoreni neučinkovitom koalicijom lijevog centra, glasovali su 13. svibnja za Berlusconija, koji je mnogo obećavao, najavljivao ekonomski procvat, nijekao da će zanemariti interese širokih slojeva, gušiti medijske i građanske slobode. Berlusconi je sastavio desničarsku vladu, počeo se svađati s Europom, počeo mijenjati zakone koji su štitili prava zaposlenih, ušao u otvoreni rat protiv pravosuđa koje protiv njega vodi tri sudska procesa zbog korupcije te se sukobio i s talijanskim intelektualcima.
Nakon izbora lijeve stranke zatražile su da ispuni jedno od osnovnih obećanja, ono da će paziti da njegovi privatni interesi ne kolidiraju s javnim odgovornostima, koje ima kao premijer. Lijeve stranke još su u predizbornoj kampanji tražile da Berlusconi obeća da će, bude li izabran za premijera, prepustiti kontrolu nad svoje tri televizijske mreže nekom drugom, bilo tako što će svoju kompaniju “Mediaset” prodati, ili će dopustiti da tom kompanijom, dok je on premijer, rukovodi o njemu potpuno neovisni odbor. On je nakon izbora sve to zaboravio. Lijeva opozicija isticala je nakon izbora da je u bilo kojoj drugoj zemlji razvijene parlamentarne demokracije nezamislivo da premijer bude vlasnik privatne komercijalne televizije, a da – kao premijer – kontrolira i državnu televiziju. On je na te zahtjeve reagirao vrlo sporo, a uvidjevši da mu ljevica ne može ništa, jednostavno je prekršio obećanja. Jedino je dopustio da se u parlamentu izglasa zakon o zabrani sukoba interesa, no njegovi ljudi u parlamentu tako su razvodniti zakon da mu je omogućeno da ostane vlasnikom svoje televizijske kompanije, jer je “u Italiji privatno vlasništvo nedodirljivo”. Prošlog tjedna prilikom izglasavanja zakona u talijanskom parlamentu umalo su se Berlusconijevi pristaše potukli s pripadnicima ljevice koji su im vikali: “Sluge! Sluge!” Ali Berlusconi je dobio što je želio.

Skandali u Parizu i Londonu

U siječnju su prezentaciji talijanskog filma u Parizu prisustvovali vodeći talijanski filmski redatelji, među ostalima Gillo Pontecorvo, Bernardo Bertolucci, Francesco Rosi, Mauro Bellocchio, Mario Monicelli – a ta se kulturna priredba pretvorila u političku manifestaciju protiv Berlusconija. Bivša talijanska ministrica kulture Giovanna Melandri pozvala je talijanske kulturne radnike da se ponašaju u skladu s parolom “Otpor! Otpor! Otpor!” koju je obznanio milanski državni tužitelj Francesco Saverio Borrelli, koji vodi nekoliko sudskih istraga protiv Berlusconija koji ga je htio smijeniti. Redatelj Ettore Scola održao je vatreni govor protiv Berlusconija: “Još gore od toga što na vlasti imamo Berlusconija bilo bi da mu ne pružamo otpor. Svakog dana treba napraviti jedan korak u tom smjeru pa ćemo na kraju doći do kraja puta.” Francuska ministrica kulture Catherine Tasca osudila je Berlusconijevu politiku prema kulturi i objavila da 21. ožujka neće otvoriti Salon knjige u Parizu, na koji je ove godine Italija pozvana kao poseban gost, bude li ondje bio i Berlusconi. Ta je izjava toliko uvrijedila Berlusconija da je preko podtajnika u ministarstvu kulture Vittorija Sgarbija objavio da neće doći u Pariz 21. ožujka “jer već ima druge obveze”. Jedna od knjiga na tom salonu bit će i francusko izdanje “Mirisa novca” Elija Veltrija i Marca Travaglie o vezama Berlusconija i mafije.
Britanski su se pak intelektualci solidarizirali s talijanskima u povodu odluke Berlusconijeve vlade da smijeni šefa talijanskog kulturnog centra u Londonu Marija Fortunata. On je na taj položaj došao prije dvije godine, revitalizirao je kulturni centar, pretvorivši ga u važno londonsko kulturno središte, mjesto susreta talijanskih i britanskih intelektualaca. Nije krio da je politički protivnik Silvija Berlusconija, pa je smijenjen iako mu je mandat trebao trajati četiri godine. Peticiju kojom se traži da Fortunato ostane na svom položaju potpisali su Umberto Eco, Bernardo Bertolucci i Michelangelo Antonioni, a pridružili su im se i britanski dramatičar Harold Pinter, književnik Salman Rushdie i glumac Colin Firth. Firth, kojem je žena Talijanka, napisao je i otvoreno pismo talijanskoj vladi u kojem traži da Fortunato ostane šef kulturnog centra. Peticiju talijanskih i britanskih intelektualaca objavio je londonski dnevnik Indepentent 1. ožujka, ali i rimska Repubblica i pariški Liberation.
Berlusconija prosvjedi ne zbunjuju. Ohrabren uspjesima u parlamentu, gdje njegova većina nameće što god želi, sada se upušta u discipliniranje državne televizije. Otkako je došao na vlast, ne prestaje napadati državnu televiziju, ali nije ništa poduzeo jer je još trajao mandat Upravnog odbora RAI-ja kojem je na čelu Roberto Zaccaria koji štiti pravo na javnu riječ novinara. No Zaccariji početkom proljeća istječe mandat pa se Berlusconi počeo pripremati za izbor novog peteročlanog Upravnog odbora pa je 9. veljače 2002. najavio velike promjene na RAI-ju. Rekao je da će uskoro novi upravni odbor RAI-ja osigurati da se na državnoj televiziji čuje “samo objektivna informacija”, da se “nikako ne smije ponoviti situacija iz prošle predizborne kampanje, kad je državna televizija pokazala svoju antidemokratsku ćud i vodila kampanju protiv vođe opozicije difamacijama, linčem i lažima”. Obznanio je da je RAI “počinio atentat na demokraciju” i da se “te stvari više neće tolerirati”. Rekao je da u novom upravnom odboru RAI-ja više neće moći biti ljudi koji odobravaju difamacije i javni linč. Njegovi koalicijski partneri Gianfranci Fini i Umberto Bossi još su oštrije napali RAI i zatražili da desna koalicija preuzme izravnu kontrolu nad RAI-jem.

Borbeni starac

Njihove su riječi alarmirale javnost, čak je intervenirao i Carlo Azeglio Ciampi, predsjednik Republike: “U Italiji je nužno sačuvati pluralizam informacija, jer bez toga nema demokracije.” Predsjednik donjeg doma parlamenta Gianferdinando Cassini, Berlusconijev koalicijski partner, također je zatražio da se sačuva neovisnost i objektivnost televizije te mogućnost izražavanja različitih stavova.
Zaccaria je podnio ostavku prije isteka mandata a parlament je počeo debatu o izboru novog upravnog odbora RAI-ja. Opozicija je zaprijetila da će napustiti sjednicu, a na kraju je Berlusconi dobio što je želio. Izabrano je novo vodstvo državne televizije, u kojem, doduše, lijeva opozicija ima dva člana, ali većinu čine Berlusconijevi ljudi, a novi predsjednik Upravnog odbora bit će bivši predsjednik Ustavnog suda Antonio Baldassarre, za kojeg se zna da je Berlusconijev čovjek. I prije nego što je novi upravni odbor formalno preuzeo kontrolu nad televizijom, u subotu, 2. ožujka, lijeva koalicija “Maslina” organizirala je velike antivladine manifestacije. Iako je dosad bilo uobičajeno da takve manifestacije prenosi televizija, sada je objavljeno da prijenosa neće biti. Ipak, zbog pritiska javnosti odlučeno je da se manifestacija prenosi na trećem programu. Istodobno su počeli novi napadi na Biagija, čija će sudbina biti najjasniji znak kakva će biti sudbina državne televizije.
Direktor prvog programa RAI-ja Agostino Sacca, koji očito želi zadržati svoj posao, obznanio je da bi emisiji “Il Fatto” Enza Biagija dati drukčiji termin. On tvrdi da mnogi gledatelji nakon dnevnika ugase televizor ili prijeđu na neku Berlusconijevu postaju, tako da “Il Fatto” gubi gledatelje. On priznaje Biagiju da je “perjanica RAI-ja”, ali dodaje da “ima i mlađih novinara koji bi se mogli istaknuti”. Biagijeva serija emisija završava u svibnju, a njegov ugovor istječe u rujnu, tvrdi Sacca.
O mogućnosti da mu emisija bude ukinuta Biagi je rekao: “Ako je to urednička odluka, ona je diskutabilna. Ako je to politička odluka, ja je mogu razumjeti.” No odmah je dao do znanja da neće tako lako otići: “Sacca je pogrešno informiran o mojem ugovoru, on istječe tek 31. prosinca 2003. Barata i sasvim pogrešnim brojkama o gledanosti moje emisije: nju gleda 23 posto gledatelja, to znači svaku od 81 emisije u prosjeku 6 milijuna i 300.000 gledatelja, otprilike kao i lani, dok je gledanost cijelog RAI-ja pala.”
U jednom intervjuu ovih dana podrobnije je iznio svoj stav:
“Vjerojatno oni misle da sa 82 godine čovjek više nije osobito zdrav pa mu se ne da boriti. U tim godinama, naravno, nije strašno kada vas netko zamoli da se maknete, da ostanete kod kuće i pročitate neke knjige koje još niste pročitali. No ipak treba razgovarati o biti stvari. Vidio sam u svojoj dugoj karijeri mnoge smjene, ali nikada toliku žučljivost i tolike mediokritete. To je ne samo uznemirujuće, nego je možda još više dosadno. Sve je to davno predvidio Federico Fellini u dva svoja velika filma, ‘Proba orkestra’ i ‘Ginger i Fred’, pokazavši infantilizam masa i autoritarizam vlasti, diktaturu vulgarnosti, osrednjost koja napreduje, korumpira i sve uništava.”
U drugom intervjuu, podsjetivši da se nitko u Italiji nije u usudio dodirnuti problem talijanskog televizijskog monopola, niti načeti mit koji je Berlusconi sam o sebi stvorio pišući autobiografiju. Rekao je za Berlusconija da je najobičniji opsjenar, što će uskoro vidjeti i talijanska javnost, te zaključio: “Imam 82 godine, a to je doba kad je čovjek smiren pa svoj toj gospodi mogu poručiti jedino ono što je slavni američki komentator James Reston rekao članovima Kennedyjeva klana kad su ga napadali i pokušali ušutkati: ‘Bili smo ovdje kada ste dolazili na vlast, bit ćemo tu i kad s vlasti odlazili.’”