Paul Wolfowitz(desno) zamjenik američkog ministra obraneNa međunarodnoj konferenciji o sigurnosti u Munchenu prije nekoliko dana otkriveno je, premda se to službeno ne želi priznati, da Sjedinjene Američke Države kane napustiti NATO i sve probleme u svijetu rješavati same. Među 400 stručnjaka za sigurnost iz zemalja NATO-a u Munchenu su iz SAD-a bili zamjenik ministra obrane Paul Wolfowitz, bivši ministar obrane William Cohen i Richard Perle, bivši bliski suradnik predsjednika Ronalda Reagana i jedan od glavnih savjetnika sadašnjeg predsjednika Georgea W. Busha.
Perle je opširno govorio o sadašnjem sigurnosnom stanju u svijetu i položaju zapadne koalicije u njemu. Iako je NATO imao važnu ulogu u prošlosti, rekao je, on za SAD više nije vitalno važan, za SAD je sada bitno da se zaštiti od terorističkih napada: “Uvjeravam vas, budemo li birali između vlastite obrane od terorizma i zadovoljavanja interesa duge liste svojih prijatelja i saveznika, opredijelit ćemo se za borbu protiv terorizma, neovisno o tome što naši saveznici i prijatelji misle.” Dodao je da američki prioritet nije izgradnja međunarodne koalicije nego samoobrana. Bude li SAD u toj samoobrani imao pomoć saveznika, to će biti pozdravljeno, no”SAD nikad nije bio spremniji da djeluje samostalno.”
Wolfowitz je izjavio da SAD više nije zainteresiran za stvaranje sveopće koalicije, SAD-u su potrebna drukčija, nova savezništva, koja će biti pogodna za određene misije. Uloga NATO-a može i dalje biti značajna, ali samo ako američki europski saveznici budu osposobljeni za nove izazove, što danas nije slučaj. Bivši ministar obrane Cohen upozorio je na to da europske zemlje, umjesto da povećavaju, čak smanjuju svoje vojne budžete. Nekoliko drugih američkih sudionika konferencije upozorilo je Europljane da sami sebe marginaliziraju jer bez vojne snage neće moći odlučivati o svjetskim procesima.
Thomas Friedman u komentaru u New York Timesu tvrdi da je nastao toliki tehnološki jaz u vojnoj pripremljenosti između SAD-a i njegovih europskih saveznika da oni više uopće nisu u stanju pratiti američko vojno djelovanje u svijetu. Najnoviji rat u Afganistanu najbolji jedokaz: SAD ga vodi sam, uz malu pomoć Britanije, Kanade i Australije. Iako su sve članice NATO-a neposredno nakon terorističkih napada na New York i Washington 11. rujna objavile da ih smatraju i napadima na svih njih, pa se stoga pridružuju SAD-u u ratnim naporima, iz Washingtona ih nisu ni pozvali da u tome sudjeluju, djelomice stoga što su procijenili da za to nisu sposobne, djelomice i zbog nove američke e doktrine angažiranog izolacionizma, po kojoj SAD ostaje itekako aktivan u svjetskim poslovima, ali samostalno. Taj se novi izolacionizam očituje u odbijanju SAD-a da djeluje na temelju zajedničkih sporazuma i u zajedničkim akcijama, bilo da je riječ o ugovoru iz Kyota o globalnoj ekološkoj zaštiti, bilo da je riječ o NATO-u. Upravo je uvredljivo da je jedina pomoć koju je Washington zatražio od NATO-a bilo to da pošalje svoje AWACS-e da pomognu u kontroli neba nad SAD-om. Dok Amerikanci svoje AWACS-e šalju u rat u Afganistan, europski AWACS-i lete – nad SAD-om. Friedman u svom komentaru tvrdi da su u ratnoj američkoj doktrini, zahvaljujući velikim tehnološkim inovacijama, nastale velike promjene, što su najbolje pokazale intervencije u Bosni, na Kosovu i u Afganistanu. Moderne vojske, da bi mogle ratovati u skladu s tom doktrinom, moraju imati na raspolaganju četiri vitalna elementa. Kao prvo, moraju imati mnogo velikih transportnih aviona za brzo prebacivanje brojnih vojnika do udaljenih bojišta. Zatim, njihovo zrakoplovstvo mora imati precizne bombe i rakete, koje mogu s izvanrednom točnošću pogađati vitalne ciljeve neprijatelja, čime se smanjuju potreba za kopnenim snagama i civilne žrtve, a protivniku nanose udarci koje ne može izdržati. Treće, u svom sastavu moraju imati dovoljno postrojbi za specijalne operacije, izvanredno izvježbanih komandosa koji mogu operirati noću na neprijateljskom terenu u suradnji s lokalnim snagama. Napokon, moderne vojske moraju imati i moderne kodirane komunikacijske sustave za koordinaciju djelovanja kopnenih snaga i zrakoplovstva koje protivnik ne može prisluškivati.
Time raspolaže samo SAD, nešto od toga razvila je i Britanija, Francuska, Italija i Njemačka na samom su početku, a nijedna od ostalih zemalja nema ništa od toga pa su kao saveznice SAD-a posve beskorisne. Predsjednik Bush prošlog je tjedna objavio novi budžet, s golemom stavkom za daljnje jačanje američke vojske. U sljedećoj godini SAD će za vojsku potrošiti više nego zajedno 15 država s najvećim vojnim budžetima nakon SAD-a. Ovo je najveći porast američkog vojnog budžeta od vremena američkog predsjednika Ronalda Reagana, koji je početkom 80-ih godina naglo povećao vojni budžet, što je ondašnji SSSR uzalud pokušao pratiti pa je komunizam završio u ekonomskoj propasti.
U tih 12 godina od propasti komunizma za vojnu je povijest prijelomno redefiniranje američke vojne doktrine, čiji je temelj 40 godina bio NATO, od njegova osnutka 1949. do pada Berlinskog zida 1989. Glavni američki neprijatelj bio je SSSR, glavno potencijalno bojište Europa, glavna briga SAD-a da u Zapadnoj Europi ima dovoljno svojih i savezničkih snaga da se u eventualnom ratu između zapadnog i istočnog bloka mogu zaustaviti prodori nadmoćnijih sovjetskih konvencionalnih snaga dok iz SAD ne stignu dodatne snage i izvrše protuudar, te da ima na raspolaganju mnogo veće nuklearne snage od sovjetskih, tako da Moskvi mogu uvijek zaprijetiti razornim nuklearnim ratom.
Ta doktrina postala je bespredmetnom nakon rušenja Berlinskog zida, raspada SSSR-a i propasti komunizma, jer je nestao glavni protivnik. Bivši sovjetski istočnoeuropski sateliti ulaze u NATO i Europsku uniju, Rusija je postala partner SAD-a, potencijalni globalni sukob premješta se na Bliski i Daleki istok. U nekim europskim vladama čak se pojavila ideja da se NATO raspusti, što je isprva zgrozilo Washington, da bi nakon izlaska iz hladnog rata u razdoblju novog mira trebalo golem novac za vojne troškove preusmjeriti za druge svrhe. Tako je nastao pojam “peace benefit”, “profit od mira”, koji je posebno zainteresirao europske političare. I američki predsjednik Clintona počeo je smanjivati vojni budžet SAD-a, ne ipak toliko drastično kao Europljani. S vremenom je ipak shvatio da se američka politika neće moći provoditi bez američke vojne sile, čak ni ekonomski koncepti poput globalizacije, koja je bila u središtu Clintonovih nastojanja. Clinton je tu lekciju naučio u Bosni i na Kosovu, za razliku od Europljana koji je nisu naučili.
Bosna i Kosovo promijenili su američku vojnu doktrinu. Neposredno prije nego što je Clinton 1993. ušao u Bijelu kuću SAD je bio angažiran u dva vojna sukoba: Zaljevskom ratu početkom 1991. i intervenciji u Somaliji potkraj 1992. Zaljevski rat vodio se još na klasičan način, angažiranjem više od pola milijuna američkih i savezničkih vojnika, koji su slomili iračku vojsku u velikoj kopnenoj operaciji. No i u tom ratu već su se nazirali elementi buduće nove američke vojne doktrine: u velikoj zračnoj pripremi operacije prvi su put upotrijebljene bombe i rakete za precizno gađanje, koje su omogućavale da se zrakoplovstvo koristi na nov način. Upravo zato što je trebalo tako mnogo kopnenih efektiva, SAD je prilično ovisio i o britanskim i francuskim snagama, ali i snagama nekih drugih europskih saveznika iz NATO-a. U jesen 1992. tadašnji američki predsjednik Bush poslao je američke snage u Somaliju da pomognu mirovnoj i humanitarnoj operaciji UN-a, koja je neslavno završila nakon što su Amerikanci u poznatom incidentu u Mogadishuu u listopadu 1993. izgubili 18 vojnika. Somalijski neuspjeh naveo je Clintona da u prvom dijelu svojeg predsjedničkog mandata vodi uglavnom izolacionističku vanjsku politiku.
Bilo je to doba kad se i u Washingtonu mnogo govorilo o kolektivnoj sigurnosti, kako se ona treba osigurati kroz UN i sustavom regionalne sigurnosti. Rješavanje tzv. jugoslavenske krize preuzeo je u jesen 1991. UN, čije su snage stigle u Hrvatsku, a potom i u Bosnu i Hercegovinu. Koncept UN-a – smirivanje situacije kako bi se stvorili uvjeti za mirovne pregovore – pokazao se promašenim. Stoga je odlučeno da se u bosansku krizu jače uključi Europska unija kao regionalna sila, koja ima odgovornost za kolektivnu sigurnost u svojoj regiji. Ali dolazak dodatnih francuskih i britanskih snaga nije poboljšao stanje.
Početkom 1994. nastale su prve velike promjene u američkoj politici: u Washingtonu su procijenili da EU nije kadra riješiti tu prvu veliku europsku krizu pa je američka diplomacija potaknula hrvatsko-bošnjački Washingtonski sporazum, a potom i ojačala bošnjačku i hrvatsku stranu u sukobu sa Srbima. SAD je bitno osnažio Hrvatsku vojsku za operaciju “Oluja”, a potom se izravno umiješao u rat u Bosni, i to – kako se danas vidi – u sklopu prve operacije u skladu s novom američkom vojnom doktrinom, koja će biti razvijena na Kosovu i u punoj mjeri u Afganistanu. Američki udari krstarećim raketama i avionima na ciljeve bosanskih Srba, uz istodobno napredovanje hrvatskih i bošnjačkih snaga, slomili su Srbe koji su bili prisiljeni u Daytonu potpisati sporazum kojim je završen rat u Bosni i Hercegovini. Nakon toga u BiH je stigao SFOR čija su kičma i danas američki vojnici.
Dvije su bile glavne vojne poruke američke operacije u Bosni. Prva je bila da se rat može dobiti samo udarima iz zraka, bez angažiranja kopnenih snaga, ako na terenu postoje lokalne snage koje mogu preuzeti kontrolu na terenu od zračnim udarima slomljenog protivnika. Glavni američki pregovarač Richard Holbrooke u svojim memoarima napisao je da se pri planiranju američke operacije i diplomatske akcije računalo upravo na tu ulogu hrvatskih i bošnjačkih snaga. Ono što su u BiH 1995. bile hrvatske i bošnjačke snage sada je u Afganistanu Sjeverni savez.
Rat u BiH bio je važan i stoga što je pokazao duboku razliku u shvaćanju politike, odlučnosti u međunarodnim poslovima i sposobnosti između SAD-a i europskih zemalja. Iako su SAD i EU u sklopu SFOR-a, u sklopu najvažnije operacije NATO-a od njegova osnutka, naoko zajednički i složno smirile situaciju u Bosni, bio je to veliki europski poraz, a pobjeda Washingtona, koji je shvatio da se na Europljane ni politički, ni vojno, ni tehnološki ne može odviše osloniti. Možda će upravo Bosna i Hercegovina biti početak kraja NATO-a.
Sve ono što se u Bosni počelo nazirati, potpuno je do izražaja došlo u slučaju Kosova. U diplomatskim i političkim procesima, koji su vodili prema vrhuncu kosovske krize, Europljani su pokazivali mnogo manje zanimanja od SAD-a da se ta kriza konačno pravično riješi drastičnim vojnim sredstvima. Europske su vlade pregovarale s Miloševićem, branile svoje sitne ekonomske interese u Srbiji, na primjer Talijani pri kupnji srbijanskog Telekoma, a nisu bile osobito sklone ući u ratni sukob ni nakon propasti pregovora u Rambouilletu, kad je postalo jasno da je mirno rješenje kosovskog pitanja nemoguće. Evropske su zemlje pristale na inzistiranje SAD-a sudjelovati u ratnoj operaciji protiv SRJ u proljeće 1999., ali uz brojne restrikcije u izboru ciljeva i stalni pritisak na SAD da prave stanke u bombardiranju, na što Washington nije pristajao sve dok Milošević na kraju nije bio poražen. Cjelokupna situacija na tlu bivše Jugoslavije, u prvom redu zahvaljujući američkoj politici, tako je drastično promijenjena da je Milošević sada zatvorenik u Haagu, bez mnogo izgleda da ikada do kraja života izađe na slobodu.
Kosovska operacija bila je za Washington dodatno poučna iz barem tri razloga. Prvo, američka koncepcija da se rat pokuša dobiti samo zračnim udarima pokazala se i tu ispravnom, jer se još modernije oružje od onoga upotrijebljenog u Bosni ili protiv Iraka pokazalo djelotvornim i bez angažmana kopnenih snaga. Uz to, još je očitiji postao tehnološki jaz između američke vojske i vojski većine europskih članica NATO-a. Napokon, velika je razlika i ovdje iskazana u volji da se uđe u vojni sukob i tako riješi krizna situacija. Tako se ušlo i u sukob oko Afganistana, koji SAD vodi bez europskih saveznika, s iznimkom Britanije. Zamolili su ih jedino da daju vojne snage za održavanje reda i mira u Kabulu, jer za više od toga nisu sposobne.
Rat u Afganistanu zorno pokazuje da Washingtonu njegovi europski saveznici nisu odviše potrebni. Štoviše, u nekim situacijama mogu biti samo smetnja. Iz Rima i Pariza već se zahtijeva da se nakon Afganistana ne počinju daljnje vojne akcije. Ti su zahtjevi Washingtonu neprihvatljivi i u Munchenu je to jasno o rečeno. Ako saveznici ne budu slijedili SAD, Washington će nastaviti djelovati sam, a to će marginalizirati Europu u svjetskim pitanjima i otvoriti pitanje budućnosti NATO-a.
Generalni tajnik NATO-a George Robertson shvatio je američku poruku pa je na kraju munchenske konferencije u emotivnom govoru pozvao europske zemlje da jačaju svoje vojne snage ako žele da NATO preživi, ostane politički faktor, ali i faktor njihove sigurnosti. Bez unaprjeđenja svojih borbenih sposobnosti, rekao je Robertson, europske snage više neće moći djelovati na bojnom polju zajedno s američkima. Potvrdio je da je uloga NATO-a u ratu protiv terorizma dosad bila minimalna pa je kao NATO-ov doprinos mogao spomenuti jedino slanje AWACS-a u SAD i uhićenje nekolicine islamskih ekstremista u Bosni.
Na papiru, napomenuo je Robertson, izgleda kao da su europski vojni kapaciteti impresivni, ali to nije točno. Malo koja europska zemlja može poslati znatne vojne snage izvan svojih granica i ondje ih opskrbivati mjesecima ili godinama. To će samo povećati nepovjerenje SAD-a prema Europi. “Europski saveznici i Kanada moraju Washingtonu pokazati”, rekao je Robertson, “da su spremni naglo ojačati svoje vojne snage, jer će inače Washington poći putem unilateralizma i izolacionizma, a Europa će izgubiti utjecaj na svjetske prilike. Uvjeren sam da NATO-u i ubuduće pripada velika uloga, ali samo ako se bitno promijeni.”