Kad se 3 siječnja 2002. bude obavljala inventura dvogodišnjice izborne pobjede i smjene HDZ-ove vlasti, nejasnoća oko kvalitete života u protekla 24 mjeseca bit će jako malo jer bivša oporba, koja danas tvori vladu Ivice Račana, nije ispunila većinu svojih predizbornih obećanja. Od njihovih brojnih najava iz predizborne kampanje u prosincu 1999., koje je moguće sažeti u pet glavnih kategorija – snažan rast gospodarstva, smanjenje nezaposlenosti, socijalna sigurnost, poštena vlast koja neće bahato odgovarati na kritike te priključenje prvoj skupini kandidata za Europsku uniju – ni jedna nije ni približno ostvarena.

Vlada nije ispunila svoja glavna predizborna obećanja: smanjenje nezaposlenosti i brzi ekonomski rast700 dana poslije

Posljednji ostaci Tuđmanova režima srušeni su prije više od 700 dana, ali optimizam koji su u to vrijeme širili Ivica Račan, Dražen Budiša, Radimir Čačić, Zlatko Tomčić, Goran Granić, Goranko Fižulić, Mato Crkvenac i drugi predvodnici tadašnje oporbe potpuno se izjalovio. Umjesto očekivanog povećanja zaposlenih u Hrvatskoj je 55.000 više ljudi bez posla, revizija pretvorbe nije ni započela, doslovce svi vodeći tajkuni i pljačkaši su na slobodi, beneficije političara tek su neznatno smanjene u odnosu na prethodno desetljeće, a godinu na izmaku obilježili su brojni štrajkovi radnika, policajaca, poštara, profesora, učitelja i službenika. Obećanja koja je današnja vlast davala prije dvije godine i u noći pobjede 3. siječnja pokazala su se neistinitima, a oni koji su ih izgovorili nesposobnima da ih provedu.
“Državni proračun smanjit ćemo za 17 posto, na razinu između 40 i 42 milijarde kuna, što je glavni način smanjenja pritiska na gospodarstvo koje mora biti kudikamo efikasnije nego do sada”, najavljivao je 15. prosinca 1999. sadašnji zamjenik premijera Goran Granić na predstavljanju Gospodarskog programa SDP-a i HSLS-a. U izradi ekonomske strategije stožernog dvojca oporbene koalicije sudjelovali su, osim Granića, Mato Crkvenac, Damir Vrhovnik, Goranko Fižulić, a pomagali Ivica Račan i Dražen Budiša. “PDV ćemo smanjiti na 17 posto, a znatno će se povećati i broj artikala, uglavnom prehrambenih, obuhvaćenih nultom stopom”, nadovezao se istom zgodom Crkvenac. No već u svibnju 2000., na manifestaciji “Sto dana hrvatske Vlade”, ministar financija Mato Crkvenac demantirao je samoga sebe i vlastiti prosinački optimizam: “Porez na dodanu vrijednost ostaje kao i do sada sa stopom 22 posto, ali se povećavaju posebni prirezi, tj. trošarine.”

Povećanje birokracije

Dva mjeseca prije, prilikom izglasavanja državnog proračuna, vidjelo se da ni Granić nije govorio istinu jer je državni proračun u odnosu na razdoblje vladavine Zlatka Mateše smanjen za samo 2 posto, a da je već pri formiranju Vlade prednost dana političkim kompromisima na štetu efikasnosti, potvrdilo je osnivanje novih ministarstava obrta i poduzetništva, kao i europskih integracija, čime su zadovoljeni HSS-ovi i IDS-ovi zahtjevi za ministarskim položajima unatoč povećanju birokracije i troškova. Uostalom, gospodarstvo neće dočekati porezno rasterećenje ni u idućoj godini jer je budžet čak i veći od onoga za 2001., a sa sredstvima za kapitalne investicije premašuje 73 milijarde kuna.
Socijaldemokratski čelnik i premijer Ivica Račan također je obećavao politiku radikalnih rezova u odnosu na ponašanje hadezeovaca: “Prvi potez nove Vlade bit će prepolovljavanje plaća saborskih zastupnika i ministara. To moramo učiniti kako bi se od prvoga dana svjedočilo da nova vlast namjerava biti solidarna s tegobnim životom većine građana”, izjavio je Račan 21. prosinca. 1999. u razgovoru za Jutarnji list. Dva mjeseca nakon te izjave Sabor u kojem zastupnici vladajuće šestorke imaju dvotrećinsku većinu izglasao je nove plaće državnih dužnosnika. Zbog loše pripreme nastala je blamaža, a javnost je stekla dojam da nova politička kasta uz pomoć naglašene socijalne retorike nastoji zadržati privilegije omraženih prethodnika. Zastupnička primanja umanjena su za samo 20 posto, članovima Račanova kabineta plaće su smanjene 15 posto, a pomoćnicima ministara 8 posto.
Iako Vlada nije ispunila obećanje o 40-postotnom sniženju plaća svojih dužnosnika, vjerojatno bi incident bio zaboravljen da potom nije prekršila višekratno obećanje da neće smanjivati plaće državnih službenika. “Poznato je da kanimo smanjiti plaće državnih dužnosnika i političara, a smanjivanje ostalih plaća ne dolazi u obzir. Činjenica je da mi u Hrvatskoj trošimo više nego što je naša objektivna ekonomska snaga, no mi trošimo na različite načine, a ne samo preko plaća”, tvrdili su posljednjih tjedana djelovanja u opoziciji današnji ministri Mato Crkvenac i Radimir Čačić. Kad njihov odgovor nije zadovoljio sindikate, u dodatno se uvjeravanje uključila glavna tajnica SDP-a Gordana Sobol uputivši 13. prosinca 1999. u ime SDP-a otvoreno pismo predsjedniku Matice sindikata javnih službi Vilimu Ribiću: “Javno i jasno odgovaramo da se smanjenje plaća odnosi na državne dužnosnike u Saboru i Vladi, a ne zaposlene na fakultetima, školama, kulturnim i znanstvenim ustanovama.” Višekratna obećanja Vlada je prekršila već u svibnju 2000. kad je prvi put smanjila plaće državnih službenika, no sukob je kulminirao sredinom ove godine. Ljuti zbog smanjivanja plaća i do 30 posto, u četvrtak, 21. lipnja 2001., na Trgu bana Jelačića okupilo se 10.000 prosvjednika koji su od Vlade tražili ispunjenje obećanja. Slavko Linića optužio ih je da su “politikanti, demagozi i ekonomski neobrazovani”.
Ali državna je birokracija i pod višestranačkom koalicijom ipak u povlaštenom položaju jer barem ima sačuvana radna mjesta, za razliku od 387.000 nezaposlenih, odnosno 50-ak tisuća više nego prije dvije godine, što je najveći broj još od 1952., kad su statističari u Hrvatskoj počeli mjeriti nezaposlenost.

Račanov optimizam

Takvo što nije se moglo očekivati početkom prosinca 1999., kad je u Varaždinu, na prvom predizbornom skupu, Račan poručio hadezeovcima kako je “vrijeme da odu oni koji su odgovorni za 333.000 nezaposlenih”, uz dopunu: “Mora se odmah trasirati pravac razvoja: više radnih mjesta, manje nezaposlenih.” Račanu se u širenju optimizma i najavama politike pune zaposlenosti prvi pridružio Mato Crkvenac: ”Što se tiče nezaposlenosti, naš je cilj u mandatnom razdoblju od četiri godine smanjiti je na razinu nezaposlenosti u razvijenim europskim državama, dakle sa sadašnjih 21 na ispod 10 posto.” Svijetlu budućnost predvidio je i Radimir Čačić govoreći u Zagrebu: “Sljedećih godina proračun treba smanjivati po 10 posto godišnje, čime će Vlada do kraja mandata osigurati otvaranje 200.000 novih radnih mjesta.”
Kao glavni ekonomski ekspert Crkvenac je najavljivao i izrazito visoku stopu gospodarskog rasta, uz tvrdnju da “mora biti iznad 5 posto”, iako je svjestan da ni to nije dovoljno. “Naše simulacije pokazuju da je dinamika od 7 do 8 posto ona koja bi nešto bitno rješavala u Hrvatskoj i kojoj ćemo težiti za nekoliko godina”, glasila je Crkvenčeva prognoza. Identično je govorio i predsjednik HSS-a Zlatko Tomčić koji je u istupu 18. prosinca 1999., najavljujući uvođenje “narodnog kapitalizma” u Hrvatsku, obećao i gospodarski rast između 8 i 10 posto. Umjesto toga, prva godina rada nove vlade okončana je 3,5-postotnim gospodarskim rastom, dok je u ovoj 4,2 posto, odnosno gotovo upola niži od obećanoga.

Crkvenac i PDV

Nisu ostvarene ni najave o smanjenju PDV-a i uvođenju nekoliko različitih stopa, što je u predizbornim danima bio službeni stav SDP-a. Glavni zagovornik i tih mjera bio je Mato Crkvenac koji se zalagao za tri stope: 22, 17 i 0 posto, pri čemu su posebne olakšice obećane pojedinim gospodarskim granama poput graditeljstva, a najavljeno je i ukidanje PDV-a na dječje potrepštine, osnovne prehrambene artikle i invalidska pomagala. Tijekom kampanje donesena je odluka o postupnom smanjenju poreza na dodanu vrijednost sa 22 na 17 posto, što je najavio Goran Granić uz obećanje da će ta mjera biti provedena u najviše šest mjeseci. Dvije godine poslije PDV je zacementiran na 22 posto, kao i kad ga je uveo Borislav Škegro, osim u turističkom sektoru, a Vladi ne pada na pamet njegovo snižavanje.
Ako postoji nešto što su svi članovi Vlade unisono najavljivali da će napraviti čim usele u Banske dvore, to je donošenje novog zakona o reviziji pretvorbe i privatizacije. “Na prvoj se sjednici parlamenta mora rješavati i zakon o reviziji pretvorbe i privatizacije. Revizija će obuhvatiti sve pretvorbe u kojima nije poštovan zakon, u kojima je došlo do sprege gospodarstva i politike te u slučaju kada poduzetnici nisu ispunili preuzete obveze”, najavljivali su reviziju hadezeovske pljačke Granić i Crkvenac 14. prosinca 1999. Stvarnost ih je demantirala. Trebalo je proći 14 mjeseci dok Sabor nije 24. svibnja 2001. donio zakon o reviziji pretvorbe, a u međuvremenu su iz pritvora oslobođeni i posljednji tajkuni. Miroslav Kutle, Josip Gucić, Antun Novalić, Ljerka Ercegović, Ivan Herak samo su najpoznatiji hrvatski bogataši koji su iznova na slobodi, iako su poduzeća i banke kojima su upravljali uglavnom uništeni.
Vlast koja nije ispunila svoja brojna obećanja mora imati medije koji će javnost uvjeriti u suprotno. Račanov kabinet odlučio se za ista dva medija koji su do 3. siječnja vjerno služili HDZ-u: Vjesnik i Hrvatsku televiziju. “Našoj vladi ne treba Vjesnik niti bilo koji drugi list”, ustvrdio je u postizbornim danima, kad je formiran kabinet Ivice Račana, njegov zamjenik i najbliži suradnik Goran Granić kritizirajući odnos Tuđmanova režima prema medijima.

Milijuni za Vladine medije

Koliko mu se moglo vjerovati, pokazali su početkom proljeća 2001. kad je Vlada na zatvorenoj sjednici donijela odluku o financijskoj konsolidaciji kuće “Vjesnik”, što podrazumijeva državno preuzimanje 35.000.000 maraka Vjesnikovih dugova, uz još pet milijuna DEM neplaćenih poreza. Premda se Vjesnik i nadalje prodaje u mizernoj nakladi zahvaljujući Vladinoj financijskoj sisi, za njega ne vrijede pravila tržišta. Još je bolje prošao HRT kojem su Banski dvori otpisali 60.000.000 DEM dugova za PDV.
Hrvatska pune dvije godine živi u demokraciji koje ne bi bilo bez 3. siječnja kad je smijenjen HDZ. Ukinuto je financiranje hercegbosanske paradržavice, smijenjeni su korumpirani direktori javnih poduzeća, Hrvatska je pristupila Partnerstvu za mir i na putu je prema EU, nezaobilazan je i efekt koji donosi imidž simpatične i normalne europske države. Ali unatoč pojedinim uspjesima ostaje neosporno da Vlada koja je dobila plebiscitarnu podršku nije ispunila očekivanja onih koji su je birali. Propust je učinjen i djelom, i riječju, i propustom. Većina ministarstava ne radi dobro i služi kao sinekure za zapošljavanje provjerenih partijskih kadrova, nije ispunjeno gotovo ni jedno obećanje o boljem životu, a prestrašena vlast paktira s desnicom i popušta pred njenim nasilničkim zahtjevima. Umjesto rasprava o gospodarskoj strategiji ili bržem približavanju Europskoj uniji, Račanov kabinet se gubi u beskorisnim raspravama o stajalištima Dražena Budiše, popušta pred zahtjevima Katoličke crkve, a svaku kritiku dočekuje hadezeovski bahato. Dojam je da ih više nervira nerazumijevanje glasača negoli napadi ekstremne desnice. No pritom zaboravljaju da njihov ostanak na vlasti ovisi isključivo o volji ljudi koji su ih 3. siječnja 2000. doveli u Banske dvore. Sudeći po količini neispunjenih obećanja, dvije godine na vlasti dovoljno je vrijeme za amneziju, barem kad su u pitanju nekadašnja vlastita obećanja.

Obećanja, ludom radovanja:

1. Goran Granić 9. prosinca 1999.
“Državni ćemo proračun smanjiti za 17 posto na 40-42 milijarde kuna”
Proračun za 2001. iznosio je 49 milijardi kuna kao i u vrijeme HDZ-a, a za 2002. godinu 73 milijarde kuna.
2. Dražen Budiša 24. prosinca 1999.
“Na prvoj sjednici Vlade formulirat ćemo prijedlog o reviziji pretvorbe”
Zakon o reviziji pretvorbe usvojen je 16 mjeseci poslije, 24. svibnja 2001., ali još nitko nije sankcioniran.
3. Ivica Račan 14. prosinca 1999.
“Možda ćemo čak morati biti spremni nekoliko mjeseci raditi bez plaće. Poručujem svima koji to nisu u stanju da neće moći konkurirati za moju vladu.”
Ministarske plaće smanjene su za 15-20 posto posto.
4. Gordana Sobol u ime SDP-a 21. prosinca 1999.
“Javno i jasno – smanjit ćemo samo plaće dužnosnicima u Vladi i Saboru.”
Lipanj 2001: Vlada smanjila plaće državnim službenicima i do 30 posto.
5. Ivica Račan 14. prosinca 1999.
“Vrijeme je da odu odgovorni za 333.000 nezaposlenih.”
Dvije godine poslije broj nezaposlenih popeo se na 387.000.
6. Mato Crkvenac 24. prosinca 1999.
“Naš je cilj stopa rasta od 5 posto, a poslije 7-8 posto.”
Godišnja stopa rasta u 2000. iznosila je 3,5, a 2001. oko 4,2 posto.
7. Goran Granić 26. siječnja 2000.
“Ovoj Vladi ne treba Vjesnik niti bilo koji drugi list.”
Svibanj 2001.: Vlada je oprostila Vjesniku 35.000.000 DEM duga.
8. Radimir Čačić 10. siječnja 2000.
“Kad Miroslav Šeparović, šef tajne službe, javno obznani da posjeduje dokaze kako je Ivić Pašalić duboko umiješan u aferu Dubrovačka banka kao tzv. peti ortak, ne znam što bi nas moglo više od toga zabrinuti. Stoga će to biti jedna od prvih tema novog saziva Sabora.”
Ivić Pašalić izabran je, nekoliko dana poslije, na prvoj sjednici, za potpredsjednika Sabora uz samo pet glasova protiv.

Najbolji potezi vladajuće koalicije u protekle dvije godine:

Odluka o početku izgradnje autoceste Zagreb – Split
Smanjenje unutarnjeg duga i stabiliziranje financijskog tržišta
Potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom
Poboljšanje imidža u inozemstvu koje je rezultiralo i značajnim povratkom turista u Hrvatsku
Transparentno financiranje nekadašnje Herceg Bosne unatoč daljnjem trošenju novca hrvatskih poreznih obveznika

Najgori potezi vladajuće koalicije:

Izbjegavanje detuđmanizacije koje je rezultiralo zadržavanjem brojnih HDZ-ovih agenata u obavještajnoj zajednici unatoč dokazima da su prisluškivali političke protivnike, nezavisne intelektualce i novinare
Katastrofalan odnos prema Državnom odvjetništvu i imenovanje Radovana Ortynskoga
Nerješavanje nekoliko stotina slučajeva ubojstva i bijeg haaškog osumnjičenika Ante Gotovine
Uvođenje vjeronauka u vrtiće i izdašno financiranje Katoličke crkve
Odluka o postavljanju stranačkih kadrova na sve važne položaje u državnoj i lokalnoj administraciji

Ministri u prošloj godini

TONINO PICULA
+ potpisan Sporazum s Europskom unijom, definitivni raskid s HDZ-ovom vanjskom politikom izolacije Hrvatske – loša vanjska politika prema susjednim zemljama, nedostatak strategije prema BiH, nepotpisan sporazum o prijateljstvu i suradnji s Italijom
NEVEN MIMICA
+ uspješno završio pregovore s Europskom unijom, što je dovelo do potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Hrvatske i EU – kao jedan od rijetkih ministara koji razumije važnost odnosa s EU premalo se angažirao u objašnjavanju sporazuma hrvatskim političarima i saborskim zastupnicima
JOZO RADOŠ
+ pomoć Hrvatima u BiH učinio transparentnom – nije pokrenuo potrebne reforme u Ministarstvu obrane i oružanim snagama, zbog čega je odgođen ulazak Hrvatske u MAP, program NATO-a koji zemlju kvalificira za punopravno članstvo u NATO-u
MATO CRKVENAC
+ manje unutarnjeg duga, država je postala uredniji platiša – ni nakon brojnih rebalansa proračun nije smanjen, nego povećan; stopa PDV-a je nepromijenjena, a gospodarski rast dvostruko manji od obećanog
ŠIME LUČIN
+ smijenio korumpirane policijske načelnike koje je postavio HDZ – MUP nije riješio nekoliko stotina ubojstava posljednjih godina niti onemogućio skinheadse i desničare koji divljaju Zagrebom
GORANKO FIŽULIĆ
+ Hrvatska primljena u Svjetsku trgovinsku organizaciju – na putovanjima po Dalekom istoku nije sklopio ni jedan važan posao, a ministarsku poziciju često iskorištava za promociju svog poduzeća ‘Magma’
IVICA PANČIĆ
+ založio se za transparentno financiranje ratnih invalida – nikada nije imenovao lažne generale-invalide
ANTUN VUJIĆ
+ financiranje alternativnih kulturnih programa – podržao stavljanje Araličine ‘Ambre’ na Frankfurtski sajam knjiga
BOŽIDAR PANKRETIĆ
+ redovitije isplate poljoprivrednika – pristao na sanaciju PIK-ova iako ih je prije nazivao komunističkim mastodontima
ALOJZ TUŠEK
+ uspostavljanje brzih brodskih linija između kopna i otoka cijele godine – užasno stanje cesta u turističkoj sezoni i loše ustrojene inspekcije na cestama
STJEPAN IVANIŠEVIĆ / INGRID ANTIČEVIĆ-MARINOVIĆ
+ izručenje Mladena Naletilića u Haag; novi sastav Državnog sudbenog vijeća – sudski postupci dalje su nedopustivo dugi i često završavaju zastarom, loše stanje pravosuđa nije nimalo promijenjeno
BOŽO KOVAČEVIĆ
+ zaustavljanje nelegalne gradnje – živi u velikom državnom stanu dok mu se obnavlja stan u središtu Zagreba
VLADIMIR STRUGAR
+ jedino ministarstvo u kojem državna revizija nije pronašla financijske nepravilnosti – loša nova koncepcija školstva, udžbenici kojima je ministar autor, podrška školskom vjeronauku
DAVORKO VIDOVIĆ
+ povećao broj korisnika dječjeg doplatka sa 250.000 na 500.000 – smanjenje sredstava za porodiljne naknade
PAVE ŽUPAN RUSKOVIĆ
+ uspješna turistička sezona, gotovo kao 1990. godine – protežiranje privatnih interesa svojih poslovnih partnera
ANA STAVLJENIĆ-RUKAVINA / ANDRO VLAHUŠIĆ
+ razdvajanje privatne i državne liječničke prakse – afera ‘Baxter’
HRVOJE KRALJEVIĆ
+ prijedlog da država kreditira studente a da oni koji ne diplomiraju vrate novac – odbijanje da ukine Hrvatske studije
RADIMIR ČAČIĆ
+ gradnja autoceste Zagreb – Split, društveno poticana stanogradnja – otezanje s donošenjem zakona o područjima od posebne državne skrbi
ŽELJKO PECEK
+ krediti za male poduzetnike – Ministarstvo kao rezultat političkog dogovora HSS-a i SDP-a