Objavljeno u Nacionalu br. 795, 2011-02-08

Autor: Plamenko Cvitić

ČOVJEK O KOJEM OVISI POGLAVLJE BRODOGRADNJA

Danko Končar - ključ ulaska Hrvatske u EU

AKO HRVATSKA vlada i Europska komisija ne prihvate Končarovu ponudu za privatizaciju riječkog brodogradilišta '3. maj', to bi moglo ugroziti hrvatski ulazak u Europsku uniju, jer je restrukturiranje škverova jedan od ključnih uvjeta za zatvaranje poglavlja o tržišnom natjecanju

SPASILAC '3. MAJA'
Danko Končar (na slici sa suprugom Jelenom), samozatajni
poduzetnik, jedini se sa svojom tvrtkom 'Jadranska ulaganja'
prijavio na natječaj za riječko brodogradilišteSPASILAC '3. MAJA' Danko Končar (na slici sa suprugom Jelenom), samozatajni poduzetnik, jedini se sa svojom tvrtkom 'Jadranska ulaganja' prijavio na natječaj za riječko brodogradilišteZavršetak pregovora i ulazak Hrvatske u Europsku uniju mogao bi ovisiti o samo jednom čovjeku: 69-godišnjem Danku Končaru. Ta tvrdnja pojavila se u domaćim poslovnim i političkim krugovima prije nekoliko dana, kad je postalo jasno da se na natječaj za privatizaciju riječkog brodogradilišta “3. maj” javila samo jedna tvrtka, Končarova “Jadranska ulaganja”. Ako hrvatska vlada, odnosno stručnjaci Europske komisije koji imaju glavnu riječ u ocjeni ponuda za hrvatske škverove ne prihvate Končarovu ponudu, jedina preostala mogućnost za brodogradilišta su stečajevi. No takav razvoj događaja najcrnji je scenarij za hrvatsku vladu, jer bi neizvjesnost sudbine brodogradilišta, otvaranje stečajeva, gubici radnih mjesta za desetke tisuća ljudi i fijasko dugogodišnjih pokušaja privatizacije itekako naštetili izbornim šansama vladajuće stranke. S druge strane, odgađanje odluke o privatizaciji škverova i kupovanje socijalnog mira hrvatskoj bi vladi donekle smanjilo opasnosti od loših izbornih rezultata, ali bi stvorilo još veći problem: dovelo bi u pitanje završetak pregovora i ulazak Hrvatske u Europsku uniju, jer je finalizacija tog procesa nužna za zatvaranje poglavlja 8 o tržišnom natjecanju, koje obuhvaća i restrukturiranje brodogradilišta.


BUDUĆI DA VLADA VIŠE NEMA mnogo vremena i manevarskog prostora za rješenje problema brodogradilišta, o čemu svjedoči i to što je nedavni natječaj za riječki “3. maj” bio proveden u samo desetak dana, u domaćim se političkim krugovima smatra da je jedini mogući ključ rješenja - Danko Končar. Ako taj biznismen hrvatskog podrijetla uspije u naumu da postane vlasnik “3. maja”, a možda i brodogradilišta u Trogiru i Kraljevici, tim bi epilogom mogla biti okončana višegodišnja mučna privatizacija škverova. No, dok mnogi priželjkuju takvo spasonosno rješenje, Nacionalovi izvori iz stručnih krugova upozoravaju da bez obzira na dobru volju i odlučnost hrvatske vlade, konačnu odluku o prihvaćanju Končarovih ponuda donose dužnosnici Europske komisije koji već godinama nadgledaju pokušaje privatizacije hrvatskih brodogradilišta. Tek ako oni odobre prihvaćanje Končarove ponude, s tim će se suglasiti hrvatska vlada, a potom će Hrvatski fond za privatizaciju finalizirati proces. Iako o tome nitko iz Vlade ni iz Europske komisije ne želi govoriti javno, dokumenti Končareve ponude nisu jedino mjerilo za prihvaćanje, nego će ključnu ulogu imati pitanja na koja mnogi nemaju jasan odgovor, a koja se već godinama provlače u hrvatskoj javnosti: tko je doista Danko Končar? Na koji je način zaradio pretpostavljeno silno bogatstvo? Ima li doista dovoljno kapitala za velika ulaganja u hrvatske škverove? Što doista namjerava napraviti ako postane njihov vlasnik? Sva ta pitanja vode prema glavnom: koliko su Končarovi planovi ozbiljni? U stručnim se krugovima smatra da u hrvatskoj vladi i Europskoj komisiji, unatoč proklamiranoj želji za poticanjem ulaganja, postoje ozbiljne sumnje u Končarove namjere i mogućnosti: u prvom redu to je bojazan, o kojoj se već spekuliralo, da Končar nema ozbiljne namjere da nastavi brodograđevne aktivnosti u škverovima, nego da dobre pomorske lokacije želi iskoristiti za turističke projekte. Ta nagađanja najvećim su dijelom potaknuta time što prema dosadašnjim podacima Končar nema baš nikakva iskustva u zahtjevnoj grani brodogradnje, a nikad, možda i iz strateških razloga, nije objavio kako bi razvijao posrnulu hrvatsku brodogradnju. Možda baš stoga već neko vrijeme postoji i drugi strah: čak ako Končar i ima dobre namjere, može li jedan čovjek spasiti cijelu jednu privrednu granu i bi li prihvaćanje njegove ponude samo odgodilo ono neizbježno - da brodogradilišta nakon 2-3 godine ponovno završe u teškim problemima i stečaju?

DA U HRVATSKOJ VLADI ozbiljno razmatraju sve mogućnosti, pa i potonju, nedavno je javno potvrdio ekonomist Željko Lovrinčević, koji je na konferenciji “Novi modeli rasta hrvatskog gospodarstva” upozorio na mogućnost da bi se “za dvije godine moglo pokazati da programi privatizacije brodogradilišta jednostavno nisu održivi jer nije povoljan trenutak u kojem se provode”. Takva izjava premijerkina ekonomskog savjetnika samo je potkrijepila teze onih koji već godinama tvrde da je najveći dokaz da hrvatskoj brodogradnji nema spasa to što su se na privatizacijske natječaje dosad javljali u najmanju ruku suspektni ponuđači, a nikad zanimanje nisu pokazale velike inozemne kompanije ili investitori, pa ni strane vlade, iako se još donedavno u domaćim medijima spominjao navodni interes Kine i Britanije. Zbog toga su, uostalom, svi dosadašnji pokušaji privatizacija brodogradilišta završili neslavno: razne tvrtke i pojedinci javno su iskazivali interes, pa čak i kupovali natječajnu dokumentaciju, a na kraju nisu predali ponude. Najočitiji primjer takvih neozbiljnih namjera zbio se prije dva tjedna: vlasnik tvrtke “Dok-Ing” Vjekoslav Majetić medijima je potvrdio da ga zanima riječki “3. maj”, potom čak i otkupio natječajnu dokumentaciju, a na kraju je “ozbiljnost” svojih nakana dokazao izjavom “prije predavanja bilo kakve ponude moramo dobro pregledati financijske bilance brodogradilišta”, a onda i najavom da će odluku o predaji ponude donijeti “tijekom vikenda, nakon što osobno obiđe riječki škver i vidi stanje na terenu”.

SAMOBORSKI DIV ZA SPLITSKI ŠKVER Tvornica vijaka DIV ponudila je za 'Brodosplit' 3,7 milijuna kunaSAMOBORSKI DIV ZA SPLITSKI ŠKVER Tvornica vijaka DIV ponudila je za 'Brodosplit' 3,7 milijuna kuna“TAKVU IZJAVU MOŽETE DATI ako planirate kupiti polovni automobil. Svaki ozbiljni potencijalni kupac brodogradilišta nekoliko bi mjeseci ili čak i godinu dana proučavao svoju investiciju”, komentirao je Nacionalov izvor iz stručnih krugova. Premda se u posljednje 2-3 godine kalkuliralo s raznim imenima, na kraju ih je ostalo samo nekoliko. Pa su i oni redom otpadali. Splitski poduzetnik Slobodan Ljubičić, koji je bio zainteresiran za kupnju trogirskog brodogradilišta, jedan je od rijetkih ponuđača koji je gotovo posve otvoreno rekao da ne bi nastavio s brodograđevnom aktivnošću, nego bi na mjestu škvera razvijao turističke projekte na kojima bi zaposlio radnike škvera. Možda baš zbog te iskrenosti njegova je ponuda u Fondu za privatizaciju odbijena iz formalnih razloga. Za riječki “3. maj” svoje je zanimanje svojedobno iskazao austrijski industrijalac Mirko Kovach, no njegova tvrtka “A-Tec” već je neko vrijeme u teškim financijskim problemima i u predstečajnom postupku, pa je hrvatska vlada, po sugestiji Europske komisije, nedavno odbila ponudu njemačkog “Crown Investmenta”, iza kojeg je stajao posrnuli “A-Tec”. Trenutačno nije poznato ni kakav će stav hrvatska vlada i EK zauzeti prema samoborskom DIV-u, koji se natječe za splitski “Brodosplit”. DIV je u svibnju prošle godine za splitski škver ponudio 3,7 milijuna kuna, a osim tog novca za dionice planirano je i ulaganje od 50 milijuna kuna u deset godina, dok bi ostatak novca za investicije namaknuli od zasad nepoznatih dobavljača i investicijskih fondova. Iako se posljednjih dana u nekim medijima pojavila informacija da bi ponuda DIV-a mogla biti prihvaćena, stručnjaci Europske komisije navodno još nisu sasvim suglasni. Oni ne vjeruju da DIV može osigurati novac za restrukturiranje Brodosplita, a skepsu pobuđuje i DIV-ov poslovni plan da bi splitsko brodogradilište gradilo brodove vlastitim sredstvima, a potom ih, ne budu li mogli biti prodani, rabilo u vlastitoj floti. Sve takve sumnje primjenjive su i na 69-godišnjeg biznismena Danka Končara. Nitko pouzdano ne zna ima li on doista novca za spas posrnulih brodogradilišta i - ako postane njihov vlasnik - kakav posao u njima doista kani pokrenuti. Ta pitanja postavljaju se već dvije godine, još otkako je dotad hrvatskoj javnosti potpuno nepoznati Končar najavio da ga zanimaju hrvatska brodogradilišta. Otada do danas ni sam Končar nikad nije pokazao želju da javno objasni svoje namjere i eventualno otkloni sve sumnje, pa je osim po proklamiranoj želji za investiranjem u brodogradnju u domaćoj javnosti poznat još samo po drugim pojedinostima: investicijama u turizam i nekretnine i nejasnom aferom iz listopada, kad je policiji prijavio da ga je njegova dugogodišnja poslovna partnerica Vinka Cetinski prevarila za nekoliko desetaka milijuna eura. Nakon što je javnost doznala za tu aferu, neki su Končara doista smatrali žrtvom prijevare, dok su drugi ukazivali da taj slučaj teško kompromitira Končara i njegove poduzetničke sposobnosti: ako je na relativno jednostavnom biznisu s nekretninama ostao prevaren za milijune eura, kako bi se uopće snašao u kompleksnom sektoru brodogradnje?

DOSAD JE NEUPITNO samo to da nitko iz hrvatske vlade ili Fonda za privatizaciju u posljednje dvije godine nije izrekao nikakvu kritiku na Končarov račun, ili ga službeno ili neslužbeno diskvalificirao iz nadmetanja za brodogradilišta, a to daje naslutiti da ga se sve do danas smatra ozbiljnim kupcem. Štoviše, u posljednjih mjesec dana stručnjaci skloni hrvatskoj vladi ističu da bi Končar mogao biti jedino rješenje ne samo za riječki “3. maj”, a možda i za druga dva brodogradilišta - u Kraljevici i Trogiru. Budući da privatizacija brodogradilišta napokon ulazi u završnu fazu, već do kraja veljače trebalo bi biti jasno hoće li Končar postati “spasiocem” hrvatskih škverova ili će se uslijediti - stečaj brodogradilišta. Bez obzira na povjerenje koje Končar navodno ima u hrvatskom državnom vrhu, konačnu odluku donijet će stručnjaci Europske komisije, koji zasad o njemu još nemaju jasan stav ili ga ne žele javno reći. Ako Europska komisija prihvati Končarovu ponudu, mnogi očekuju pozitivno rješenje. Ako pak bruxelleski birokrati odbiju Končara, hrvatska vlada i HDZ mogli bi se naći u vrlo teškoj situaciji - birati žele li slanjem brodogradilišta u stečaj dovršiti pregovore s EU u predviđenim rokovima ili po cijenu izbornih rezultata produljiti agoniju desetaka tisuća radnika brodogradilišta i dovesti u potpunu neizvjesnost okončanje pregovora s EU. Čini se da bi za sve te probleme najbolje rješenje bili Končar i čarobni štapić. Ali Končar je još prije dvije godine upravo za Nacional rekao da čarobnog štrapića - nema.

SUMNJIVA BIOGRAFIJA, POSLOVI I KAPITAL

S OBITELJI CETINSKI
U listopadu je Končar
policiji prijavio da ga
je njegova poslovna
partnerica Vinka Cetinski prevarila za nekoliko desetaka milijuna euraS OBITELJI CETINSKI U listopadu je Končar policiji prijavio da ga je njegova poslovna partnerica Vinka Cetinski prevarila za nekoliko desetaka milijuna euraHrvatskoj je bio posve nepoznat. Njegovo se ime počelo pojavljivati u nekim medijima tek kad je bivša ministrica Vinka Cetinski u njegovo ime počela kupovati nekretnine i zemljišta u Istri, a potom je 2007. u srbijanskim medijima objavljeno da je Končar od Direkcije za imovinu Republike Srbije za 6,25 milijuna eura kupio kompleks bivšeg Dječjeg odmarališta Beograd i zemljište u uvali Zenčišće kod Jelse na Hvaru. Potonje se formalno vodi pod Končareva 42-godišnjeg sina Nenada koji u Hrvatskoj od 2006. ima registriranu tvrtku Jadranska ulaganja. U prvim medijskim istupima proteklih godina 69-godišnji Danko Končar obično je prikazivan kao multimilijunaš koji je iz Hrvatske otišao prije dvadesetak godina, a u međuvremenu se obogatio stekavši rudnike kroma u Rusiji i Južnoafričkoj Republici. Jedina vidljiva “mrlja” u njegovoj karijeri seže u 1977. godinu kad je tada kao 35-godišnji inženjer radio u tadašnjoj Jugoturbini u Karlovcu. Zbog zadržavanja deviza koje je tadašnja tvornica zaradila u inozemstvu Končar je osuđen na nekoliko godina zatvora zbog zloporabe položaja i stjecanja protupravne imovinske koristi. Razdoblje iza rešetaka proveo je učeći i pripremajući doktorat, a nakon izlaska iz zatvora vratio se na posao u Jugoturbini. Kako je u kolovozu 2009. rekao za Nacional, potkraj 80-ih zaposlio se u novoosnovanom predstavništvu južnokorejske tvrtke Lucky Goldstar (LG). Uskoro je kompanija podružnicu preselila u Beč, a njemu su ponudili da se preseli u Austriju ili da raskinu ugovor i daju mu solidnu otpremninu. S otpremninom u džepu otišao je u Njemačku, gdje je bio kraće vrijeme, a početkom 90-ih u Rusiju. Petnaestak godina u Rusiji najmisteriozniji je dio Končarova životopisa. On o njemu ne govori, a hrvatski biznismeni i Hrvati koji su godinama živjeli ondje uopće ga se ne sjećaju i ne znaju čime se bavio. Prema vlastitom priznanju, u Rusiji je njegov prijatelj kupio tvrtku i ponudio mu da prodaje njenu robu. Tako je navodno došao do prvog kapitala, koji je uložio u rudni biznis. Godine 2004. počela se spominjati njegova tvrtka Kermas, registrirana u Britaniji, odnosno na Djevičanskim otocima, koja je stekla udjele u nekoliko ruskih rudnika i tvornica za obradu ruda. Veću pažnju ruskih poslovnih medija privukao je 2005. sukob Končara i Sergeja Gilvarga, čelnika tvornice željeznih legura Ključevski Ferroalloy Plant. Končarov Kermas bio je 50-postotni vlasnik stare tvornice Russian Chrome 1915 koja je u vlasništvu imala nekoliko rudnika kroma na srednjem Uralu. Končar je bez obzira na dugogodišnji ugovor povisio cijene rude koju je prodavao Gilvargovoj tvornici, a kad su se napokon dogovorili da Končar svoj udjel proda Gilvargu, Končar je uoči kupoprodaje naprasno odustao. Prema tvrdnjama ruskih medija, razlog za takvo čudno Končarovo ponašanje bio je što je u to vrijeme mahnito prikupljao novac za kupnju rudnika u Južnoj Africi, a navodno nije htio da se otkrije da je pod hipoteku stavio neke ruske rudnike kako bi od banaka dobio jamstva za novu investiciju u Africi. Prema vlastitu priznanju za južnoafričke poslovne novine, u posao u JAR-u ušao je - slučajno.

TU JE ZEMLJU PRVI PUT posjetio tek u veljači 2003., a kad su godinu kasnije BHP Billiton i Anglo- American na tržište izbacili dionice tvrtke Samancor Chrome, to mu je bilo zanimljivo. Budući da je cijena za kupnju 12 rudnika kroma u Južnoj Africi iznosila 469 milijuna dolara, mnogi su bili sumnjičavi otkud gotovo anonimnoj tvrtki s registracijom iz Londona i hrvatskim direktorom toliki novac, no Končarov Kermas je u veljači 2005. doista kupio dionice Samancor Chromea i postao “kralj kroma”. Do danas nije objavljeno otkud Končaru toliki novac. Posljednjih se godina često spominjala Afrika, a u članku iz 2006. opisani su primjeri čak dvojice ruskih oligarha, Viktora Vekselberga i Ališera Usmanova, koji su svoja poslovna carstva vezana za međunarodnu trgovinu rudama proširili upravo na - Južnoafričku Republiku.

U TOM ČLANKU SPOMINJE SE i ime Danka Končara i njegova kupovina Samancora, uz opasku da je za njegovu tvrtku Kermas pažljivo skriveno čime se doista bavi. Ipak, jedina očita veza Danka Končara s ruskim oligarsima i njihovim kapitalom očituje se u zajedničkom vlasništvu nad tvrtkom Samancor Chrome kroz kompaniju Kermas South Africa, u kojoj 32,5 posto drži kompanija International Mineral Resources, koja je pod kontrolom trojice ruskih oligarha i poslovnih partnera, Aleksandera Maškeviča, Patoha Hodijeva i Alijana Ibrahimova, koje u međunarodnim poslovnim krugovima nazivaju “Trio”. Iako su godinama uvršteni na Forbesovu listu najbogatijih biznismena, posljednjih godina sve su češće optužbe za pranje novca, kriminalno udruživanje i krivotvorenje poslovne dokumentacije, zbog čega je protiv njih pokrenut postupak u Belgiji. Odnos Končara i trojice oligarha nije baš bio idiličan, jer je svaka strana pokušavala otkupiti dionice preostalih suvlasnika i steći nadmoć nad kompanijom Samancor, odnosno nad rudnicima u JAR-u. U srpnju 2008. došlo je do neobične afere: netko je iz kuće Rafiqa Bagusa, jednog od dioničara kompanije Batho Barena koja je suvlasnik Kermasa SA, ukrao dokumente koji su otkrili netransparentne vlasničke odnose, ali i to da svaka od strana ponudama i protuponudama nastoji ovladati matičnom kompanijom.

ZA KUPNJU SVIH BRODOGRADILIŠTA trebalo bi najmanje 500 milijuna eura. Budući da je cijela vlasnička struktura svih aktera nejasna i premrežena, teško je iščitati tko je u sukobu pobijedio, no zanimljivo je da je IMR, kompanija ruskih oligarha, lani nudila 700 milijuna dolara za preuzimanje paketa od 28 posto u tvrtki Kermas SA. Poveže li se to s Končarovim izjavama da je samo 2008. zaradio 750 milijuna dolara, moglo bi se zaključiti da je pristao južnoafrički biznis prepustiti ruskim konkurentima. U skladu s tim, glasina da je Končar radi ulaganja u hrvatsku brodogradnju rasprodao rudnike u JAR-u postaje jasnija, iako ni do danas nije jasno zašto se odlučio baš za brodogradnju - sektor u kojem, kako se čini, zasad nema baš nikakvih iskustava.


Vezane vijesti

3. maj preuzimaju Fondovi, Uljanik i Tankerska plovidba

3. maj preuzimaju Fondovi, Uljanik i Tankerska plovidba

Vlada se za nastavak privatizacije riječkog brodogradilišta 3. maj odlučila osloniti na Fondove gospodarske suradnje i domaće brodare, Uljanik i… Više

Komentari

registracija
11/2/11

babalan, 11.02.11. 22:30

E moj narode kad b i se doznala prava istina gdje bi oporbi bio kraj...vlada je konačno ispunila obečanje iz plana privatizacije Sanaderove vlade.."Od robijaša do spasitelja" ma koga spašava? Obraz korumpirane vlade.....bitno je ući u EU, pa makar prodati brodogradilište kriminalcu koji pojma nema o brodogradnji, a i pitanje sa čijim novcem barata?vejrovatno sa HDZ-ovim....sad kad su mu dali brodogradilišta još će mu vlada morati platiti što je odigrao ovu ulogu , pa će mu riješiti i pitanje zemljišta u srbiji i slične tamne poslove dotične lopine...prestrašno..čitam u novinama danas kao da odustaje od brodogradnje jer su mu ov i digli koncesiju..jaooo kako dobro odigran komad...vlada je kao stjerana u kut pa će morat spustit koncesije i tako će naša brodogradilišta za koju godinu postati lijepe marine i turistička naselja sa smješnim rentama..pa ove nas HDZ-ovske lopine kpred očima kradu..ovo su im zadnji trzajevi i zadnja privatizacija na kojoj mogu zgrnut lovu i osigurat si budućnost..jer su i oni svijesno da slijedećih 20 godina nema njima vlasti...e moj narode


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika