Ivica RačanOvih su dana visoki pravosudni dužnosnici Nacionalu dali na uvid niz MUP-ovih izvješća koja nedvosmisleno dokazuju da Radovan Ortynski, glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, potpuno svjesno koristi usluge lažnih, svestrano instruiranih svjedoka iz bande Vjeka Sliška, koji se međusobno dogovaraju kako će “pakirati” i koga će kompromitirati pred sudskim vijećem. Još mnogo strašnije, iz jednog od izvješća vidi se da MUP s razlogom sumnja da je Dunja Pavliček-Patak, tužiteljica u remetinečkom suđenju i najbliža suradnica glavnoga državnog odvjetnika, čak osobno naručivala neka lažna svjedočenja. Operacija “pakiranja” toliko je zbližila tužiteljicu i Sliškovu kriminalnu družinu da je u međusobnim razgovorima doista nazivaju “mamom”, kako je to u suđenju izjavio jedan svjedok.

Policija je obavijestila Ortynskog da su svjedoci instruirani da lažnim svjedočenjem optuže predsjednika Mesića, Ivu Pukanića i Damira Lončarića ali on nije ništa poduzeo Prema Nacionalovim izvorima u istim pravosudnim krugovima, o prljavoj državno-odvjetničkoj igri nisu obaviješteni samo Šime Lučin, ministar unutarnjih poslova i Ingrid Antičević-Marinović, ministrica pravosuđa, nego je sa svime, još prošle jeseni, podrobno upoznat i premijer Ivica Račan. Ipak, nitko ništa nije poduzeo, Ortyinski je i nadalje jedan od pravosudnih vrhovnika, a remetinečki se proces, uz šutnju aktualnih političkih vladara kao suučesnika u skandaloznoj montaži, pretvara u sve mračnije i opasnije igre. Tako isti svjedoci, s istim naručenim i lažnim pričama, nastupaju u procesu protiv Ivice Bertića, ubojice njegova atentatora Jamesa Cappaiua, ovog puta s drukčijom zadaćom: da zločin Sliškova tjelohranitelja predstave kao akt pravde i da ga uzgred iskoriste za kompromitiranje nekih MUP-ovih prvaka koji su se zamjerili i državnom odvjetništvu i Sliškovoj bandi.

Nacionalu je, naime, predočeno nekoliko MUP-ovih izvješća iz lipnja, srpnja i kolovoza 2001. koji su nastali, kako u njima piše, na temelju “operativnih saznanja” o Juraju Dodiću, Vjeki Čuljku, Miji Kovči, Vinku Žuljeviću Klici, Ivici Bertiću i Denisu Bajbaši, kao “istaknutim pripadnicima zločinačke organizacije Vjeke Sliška”. Uz iscrpan referat o njihovim kriminalnim aktivnostima – švercu cigaretama u BiH, preprodaji pokradenih umjetnina u Njemačkoj i vezama s kradljivcima luksuznih automobila – u MUP-ovim istražnim dokumentima reproducirani su njihovi “bilateralni” i skupni razgovori o sudskom procesu protiv njihove konkurencije s Knežije.

Prema MUP-ovim “operativnim saznanjima”, 14. lipnja prošle godine Zdravko Šiškić, zaštićeni svjedok optužbe, svestrano je instruirao Juraja Dodića koji je, također, tada svjedočio protiv tzv. zločinačke organizacije. Pošto mu zamjera što se toga dana “dao iživcirati” pitanjima optuženika, Šiškić zahtijeva od Dodića da sutra što više tereti poduzetnika Hrvoja Petrača, da ga još jednom predstavi kao nasljednika likvidiranog mafijaša Zlatka Bagarića i tajnog financijera Nacionala, a njegova direktora i većinskog vlasnika Ivu Pukanića kao suučesnika Sliškova ubojstva na Cvjetnom trgu. U istom razgovoru, Šiškić kaže Dodiću da u remetinečkoj sudnici mora izjaviti da Nacionalove tekstove o tzv. zločinačkoj organizaciji s Knežije Petrač diktira iz Frankfurta, i da je novinarka koja ih potpisuje homoseksualka. Ako je potrebno, pronaći će ženu koja će o njenim homoseksualnim sklonostima svjedočiti uz dobru novčanu nagradu. “U cijelu priču”, kaže Šiškić Dodiću, “valjalo bi još jače umočit Damira Lončarića, ravnatelja HIS-a i Stjepana Mesića, predsjednika Republike, jer je s Pukanićem i Petračem jednom zgodom večerao u Baltazaru.”

U istom serijalu MUP-ovih izvješća, tvrdi se da je, prema “operativnim saznanjima”, citiranom razgovoru prethodio Šiškićev dogovor s Dunjom Pavliček-Patak, pa je Dodiću zapravo samo prenesena narudžba iz županijskoga državnog odvjetništva.

I doista, Juraj Dodić ispričao je u remetinečkoj sudnici točno ono što je Šiškić od njega tražio. Izostavio je jedino sekvencu o Nacionalovoj novinarki, jer su pravosudni montažeri u posljednjem trenutku procijenili da bi odveć jasno upućivala na njihovu spregu s izvjesnim SZUP-ovim žbirom koji Sliškovu bandu već godinama opskrbljuje informacijama, dezinformacijama i izmišljotinama iz dosjea tajnih službi. Kao neku vrstu kompenzacije izmišljenoj listi mafijaških zaštitnika, Dodić je pridodao ime Željka Pula, tadašnjeg načelnika odjela za organizirani kriminal Policijske uprave zagrebačke, proglasivši ga kockarom, prijateljem knežijskog ganga, koji je tu policijsku funkciju osvojio zahvaljujući Petračevim vezama u MUP-u.

U tom trenutku, glavni državni odvjetnik znao je sasvim pouzdano da je iskaz Juraja Dodića bogato nakićena laž, nadahnuta osvetničkim motivima. Uz obilje dokaznog materijala koji je trebao poslužiti kao osnova za kazneni progon Sliškovih sljedbenika, državnom su odvjetništvu, odmah u lipnju i srpnju, dostavljena i spomenuta MUP-ova izvješća o njihovim pripremama za nastup u remetinečkoj sudnici. Ignorirajući, međutim, MUP-ova otkrića o njihovim zločinačkim pothvatima – pa tako i nalog o sadržaju Dodićeva lažnog svjedočenja – Radovan Ortyinski je optužnicu protiv tzv. zločinačke organizacije s Knežije preobrazio u potpunu i definitivnu amnestiju Sliškove bande, dopustivši da Dunja Pavliček-Patak njene najaktivnije članove prigrli kao svoje jedine saveznike.

Primjerice, spomenuti Zdravko Šiškić osuđen je na 10 godina Lepoglave, jer je u okršaju s drugim zagrebačkim klanom likvidirao Mirka Krpelnika. Državno odvjetništvo izvuklo ga je iz kaznionice šest godina prije isteka kazne i dalo mu status zaštićenog svjedoka, obećavši mu i trajno pomilovanje. Istodobno, njegov pravosudni doprinos kaznenom progonu knežijskog ganga svodi se, ukratko, na sljedeću izjavu: da je od svoga pokojnog brata čuo da je Vjeko Sliško bio uvjeren da su ga pripadnici tzv. zločinačke organizacije s Knežije više puta pokušali ubiti. Sam Sliško je, još 1999., izjavio istražiteljima da nema pojma tko je i zašto u njega pucao.

Zdravko Šiškić postao je toliko blizak i povjerljiv suradnik državnog odvjetništva da je za Dunju Pavliček-Patak, “mamu” Sliškovih kriminalaca, u proljeće i ljeto 2001. osobno vrbovao svjedoke u zagrebačkom podzemlju. Očito, vrlo udomaćen u prostorijama županijskoga državnog odvjetništva, ”švercao” ih je do njenog ureda u zgradi Zagrepčanke tajnim prolazima kako bi se izbjegla njihova registracija u knjizi posjetitelja. Zato je potpuno logično da MUP-ovi dokumenti, koji su ovih dana predstavljeni Nacionalovim novinarima, tek službeno potvrđuju ono što je pomnijim promatračima remetinečkog suđenja već odavno prilično jasno: da Radovan Ortynski i Dunja Pavliček-Patak, zbog traljavo obavljenog istražnog i državno-odvjetničkog posla, lažnim svjedocima grčevito nastoje “zakrpati” svoju loše sročenu optužnicu.

Svjesni da im se grandiozni projekt u sudnici raspada, Radovan Ortynski i Dunja Pavliček-Patak svoje brifirane svjedoke iz redova Sliškova klana koriste još samo u obračunima s raznim ljudima i institucijama, koje smatraju svojim neprijateljima. U protivnom, ni jedno državno odvjetništvo Dodiću ne bi dopustilo da se pojavi u sudnici: njegov iskaz nije potkrijepio ni jednu činjenicu iz optužbe, za nepoštivanje suda kažnjen je globom, a histeričnim nastupom stvorio je neizbrisiv dojam o farsičnosti ponajprije samog državnog odvjetništva koje koristi njegove usluge. No Dodićevim je nastupom postignut drukčiji cilj: citirajući njegove laži, mediji bliski Ortyinskom krupnim su naslovima Pukanića, Mesića, Lončarića, Pula i Petrača opisali kao vrhovne pokrovitelje tzv. zločinačke organizacije s Knežije. Temeljnu kontradikciju nitko nije zamijetio: ako državno odvjetništvo doista drži da je Dodićev iskaz istinit, onda je Dunja Pavliček-Patak sve te ljude morala uvrstiti u optužnicu protiv tzv. zločinačke organizacije. Dakle, ili svoj posao ne radi kako treba ili je riječ o ujedinjenim osvetničkim interesima Sliškove bande i njezine pravosudne institucije.

Kako je opće poznato, predsjednik Mesić već odavno “navija” za to da se Ortynski zamijeni nekim sposobnijim pravosudnim kadrom. Lončarićev HIS već mjesecima “obrađuje” međunarodne veze Sliškove bande, pa time i dobar dio krunskih svjedoka državnog odvjetništva. Pulov policijski odjel načinio je rekonstrukciju Sliškove gangsterske mreže. Odbivši svojedobno njegove odvjetničke usluge, Petrač se jako zamjerio Mirku Batarelu, provjerljivom prijatelju glavnoga državnog odvjetnika. A Nacional je jedini medij u Hrvatskoj koji već pune dvije godine upozorava da Sliško i njegovi gangsteri koriste Radovana Ortyinskog i Dunju Pavliček-Patak kako bi zavladali cijelim zagrebačkim podzemljem i da će “suđenje desetljeća” vjerojatno završiti porazno za autore i zastupnike remetinečke optužnice.

Razvoj događaja pokazao je da je Nacional bio u pravu. Kada je Vjeko Sliško u ožujku 2001. likvidiran na Cvjetnom trgu, u pretresu njegova stana pronađeno je obilje materijala koji je potvrdio tajnu spregu državnog odvjetništva i tzv. druge zločinačke organizacije u Zagrebu: niz dokumenata i zabilješki koji su mogli potjecati isključivo od Dunje Pavliček-Patak ili njezinih najbližih suradnika. Time se ujedno pokazala točnost i druge Nacionalove tvrdnje: da se alijansa kriminalaca i države realizira kao zločinačko “pakiranje” svima onima koji ometaju taj podzemni pravosudno-kriminalni komplot.

Premijer Račan već je u ožujku 2001. dobio punu informaciju o nalazima u Sliškovu stanu. Štoviše, upoznat je i s činjenicom da je pretres postao prvi povod internog rata između MUP-a i državno-odvjetničke reprezentacije. No, nespreman da rješava neugodne konflikte i važne probleme, sukob je oglasio rezultatom privatnih netrpeljivosti, a Dunja Pavliček-Patak smijenjena je s dužnosti županijske državne odvjetnice samo zato da bi se spasio Ortyinski, odgovoran što su iz pritvora pušteni prevaranti, falsifikatori i pljačkaši iz “afere PDV”.

Tako se operacija “pakiranja” nesmetano nastavila, otvorenije i beskrupuloznije jer se remetinečkim suđenjem ruši predodžba o spektakularnom mafijaškom ulovu.

“Pakiranje” je, podsjećamo, počelo sa sucima i privatnim odvjetnicima koji brane pripadnike tzv. zločinačke organizacije. Uz pomoć svoga riječkog prijatelja, istražnog suca, Ortyinski je angažirao izvjesnog Boška Županovića, prevaranta, mitomana i policijskog provokatora da posvjedoči kako je Ante Nobilo, jedan od branitelja, svojedobno podmićivao suce. Na vrlo sličan način, u remetinečkoj je sudnici Zdravko Šiškić oblatio Nobilova kolegu Ljubu Pavasovića. Marijan Svedrović, branitelj prvoooptuženog Nikice Jelavića, iz pravosudnih je krugova dobio više prijateljskih upozorenja da bi mogao biti sljedeća državno-odvjetnička žrtva. Protiv Ivice Crnića, predsjednika Vrhovnog suda, Ortyinski je započeo tajnu istragu, nadajući se kako će pronaći način da se i njega proglasi korumpiranim. Ratku Ščekiću, predsjedniku sudskog vijeća u slučaju tzv. zločinačke organizacije, slane su ucjenjivačke prijetnje u posebno perfidnoj formi: netko se pobrinuo da do njega stignu glasine kako Ortyinski, zbog njegova ponašanja u sudnici, smatra da je upravo on jedan od najkorumpiranijih predstavnika sudačke vlasti.

Na vrhuncu svoje moći, Ortyinski je podmićenima proglasio sve suce, računajući, vjerojatno, kako će ustrašeni tim javnim prozivkama uvijek suditi u prilog njegovih optužnica.

Na kraju je val državno-odvjetničkih podmetanja i osvetničkih akcija zahvatio državne institucije HIS i MUP. Dok su njegovi podučeni svjedoci u remetinečkoj sudnici govorili da Damir Lončarić štiti Hrvoja Petrača zbog njihovih kumovih veza, Ortyinski je ispitivao zakonske mogućnosti da ravnatelja HIS-a podvrgne službenom istražnom postupku. U MUP-u je, osim Pula, za sljedeću metu, izabran Robert Kralj, šef kriminalističkog odjela Policijske uprave Zagrebačke, koji je u svojoj kasi držao dokumente iz Sliškova stana. Dok je, primjerice, u aferi “Zubak” dva milijuna maraka opljačkanih iz MUP-ova budžeta državno odvjetništvo kvalificiralo kao minorno djelo, Dunja Pavliček-Patak osobno je inicirala postupak koji se temelji na optužbi da je Robert Kralj stambeni kredit MUP-a od 40.000 DEM-a nenamjenski utrošio – umjesto u kupnju stambene jedinice, u gradnju obiteljske kuće.

Istodobno, u medijima bliskim Radovanu Ortyinskom započela je kampanja kojom se cjelokupna policija predstavlja kao gnijezdo ubojica i organiziranog kriminala. Kroz usta svjedoka koji, tobože, samoinicijativno govore u novinama, državno odvjetništvo upravo je započelo plasirati priču da je Sliškov ubojica James Cappaiu bio tajni suradnik nekog MUP-ova sektora.

No, premijer Račan i nadalje kalkulira: je li za njega pogubnije da smjenom glavnoga državnog odvjetnika pred glasačima prizna svoju najgoru kadrovsku grešku ili da i dalje šutke motri kako Ortyinski, zbog svoje potpune nesposobnosti, restaurira klasične staljinističke metode pravosudnog montiranja.