REKORDER U NAGRADAMA Za svaki film koji je dosad snimio Iñárritu je nagrađen brojnim nagradama, a njegov najnoviji 'Biutiful' nominiran je za dva OscaraČini se nevjerojatnim, ali svaki film 47-godišnjeg meksičkog redatelja Alejandra Gonzáleza Iñárritua optočen je nagradama. Njegov debitantski film “Pasja ljubav” pobjeđivao je na brojnim festivalima te je bio nominiran za Oscara i Zlatni globus, što je bilo dovoljno da ga odmah angažiraju u Hollywoodu gdje je prvo snimio “21 gram” sa Seanom Pennom, Beniciom del Torom i Naomi Watts, što je del Toru i Naomi Watts donijelo nominacije za Oscara a Penn je na venecijanskom festivalu proglašen najboljim glumcem.

Slijedio je još jedan američki film, “Babel” s Bradom Pittom i Cate Blanchett, koji je osvojio sedam nominacija za Oscara, Zlatni globus za najbolji film i još šest nominacija za Zlatni globus, a Iñárritu je na festivalu u Cannesu proglašen najboljim redateljem. Njegovi američki filmovi su mračni, na trenutke depresivni, i kontempliraju o životu i smrti, a Iñárritu se od te koncepcije nije odmakao ni s posljednjim filmom “Biutiful” snimanim u Španjolskoj a koji se ovog tjedna počinje prikazivati u hrvatskim kinima. Film je nominiran za dva Oscara, a Javier Bardem, glavni glumac, već je osvojio nagradu prošle godine u Cannesu za najboljega glumca. U tom filmu Bardem glumi Uxbala, kriminalca iz Barcelone koji zarađuje organizirajući poslove ilegalnim imigrantima iz Kine, brine se za svoje dvoje djece dok njihova majka, koja boluje od manične depresije, spava s Uxbalovim bratom, i koji otkrije da boluje od raka prostate te mu ostaje još samo nekoliko mjeseci života.

Uxbal želi popraviti sve što se može tih posljednjih mjeseci života, ali stvari se ne popravljaju, nego se tragedije nižu jedna za drugom. Za razliku od prva tri filma gdje je scenarije pisao Guillermo Arriaga, ovog puta Iñárritu je scenarij napisao uz malu pomoć dvojice mladih autora. U ekskluzivnom intervjuu za Nacional Iñárritu je objasnio kako je došlo do snimanja filma “Biutiful”, zašto se tim filmom odmaknuo od Hollywooda i kako gleda na svijet komercijalnih filmova gdje je bitna jedino zarada a ne kvaliteta.

NACIONAL: Zašto ste, nakon toliko godina i filmova, još uvijek opsjednuti smrću, što je tema vaših mnogih filmova?

- Smrt je jedina sigurna činjenica u našim životima. Nisam opterećen vlastitom smrću, više me brine smrt osoba koje volim, bojim se da ću tako izgubiti neke ljude. Bojim se da ću izgubiti oca, svoju djecu, brinem se što će se dogoditi s mojom djecom ako ja umrem. To su pitanja, to su unutrašnje napetosti koje me muče i koje me pokreću. Moji filmovi su potraga za odgovorom, za stvaranjem iluzije da će se na kraju ipak nešto dobro dogoditi bez obzira na smrt kao nešto neizbježno.

NACIONAL: Zašto ste Barcelonu u filmu prikazali kao grad prepun nasilja i imigranata?

- Svaki grad, pa i oni najljepši na svijetu, imaju svoju periferiju. Svi ljudi žele vidjeti Eiffelov toranj u Parizu ili Ramblas u Barceloni, ali 70 posto stanovnika tih gradova živi na periferiji. Ljudi se koncentriraju na središta tih gradova, ali ako se malo odmaknete prema periferiji, naći ćete nevjerojatne zajednice ljudi, pretežno imigranata, a to je nešto u što će se cijeli svijet pretvoriti za 20 godina. To je neizbježno. Jedan me je novinar pitao zašto nisam radnju filma smjestio u Meksiko. Pa u Meksiku nema Afrikanaca, nema Kineza, ali je zato ovaj film pravi europski. Priča je mogla biti smještena i u bilo kojem talijanskom ili njemačkom gradu. Definitivno ovaj film ima europsku estetiku. “Biutiful” predviđa što će se dogoditi u cijelom svijetu a već se događa u Europi. Znate što je najzabavnije? Ljudi iz Barcelone koji su gledali film nisu prepoznali da je sniman u njihovu gradu. Kada smo tražili lokacije za snimanje u Barceloni, bili smo oduševljeni jer nismo znali da takve lokacije uopće postoje.

NACIONAL: “Biutiful” se razlikuje od vaših prijašnjih filmova gdje ste miješali tri paralelne priče. Sada imate jednu priču i jedan glavni lik, koji glumi Javier Bardem.

- Bio sam umoran od putovanja svijetom prilikom snimanja “Babela” pa sam obećao sebi da moj sljedeći film neće biti kompliciran, nego sniman na jednoj lokaciji i s jednim glavnim glumcem. Namjerno sam rekao kako ću isprobati linearnu naraciju, što je za mene bio ogroman izazov. Prema samom sebi sam bio iskren i rekao da nema trikova, igre, nema triju priča iza kojih se mogu skriti. Morao sam paziti da vlak ostane u tračnicama, bilo mi je teško jer sam smatrao kako će publika primijetiti svaku pogrešku u scenariju pri linearnom pričanju priče. Na kraju sam bio vrlo zadovoljan svojim radom, prvim takve vrste.

NACIONAL: Je li vam bilo teško zato što ste prvi put radili film bez Guillerma Arriage, scenarista vaših prethodnih filmova?

ALEJANDRO GONZALES INARRITU s novinarom Nacionala Deanom Sinovčićem- Proces pisanja scenarija za film nikada mi nije bio stran. U slučaju filma “Biutiful” imao sam početnu ideju, napisao sam prvu verziju scenarija, i započeo suradnju s dvojicom mladih i supertalentiranih scenarista, a to su Armando Bo i Nicolás Giacobone. Bilo je to fantastično iskustvo. Kod ovog filma bilo je zanimljivo to da ga ne pokreće neki zaplet, nego postoji lik koji glumi Javier Bardem koji pokreće cijeli film. A kada glavni lik pokreće film, onda morate dobro znati tko je on i što on želi. Zbog toga sam se pri pisanju scenarija osjećao nekako lirski, manje sam razmišljao o strukturi.

NACIONAL: Je li Javier Bardem bio prvi odabir za glavnu ulogu u tom filmu?

- Od prvog trenutka razmišljao sam samo o njemu. Dok sam pisao scenarij, zamišljao sam ga u toj ulozi, , u svakom trenutku vidio sam njegovo lice. Mi se poznajemo nekoliko godina, od prvog trenutka željeli smo raditi zajedno, tako da je bilo dobro što sam ga poznavao privatno.

NACIONAL: Jeste li ikada razmišljali o porukama svojih filmova?

- Ne želim slati poruke svojim filmovima. Film nudi teme koje treba istražiti, o kojima treba raspravljati, pitanja na koja treba odgovoriti. Postoje filmovi koji vam odmah daju sve odgovore, koji su jasni od početka do kraja tako da se gledatelj nalazi u vrlo ugodnom položaju. Ali nakon tog filma vi izlazite iz njega, nije vas više briga za taj film, odmah ste ga zaboravili. Nadam se da su moji filmovi završeni tek nakon projekcije i da ga završava publika postavljanjem pitanja o njemu, nuđenjem vlastitih interpretacija, procjenjivanjem je li dobar ili loš. Razgovor koji se vodi između gledatelja nakon projekcije održava moj film živim. Zato ja ne želim davati poruke ili držati govore o svojim filmovima. U mojim filmovima nema ni poruke ni propagande.

NACIONAL: Prethodna dva filma snimali ste na engleskom jeziku i znali ste da im to donosi proboj na američko tržište. Nije li riskantno snimiti film na španjolskom jeziku?

- Zaista je zabrinjavajuće da je interes publike za filmove koji nisu snimljeni na engleskom jeziku značajno smanjen. Mogao bih reći da se u tom smislu žrtvujem i snimam film na španjolskom jeziku, ali istina je da je moja priča takva da zahtijeva španjolski jezik. Znale su se događati gluposti poput filma “Ljubav u doba kolere” koji je sniman na engleskom jeziku, a koji je izgledao tako umjetno da ga je bilo nepodnošljivo gledati. Dakle, ako moja ideja iziskuje realizaciju na španjolskom jeziku, onda me nije briga kako će na to reagirati tržište u Australiji.

NACIONAL: Znači li to da se ne brinete o komercijalnom uspjehu svog filma?

- Kada mi jednog dana daju da napravim komercijalan film, onda ću ga snimiti i bit će jako komercijalan. A to ću napraviti zato što moram plaćati stanarinu i režije. Do sada mi je bilo nuđeno jako puno komercijalnih filmova, bio sam u iskušenju, ali nikada nije došlo do realizacije jer mislim da bih nakon toga bio jako ljut. Zapravo, tko zna, možda mi se svidi pa postanem ovisan o strip-junacima.

NACIONAL: Nije čudno što su vam, nakon uspjeha filmova “21 gram” i “Babel”, nudili režiju komercijalnog akcijskog filma.

- Upravo tako. Pitali su me koji je moj omiljeni heroj, na što sam im odgovorio da ne volim superheroje. Bili su zapanjeni, kako je moguće da netko ne voli superheroje. Gotovo su pokazivali prstom na mene i govorili “ovaj ne voli superheroje”. Vremena se mijenjaju, stripovi su danas postali obavezna literatura. Čak i novinari i filmski kritičari podržavaju snimanje visokobudžetnih hit filmova. Danas svi govore o zaradi filma, a ne o njegovoj temi. To je tužno, ali ja to ne mogu promijeniti.

NACIONAL: Znači li to da vaša kuća u Los Angelesu nije velika?

IÑÁRRITU I SUPRUGA Sa suprugom Marijom na nedavnoj dodjeli Zlatnih globusa- Naravno da nije. Ali, ponavljam, ako ću morati snimiti komercijalan film kako bih svojoj djeci platio školovanje, onda ću to i učiniti. Nemam s time problema. Međutim, bila bi pogreška raditi art film u komercijalne svrhe.

NACIONAL: Mogu li se žanrovski vaši filmovi svrstati u melodrame, s time da to ne smatram lošim?

- Film “Biutiful” svrstao bih u klasične grčke tragedije. To je priča o čovjeku koji želi činiti dobro, ali ne može. To je drama napravljena na klasičan način. Ne možete ovaj film svrstati u melodrame jer nema dobrog i lošeg lika nego su svi likovi vrlo kompleksni. Ali, ne brinite se, ne bojim se melodrama.

NACIONAL: Nakon što ste snimili “Babel” rekli ste da ste užasno umorni i da ćete se odmarati nekoliko sljedećih godina te ste nakon četiri godine snimili “Biutiful”. Jeste li opet umorni? Koliko ćemo čekati vaš sljedeći film?

- Ne bih rekao da sam umoran, bolje bi bilo reći da trenutačno nisam gladan, osjećam se zadovoljno. Nazvao bih ovu fazu “siestom”. Ali ne znam što će biti moj sljedeći projekt.

NACIONAL: Definirate li sebe kao meksičkog redatelja?

- Ne znam, ja trenutačno dolazim niotkuda, izgubljen sam. Posljednjih devet godina živim u Los Angelesu, ali budući da sam snimao filmove diljem svijeta, četiri od tih devet godina nisam živio u Los Angelesu. Prolazim kroz krizu što se toga tiče. Znam da su moje podrijetlo i moji pogledi meksički, a nacionalnost je definirana djetinjstvom. No ja ne marim za nacionalnost. Moji filmovi, ako gledamo stil, nisu američki, ali nisu ni europski. Čini mi se da se nalazim u oceanu.

NACIONAL: Kako sada gledate da posljednjih desetak godina svoje karijere, otkako ste s filmom “Pasja ljubav” 2000. osvojili nagradu na filmskom festivalu u Cannesu?

- To je fantastičnih deset godina. Najzanimljivije je to što film snimaš u određenom trenutku svog života nakon čega ti on više ne pripada. Film je živ u smislu da na različit način znači nešto različitim ljudima. “Pasja ljubav”, “21 gram” i “Babel” nastavili su kroz godine pronalaziti novu publiku i siguran sam da će se to dogoditi i s filmom “Biutiful”. Vrijeme je jedini sudac. Ono dopušta da filmske priče uđu u ljudsku svijest.