Ivan Štokić, predsjednik uprave Riječke banke, na dan izbijanja afere, u petak 8. ožujka, podigao je sa svoje devizne štedne knjižice 520.000 euraIvan Štokić, predsjednik uprave Riječke banke, na dan izbijanja afere, u petak 8. ožujka, podigao je sa svoje devizne štedne knjižice 520.000 eura. To potvrđuje kompjutorski ispis o prometu na Štokićevoj deviznoj knjižici broj 7-001-98695-8, do kojeg je došao Nacional. Isti dan, vjerojatno nakon što je svoju ušteđevinu strpao u aktovku, Štokić je prijavio policiji nestanak djelatnika Riječke banke Eduarda Nodila, što potvrđuje da je Štokić vrlo dobro znao što radi osumnjičeni bančin diler.
Kad su 19. ožujka novinari riječkog Novog lista nazvali Štokića i pitali ga je li točno o da je sa svog deviznog računa podigao svu ušteđevinu u iznosu od 539.000 eura, Štokić se, zatečen pitanjem, nije izjasnio, ali u spomenutom bančinu dokumentu jasno piše da je već isti dan na knjižicu vratio 320.000 eura.
Odgovarajući u četvrtak, 21. ožujka, na tekst objavljen 20. ožujka, Štokić piše: “Novi list očito raspolaže podatkom o najvišem iznosu štednje koji sam ikada imao na štednji. Javnosti je poznato da gradim obiteljsku kuću te sam radi podmirenja troškova gradnje u periodu od 1. 3. 2002. godine podigao dio štednje koju sam imao. No činjenica je da i danas imam još nepotrošen relativno visok iznos na saldu devizne štedne knjižice Riječke banke, koji nisam podigao iz Riječke banke, niti ću podignuti.”
Ipak, dokumenti govore drukačije. Zanimljivo je da je sve do Nodilova nestanka Štokić sa svog računa nekoliko puta tijekom godine podizao znatno manje iznose. Najveća svota dotad je iznosila je oko 13.500 eura, pa bi se to doista moglo pripisati troškovima gradnje kuće. On je s deviznog računa u samo desetak dana podignuo dva iznosa: 25. veljače 13.504 eura i 5. ožujka 5000 eura. Napokojn, 8. ožujka isplaćeno mu je čak 520.000 eura, dok je na računu ostalo 7913,78 eura.
Samo nekoliko dana poslije, 13. ožujka, na Štokićev devizni račun stiže nova uplata od 5852 eura, da bi šest dana potom stigla i spomenuta uplata od 320.000 eura. Sad je posve jasno da je Štokić zapravo vratio 320.000 eura tek kad je shvatio da bi informacija o podizanju cijele ušteđevine mogla razjariti štediše koje je samo dan-dva prije licemjerno uvjeravao kako nema razloga za paniku jer su svi ulozi sigurni. To znači da je Štokić zloupotrijebio svoje ovlasti i informacije kojima je kao čelni čovjek banke u tom trenutku raspolagao, ali je svojim primjerom prouzročio paniku i potaknuo ostale djelatnike i štediše da iz nje povuku novac.
Ako je pak istina da je Nodila vidio samo nekoliko puta u životu, zanimljivo bi bilo znati zašto je Štokić postao vrlo nervozan kad je shvatio da se na radnom mjestu nije pojavio čovjek koji, prema nekim informacijama, pet godina nije bio na godišnjem odmoru, iako je na poslu nerijetko ostajao i do kasnih večernjih sati. Istraga je pokazala da Nodilo nije nestao, nego je samo odvezao svoju kćer u Veneciju na fakultet. Jer istog dana navečer Nodilo je uhićen pred svojom kućom, a policija je protiv njega podnijela kaznenu prijavu.
Premda Vlada skriva informacije o stvarnom opsegu “afere Riječka banka”, većina bankarskih stručnjaka potpuno je suglasna u dvije stvari. Prvo: Eduard Nodilo, uhićeni diler, nije mogao proizvesti manjak od 75 milijuna eura bez potpore Uprave i njezina predsjednika Ivana Štokića. I drugo: nije riječ o gubitku na visokorizičnim deviznim transakcijama nego o organiziranoj pljački koja je izvedena na sofisticirani način – trgujući inozemnom valutom u raznim zakucima svijeta Nodilo je, vjeruje se, namjerno sklapao poslove koji Riječkoj banci donose manjkove samo zato da bi netko drugi mnogo zaradio. Da u tome nije imao odobrenje svojih šefova, njegove devizne špekulacije, čak i najrizičnije, nipošto ne bi mogle završiti kao vrtoglavi bankovni manjak; s radnoga mjesta chief dealera bio bi uklonjen već 1998. kad je, kako se danas doznaje, nepovratno “prokockao” prva bančina 3 milijuna dolara.
Prema istim izvorima u krugu bankovnih eksperata, treću skupinu krivaca za “aferu Riječka banka” valja tražiti u revizorskoj kući KPMG i Hrvatskoj narodnoj banci koji su, u skladu s vrlo raširenim i starim običajem, godinama uljepšavali sliku o politički zaštićenoj bankarskoj kući. Primjerice, još 1999., kad je u HNB stiglo prvo anonimno pismo o Nodilovim sumnjivim dilerskim igrama , Čedo Maletić, tadašnji izvršni direktor HNB-ova sektora nadzora, telefonom se obratio Ivanu Štokiću, izvijestivši ga o neugodnoj dojavi. Pošto je Štokić izjavio da je s deviznim poslovanjem Riječke banke sve u najboljem redu, anonimna obavijest spremljena je u ladicu i prešućena tadašnjem većinskom vlasniku – sasvim precizno – hrvatskoj državi, predstavljenoj u Državnoj agenciji za sanaciju banaka. Radi zornije ilustracije, valja spomenuti da je u isto vrijeme u jednom od svojih novinskih intervjua Maletić najavio ulazak kriminalističke policije u šest domaćih banaka, što se doista i dogodilo. Riječka banka, dakako, nije bila jedna od njih.
Sprega revizorske kuće, bančine uprave, politike i HNB-a nastavljena je i nakon sloma HDZ-ova režima u siječnju 2000. Kako je opće poznato, preobraćen u sljedbenika Slavka Linića, SDP-ova potpredsjednika Vlade i riječkog gubernatora, Štokić, raniji HDZ-ov štićenik, ostao je glavni upravitelj Riječke banke. A Čedo Maletić, u novim političkim okolnostima, čak je i napredovao do funkcije viceguvernera HNB-a. Tako je nastavljena stara bankarska strategija: dok se nizu banaka – politički “neprijateljskih” ili odveć samostalnih – ne dopušta čak ni tzv. samosanacija, na dugoj strani egzistiraju financijske ustanove kojima revizorska poduzeća ušminkavaju bilance, kontrolori HNB-a ih velikodušno zaobilaze, njihovi menedžeri primaju nezarađene plaće i nagrade, dioničari dijele dividende koje ne postoje. A kad neminovna katastrofa probije tu bilančno-matematičku prikazu, pojavljuje se spasitelj u liku države i proračunskog novca. Podsjećamo, u HDZ-ovoj eri Riječka banka sanirana je 1996., Račanova vlada donijela je zakon kojim se sanacije zabranjuju, pa je za spašavanje Riječke banke pronađen zaobilazni put u formi interventnog kredita HNB-a koji, kladimo se, nikada neće biti vraćen.
Štoviše, u ime istog kadrovskog i poslovnog kontinuiteta, vlada Ivice Račana u svibnju 2000.vrlo je smjerno i dosljedno finalizirala kupoprodajni aranžman oko Riječke banke, točno u skladu s uvjetima što ih je mnogo ranije ugovorio HDZ. Bayerische Landesbank, korporativna njemačka banka u 50-postotnom vlasništvu bavarskih pokrajinskih vlasti što ih čine prvaci CSU-a, postala je vlasnik 60 posto dionica Riječke banke za 70-ak milijuna eura. Već tada je grcala u financijskim problemima, demonstrirajući sve nedostatke trome korporativne banke, bez ikakva iskustva u bankarskom poslovanju s građanima.
U ugovoru koji je Račanova vlada realizirala, sačuvana je, štoviše, klauzula da će hrvatska država njemačkom kupcu nadoknaditi sve gubitke koji su nastali prije prodaje. Prema pisanju Novog lista, nakon manjka od tri milijuna eura u 1998. Nodilo je sljedeće 1999. svoje dilerske promašaje uvećao za novih 12 milijuna. Ali nitko iz BLB-a to nije registrirao, premda su njemački kontrolori, prije okončanja kupo-prodajnog posla, pregledali bančino poslovanje. Danas je jasno da je to bio prilično površan pregled. Znajući da kupuju “robu” s klauzulom koja jamči svaljivanje zatečenih gubitaka na hrvatsku državu, logično je da se financijski nadzornici Bayerische Landesbank nisu previše trudili otkriti kamuflirane manjkove i dugove.
To je neobičnija brzina, gotovo panika kojom su se nakon otvaranja afere odrekli svojih 60 posto dionica, otpisujući ujedno i 70 milijuna eura, koliko ih je Riječka banka koštala. Pretpostavlja se da je njihovo povlačenje isprovocirano prvim rezultatima istrage koju paralelno provode MUP i HNB: da je najveći dio od 75 milijuna eura tzv. gubitka u navodno rizičnim Nodilovim igrama zabilježen početkom 2001., kad je Riječka banka već osam mjeseci bila u vlasništvu BLB-a.
Ostale pojedinosti o Nodilovim transakcijama, navodno, još se dugo neće utvrditi. Prema informacijama iz političkih krugova, istražitelji MUP-a i HNB-a prvo moraju rekonstruirati tokove novca. Ta pak rekonstrukcija ovisi o kompjutorskim ekspertima koji iz informatičke mreže Riječke banke nastoje “iščupati” Nodilovu korespondenciju i knjigovodstvene podatke koji su izbrisani uoči Nodilovoh uhićenja. Navodno: taj prvi istražni korak trajat će mjesecima, jer je Nodilo, ili neki njegov suučesnik, uspješno izbrisao sve tragove. Utoliko nije isključeno da manjak od 75 milijuna eura možda i nije konačni iznos. Prema jednoj od teorija, strah od dodatnih, nepredvidljivih potraživanja, također je mogući razlog da se njemački BLB evakuirao iz Hrvatske.
Ipak, zaključak financijskih stručnjaka o sudioništvu Uprave temelji se na nekoliko činjenica koje su javno poznate i mimo istražnih rezultata MUP-a i HNB-a. Prije svega, inozemni partneri Riječke banke već su odavno primijetili da je Eduard Nodilo trgovao deviznim iznosima koji su daleko nadmašili uobičajene bančine limite u njenim dnevnim deviznim operacijama. Pojava je bila toliko neobična da je pobudila čak i radoznalost dilera male londonske banke Standard Chartered. U siječnju 2001. Nodilo je imao ovlast da trguje s 80 milijuna dolara dnevno. To veliko probijanje limita nije se, kako kažu, moglo dogoditi bez znanja, štoviše, bez službenog odobrenja članova Uprave i njenog predsjednika Ivana Štokića.
Nadalje, manjak u Riječkoj banci službeno je zbrojen i registriran mnogo prije Nodilova uhićenja. Prikazujući to kao negativni rezultat sasvim regularnog poslovnog rizika, financijsko-upravna reprezentacija Bayerische Landesbank, u svome bilančnom izvješću za Skupštinu dioničara, iskazala je i rezervaciju od 100 milijuna eura za pokrivanje gubitaka u 2001. Zakazana za 27. ožujka 2002., skupština je do daljnjega odgođena, jer se otkrilo da možda nije riječ o matematičkom izrazu pogrešnih financijskih procjena, kakve ponekad bilježe sve bankarske kuće. Otkriće se, međutim, dogodilo na vrlo zanimljiv način. Upućen, očito, u poslovna izvješća BLB-a, informaciju o silnim gubicima u Riječkoj banci prvi je objavio njemački dnevnik Abendzeitung, podsmjehujući se nesposobnosti njezinih vlasnika i upravljača, članova CSU-a. Tek nakon tog novinskog teksta, 8. ožujka 2002., Riječka banka podnijela je kaznenu prijavu protiv Eduarda Nodila. U njoj se tvrdilo da se diler posve samostalno godinama kockao bančinim novcem, gubeći u špekulacijama velike iznose koje je potom pokrivao fiktivnim depozitima u inozemnim bankama. Sam sadržaj kaznene prijave smrdi na laž. Bankovni eksperti tvrde da se inozemni depoziti ne mogu izmisliti i predstaviti lažnom ili falsificiranom dokumentacijom, jer inozemne banke o njima šalju redovita izvješća, zajedno s obračunom kamata.
U svakom slučaju, 8. ožujka nije prijeloman datum u “aferi Riječka banka” samo zbog kaznene prijave: istoga dana Štokić je policiji prijavio da je Nodilo pobjegao iz Hrvatske, premda se uskoro ustanovilo da je bio samo u kratkom posjetu kćeri u Veneciji. Istoga 8.ožujka na burzi se pojavila znatna količina bančinih dionica koje je sama Riječka banka otkupljivala – posljednji put – po 270 kuna. U tom trenutku Štokić i njegova uprava, autori kaznene prijave, već su znali za manjak, za neizbježni skandal i skorašnji pad vrijednosti dionica. Ipak, njihovom odlukom Riječka banka otkupila je dionice kad su one još bile vrlo skupe. Zato se nagađa da se bančinim novcem po vrlo visokoj cijeni Štokić riješio i vlastitog dioničkog portfelja; dok se Riječkoj banci time pribrojio novi gubitak, sam Štokić možda je opet dobro zaradio.
Naposljetku, istoga 8. ožujka Štokić je sa svog osobnog računa u Riječkoj banci podigao svih 520.000 eura, pokazujući da je itekako dobro obaviješten o zakulisnim poslovnim igrama koje su bankarsku kuću dovele do ruba bankrota. Spasila ju je nečista savjest Slavka Linića, politički odgovornog za riječko gospodarstvo i osobno krivog za Štokićevu neuništivu poziciju predsjednika Uprave.

Autokrat na čelu banke

Kad su u prosincu 2000. novine objavile vijest da je Ivanu Štokiću isplaćeno 836 tisuća kuna kao nagrada za uspješno poslovanje Riječke banke u prethodne četiri godine, odgovor članova Nadzornog odbora bio je “da se na menedžerske plaće moramo naviknuti”. U to vrijeme Štokić je slovio za jednog od najsposobnijih menedžera u Hrvatskoj. Dapače, uvrijeđen što nekoliko godina zaredom Riječka banka nije dobila Zlatnu kunu – priznanje Hrvatske gospodarske komore za uspješno poslovanje, zamolio ih je da ubuduće Riječku banku izostave s popisa kandidata.
Rođen 15. kolovoza 1955. u Jablancu nedaleko od Senja, s devet godina doselio se s roditeljima u Rijeku. Oni koji ga znaju iz tog vremena opisivali su ga kao neukrotivu prznicu, spremnu na razne ispade i smicalice. Nakon završene srednje ekonomske škole i Ekonomskog fakulteta u Rijeci, prvo zaposlenje dobio je u “Istravinu” na nižim poslovima marketinga. Sedam godina poslije, s mjesta financijskog direktora, imenovan je 1985. za generalnog direktora, u trenutku kad je ta tvrtka zbog dugova bila gotovo pred stečajem. Kad je 1989. zbog poziva iz Riječke banke napustio “Istravino”, to poduzeće već je bilo stabilno i spašeno.
Na dolazak u Riječku banku odlučio se nakon razgovora s tadašnjim direktorom Nikolom Pavletićem. Od početka je bio član poslovodnog odbora, a ubrzo je postao i pomoćnikom direktora za poslovanje s domaćim pravnim osobama. Priroda posla omogućila mu je veliki utjecaj među privrednicima primorsko-goranske regije. Odlukom Vlade Republike Hrvatske, početkom svibnja 1996. postao je povjerenikom za sanaciju Riječke banke, a kad je 2000. Bayerische Landesbank kupila Riječku banku, Štokić postaje predsjednik uprave. Suradnici ne kriju da se u obavljanju te funkcije pokazao kao potpuni autokrat, što ni jednog trenutka nije pokušao opovrgnuti.
Ponesen uspješnim poslovanjem, prije dvije godine u jednom razgovoru za novine izjavio je da “koncepcija naše šire regionalne razvojne politike zasad postoji samo u grubim obrisima, pa ne mogu kazati što će se dogoditi nakon 2002. No da će širenja u raznim pravcima biti, to je posve izvjesno”.
Smijenjen je odlukom Hrvatske narodne banke i Vlade RH, u četvrtak, 21. ožujka 2002., upravo nakon napisa o podizanju devizne štednje, s objašnjenjem da moralno i profesionalno diskreditirane osobe ne mogu ostati u upravi banke.

Postoji li veza između Riječke i Glumina banke

Predstavnici uglednih njemačkih banaka, predvođeni upravo Bayerische Landesbank Girozentrale poslali su koncem 1998. godine pismu predsjedniku Tuđmanu i tadašnjem guverneru HNB-e Marku Škrebu, tražeći od njih da ih se uključi u sanaciju Glumine banke, koja im je dugovala 150 milijuna njemačkih maraka. To pismo su potpisali Bayerische Landesbank Girozentrale, Bayerische Hypo und Vereinsbank AG, Berliner Bank AG, Commerzbank AG, Dresdner BAnk AG, Landesbank Rheinland-Pfalz Girozentrale, Vereins und Westbank AG, te Westdeutsche Landesbank Girozentrale. Oni su bez 150 milijuna DM ostali nakon što je Ivić Pašalić, želeći svrnuti pozornost javnosti s afere Dubrovačka banka, namjerno gurnuo u stečaj Glumina banku, koju su oni kreditirali. Njemački bankari predvođeni BLB-om tada su HDZ-ovoj vladi zaprijetili međunarodnim financijskim skandalom, napisavši Tuđmanu:’ Vaša ekselencijo, dolje potpisane kreditne institucije, koje su sve kreditori vaše zemlje, pogotovo Glumina banke, željele bi vas upozoriti na jedno opće pitanje koje bi moglo izazvati negativne posljedice za financijski sektor Hrvatske i dobru reputaciju vaše zemlje na međunarodnom financijskom tržištu…’
Pretpostavlja se da je nakon tog pisma HDZ-ova vlada njemačkoj Bayerische Bank omogućila da kupi Riječku banku pod ‘posebno povoljnim uvjetima’ i tako joj djelomično kompenzira štetu koju su pretrpili zbog dirigiranog sloma Glumine banke. Kako je iznos od 150 milijuna DM koji su Nijemci tražili da im se nadoknadi otprilike jednak nastalom gubitku Riječke banke za koga se tvrdi da seže još od 1998., neki financijski stručnjaci čak smatraju da bi bilo uputno istražiti je li uopće BLB uplatila novac za kupnju Riječke banke. Možda je gubitak toliko velik zato što novac nikada nije niti bio uplaćen, rekao je za Nacional jedan financijski stručnjak.