Svi poslovni i politički lobiji nacionalne televizije ujedinili su snage da na čelnim pozicijama svoje kuće sačuvaju Mirka Galića i Mariju Nemčić. U tome imaju podršku Crkve i znatnog dijela političara, bilo da su članovi vladajućeg SDP-a, bilo oporbenog HDZ-a. Razlozi su uobičajeni: riječ je o medijskom dvojcu koji, očito, jamči da se na HRT-u, i oko njega, ništa bitno neće izmijeniti, da će svaka grupacija i svaka politička opcija dobiti svoj dio televizijskog novca i televizijskog vremena.
Tu zakulisnu zonu moći čine anonimni ljudi koje ne gledamo na televizijskim ekranima. Ipak, godinama uhljebljeni u tzv. poslovnoj jedinici Zajednički poslovi HRT-a, najvažnija su karika između internog budžeta i svih uposlenika. Odlučuju i vladaju niže rangiranim kadrovima, ugovorima, licencama, kreditima i honorarima.
Kako je poznato, u tijeku je izborna procedura za ravnatelja HRT-a i glavnog urednika Televizije. Prema službenom priopćenju nadležnog izbornog povjerenstva, u utrci za funkciju glavnog urednika sudjeluje 11 konkurenata. Jedan od njih je Marija Nemčić, koja ima ambiciju da svoj sadašnji status v.d. glavne urednice pretvori u trajnu funkciju. Uzgred rečeno, u ovom trenutku Marija Nemčić kontrolira još dva velika televizijska sektora: urednica je objedinjenog zabavnog, kulturnog i sportskog programa, te šefica radne jedinice međunarodnih poslova koja čini dio spomenutih zajedničkih službi. Utoliko nije eksponent samo određene programske koncepcije, nego i činovničko-poslovnog kružoka koji svoj opstanak, mnogo uspješnije od javno poznatih zvijezda, brani svim sredstvima.
Za ravnateljsko mjesto, podsjećamo, istodobno se natječe sedam ljudi, među kojima i aktualni šef HRT-a Mirko Galić. U političkim i televizijskim kuloarima u optjecaj je puštena priča da Mirko Galić ima apsolutnu prednost pred svima ostalima. Ali, tobože, kao ravnatelj ništa neće moći učiniti ako se ne potvrdi glavnourednički mandat Marije Nemčić. Priča ne smrdi samo na ucjenu, nego jasno pokazuje da sive eminencije HRT-a u Galiću vide tek sredstvo za održanje urednice koja je, koliko se na Prisavlju zna, stvarni vladar njihove kuće.
Ujedno bi dva izborna postupka trebala biti ključni korak u transformaciji državnog medijskog poduzeća u javnu televiziju, koja u skladu s novim Zakonom postaje, navodno, servis tzv. civilnog društva. To znači da bi budući glavni urednik HTV-a i budući ravnatelj HRT-a morali imati jasnu predodžbu ne samo o posve drukčijoj društvenoj, političkoj, pa i financijskoj poziciji Radija i Televizije, nego i o vlastitim upravljačko-uredničkim dužnostima. No, kako je velika većina kandidata proizvod one iste televizije i istog Radija koji desetljećima servilno slijede postulate trenutačnog režima, prilično je opravdana skepsa da će najavljena medijska reforma opet konzervirati status quo u svakom pogledu. Ipak, iz perspektive zatečenih televizijskih kadrova, svi ti kandidati donose neizvjesnost. U prošle dvije godine Galić je dokazao da poštuje davno uspostavljeni red stvari. Zato izvjesni Ante Obuljen, bivši i sadašnji šef pravnih poslova HRT-a bez pravosudnog ispita, koristi sav svoj utjecaj na starog znanca Matu Arlovića, SDP-ova potpredsjednika Sabora, da se Galiću sačuva ravnateljska titula. A Mirko Galić i Marija Nemčić zanimljivim ponudama zavode članove Vijeća koji moraju izabrati između njih i njihovih protukandidata: neki članovi Vijeća postali su vrlo česti gosti televizijskih emisija…
A stanje koje se nastoji konzervirati izgleda ovako: 4500 stalno zaposlenih, 7000 vanjskih suradnika, godišnji prihodi od milijardu kuna, gubici od 200 milijuna kuna i oprošteni porezni dug od 164 milijuna kuna, što je dvostruka pljačka poreznih obveznika, ujedno i HRT-ovih pretplatnika. Tako golem broj uposlenika proizlazi iz toga što malo tko od stalno zaposlenih radiotelevizijskih djelatnika radi puno radno vrijeme. Iz te lijenosti, tipične za državne službenike, proizlaze i enormni troškovi: da bi se neki projekti ipak realizirali, valja još plaćati honorarne novinare, realizatore, montažere… Za razliku od članova Uprave, većina tih trudbenika, istina, nema impresivne plaće, ali se ta naoko mala primanja godinama kompenziraju naknadama za tzv. lokovožnje (upotrebu privatnih automobila u tobožnje službene svrhe), putnim nalozima, dnevnicama. Prema nalazima Državne revizije, 1998. na konto službenih putovanja HRT-ovim novinarima, urednicima i snimateljima isplaćeno je 34,6 milijuna kuna, a 1999. – 32,6 milijuna. Nacionalovi izvori tvrde da se polovica tih iznosa odnosi na fiktivne putne troškove i račune.
Spomenimo drastičniji primjer: Ognjen Naglić, urednik radijskog sportskog programa, za ista službena putovanja naplaćivao je dnevnice od NK Dinama i HRT-a. Skandal se zataškao čak dva puta. Prvi put – nakon nogometnog prvenstva u Francuskoj, kad je svojim putim troškovima pribrojio 5000 DEM koje nije uspio pokriti nikakvim računima. Drugi put – kad je naplatio 5 dnevnica i tri noćenja za praćenje Svjetskog kupa u skijanju u Slovačkoj koji se nije održao zbog nedostatka snijega. Operacije s dnevnicama i putnim nalozima toliko su opsežne i komplicirane da HRT zapošljava činovnicu koja nosi titulu rukovoditelja putnih naloga. Njezino je ime Željka Lukačević. Ona je kadrovsko naslijeđe Vladimira Ravlića, donedavnog šefa gospodarstva HRT-a, koji je – nakon kaznene prijave za pljačku – ispraćen u mirovinu sa 180.000 kuna otpremnine.
Urednici i novinari smatraju Željku Lukačević zamalo važnijom i moćnijom od bilo kojeg i bilo kakvog ravnatelja. Ipak, najvažniji komplot interesa vezan je uz razne privatne tvrtke koje HRT-u prodaju svoje usluge. Jedna od poznatijih zove se Blic. Hrvatsku televiziju opskrbljuje videokazetama, njen je vlasnik Hrvoje Krstulović, sin Ante Krstulovića, dugogodišnjeg šefa održavanja zgrade na Prisavlju. Taj dvostruki obiteljski biznis, po svemu sudeći, proizlazi iz toga što stvarna vlast Ante Krstulovića nadilazi njegov formalni status nadglednika čistoće, rasvjete i grijanja televizijske zgrade. Zajedno s Galićem i svim ostalim velikanima HRT-a sjedi na sjednicama Vijeća HRT-a i ocjenjuje njihove odluke. Prema tvrdnjama dobro upućenih kuloara, Krstulovićeva je zadaća da dojavljuje informacije bivšem HRT-ovu uredniku Miroslavu Liliću koji je, u međuvremenu, postao gazdom navodno konkurentske kuće Nova TV. Utoliko je jasnije koji su motivi nedavnog Lilićeva intervjua u Jutarnjem listu kojim otvoreno agitira da se produže mandati i sadašnje v.d. glavne urednice i sadašnjeg ravnatelja.
Ravlić je bio predvodnik jednog lobija, Krstulović je eksponent drugoga. No, zahvaljujući Mariji Nemčić i Mirku Galiću, te dvije grupacije, zajedno sa svima ostalima, i danas mirno koegzistiraju.
Doduše, Galić tvrdi da je od 2000. znatno skresao HRT-ov troškovnik i preispitao televizijske ugovore s raznim privatnim poduzećima. Koliko je to doista temeljito obavljeno, javnost će biti sigurna kad Ured za državnu reviziju jednog dana proanalizira i njegovo poslovno razdoblje. Valja podsjetiti da se nekadašnji ravnatelj Ivica Mudrinić hvalio pred saborskim zastupnicima nevjerojatnim financijskim suficitom HRT-a, da bi njegov nasljednik Ivica Vrkić otkrio dug od 120 milijuna kuna i friziranu bilancu. Koliko je poznato, Mudrinić nikada nije kazneno odgovarao za taj krupni falsifikat. Naprotiv, zahvaljujući Galićevoj Televiziji nedavno je, u svojstvu direktora HT-a, promoviran u aktivista humanitarne akcije “Dajmo da čuju”. Tvrdeći, naime, kako sređuje financijski kaos na HRT-u, Galić koristi iste one ljude koji u tom kaosu jedino i mogu preživjeti.
Ukratko, istinski javna televizija ugrozila bi odnose i interese koji su za sve preči od političkih sloboda i autonomnosti nacionalne televizijske kuće. Javna televizija, bez budžetske potpore države, njenim stalnim uposlenicima donijela bi manje radnih mjesta ali znatno više rada. Poslovno-financijske lobije koji drmaju Upravom, marketingom, komercijalom izložila bi financijskim kontrolama i policijskim istragama koje ne može spriječiti ni jedan politički zaštitnik. Za političare svih stranaka javna televizija značila bi gubitak monopola nad najmoćnijim sredstvom manipulacije. Katoličkoj crkvi izmaknuo bi medij koji je promovira i održava kao apsolutnog ideologa postkomunističke Hrvatske.
Zato ni jedan ravnatelj, ni jedan glavni urednik nije ni uspio, ni želio poremetiti taj prešutni ugovor između sitnih televizijskih lopova i krupnih televizijskih gangova koji su dovoljno moćni da svakom ravnatelju i svakom glavnom uredniku zagorčavaju život. Marija Nemčić i Mirko Galić nisu zasjeli u svoje fotelje da se upuštaju u teške i rizične konflikte. S obzirom na njihove službene biografije, izgleda paradoksalno da su aktualna v.d. glavna urednica i aktualni ravnatelj postali istovrsni konzervatori HDZ-ova naslijeđa na HRT-u i zajednički ljubimci zatečenih financijsko-uredničkih eminencija. Prije raspada Jugoslavije i komunističkog režima Marija Nemčić, rođena 1962., bila je anonimna reporterka “Zagrebačke panorame”, zasjenjena mnogo upečatljivijim novinarima svoje generacije. Galić je, naprotiv, bio novinarska zvijezda. Funkciju glavnog i odgovornog urednika Danasa, u vrijeme njegova najvećeg medijskog utjecaja i naklade, duguje, među ostalim, znatnoj podršci tzv. liberalne struje Saveza komunista Hrvatske kojoj je pripadao i sadašnji premijer Račan.
Logično je da je anonimna Marija Nemčić objeručke prihvatila šansu koja se otvorila HDZ-ovim medijskim čistkama. Godine 1990., dok je Galić uživao ugled Vjesnikova dopisnika iz Pariza – koji se na vrijeme sklonio od prvih i vrlo neizvjesnih višestranačkih izbora – ona je za Hrvatsku televiziju još izvještavala sa Samoborskog karnevala. Postala je televizijska urednica zahvaljujući Antunu Vrdoljaku koji je poziciju direktora HRT preuzeo kao prvi u nizu hadezeovaca. Kako se nije vjerovalo da će naslijeđeni kadrovi pokazati dovoljnu političku lojalnost Novom režimu, njihove pozicije prepuštene su bivšim novinarskim marginalcima. Jedino opće poslove HRT-a nitko nije dirao. Uz nešto internih premještaja s jednog radnog mjesta na drugo, poslovno-financijska struktura nastavila je funkcionirati kao i u komunističko doba.
Marija Nemčić prvi je put postala glavnom urednicom HTV-a 1991. Kao njen najveći doprinos pamti se programsko osmišljavanje televizijskog centra Široki Brijeg koji je služio kao glavno oružje HTV-a u ratu protiv Muslimana. Dvije godine poslije dala je ostavku, nikada ne objasnivši razloge. No njenoj abdikaciji prethodila je žestoka svađa s Ksenijom Urličić, sestrom tadašnjeg predsjednika Sabora i energičnom urednicom zabavnog programa. Tada je Marija Nemčić morala ustuknuti pred moćnijom protivnicom, da bi se ovih dana, u formi tzv. korupcionaške afere, osvećivala njezinim preostalim televizijskim sljedbenicima. Podsjećamo, korupcionaška afera počela je optužbama da su neki djelatnici glazbenog programa do 1999. primali mito od menedžera i diskografskih kuća kako bi HTV emitirao njihove festivale i glazbene spotove. Pokazalo se da priča aludira uglavnom na Ljudevita Grgurića, koji i danas važi za kreaciju Ksenije Urličić. No, iako 1993. gurnuta u drugi urednički plan, Marija Nemčić ostala je značajna osoba u financijsko-poslovnim transakcijama HRT-a. Kao šefica međunarodnih poslova odlučivala je o kupnji inozemnih serija, filmova, show-programa, uključujući i licence televizijskih igara koje su – prema nalazima financijske policije – služile u najkrupnijim marketinškim malverzacijama.
To je, naoko, neobičnije da je nakon sloma HDZ-a i drugi put promovirana u glavnu urednicu. Službeno, na tu dužnost Mariju Nemčić postavio je Mirko Galić. Neslužbeno, Galiću su to sugerirali isti oni ljudi s kojima se upoznao i zbližio kao član Uprave HRT-a do 1999.
Galić je, naime, nevjerojatna figura hrvatske javne, političke i medijske scene. Premda slavu duguje uspješnoj karijeri u eri komunizma, vještim balansiranjem između lijevog i desnog uspio je sačuvati i aureolu HDZ-ova političkog protivnika i naklonost HDZ-ova predsjednika Franje Tuđmana. Tako mu je sredinom 90-ih prvi put ponuđeno mjesto ravnatelja HRT-a. Premda je na Prisavlju dobio ured i dobru plaću, dužnost nikada nije preuzeo. Tvrdio je da je Tuđmanu postavio neke uvjete koji nisu ispunjeni. Visoku plaću i status napustio je 1999. kad je već svima bilo jasno da Tuđman umire i da će HDZ izgubiti vlast. Preselio se u EPH, novinsku kuću iz medijsko-ortačkog konglomerata Grupo koji su izgradila dvojica najpoznatijih HDZ-ovih desničara Ivić Pašalić i Miroslav Kutle.
Na HRT se vratio nakon siječnja 2000., odlukom Ivice Račana, uz obilnu potporu EPH-ovih izdanja i vlastita obećanja o radikalnim promjenama na državnoj televiziji. Od svega toga povukao je samo dva poteza: dotadašnjeg glavnog urednika Obrada Kosovca zamijenio je, nakratko, Nedom Ritz. Kad je Neda Ritz otišla u diplomaciju, na njezino mjesto postavio je Mariju Nemčić koja je, eto, postala njegova neophodna televizijska polovica. To savršeno uklapanje u televizijsku sredinu nije ostalo nenagrađeno: Galić se prijavio na natječaj za ravnatelja HRT-a znajući pouzdano da će ga u tome podržati cijela njegova mašinerija.