Angažiran pisac Edo Popović bez dlake na jeziku govori o hrvatskim političkim i književnim prilikama, a posebno je ljut zbog mogućnosti da Amerikancima predamo izvore vode“Reagirao sam na polemiku Jergovića i Viskovića jer mislim da je krajnje vrijeme da nekoga lupimo letvom, da ne živimo kao miševi”, rekao je Edo Popović, jedan od najuspješnijih hrvatskih pisaca, koji je rođen 1957. u Livnu, ali je književni ugled stekao svojim knjigama u kojima opisuje urbani život u Zagrebu, napose romanom "Izlaz Zagreb jug". Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, bio je jedan od pokretača i urednika književnog časopisa Quorum 80-ih i sudionik FAK-a, a od 1991. do 2000. profesionalno se bavio novinarstvom. Bio je ratni reporter u BiH i Hrvatskoj, a kao vojnik sudjelovao je u akciji Oluja. Osobiti je uspjeh svojim knjigama postigao u Njemačkoj, a njegova zadnja knjiga “Priručnik za hodače” govori o Popovićevu intenzivnu boravku u prirodi nakon što je doživio teže plućno oboljenje koje ga je natjeralo da u terapeutske svrhe provodi više vremena na Velebitu. Neposredan povod za ovaj razgovor bio je Popovićev članak objavljen na web siteu Moderna vremena u kojem se uključio u polemiku Miljenka Jergovića i Velimira Viskovića.

NACIONAL: Što vas je ponukalo da reagirate na polemiku Jergovića i Viskovića?

- Možda je pravo pitanje zašto tek sad reagiram na stanje koje više od desetljeća traje na sceni kojoj pripadam? Odnosno, zašto smo svi mi pristali biti nijemim promatračima nasilja na književnoj sceni koje godinama provodi jedan čovjek. Pri čemu se stvara dojam da je hrvatska književnost piramida kojoj je on na vrhu, a sve ono ispod je tu da podrži njegovu veličinu. Reagirao sam zato što sam duboko uvjeren da naš svijet nije piramida, već mreža. Pa je tako i književnost mreža čiji su čvorovi književna djela, od prastarih zapisa na pipirusu i u glini do romana koji upravo sad pristižu u knjižare. Mreža ne poznaje hijerarhiju, svaki njezin čvor je važan, on istodobno i daje i prima legetimitet od svih ostalih čvorova. Osim toga, da parafraziram Borisa Marunu, hrvatski pisac ima pravo i rodoljubnu dužnost da kaže što mu ide na jetra. To pravo nisam dosad koristio, pa je red da to napokon učinim. Pritom me Jergović uopće ne zanima kao pisac, jer ono što on piše spada u žalosni nacionalni prosjek. No zato mi je Jergović vrlo zanimljiv kao simptom vremena u kojem živimo. U kojem su kao ministri mogući tipovi poput Milinovića ili Karamarka. U kojem Bandić može biti zagrebački gradonačelnik, Marković predsjednik HNS-a, Mamić na čelu Dinama, a Vlaho Bogišić na čelu Leksikografskog zavoda. U takvom vremenu onda je posve logično da čovjek poput Jergovića bude moralna vertikala, vrhovni arbitar i književna veličina. I Milinović, i Mamić, i Jergović, i Bandić, i Marković, i Bogišić, svi su oni različite manifestacije jedne te iste stvarnosti za koju snosimo odgovornost svi mi koji to šutke gledamo i podnosimo. Oni su proizvod našeg straha, našeg kukavičluka, naše nezainteresiranosti, našeg konformizma, naše inertnosti, rječju: legendarne hrvatske šutnje. Vi i ja, svi mi omogućujemo i hranimo ovu diktaturu mediokriteta. Hrpa nekompetentnih i amoralnih tipova u Hrvatskoj odlučuju o gotovo svim važnim pitanjima i kroje našu sadašnjost i budućnost. Evo, sad prodaju vodu Amerikancima. Kladim se da je posao već dogovoren iza naših leđa, a da je Jandrokovićev velikodušni poziv američkim ulagačima tek fraza kojom pečati dogovoreno. Coca Cola se više od desetljeća mota oko Gacke. Na kraju ere HDZ-a, osim što su nas doveli na rub gladi, bit ćemo i žedni u obilju vode u vlastitoj zemlji. Ništa bolje nismo ni zaslužili.

NACIONAL: Koji je utjecaj Jutarnjeg lista, u kojem je Jergović jedan od glavnih kolumnista, na književni život u Hrvatskoj?

- Jutarnji list jest utjecajan, no ne bih mu pridavao neka nadnaravna svojstva, a naročito ne bih pridavao težinu onome što se tamo proizvede. Nažalost, ništa bolji u tom smislu nije ni Večernji list. Novine tog profila bave se uglavnom estradom, političkom, znanstvenom, kulturnom... I sve što proizvedu ima rok valjanosti manji od 24 sata, do sljedećeg izdanja i sljedećeg čuda. Ovo dakako vrijedi i za književnost. Pri čemu u Jutarnjem listu jedna interesna grupa sastavljena od nekolicine pisaca, kritičara, novinara, urednika i intelektualaca opće prakse, da tako kažem, pokušava stvoriti dojam da jedino što vrijedi u hrvatskoj književnosti dolazi upravo iz te radionice. To je, naravno, laž. Taj gremij okuplja uglavnom pisce konfekcije koja se dobro prodaje, i to je sve. U svakom slučaju, književnost nastaje daleko od naslovnih stranica i redakcija dnevnih novina, u sobama stotina spisateljica i pisaca, neafirmiranih i afirmiran, s velikim opusom, s jednom objavljenom pjesmom i onih koji se tek spremaju objaviti nešto. Jutarnji list se, koliko ja razumijem stvar, i ne kupuje zbog tekstova o književnosti i kulturi. Meni osobno on ne služi kao putokaz. Onaj tko želi takve informacije čita kulturne portale, Novi list, Vjesnik. A da ne govorim o Zarezu, Vijencu, Forumu, Republici, Quorumu i drugim časopisima za kulturu. Kažemo da su ti časopisi marginalizirani, gurnuti na rub... A tko ih je to marginalizirao? Naravno da smo to učinili mi koji smo ih prestali kupovati i čitati, i umjesto toga okrenuli se tvornicama spektakla u što su se pretvorile visokotiražne novine i magazini. I sad još plačemo zbog toga. Mi smo jadni licemjeri.

NACIONAL: Rođeni ste u Livnu, ali u književnosti pišete samo o Zagrebu. Jeste li prekinuli sve veze s rodnim gradom?

- Nisam ih uopće prekinuo. Doduše, u Livnu više nemam bliže rodbine, niti imam prijatelja, no taj kraj i dalje ima posebno mjesto u mojim osjećajima i mojim sjećanjima. Moj otac je tamo službovao kao seoski učitelj, promijenili smo tri škole tih godina, i zato radije govorim o livanjskom kraju nego o Livnu. Odande sam otišao 1968., kao jedanaestogodišnjak, no tamo se još uvijek osjećam kod kuće. Ne kao kod kuće, već kod kuće. Bio sam prije dvije godine u Livnu. Susreo sam neke vršnjake s kojima sam išao u školu. Nismo se vidjeli punih četrdeset godina, no ni u jednom trenutku nisam osjetio onu nelagodu koja se znade javiti kad nakon dugo vremena sretnete nekoga s kim ste nekad bili bliski. Ovog ću proljeća opet dolje.

NACIONAL: Kako vam je bilo s 11 godina preseliti se u Zagreb, u Dubravu?

SJEĆANJE NA RATNO DOBA Edo Popović kao novinar u Orašju svibnja 1995. uz posadu topa od 130 mm- Bio je to popriličan šok. Odjednom smo moja mlađa sestra i ja ostali bez svega, bez ikakva oslonca. Majka je otišla u Njemačku, otac je zbog posla ostao u Livnu, dolje su nam ostali svi prijatelji, počeli smo živjeti s maminom majkom koju smo jedva poznavali. Osim toga, Dubrava je bila tijesan, prljav, pretrpan kavez u usporedbi s krajem iz kojeg sam došao. Kad imate jedanaest godina, takvo presađivanje znade biti bolno. Uspomene na to doba nisu mi ni danas drage. No, dvije godina kasnije, kad smo se iz Dubrave preselili na Kraljevac iznad Britanskog trga, stvari su sjele na svoje mjesto. Prazninu zbog odsustva roditelja u međuvremenu su popunili prijatelji, a ja sam se srodio s ovim gradom. Kad me danas upitaju odakle sam, odgovorim da sam rođeni Zagrepčanin i to iz Livna.

NACIONAL: Kako ste počeli pisati?

- Koliko se sjećam prvi tekst objavio sam 1977. Bio je to tekst o komercijalnoj književnosti. Napisali smo ga zajedno Branko Čegec i ja, tada studenti drugog semestra komparatistike i jugoslavistike, a objavljen je u Studentskom listu i potpisan s „dva autora“. Marjan Jurleka, tadašnji urednik kulture u Studentskom listu, izgubio je papirić s našim imenima. Ubrzo nakon toga objavio sam i prvi samostalni tekst, književnu kritiku zbirke pjesama Gorana Babića „Bića vatre, svjetlosti“, također u Studentskom listu. Bio sam mladi, samouvjereni nadrkanac, uvjeren da ima svijet u malom prstu. Pisana u maniri Igora Mandića, kritika je bila izuzetno negativna i uvredljiva, a na kraju sam čitatelju preporučio da zapali knjigu ili sebe, ne sjećam se više, da bi eventualno osjetio nešto. Naravno da mi je meta bio autor, tada bog i batina hrvatske književnosti i kulturne politike, a ne sama zbirka. Uostalom, pjesme iz te zbirke zapravo su vrlo dobre, kako sam shvatio mnogo godina poslije. A prvu prozu, kratku priču „Kataton blues“ objavio sam čini mi se 1978. u časopisu studenata komparatistike „K“. Prerađena, ta priča je ušla u „Ponoćni boogie“.

NACIONAL: Vi ste i jedan od pokretača jednog od najvažnijih hrvatskih časopisa, Quoruma. Kako danas gledate na to vrijeme?

- Quorum je odraz otvorenosti, tolerancije i osjećaja za vrijeme njegova prvog urednika Branka Čegeca. U prvim brojevima može se pročitati kako je glavni urednik časopisa Vlaho Bogišić, no to je puka formalnost. Bogišić je vjerojatno tamo stajao voljom politike koja je davala novac i srećom nije imao nikakve veze s koncepcijom i sadržajem Quoruma. Da jest, to bi bio poprilično nekrofilan časopis, u kojem ne bi bilo mjesta za mlade pisce, za nova strujanja u literaturi, teoriji književnosti, likovnosti, glazbi i filmu, svemu onome zbog čega je Quorum osamdesetih godina bio najbolji jugoslavenski kulturni magazin.

NACIONAL: Vi ste pisali i u novinama. Kakva su vam ondje bila iskustva?

- Deset godina, cijele devedesete, u stvarno gadnim vremenima, zarađivao sam za kruh u novinama. Vrhuncem svoje novinarske karijere smatram njezin početak - šestomjesečnu suradnju s VUS-om, od proljeća do jeseni 1991., koji je tada uređivao stari znanac iz Studentskog lista Marjan Jurleka. Sve poslije toga bila je silazna putanja, što se mene tiče. Iz ove perspektive gledano, volio bih da nisam pisao u nekim novinama u kojima sam pisao. Volio bih, također, da sam imao priliku pisati za Feral. Zahvaljujući novinarstvu na vlastitoj sam koži sredinom devedesetih osjetio svu nakaznost hrvatskog pravosuđa, kad su mi u Gospiću sudili zbog teksta u kojem sam zločin nazvao zločinom. Pa sam onda zajedno s fotografom Miom Vesovićem imao bliski susret s ubojicom djevojčice Aleksandre Zec. Nas dvojica imali smo više sreće. Premda je tip bio naoružan, i u društvu dvojice pajtosa, spasilo nas je vjerojatno to što smo bili u kafiću. Isto tako, zbog reportaže iz Oluje u kojoj sam sudjelovao kao vojnik sjedio sam u vojnom pritvoru, a isljeđivala su me dva morona u uniformi HV-a. No s druge strane, zahvaljujući novinarstvu moj se put ukrižao s putevima mnogih izuzetnih ljudi, od tzv. malih ljudi do osoba poput Savke Dapčević Kučar, Muhameda Filipovića, Vlade Gotovca, brigadira Branka Borkovića ili Davorina Popovića Pimpeka. No posebno mjesto među njima zauzima Mićo Levar iz Gospića, hrabri, uspravni čovjek koji je ubijen jer nije htio šutjeti o hrvatskim zločinima u Gospiću i Lici. Mićo Levar i ljudi njegova kova trebali bi biti uzor djeci, model prema kojem ćemo graditi ovo društvo.

NACIONAL: Bili ste i u ratu. Je li vas bilo strah?

- Naravno. Napadaj straha je posve normalan u određenim situacijama. To nas tijelo upozorava da čuvamo glavu, ako tako mogu reći. Stvar je u tome da svoj strah držimo na uzdi, da on ne preraste u paniku. Mislim da sam dobro savladao tu tehniku, i da u kritičnim situacijama uglavnom mogu sačuvati hladnokrvnost.

NACIONAL: Što je za vas značila plućna bolest, kako vas je promijenila?

ZLATNO DOBA FAK-a Miljenko Jergović, Kruno Lokotar, Zoran Ferić, Neven Ušumović, Edo Popović, Drago Glamuzina i Boro Radaković u protestu pisaca protiv rasizma- Kronična opstruktivna bolest pluća u kombinaciji s mikobakteriozom, koje su me prije pet godina poslale u bolnicu, jedna je od boljih stvar koja mi se dogodila u proteklom desetljeću. Ne samo što sam tada prestao pušiti, a stvarno sam jeo taj duhan, već sam potpuno promijenio životne navike. Usporio sam, prestao sam trčati za novcem, uspjehom, slavom i ostalim izmišljotinama za kojima žudimo, patimo, pokušavajući ih zgrabiti i zadržati. Umjesto toga okrenuo sam se svakodnevnom, stvarnom životu. Zadovoljstvo pronalazim u pranju suđa, čišćenju stana ili u lutanju Velebitom. Na Velebitu osjećam ono što je čovjek davno izgubio, naime da smo jedno s prirodom i svijetom. Sada se tako osjećam bez obzira gdje se nalazim, u Zagrebu, u Istanbulu, na nekom kolodvoru, u tramvaju. Ukratko, osjećam se dobro u svojoj koži.

NACIONAL: Imate li kakav profesionalni angažman osim pisanja?

- Nakon četiri godine i nekoliko desetaka uređenih naslova jesenas sam napustio Nakladu Ljevak, za koju ću prirediti još jedan prijevod s njemačkog koji je davno dogovoren. Sad sam honorarni urednik u zagrebačkoj nakladničkoj kući OceanMore.

NACIONAL: Što za vas znači prelazak kod drugog izdavača u Njemačkoj?

- Da proteklih godina nisam gotovo u potpunosti utrnuo svog najvećeg neprijatelja, svoj ego, on bi sad bio izvan sebe zbog ugovora s njemačkim ogrankom kompanije Random House koji je otkupio prava za šest mojih naslova. Ovako mi je to donijelo mir i dodatnu egzistencijalnu sigurnost. Razgovarao sam jesenas sa svojim novim urednikom, on nema nikakvih zahtjeva niti očekivanja što se romana koji upravo dovršavam a i mojih budućih proza, tiče. Tek očekuju da ću i svaki sljedeći rukopis najprije ponuditi njima, što je regulirano i ugovorom. No, recimo, nemaju ništa protiv toga da ove godine objavim „Tetovirane priče“ kod svog dosadašnjeg izdavača, male ali profilirane i vrlo ugledne kuće Voland&Quist. U svakom slučaju, sad imam još više vremena za pisanje. Ne moram više toliko gledati gdje ću zaraditi svoju kvotu za održavanje domaćinstva.

NACIONAL: Kad će nova knjiga i o čemu je?

- Dovršavam roman pod naslovom „Lomljenje vjetra“ koji će u izdanju OceanMora u knjižarama biti u svibnju, ako se ne dogodi nešto nepredviđeno. Istodobno radim na transžanrovskoj prozi o turneji po osam njemačkih gradova na kojoj sam jesenas povodom prijevoda „Ponoćnog boogieja“ bio s njemačkim kolegom i prijateljom Clemensom Meyerom. Radni naslov je „Bukowski ovo nikad nije radio“, bit će kojih pedesetak kartica teksta i nešto fotografija, a u knjižare bi trebao na jesen. Također, pišem bilješke i prikupljam materijal za knjigu „U Velebitu“. Bit će to hommage istraživačima Velebita iz prve polovice 20. stoljeća, a planiram je za proljeće 2012. Međutim, trenutno je sva moja energija usmjerena na dovršetak romana. Roman ima tri narativne i vremenske linije, a govori o zemlji u kojoj je sve što vrijedi privatizirano i ograđeno žicom, i o obzidanim gradovima pretvorenim u trgovačke centre iz kojih su protjerani svi koji ne mogu trošiti. Između zidova i žice našlo se sve što ne zarađuje i ne donosi profit, ljudi, javne škole, fakulteti... I kao što je i u zapaljenoj kući moguće pronaći mir, tako i ti ljudi pronalaze način da se odupru, da prežive, da zadrže integritet i da budu sretni. Kad sam prije dvije godine započeo pisati ovaj roman, ideja o obespravljenim, žednim ljudima između zidova i žice činila mi se futurističkim pretjerivanjem, ali vidim da me stvarnost pretječe. Morat ću to mijenjati u romanu, jer malo je vjerojatno da će se u stvarnosti ovdje išta promijeniti.

NACIONAL: Griješim li ili ste se odmaknuli od zagrebačkog književnog života?

- Što je to zagrebački književni život? Ako su to skupštine društava pisaca, subotnja špica, kojekakva primanja, ručkovi, sindikalna putovanja, domjenci i slične ceremonije, onda sam se stvarno odmaknuo od toga. Nemam što raditi tamo. Umjesto toga pišem. Isto tako čitam, hodam, pomalo upoznajem stare kineske i japanske pjesnike, filozofe i zen-majstore, crne čajeve i klasičnu glazbu. Opušteno, rekao bi moj sin.