Je li moguće da su rezultati beogradske “demokratske revolucije” od 5. listopada 2000., pozdravljene od cijelog svijeta, nacionalizam, netrpeljivost i mržnja, svojstvene prethodnom režimu? “Protiv toga smo da vlast koju su birali građani ove zemlje prezire te građane, jer se time izazivaju novi tragični sukobi”. Tu rečenicu izgovorio je lider Građanskog saveza Srbije (GSS) Goran Svilanović, ali ne prije više od 15 mjeseci, kad je bio predsjednik stranke koja se uporno suprotstavljala Miloševićevu režimu, nego prošlog tjedna, kao prvi čovjek jedne od najutjecajnijih stranaka vladajuće koalicije u Srbiji i ministar vanjskih poslova SRJ.
Vlast se u Srbiji promijenila, ali čak i neki njeni istaknuti predstavnici, kao što je Svilanović, smatraju da je odnos prema drugima i drukčijima ostao jednak onomu u doba duge Miloševićeve vladavine. Taj bi se odnos mogao opisati jednom riječju – mržnja.
“Nemoguće je vjerovati u snagu srpskog naroda, a prezirati druge narode koji s njim žive. Ako se tako nastavi, to će nas dovesti do raspada Srbije. Kako je moguće razgovarati s Albancima o zajedničkom životu ako gajimo mržnju prema svim drugim građanima Srbije, sačuvati Sandžak ako gajimo mržnju prema pripadnicima drugih vjera, zar je moguće sačuvati Vojvodinu ako preziremo Mađare”, izjavio je Svilanović.

Židovi, Albanci, Hrvati

Svilanović je rekao da GSS želi podsjetiti kolege iz vladajuće Demokratske opozicije Srbije (DOS), predsjednika SRJ Vojislava Koštunicu i premijera Srbije Zorana Đinđića na njihova predizborna obećanja i poziv svim građanima na promjene, kao i na obećanje da će “svi podjednako biti tretirani kao građani ove zemlje i da će živjeti slobodno”. “Njihova šutnja glasnija je od svih incidenata u ovih godinu dana, od svih izljeiva mržnje prema Židovima, Albancima, Hrvatima. To se mora prekinuti”, izjavio je Svilanović, konstatirajući da “Srbija jest država srpskoga naroda, ali i svih drugih koji u njoj žive”.
Svilanovićevu oglašavanju prethodio je niz incidenata. Javno tužiteljstvo u Beogradu odbacilo je prije nekoliko mjeseci prijavu protiv izdavača “Protokola sionskih mudraca”, falsifikata poznatog kao biblija antisemitizma, kojim je ruska carska tajna policija Ohrana htjela opravdati masakre nad Židovima, a najfanatičniji Hitlerovi sljedbenici poslije su ga iskoristili kao ideološku podlogu za egzekuciju šest milijuna Židova.
Svećenik Srpske pravoslavne crkve (SPC) Žarko Gavrilović, koji se ljetos proslavio bodreći nekoliko stotina nogometnih navijača i skinheadsa dok su u samom središtu Beograda tukli i gotovo linčovali dvadesetak homoseksualaca, prije nekoliko je dana u emisiji “Lice i naličje” televizije YU info, koju financira savezna vlada, imao tiradu mržnje protiv Židova, nazivajući ih incestuoznim narodom. Uslijedio je prosvjed izraelskog veleposlanstva, direktor YU info” Zoran Predić se ispričaoe, ukinuo emisiju, ali šteta je već bila učinjena. Svilanović je tada konstatirao da se to isto događa i u odnosu na Albance, Muslimane, Hrvate – “ljude koji s nama žive i dijele dobro i zlo”.
Svilanović je pritom nesumnjivo imao na umu i Velimira Ilića, lidera Nove Srbije, članice DOS-a, koji je slavu stekao jurišajući s građanima Čačka na zgradu Savezne skupštine 5. listopada 2000., a otad nebrojeno puta prihvaćao, pa odbijao, mjesto potpredsjednika srbijanske vlade i najavljivao kandidaturu za predsjednika Srbije.

Ministar Hrvat, muž Musliman

Ilić je tijekom posjeta srpskoj dijaspori u Australiji, kako je objavljeno prošloh tjedna, optužio Đinđića da je u republičku vladu “doveo neke mangupe: “Zamislite, ministar energetike Goran Novaković – Hrvat u srpskoj vladi. Gradonačelnica Beograda Radmila Hrustanović – muž Musliman”.
Gotovo istodobno, u beogradskom dnevniku Glas javnosti oglasio se, pišući o diplomaciji SRJ, Srđa Trifković, nekadašnji tajnik kabineta prestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića, dovodeći u pitanje “lojalnost Brozovih Hrvata”, svrstavši među njih istaknute službenike saveznog ministarstva vanjskih poslova Vatroslava Vekarića i Vladimira Vereša, veleposlanika u Ljubljani Ivu Viskovića, ali i veleposlanika u Mađarskoj, “Slovenca Dejana Janču”.
Savezno ministarstvo nacionalnih i etničkih zajednica ocijenilo je da se u nekim glasilima i izjavama političara “ponovno može vidjeti povampireni nacionalizam”: “U pokušajima političkih diskvalifikacija koristi se nacionalna pripadnost kao argument, pa se ambasadori i kandidati za ta mjesta popisuju i rangiraju prema nacionalnoj pripadnosti, a javne ličnosti omalovažavaju zbog nesrpskog podrijetla supružnika.” Ministarstvo je ocijenilo i da je to “sramotno i nedopustivo” i pozvalo javnog tužitelja da “reagira i podigne optužnicu protiv nekih glasila i političara zbog raspirivanja nacionalne mržnje i netrpeljivosti”.
“Očekivali smo da je poslije 5. listopada 2000. došlo vrijeme kad se ljudi neće cijeniti po svom nacionalnom i vjerskom podrijetlu”, izjavio je savezni ministar za nacionalne i etničke zajednice Rasim Ljajić, dodavši da je, na žalost, “to još profitabilna sportska disciplina”. Dodao je da bi DOS trebao uzeti u obzir da ekstremni nacionalizam nije dobra legitimacija za međunarodnu zajednicu.
Sličan su stav zauzele i nevladine organizacije. Helsinški odbor ustvrdio je da je neshvatljivo da “takav oblik etničkog čišćenja nije naišao na osudu demokratske javnosti, a prije svega DOSa”. Predsjednica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić je izjavila: ”Što da očekujemo od partija kao što je Srpska radikalna stranka Vojislava Šešelja ili od nekih drugih ekstremnih stranaka, ako su među onima koji su na glasu kao pripadnici demokratske vlasti ljudi kao što je Ilić, koji pokazuje da ima ne samo predrasude prema onima koji su različite nacionalne pripadnosti, nego da bi on takve isključivao iz političkog života”.
Radmila Hrustanović zamolila je poglavara SPC-a patrijarha Pavla da svojim autoritetom pomogne u smirivanju strasti, govora mržnje, netrpeljivosti prema svemu što je drukčije.

Koštuničina i Đinđićeva šutnja

Ilić je u svom odgovoru optužio Natašu Kandić da “toliko pljuje Srbe”, dok je o Svilanoviću rekao: “Da zna što radi, ne bi iza sebe imao samo 1,2 posto glasačkog tijela. Neka mene ostavi na miru i narodu objasni što to radi s našom diplomacijom”.
Koštunica i Đinđić se nisu oglasili, baš kao ni opozicijske stranke, čak ni Miloševićeva Socijalistička partija Srbije (SPS), koja inače u svakoj prilici upozori na probleme u vladajućoj koaliciji.
SPS je suočen s vlastitim nevoljama, od osipanja, besparice i sudskih tužbi do najnovije – pokušaja pronalaženja odgovora na pitanje: tko su “insideri”, bliski Miloševićevi suradnici spremni da svjedoče prtiv svog šefa pred Haaškim sudom? Najava tužiteljstva u Haagu da će kao svjedoke pred sud izvesti dvadesetak Miloševićevih bliskih suradnika izazvala je u Beogradu nevjerojatnu licitaciju imena. U prvom su se planu našle osobe koje su s Miloševićem optužene za ratne zločine na Kosovu: predsjednik Srbije Milan Milutinović, bivši potpredsjednik savezne vlade Nikola Šainović, nekadašnji ministar unutarnjih poslova Srbije Vlajko Stojiljković i bivši načelnik Generalštaba VJ Dragoljub Ojdanić. U drugom krugu su osobe protiv kojih se vodi istraga zbog zločina na Kosovu, one bi svjedočenjem protiv Miloševića, kako se tvrdi, mogle izbjeći optužnicu: aktualni i bivši načelnik resora javne sigurnosti sbijanske policije Sreten Lukić i Vlastimir Đorđević, nekadašnji prvi ljudi vojne kontraobavještajne službe Geza Farkaš i Aleksandar Vasiljević. Đorđević je otputovao u Rusiju neposredno nakon objavljivanja podataka o grobnicama punim leševa albanskih civila, a Farkaš i Vasiljević nisu viđeni u javnosti dulje od godinu dana. U trećem su krugu potencijalnih svjedoka suradnici upućeni u način Miloševićeva rada: dugogodišnji šef njegova kabineta Goran Milinović ili bivši predsjednik SRJ Zoran Lilić.

Nisam ja, majke mi

Gotovo svima zajedničko je da odbacuju bilo kakvu mogućnost da se kao svjedoci pojave u Haagu, a predstavnici SPS-a ističu da ni jedan pošteni član te stranke neće izaći pred Haaški sud svjedočiti protiv Miloševića.
Suđenje Miloševiću počet će 12. veljače, a kao prvi svjedok, čiji će identitet biti zaštićen, pojavit će se već sljedećeg dana K-3. Taj bi svjedok, kako se najavljuje, trebao govoriti o postavljanju generala Ojdanića na mjesto načelnika Generalštaba VJ umjesto Momčila Perišića 1998. i aktivnostima policije te i sljedeće godine.
Perišić je danas potpredsjednik srbijanske vlade i odnedavno verbalno ratuje protiv sadašnjeg načelnika generalštaba VJ Nebojše Pavkovića. I Perišić i Pavković meteorskom su brzinom napredovali od čina pukovnika do general pukovnika. Perišić je bio načelnik generalštaba od povratka iz BiH do 1998. Na tu funkciju stigao je “ovjenčan slavom” zapovjednika Treće armije VJ, čije su jedinice bile angažirane na Kosovu prije i za vrijeme NATO-ova bombardiranja.
Mada ivrlo blizak Miloševiću i njegovoj supruzi, Pavković se održao na položaju prvog čovjeka VJ i nakon 5. listopada 2000. jer je Koštunica zaključio da mu je potrebna ravnoteža snaga u odnosu na Đinđićevu kontrolu policije. Nezadovoljni Perišić, čije su ambicije otada rasle od položaja načelnika gGeneralštaba, preko ministra odbrane, do predsjednika Srbije, proglasio je prije nekoliko dana Koštunicu i Pavkovića “hendikepiranim parom”. U povodu optužbi suparnika da će se pojaviti pred Haaškim sudom kako bi svjedočio protiv bivšeg šefa Miloševića, Pavković je izjavio da je Perišić u Hrvatskoj osuđen za zločine koje je ondje počinio. “Iako se prikazuje kao veliki vojskovođa i ratnik, vojska najbolje zna kako je ratovao i sa sigurne distance topništvom gađao gradove. On bi se trebao zabrinuti za ono što je učinio u Kninskoj krajini, Slavoniji, Bosni, posebno u Žepi i Sarajevu”, rekao je Pavković.
Čak ako i nisu pozvani kao svjedoci na suđenje Miloševiću u Haagu, neki istaknuti akteri javnog života u Srbiji kao da pokazuju spremnost da svjedoče protiv nekih drugih optuženih.