Jelena RozgaKolega Ante Mihić i ja prošli smo tjedan testirali novi Peugeot 508 u Splitu. Ulazimo mi u grad, i odjednom zbrka. Šareni se pred očima k'o u Turbo Limaču. Nisam znala u kojoj traci vozim. Na sve strane povješane dugačke žice na kojima vise plastične crveno-bijelo-plave rese. Jugo puše k'o ludo, a ta se plastika razmahala, ne vidiš nijedan semafor. Ne znaš kad krenuti, kad stati. Zapravo ne znaš jesi li u Splitu ili predgrađu Skopja na Đurđevdan. Recesija je, a nekako se morao okititi grad za 100 godina Hajduka. Pa su mislili da je najbolje lijepo zavezati špagu od drveta do zgrade, povezati i semafore preko ulice, nanizati šarene papiriće i eto fešte.

Ulazim u svog omiljenog Hvaranina, konobu u Varoši, i gazda Vinko mi odmah s vrata na onom svom potpuno nerazumljivom bodulskom dalmatinskom koji jedino razumije njegov sin, isto Vinko, vikne nešto što bi prevedeno otprilike trebalo značiti: "Ča je mala, biće si zbog Rozge došla, ha?" Govorim ja da nisam, ali si mislim, hajde kad sam već tamo, idem navečer na koncert. Već na prilazu u Arenu, vidim, ništa nije kao u Zagrebu. Gdje god staneš s autom, a ne zdrobiš felgu, dobro je. Nema pravila, parkira se gdje ima mjesta. Pauk služba ne radi kad je koncert. Baš bi se usudili ovima iz Torcide dignuti auto dok Rozga pjeva.

Kod nas u Zagrebu, kad čovjek ide na koncert u Arenu, treba krenuti dva do tri sata ranije. Da bi stigao do svoje lože, pretražuju te šest puta po dvojica ćelavih stokilaša u crnim kombinezonima. Na leđima im uvijek izvezena neka od životinja, orao, tigar koji reži, puma koja leti. Prvo te pregledaju na parkingu u garaži, pa na liftu iz garaže, pa na izlazu iz lifta, pa na ulazu u VIP. Tijekom koncerta prošetaju još triput kroz ložu. Imaju ozbiljna lica, mrk pogled, ruke iza leđa. Gledali su puno puta "Pulp Fiction". U Splitu traže VIP kartu samo na službenom ulazu u zgradu. I to jedna gospođa u kostimu s kojom usput popričate i o južini. Boli je glava i jedva je živa ustala jutros. Da joj je, kaže, bilo umrit. Sljedeća postaja su dvije mršave plavokose studentice koje čekaju na izlazu iz lifta, pjevaju "Gospe moja, obuci mi bilo" i vode do lože. Ako je usput još netko pošao s vama, a nema VIP kartu, one samo požele ugodan boravak i pokažu gdje je besplatan minibar.

Uđem ja u Arenu, usred podija gori baklja, papir, vrećica, što su već našli da se može zapaliti. Osiguranje u svom kutu. Dobro je, ajde, boga ti, pa ne bi da gori cijela dvorana. 11.000 ljudi skandira "Rozga, Rozga". Pa "Hajduče, ja te volim". Pa "Kerume, gdje ti je Fani". Da ne povjeruješ, ali napokon je jedna pjevačica napunila neku hrvatsku arenu. Rozga ima najbolje tijelo koje sam vidjela u posljednjih pet godina u estradnih pjevačica, nije pogriješila nijedan ton, imala je odlične goste i odvalila koncert od dva i pol sata. Rozga na sceni u crvenoj haljinici, dvoranom se ori "Ja sam ti bila privjesak, što se sija, obmana il' kopija, tvome srcu samo bižuterija".

Ja sam ovaj tekst skinula s interneta. 11.000 ljudi je to znalo na pamet. Rozga je k'o Mišo Kovač digla ruke u zrak i zažmirila. Ja je već vidim kao novu kraljicu Torcide. Kako nasred Hajdukova stadiona, u ljeto, na utakmici s Barcelonom pjeva himnu Hajduka. I transparente na kojima piše "Svaguša ostavi se ćorava posla" i "Koliko je u moru soli, tol'ko Split Hajduka voli". Među njima će biti i jedan ovakav: "Rozga, udaj se za me, imam zemlju na Braču".