Zbog snažnog pritiska HSLS-a i HSS-a, premijer Ivica Račan će, protiv svoje volje, uskoro morati napraviti dva radikalna zaokreta: bit će prisiljen rekonstruirati Vladu i promijeniti način njenog rada. Predsjednik HSS-a Zlatko Tomčić i vjerojatni budući predsjednik HSLS-a Dražen Budiša suglasni su da je nužno ojačati poziciju njihovih stranaka u vladajućoj koaliciji. Stoga je iz HSLS-a već najavljeno da će tražiti smjenu zamjenika premijera Gorana Granića i da će na njegovo mjesto delegirati Dražena Budišu. U HSS-u pak računaju da će premijer Račan prihvatiti ministra poljoprivrede Božidara Pankretića kao novog člana svog užeg kabineta. Tako najsnažniji koalicijski partneri SDP-a namjeravaju uspostaviti snažniji utjecaj i izravnu kontrolu nad radom Vladom. Uvjereni su da je dosadašnja praksa omogućila SDP-u da se na nedopustiv način nametne kao apsolutni lider koalicije. Sve bitne odluke Vlade kreirane su u užem kabinetu u kojemu dominiraju esdepeovci, premijer Račan, potpredsjednici Slavko Linić, Mato Crkvenac i Željka Antunović, a asistira im samo Goran Granić, kojega u HSLS-u optužuju da se potpuno poistovjetio sa socijaldemokratima.
Ivica Račan i Goran Granić imali su od početka drukčiju viziju rada Vlade od Dražena Budiše i Zlatka Tomčića. Nastojali su da Vlada izraste u tijelo koje će funkcionirati jedinstveno, samostalno i kompetentno, koje će se moći, kad je to nužno, izdignuti iznad stranačkih interesa. U tome su na kraju u velikoj mjeri i uspjeli: najveći dio odluka Vlada je donijela potpuno suglasno, tek je nekoliko odluka u dvije godine doneseno preglasavanjem, a svi sporovi i nesporazumi između ministara razješavani su dogovorima i kompromisima. Za razliku od stranaka vladajuće petorke i njihovih lidera, ministri su vrlo brzo postizali dogovor. Budiša i Tomčić smatrali su, međutim, da se takvo kooperativno ponašanje njihovih ministara u javnosti tumači kao izostanak vlastitih stajališta ili pak popuštanje pred diktatom SDP-a.
U HSLS-u i HSS-u očekuju od Budiše i Pankretića da više neće dopuštati SDP-ovoj ekipi da nameće svoju volju te da se neće moći ponoviti situacije da, primjerice, premijer Račan pregovara sa Slovenijom o promjeni granica, a da o tome njegovi koalicijski partneri nemaju pojma.

Osvježavanje Vladina imidža

Nakon stečenog dvogodišnjeg iskustva u radu Vlade, u HSLS-u i HSS-u žele promijeniti i neke dijelove koalicijskog sporazuma koji su ih, kako procjenjuju, potisnuli u stranu. Namjeravaju i precizirati načela suradnje u sljedeće dvije godine jer su se okolnosti u kojima sada djeluje Vlada bitno promijenile. Sve to, naravno, pretpostavlja da se moraju ozbiljno redefinirati dosadašnji odnosi u vladajućoj koaliciji.
Premijer Račan svjestan je da će teško osporiti zahtjeve svojih koalicijskih partnera. Stoga u SDP-u ne odbacuju prijedloge da se principijelno razgovara o promjenama u upravljanju državom. Ako se dogovore i usklade nova načela i modeli rada, SDP je spreman na promjene. I sam Račan počeo je, tvrde njegovi bliski suradnici, razmišljati o tome kako da parira potezima HSS-a i HSLS-a. Kako očekuje da će se u sljedeće dvije godine, do raspisivanja novih izbora, početi pokazivati prvi pozitivni rezultati Vladine ekonomske politike, Račan ne želi dopustiti da se ti uspjesi u najvećoj mjeri pripišu novim članovima Vlade iz HSLS-a i HSS-a. Stoga ozbiljno razmišlja o SDP-ovu doprinosu osvježavanju i stvaranju novog, pozitivnijeg imidža Vlade. Sklon je da potpredsjednici Vlade Slavko Linić i Mato Crkvenac zamijene mjesta: da Linić postane ministar financija, a Crkvenac preuzme kontrolu nad gospodarstvom. Time bi konfliktnog i svađama sklonog Linića donekle sklonio s javne scene, dok bi u javnosti više istaknuo smirenog Crkvenca. Račan je svjestan i da zbog televizijskih prijenosa sjednica Sabora javnost u velikoj mjeri procjenjuje rad stranaka upravo po istupima njihovih članova u parlamentu. Stoga smišlja kako ojačati saborsku ekipu SDP-a. Prvi kandidat za selidbu u saborske klupe je potpredsjednica Vlade Željka Antunović koja svoju nekadašnju popularnost zahvaljuje upravo istupima u Saboru. U slučaju povratka Željke Antunović u Sabor, Račan bi dobio mogućnost da osvježi Vladu novim licem. Pitanje je, međutim, hoće li Račan imati snage da povuče te poteze: dosad nitko od SDP-ovih članova Vlade nije bio oduševljen idejom da mijenja svoje sadašnje pozicije.
Za razliku od Račana, Dražen Budiša odlučno traži smjenu Gorana Granića, premda je on jedan od najsposobnijih i najučinkovitijih članova Račanove vlade. Budiša nije mogao dovesti u pitanje dosadašnja Granićeva radna postignuća, jer su ona, po općoj ocjeni, neupitna. Stoga mu nije preostalo drugo nego da Granića pokuša politički diskvalificirati: rekordera po broju zaduženja u Vladi optužio je za nelojalnost stranci i sebi osobno. Time Budiša, međutim, pokušava prikriti prave motive sukoba s Goranom Granićem.

Budišini skandali
Jednostavno: Budiša se želi na velika vrata vratiti u nacionalnu politiku, a to može jedino ako postane zamjenik premijera, dakle ako zauzme najvišu državničku funkciju kojom raspolaže HSLS. Budući da tu funkciju već obnaša Goran Granić, potrebno je najprije njega ukloniti kako bi se otvorio prostor za Budišin povratak.
Za tu svoju ideju Budiša je već dobio prešutnu potporu značajnog broja vodećih članova HSLS-a: jedni su sretni da se Budišin bijes i ambicije slome samo na Graniću, a ne na njima, drugi su Graniću zavidni na utjecaju i ugledu koji je stekao, dok treći vjeruju da će se Granićevom smjenom pokrenuti kadrovske promjene koje bi i njih mogle podignuti koju stepenicu više. Osamostaljivanje i izrastanje Gorana Granića u jednu od vodećih političkih ličnosti u Hrvatskoj i tolika koncentracija moći zasmetali su Budiši i dijelu vodećih haeselesovaca. Rastom Granićeva utjecaja u Vladi padao je njegov rejting u stranci, pa je na posljednjoj konvenciji HSLS-a, predviđajući nepovoljan ishod, Granić čak odustao od kandidature za potpredsjednika stranke.
Budišino nezadovoljstvo Granićem, ali i ostalim ministrima iz HSLS-a, počelo se gomilati nedugo nakon što je formirana Račanova vlada. Kako su od prvoga dana bili sve opterećeniji ministarskim obvezama, Goran Granić, Jozo Radoš, Goranko Fižulić, Alojz Tušek i Hrvoje Kraljević imali su sve manje vremena da se svakodnevno susreću i razgovaraju s Budišom te da mu objašnjavaju svaki potez Vlade. Osjetljiv kakav već jest, Budiša se počeo osjećati sve više zapostavljenim. Budišin osjećaj izoliranosti dodatno je pojačavalo i to što se i prezaposleni Račan mogao sve rjeđe susretati s njim.
Budišu je posebno pogađalo to što je sve te ljudi, na čelu s Goranom Granićem, praktički on politički izmislio i formirao, što su svi oni još do prije nekoliko mjeseci ovisili o njegovoj naklonosti, a sada su mu, kako je on to tumačio, otkazali poslušnost i okrenuli leđa. Svi oni gotovo preko noći postali su samostalni politički subjekti koji su počeli kreirati državnu politiku i donositi odluke bez konzultacija s Budišom. Svaku njihovu izjavu i potez pratio je značajan medijski publicitet, dok se Budiša mogao naći u novinama ili na televiziji tek ako je izazvao kakav politički incident. Stoga je Budiša stalno izazivao veće ili manje političke skandale: bio je to jedini način da dobije primjeren prostor u medijima i da pokaže da je još uvijek važan politički čimbenik. Budišu je najviše pogodilo kada je shvatio da je Goran Granić krije pred njim neke državne tajne bojeći se da će ih otkriti javnosti.
Račan se nije potrudio da takvo stanje izmijeni: premda je osjećao Budišino nezadovoljstvo, i dalje nije imao vremena za razgovore s njim. Pokazuje da je to bila njegova velika pogreška. Doduše, ona je učinjena već onoga trenutka kad nakon izbora za Budišu nije bila rezervirana ni jedna funkcija u izvršnoj vlasti: sasvim je sigurno da bi situacija u državi bila neusporedivo stabilnija da Budiša obnaša neku važnu dužnost. Ovako su njegova nezadovoljstva postala glavnim razlogom njene nestabilnosti.
Budišino nezadovoljstvo ljudski je objašnjivo: cijeli život posvetio je stvaranju hrvatske države, a nakon 1990., kad je njegov san ostvaren, uvijek je ostajao bez ikakve važnije formalne uloge u njoj. Nakon promjena 1990., Budiša je morao nastaviti djelovati u opoziciji, politički i ljudski šikaniran od Franje Tuđmana i HDZ-a gotovo na isti način kao i za komunizma. Kad je pak 2000. HSLS zajedno s SDP-om pobijedio na izborima, Budiša je opet ostao bez ijedne državničke dužnosti. Tada se, naime, kandidirao za predsjednika države, a na njegovu nesreću, baš u tijeku izborne kampanje, morala se formirati nova vlast. Budiša je sve karte stavio na predsjedničke izbore, nije osigurao rezervnu varijantu pa je nakon poraza ponovno ostao bez ijedne funkcije. Ranije je pak odbio Račanovu ponudu da se za njega, u slučaju poraza na predsjedničkim izborima, čuva mjesto predsjednika Sabora. Budiši taj prijedlog nije bio prihvatljiv iz dva razloga: nije želio da se zbog njega zaustavlja proces konstituiranja nove vlasti, a osim toga smatrao je to pogrešnim psihološkim potezom jer je bio siguran da njegovi glasači ne bi dobro reagirali kad bi doznali da Budiša nije uvjeren u svoju pobjedu.

Ograničene Račanove mogućnosti

Zbog ultimativnog zahtjeva Dražena Budiše za smjenom Gorana Granića, premijer Račan našao se u nemogućoj situaciji. Premda će učiniti sve da sačuva Granića, njegove su mogućnosti vrlo ograničene: on nema mehanizama da spriječi HSLS da na mjesto zamjenika premijera, koje pripada toj stranci, imenuje predsjednika stranke. Inače bi se koalicija raspala i raspisali bi se novi izbori. A to je ipak prevelika cijena za Granićev ostanak u Vladi.
Račan je potpuno svjestan nenadoknadivosti Granićeva gubitka: izgubit će iznimno lojalnog, marljivog i kompetentnog stručnjaka, a umjesto njega dobit će Budišu kojemu će biti jedini cilj kontrolirati svaki Račanov potez. I Budiša je, kao i Račan, političar opće prakse, nije operativac ni posebno osposobljen za neki konkretan posao, nikada nije vodio neki ekonomski i organizacijski sustav pa je teško očekivati da će biti od koristi Račanu. Ali će mu biti sasvim sigurno teško opterećenje: stalno će pomno paziti na svaki njegov korak.
Račan se neće tek tako odreći Gorana Granića: do posljednjeg trenutka borit će se protiv Budšinih maksimalističkih zahtjeva i ucjena. No ipak je već najavio spremnost na kompromis: izjavio je, jasno aludirajući na Granića, da osobno nije vezan ni za koga te da neće braniti pojedinačne interese. Dodao je, međutim, kako očekuje da će se o smjeni Granića izjasniti i ostali vodeći članovi HSLS-a, pa i cijela stranka, a ne samo Budiša. Račanu je na raspolaganju samo još jedan način da spasi Granića: da mu ponudi mjesto u Vladi ili državnoj upravi koje pripada SDP-u. Malo je, međutim, vjerojatno da bi Granić prihvatio takvu ponudu. On je, kao da je naslućivao rasplet, cijelo vrijeme djelovao u Institutu “Hrvoje Požar”, gdje je radio kao direktor do odlaska u Vladu.
Eventualni ulazak Božidara Pankretića u uži kabinet neće bitnije utjecati na način rada Vlade. No odlazak Gorana Granića sasvim će se sigurno odraziti na Vladinu učinkovitost: no to je cijena koju Račan mora platiti da zadovolji Budišine ambicije i povrijeđenu taštinu te spasi vladajuću koaliciju.