Marko GrubnićMarko Grubnić u Londonu je stavio nove obraze. Pogledam ja na ekranu njegove slike s aerodroma, Bože, rekoh, otekli mu umnjaci. Vrag ti je to kad te zubi bole. Pogledam slike malo bolje, sve mi više sliči na Jacka Nicholsona u Batmanu. Shvatim, Grubnić ima nove obraščiće kojima još nije pala oteklina. Kad splasnu, Marko će izgledati kao Nina Morić.

Usporedim slike od prije pet godina, Modni se Mačak pretvorio u trendi mačku. Nekoliko sati poslije vidim na jednom portalu: Tatjana Ivanišević opet operirala nešto na licu. Nisu znali točno što pa su iz medicinske enciklopedije nabrojili sve što se na licu može preraditi. Usporedim ovaj put njene slike od prije pet godina, osim odjeće i, čini mi se, kilu, kilu i pol, nema nikakve razlike. Sve na mjestu kao i uvijek.
To isto popodne ja s prijateljicama na kavi. Povede se rasprava o estetskoj kirurgiji. Da zašto se žene operiraju, da nas je Bog takve stvorio, da to rade samo glupe manekenke i da ni jedan pametni muškarac, za kojeg će se one jednog dana sretno udati, nikad ne gleda prvo kakve grudi imaju nego kakav im je karakter. Moš mislit. To se dogodilo samo jednom, kad je Jane Austen napisala "Ponos i predrasude".

Ajmo bit pošteni. Ni jedan, ali baš ni jedan muškarac na svijetu neće se uhvatiti na našu plemenitu dušu, nesebično srce i navodno dobru sarmu koju znamo skuhati. Sve to ide nakon što nam dobro odmjere stražnjicu, zavire u dekolte, izravno ili posredno pitaju najboljeg frenda: "Šta ti misliš, dobra, a?" Zbog naše duše im poslije možemo biti prijateljice, zbog nesebičnog srca će nas zavoljeti njegova mama, ista ona koja će nas zbog sarme mrziti. Ali to sve tek nakon što nas premjere.

Opet taj isti dan, navečer, odem na sastanak s prijateljem, estetskim kirurgom Zoranom Žgaljardićem. Nakon pet minuta kaže on meni kao usput: "Jelo, daj uzmi neki godišnji da ti sredim nos." Dvaput sam ga lomila, imam grbu koja je krivo zarasla i sve je samo ne pravilan. Dobro da mu nisam pljusku opalila, mislim si ja, ma vidi ti njega, kao da sam ja ružna zbog toga. Kako da mu sad kažem da ja zapravo već godinama želim operirati nos da bude pravilan. I to ne zbog toga jer smeta drugima, nego meni. Ako isključimo celebrityje koji su dobili udarac u čeoni režanj i od sebe operirajući se napravili monstrume, estetske korekcije su, rekla bih, posve legtiman zahvat, zbog kojeg te, recimo, suprug neće u 52. varati s 30 godina mlađom studenticom ekonomije koja svaki dan trči dva kruga oko Jaruna. Hvala Bogu na botoxu i liposukciji.

Doduše, neki znaju pretjerati pa se tu i tamo dogodi slučaj poput Kristine Smoje, koja je tek nedavno shvatila da je to što je napravila s ustima bio zaista velik promašaj. Godinama ništa na njoj nisi mogao primijetiti osim usta. Sva sreća, dobar kirurg joj je to uspio vratiti na mjesto. Sve što napravimo na sebi, umjetne grudi ili bijeljenje zuba, kod Tanje Knego pruža nam sigurnost i zadovoljstvo. A zadovoljna žena je sretna žena. Na žalost, neke su bolesno zaokupljene svojim izgledom. I stoti put leže na kirurškom krevetu zatežući lice tako da im obrve više nisu iznad očiju, nego ondje gdje počinje rasti kosa ili se bezglavo izgladnjuju boreći se protiv genetike ne bi li skinule kile. Takve ostatak života provedu u neurotičnom stanju opsjednute koliko kalorija ima Mavrovićeva žemlja koju su pojele za doručak. Ni jedan muškarac neće ju odvesti mami na sarmu. Odabrat će ipak onu s oblinama, manje neurotičnu.