Glavni razlog stvaranja nove trase autoceste Zagreb – Split na najspornijoj dionici, onoj od Žute Lokve do Ličkog Lešća, nije bila ekologija, kako su lokalne vlasti uporno ponavljale, već novac za koji vlasti nisu htjele da pripadne izbjeglim ličkim Srbima, što bi se dogodilo da je odabrana A varijanta trase buduće autoceste. Tumačenja nove trgovine Srbima i srpskim zemljištem išla su toliko daleko da su projektanti autoceste prozivani da trase provlače varijantama koje uključuju srpsko zemljište, a koje su Srbi navodno već prodali državi iako promet nekretninama uopće nije bio upisan u zemljišnim knjigama. Optuživani su i da trase provlače tim zemljištima kako bi namjerno Srbima onemogućili povratak u ove krajeve, što je pak isključivalo prethodnu varijantu. Uglavnom, ispostavilo se da problem trase Žuta Lokva – Ličko Lešće nije u ekologiji, kako su to prikazivali lokalna vlast u Otočcu i čelnici ličke županije, već u Srbima.

Zbog toga što lokalni HDZ-ovci nisu dopustili da se Srbima da 25 milijuna DEM izabrana je 100 milijuna DEM skuplja trasa koje će platiti svi hrvatski porezni obvezniciTri varijante

Kako do Srba nikome nije stalo, ali do 25 milijuna maraka jest, a toliko iznose planirane naknade za zemljišta koja država treba otkupiti za gradnju ceste, iskorištena je situacija nastala Vladinim objavljivanjem plana o izgradnji autoceste Zagreb – Split pa je jednim potezom onemogućeno rješavanje problema nerazminiranih i neobnovljenih srpskih imanja, a novac je preusmjeren u skladu sa željama lokalne vlasti i očiglednim privatnim interesima pojedinaca iz političkog vodstva Otočca i Like.
Da je suprotno, vjerojatno ne bi bilo ni čuđenja lokalnog stanovništva koje je ostalo konsternirano kad je shvatilo da od ekoloških ideja koje su do tada promicane nije ostalo ništa, da se cesta gradi modificiranom varijantom trase B, koja je do tada slovila za najnepovoljniju, a da se nitko od lokalnih vlasti više ne buni. Naime, od svih ponuđenih varijanti – a bilo ih je 36, tri su ostale kao najprihvatljivije: A je bila najjeftinija, B nešto skuplja, a E najskuplja, ali prema ocjenama stručnjaka ekološki najprihvatljivija. Ministar javnih radova, obnove i graditeljstva Radomir Čačić zdušno se zauzimao za najjeftiniju varijantu, onu nazvanu A, dok su ekološke udruge i građani svoj glas dizali protiv bilo koje druge varijante osim one nazvane E, odnosno ekološke. Međutim, kako su izračuni pokazivali da je E varijanta skuplja za oko 200 milijuna DEM od A varijante, čak i ako se u cijenu A varijante uključi dodatnih oko 25 milijuna DEM naknada za otkup zemljišta, što bi mahom pripalo Srbima koji su tijekom ili poslije rata napustili svoja ognjišta i uputili se prema Srbije.

Lobiranje za megaprofit

Spor koji se tjednima razvlačio po uredima diljem Hrvatske na kraju je presjekao premijer Ivica Račan, iznašavši odnekuda podvarijantu varijante B, odnosno podvarijantu najnepovoljnije varijante. Odjednom, s tom najnovijom varijantom, nazvanom B1, svi glasovi koji su bili protiv gradnje autoceste na dionici Žuta Lokva – Ličko Lešće naglo su zamrli, a ako je suditi po izjavama lokalnih vlasti, i gradnja sad može početi. Čak ni cijena najnovije trase, koja je prema riječima i premijera Ivice Račana i ministra Radomira Čačića, 108 milijuna DEM skuplja od one najjeftinije, varijante A, odjednom nikome nije bila sporna. Istina, Čačić je javno pokazao svoje neslaganje s načinom na koji se odabiru trase buduće autoceste, očigledno sumnjajući u dobre namjere onih koji postavljaju ultimatume, ali i u zdravi razum onih koji na takve nebuloze pristaju. Nakon njegova neslaganja, odjednom su zaredali napadi po kojima je i sam Čačić vlasnik dijela zemljišta kojim je trebala prolaziti E trasa, na što je Čačić replicirao da “ne zna kako bi odgovorio na to pitanje”, ali očigledno shvaćajući u kojem su smjeru napadi krenuli.
Otkad je potkraj ljeta u javnosti prvi put predstavljena ideja o ubrzanoj gradnji autoceste Zagreb – Split, nisu prestajala lobiranja kojima je krajnji cilj bio isključivo megaprofit, i to na račun ionako siromašne države. Jedna od rijetkih poštenih organizacija u tom je ludilu bila Zelena akcija, čija je lička podružnica organizirala prosvjed protiv gradnje ceste trasom A smatrajući kako bi ta trasa imala iznimno pogubne posljedice za okoliš u dolini rijeke Gacke. Ta se rijeka smatra jednom od tri najčistije europske rijeke, a usto je okružene izvorima pitke vode iznimne kvalitete. Sve dodatne studije koje su rađene za ostale trase (12 varijanti i 26 podvarijanti), a s krajnjim ciljem da se zaštite spomenute vode, redom su bile odbačene, dok su se zeleni zauzimali isključivo za ekološki najprihvatljiviju varijantu E. Iako su i druge trase mogle biti prihvaćene uz dodatne mjere zaštite, lokalne su vlasti zdušno podržale akciju zelenih, no s potpuno drugim ciljem – vlastitom zaradom, a pri tome i politički, pa i nacionalistički motiviranom.
Ne samo da će umjesto jeftine trase biti građena znatno skuplja, već problem srpskih sela i zemljišta i dalje ostaje neriješen. Očigledno je, naime, da se gradnjom ceste preko srpskih zemljišta pokušala riješiti i obnova tih sela, pitanje po kojem je učinjeno malo ili gotovo ništa. Izgradnjom ceste bila bi otkupljena jeftina zemlja, a eventualni zahtjevi za obnovom istodobno bi bili makar djelomično anulirani činjenicom da dio stanovnika više ne bi bio motiviran da im se obnavljaju kuće kad njihovom zemljom prolazi autocesta, odnosno to više ne bi niti mogli tražiti jer bi bili ušutkani s onih 25 milijuna DEM. Drugim riječima, Čačićevu je ministarstvu sada palo u zadatak da sagradi skuplju dionicu, da isplati zemljišta lokalnom hrvatskom pučanstvu, a srpskom da obnavlja kuće. Koja je stvarna cijena ovako postavljene računice – nitko ne želi govoriti. Ostaje tek izjava Milorada Pupovca koji je u ime Srpskoga narodnog vijeća rekao kako “ne žele da se na bilo koji način sadašnja situacija izbjeglištva iskoristi suprotno njihovim interesima te pravu na povratak i pravu na raspolaganje imovinom”, po čemu bi se moglo suditi da ni čelništvu Srba u Hrvatskoj nije jasno što se, zapravo, pokušava dobiti manipulacijama s ekologijom i Srbima.

Poskupljenje

Čačićevo odbijanje varijante E uzrokovano je njezinom cijenom, koja je bila više od 200 milijuna skuplja od varijante A. Pola milijarde maraka nije mali iznos, a ušteda je bila vidljiva tek na jednom segmentu – varijanta E prolazila je mahom državnim zemljištem pa bi se uštedjelo na onih 25 milijuna DEM koliko je planirano platiti otkup privatnih zemljišta kojima bi cesta prolazila. Najnovijom varijantom, B1, ne samo da se dodatno troši onih 108 milijuna DEM, već će znatno porasti i iznos od 25 milijuna za otkup zemljišta. Kako je Vlada RH pristala da se promijeni trasa buduće autoceste, tako je pristala i na brojne dodatne posljedice koje takva odluka u sebi nosi, a koje se nesmiljeno umnožavaju. Vidjevši kako su lokalne vlasti u Otočcu uspjele prisiliti Vladu da trasu autoceste skrene sa zemljišta izbjeglih Srba na parcele koje su mahom u vlasništvu domaćih stanovnika, danas gotovo isključivo hrvatske nacionalnosti, sada su i stanovnici sela Modruša, smještenog nešto sjevernije, krenuli u ofenzivu povećanja cijene vlastitog zemljišta, pa su se organizirali i zaprijetili čak i ustavnim tužbama protiv investitora i Vlade.
Sloga kojom su stanovnici Ogulina i čelništvo Ličke županije krenuli na prethodno zacrtane trase autoceste, kao i rezultati koje su postigli, govore da bi cijeli Vladin plan, popularno nazvan “3 puta 3”, odnosno za tri godine za tri sata od Zagreba do Splita, a sve po cijeni od 3 milijarde DEM, mogao itekako propasti. Naglo povećanje cijene samo jedne dionice rezultat je skoro političkog konsenzusa kako je cestu na dionici Žuta Lokva – Ličko Lešće potrebno skrenuti sa zacrtane trase na onu koja više odgovara lokalnim moćnicima.

Manipuliranje imovinom

Osim vladajućeg HDZ-a, i stranke koje su u manjini u lokalnoj vlasti, HSS i SDP, također su se priključile akciji skretanja zacrtane trase. Kad je trasa skrenuta na njima odgovarajući pravac, prestali su svi prosvjedi protiv mogućeg onečišćenja okoliša i izvora pitke vode, unatoč tome što trasa B1, nazvana još i Račanova trasa, ide iznimno blizu rijeke Gacke, a ulazi i u urbanu zonu Otočca, što se protivi svim svjetskim trendovima u graditeljstvu, gdje se obilaznicama pokušavaju zaštititi gradovi od prometa koji donose ovakve autoceste. Čak se ni lokalni ekolozi više ne bune protiv nove trase, iako je otpala njihova, kako su tvrdili “jedino prihvatljiva” ekološka, E trasa.
Manipuliranje srpskom imovinom i daljnje onemogućavanje rješavanja problema sa srpskim zemljištima – iako gradnja autoceste preko njih također nije najsretnije rješenje, u svojoj biti sadrži i nesposobnost Vlade da se nosi s problemima koji su stavljani pred nju. Ako je ovako olako popustila pred pritiscima lokalnih vlasti, koje su iskoristile argumente ekologa iako se na ekološkom prosvjedu nitko od njih nije pojavio niti kao organizator niti kao govornik, onda svakako vrijedi postaviti i pitanje: ne krije li u sebi izjava potpredsjednice Vlade Željke Antunović kako Srbi traže svoja imanja samo da ih prodaju i opet pobjegnu u Srbiju, i nešto dublje konotacije od čistog neznanja i izostanka političkog takta, možda čak i nastavak one nesretne Tuđmanove izjave kako Srbi sa sobom mogu ponijeti tek onoliko zemlje koliko im se zadrži na opancima, i sretan im put?