Prema Nacionalovim izvorima u diplomatskim krugovima, haaško tužiteljstvo ispituje ulogu Ivića Pašalića, bivšeg savjetnika predsjednika Republike, u “slučaju Naletilić”. Nekoliko stenograma iz predsjedničkog arhiva na Pantovčaku – danas u posjedu haaškog tužiteljstva – svjedoči, navodno, o Pašalićevoj upletenosti u ratne operacije Kažnjeničke bojne čiji je osnivač, Mladen Naletilić Tuta, optužen za ratne zločine nad muslimanskim civilima. Kako tvrde isti izvori, u stenogramima se može pročitati da je Pašalić s pokojnim predsjednikom Tuđmanom više puta razgovarao o Naletilićevoj postrojbi, očito, vrlo dobro upućen u njene zadaće, organizaciju i način funkcioniranja.

Pašalić se boji da će Tuta, kad shvati da se ne može obraniti, pristati na ulogu pokajnika i otkucati svoje zagrebačke nalogodavce: zato je u njegovu obranu ubacio svoje kontrolore - Petra Luburića, Stipana Udiljka i Antu Bakovića Nezavršena Pašalićeva rečenica

Nova je otežavajuća okolnost za bivšeg političkog savjetnika Franju Tuđmana to što haaško tužiteljstvo odnedavno raspolaže nepobitnim dokazom da je Mladen Naletilić u potaji dobio visoki časnički čin. Riječ je o tekstu na memorandumu Herceg Bosne iz 1995., s urednim pečatom i nečitkim parafom, kojim neki neidentificirani adresat dobiva obavijest da je Naletilić general HVO-a.
Dakle, čini se da haaško tužiteljstvo smatra Pašalića jednim od moćnijih aktera u političkom pokroviteljstvu nad Naletilićevom specijalnom jedinicom HVO-a koja je obavljala najdelikatnije i ujedno najprljavije poslove u hrvatsko-muslimanskom ratu: od individualnih egzekucija političkih protivnika, do masovnog “čišćenja” muslimanskih naselja. Nalozi su doista stizali iz Zagreba. Usmeno ih je, među ostalim, prenosio Pašalićev frakcijski saveznik, tada vrlo utjecajni HDZ-ovac podrijetlom iz Ljubuškog.
Sudeći po njegovim javno poznatim potezima, Pašalić je već odavno svjestan da bi mogao postati predmetom haaškog interesa. Za života Franje Tuđmana učinio je sve što je u njegovoj moći da spriječi Naletilićevo izručenje u Haag. Kako su novine tada izvješćivale, posjećivao ga je u zatvoru prenoseći mu, navodno, Tuđmanove i Šuškove poruke. U gomili stenograma koji su nastali permanentnim snimanjem sastanaka i dogovora u Tuđmanovom kabinetu, ovjekovječeni su i Pašalićevi dogovori s pokojnim šefom države o raznim pravničkim i zdravstvenim trikovima kojima je HDZ-ov režim eskivirao haaške zahtjeve. U njima se može pronaći i nezavršena Pašalićeva rečenica iz koje se vidi da je postojao plan o Naletilićevu bijegu iz zagrebačkog ekstradicijskog pritvora. “Predsjedniče, Tuta je jako nervozan. Sada mi je tu doktor Jazbec, jer Jazbec je moj prijatelj, da mu osiguramo da pobjegne…”, kaže Pašalić u listopadu 1999., nadajući se, eto, asistenciji Vjekoslava Jazbeca, tadašnjeg šefa zatvorske bolnice u kojoj je Naletilić mjesecima simulirao vrlo rizičnu bolest srca.
Plan nije realiziran uglavnom zato što je u novinama na vrijeme objavljeno da se priprema otmica i inscenacija Naletilićeva ubojstva; izvjesni politički krugovi na sve načine nastojali su ukloniti haaškog optuženika koji bi, ako tako odluči, mogao kompromitirati većinu tadašnjih HDZ-ovih velikana.
Sljedeći Pašalićev manevar zabilježen je prije godinu i pol, kad je u jednom od svojih novinskih intervjua obznanio da se haaški istražitelji o njemu raspituju. U vrijeme “afere Stipetić” računao je, očito, da bi svojim statusom žrtve Međunarodnog kaznenog tribunala mogao poslužiti kao dodatni faktor masovne pobune Hrvata protiv hrvatsko-haaške suradnje. No, kako hrvatsku javnost nisu osobito uzrujale nevolje najomraženijeg HDZ-ova političara, Pašalić je i drugi put promijenio strategiju spašavanja vlastite glave. Prije svega, obavio je niz tajnih konzultacija s pripadnicima nekadašnje Kažnjeničke bojne, “ispipavajući” tko bi mogao “izdati” Naletilića i svjedočiti u Haagu o zagrebačkim sponzorima i pokroviteljima širokobriješke postrojbe. Istodobno, u ekipu Krešimira Krsnika, Naletilićeva haaškog branitelja, ubacio je nekolicinu ljudi koji za njegov račun kontroliraju odvjetnika i njegova klijenta: Stipana Udiljaka, Antu Bakovića i Petra Luburića.
Stipan Udiljak svojedobno je, na sličan način i s istom svrhom, stavljen na raspolaganje Anti Nobilu, haaškom odvjetniku Tihomira Blaškića. Kao SIS-ovac s nezavršenim Pravnim fakultetom trebao je tobože pomoći u saslušanju svjedoka i pronalaženju dokumenata koji pobijaju navode tužiteljstva. Nobilo i Blaškić odrekli su se njegovih usluga kad se otkrilo da se Udiljak, kao oružje Markice Rebića, bivšeg šefa SIS-a i Tuđmanova savjetnika za nacionalnu sigurnost, mnogo manje brine za haaškog optuženika, dok je zapravo zaokupljen zataškavanjem činjenica vrlo nezgodnih za tzv. hrvatsku državnu politiku u susjednoj državi.
Petar Luburić, bivši načelnik dubrovačkog SZUP-a, u javnosti je pak poznat kao jedan od petorice tajnih ortaka koji su koncipirali scenarij za pljačku Dubrovačke banke. Od tada je sudbinski vezan za Ivića Pašalića koji je, pokazat će se poslije, sudjelovao još u cijelom nizu sličnih ortakluka. Javnost, međutim, ne zna da je Luburić u isto doba vrlo intenzivno radio na Naletilićevu uhićenju, šaljući iz Dubrovnika u Zagreb serijale tajnih izvješća o njegovu kretanju i aktivnostima po obližnjoj Hercegovini. Kao član braniteljske ekipe Mladena Naletilića, koji je, dakle, iznenada promijenio kut gledanja na stvari, Luburić je angažiran početkom 2000. Prije toga smijenjen je s dužnosti načelnika lokalnog SZUP-a i optužen za vrlo grubu zloupotrebu MUP-ovih prislušnih uređaja u privatnim poslovnim i političkim obračunima.
Tako Stipan Udiljak i Petar Luburić po teritoriju bivše Herceg Bosne danas prikupljaju materijale za pobijanje Naletilićeve optužnice, dok u Pašalićevo ime pomno prate hoće li se optuženik držati zadanih gabarita svoje haaške obrane i hoće li i nadalje držati jezik za zubima. Tek otkriće generalskog čina Mladena Naletilića Tute, dovodi u pitanje svrhovitost te opsežne operacije.
Ante Baković, nekašnji aktivist Mladeži HDZ-a pa djelatnik HIS-a i jedan od političkih pokrovitelja Vjeke Sliška, ubijenog “kralja poker automata”, već godinama funkcionira kao osoba za špijunsko-stranačke prljave poslove. Svojedobno je u korist HDZ-a sudjelovao u ucjenjivanju i “reketarenju” poduzeća, a danas je vrlo aktivan u zaštiti haaških osumnjičenika i optuženika s visokim činovima HV-a i HVO-a. U ovom trenutku funkcionira, među ostalim, kao most između Pašalića i Naletilićevih hercegovačkih sljedbenika.
Koncepcija obrane Mladena Naletilića dosad se temeljila na vrlo jednostavnoj pretpostavci: da haaško tužiteljstvo nikada neće moći dokazati da je Naletilić bio stvarni zapovjednik širokobriješke postrojbe i da je ikada bio nešto više od običnog vojnika. U optužnici se ne navode primjeri njegove izravne upletenosti u egzekucije i “operacije” etničkog čišćenja. Iz toga je obrana zaključila da svoje snage ne mora pretjerano koncentrirati na osporavanje samih zločina Kažnjeničke bojne, nego – mnogo jednostavnije i lakše – na pobijanje Naletilićeve zapovjedne odgovornosti za tu postrojbu.
I doista, prema službenoj dokumentaciji nekadašnje Herceg Bosne, nominalni zapovjednik Kažnjeničke bojne bio je Ivan Andabak, poslije optužen za šverc 600 kilograma kokaina preko riječke luke. Ujedno, Mladen Naletilić, čak ni u neformalnim razgovorima, nikada se nije predstavljao kao general. Naprotiv, u svojim rijetkim novinskim intervjuima, kao primjer skromnosti i čistog idealizma, isticao je da se odrekao svih časničkih činova. Po svemu sudeći, Naletilić se nikada nije hvalio generalskom titulom, smatrajući kako njegovo legendarno ime, samo po sebi, izaziva hercegovačko strahopoštovanje. Na drugoj strani, generalski status ipak je jamčio maksimalnu vojničku plaću i maksimalne materijalne privilegije u HVO-u.
Kada je Naletilić stigao u Haag, njegova obrana koncipirana je na uvjerenju da ne postoje pisani tragovi o njegovu stvarnom mjestu u vojnoj i političkoj hijerarhiji Herceg Bosne. U skladu s istim konceptom, priču o Naletilićevoj marginalnoj ulozi u HVO-u i Kažnjeničkoj bojni nadopunio je i sam Andabak koji je prije više mjeseci u zagrebačkom zatvoru dao iskaz istražiteljima Međunarodnog kaznenog suda. Uvjeravajući haaške sugovornike da je i formalno i stvarno predvodio Kažnjeničku bojnu, Andabak je na sebe preuzeo svu odgovornost i krivnju za njena ratna djelovanja. Time pak nije učinio veliku uslugu samo svome dugogodišnjem prijatelju nego i samom Pašaliću: budući da Andabak nije tako često i izravno kontaktirao s predstavnicima hrvatskog političkog i državnog vrha, njegov iskaz znatno je otežao haašku rekonstrukciju podzemnih kanala komuniciranja između Hercegovine i Tuđmanova predsjedničkog ureda.
Preokret se dogodio s pojavom dokaza o Naletilićevoj generalskoj tituli koja zasigurno nije imala tek simboličku vrijednost. Rušeći tezu o marginalcu i običnom vojniku, dokument koji svjedoči o njegovu visokom časničkom činu drastično sužava mogućnosti sadašnje haaške obrane. Dokaže li haaško tužiteljstvo ono što je hrvatskoj javnosti godinama poznato – da je Naletilić bio neokrunjeni kralj Širokoga Brijega – optuženiku preostaju još samo dvije mogućnosti: ili da pred haaškim sucima tvrdi da njegova Kažnjenička bojna nije počinila ratne zločine ili da haaškom tužiteljstvu ponudi suradnju, postane pokajnik i ispriča cijelu istinu o svojim zagrebačkim nalogodavcima. Kako je poznato iz dosadašnje prakse Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine, u tom slučaju imao bi velike šanse za mnogo blažu kaznu.
Uz obilje žrtava i svjedoka, ratne akcije Naletilićeve jedinice nije baš lako predstaviti kao herojski čin, pa Pašalić s pravom strepi da bi se u Haagu mogla pojaviti ona varijanta obrane koja bi mogla zapečatiti njegovu sudbinu: da bi, spašavajući samoga sebe, a ne kreatore HDZ-ova imperijalnog eksperimenta u Bosni i Hercegovini, Mladen Naletilić kad-tad mogao progovoriti. Ne samo o najmračnijim stranama hrvatsko-muslimanskog rata, nego i o akterima koji su smišljali moduse da se prevari Haaški tribunal i izbjegne njegovo izručenje.
Utoliko je jasnije da se Udiljakova i Luburićeva zadaća ne sastoji samo u špijuniranju Naletilićeva odvjetnika. Njihov je primarni zadatak da njegova klijenta uvjere kako, bez pokajanja i istine, postoje još veće šanse za oslobađajuću presudu. Na sličan način Udiljak je funkcionirao u braniteljskom timu Tihomira Blaškića. Tek kad je prošlo više od pola sudskog procesa, Blaškić i njegov branitelj shvatili su da je strategija protiv interesa optuženika. Ali bilo je kasno: Blaškić je, podsjećamo, osuđen na 45 godina zatvora, ali su politički nalogodavci egzekucija u muslimanskom selu Ahmići do danas ostali nacionalni heroji i uglednici HDZ-a.
Pašalićeva briga za sudbinu Mladena Naletilića nadahnuta je istim lukavstvom: neka Naletilić bude kažnjen najtežom kaznom, važno je da se amnestiraju njegovi politički šefovi i danas unosno uhljebljeni u Ustavnom sudu, Saboru, gradskim vijećima i državnim tvrtkama.