Vedrana RudanJandroković i Clinton sastali su se u Americi, jedno drugome uručili nekakve mape i smijali se široko. Razgovarali su o velikom međusobnom prijateljstvu koje hara našim zemljama, a nekako usput spomenula se i mogućnost kako bi naša voda mogla postati američka. Ako Amerima poklonimo svoju vodu, njihova će vojska moći u splitskoj luci gledati kako im Hrvati čiste brodove od osiromašenog urana i piti američki viski sa američkim ledom napravljenim od sleđene, nekad hrvatske, vode. Prvi se na tu ovlaš spomenutu rečenicu osvrnuo Renato Baretić koji se čudio zašto se o našim vodama na engleskom govorilo, a u prijevodu je isparila.

KASNIJE SU JE uvalili i u prijevod. I tu bi bio kraj priče o hrvatskim vodama koje to uskoro neće biti da se u subotu u Večernjaku nije ukazao Borislav Škegro, savjetnik Vlade i otac i mater mnogih hrvatskih privatizacija. Gospodin je zgrožen neukošću „inkvizitora svih vrsta“ koji nikako da shvate koliko bi nam svima bilo bolje da se naše vode usmjere u privatne kanale. Tko su ti „inkvizitori svih vrsta“ koji jadnom Škegri i kompaniji mute vodu, nije napisao. Nisu vrijedni spominjanja imena i prezimena jer glupani ne razumiju Škegrinu teoriju o potrebi „postupne privatizacije trgovačkih društava i ustanova koje brinu o šumama i vodama.“ Hrabri Škegro, nekadašnji ministar financija i, kako piše u Večernjaku, „jedan od naših najvećih stručnjaka za javne financije“, u priči o hrvatskim vodama pokazao je neviđenu nervozu. Zašto su ga toliko uznemirili „inkvizitori“ koji u Hrvatskoj lupajući po tipkovnici ponekad mogu zamutiti, još neko vrijeme hrvatsku vodu, ali nikad do danas nisu uspjeli ništa promijeniti? Vjerojatnije je da Škegro uopće nije uznemiren nego reži unaprijed, da se frka oko vode smiri prije nego krene. „Inkvizitori“? Trenutno je Katolička crkva, svaka joj čast, najglasniji i najozbiljniji protivnik privatizacije hrvatskih voda i najveći „inkvizitor“ jer vodu drži „Božjim darom“. O tome njeni predstavnici govore u svim medijima koji im žele pružiti prostor.

NIJE IH BAŠ previše. Zanimljivo je kako Škegri ne pada na pamet prozvati Crkvu iako mu je baš ona u ovom prljavom poslu najveći neprijatelj. Boji se Gospodina? Ne vjerujem. Da se boji Boga, Hrvatska ne bi ovako izgledala, a on ne bi ušao u hrvatsku povijest kao lik koji je na nekakvom sajmu ukrao bocu viskija. Na tu me epizodu iz njegove šarene biografije u svojoj kolumni podsjetio „inkvizitor“ Biočina. Zanimljivo je da Škegri u Večernjaku ne uspijeva kratko i jasno objasniti u čemu je dobrobit „postupne privatizacije“. Umjesto toga on na široko i dugačko objašnjava tko su divljaci koji u čitavoj „šumskoj“ i „vodenoj“ problematici ne razumiju kurca tebe. Ovo „kurca tebe“ nisam slučajno napisala. I ja spadam u Škegrine neznalice i zlobnike s naglaskom na prostake. Škegro spominje ljude „koji ne razlikuju drvnu masu od trgovačkog društva koje sukladno zakonima prodaje, čuva i održava tu masu“, ja sam ta. Piše o ljudima „koji ne razlikuju nacionalno vodno bogatstvo od institucionalnog i pravnog okvira za čuvanje, održavanje i gospodarenje tim bogatstvom“, ja sam ta. Ali imam alibi. Godinama gledam kako su političari i „savjetnici“ gospodarili našim, sad već bivšim nacionalnim bogatstvom. Moju traumu izazvanu privatizacijom na hrvatski način ne može ublažiti ni činjenica da su zločini počinjeni u toj privatizaciji danas izjednačeni sa ratnim zločinima koji ne zastarijevaju. Manoliću će se suditi nakon šezdeset i šest godina, Škegri možda već nakon pedeset. Taj „savjetnik“ koji je je u svojoj kolumni trebao jasno odgovoriti zašto bi naše vode trebale biti privatizirane nesuvislo veze, preciznije rečeno, glumljeno nesuvislo jer Škegro nije glupan. Da jest, ne bi imao sve što ima, ne bi savjetovao Vladu i bio ciničan i bahat. Pa kaže: „Saberimo se. Prirodnim bogatstvima se uvijek može učinkovitije upravljati. Ekonomika prirodnih izvora je ozbiljna struka... Bilo bi korisno konzultirati se s nekim prije inkvizicijskog pohoda.“ Zanimljivo je da Škegro misli kako bi se „inkvizitori“, prije nego se založe da bi kroz hrvatsko grlo trebala teći hrvatska voda, morali s nekim „konzultirati“. Našim vrlim političarima koji zbog ogromnih provizija pod hitno žele osloboditi Hrvatsku od njene vode ne trebaju konzultacije. Šta će im kad je Škegro u blizini. Mudrac preko Večernjaka budalama obznanjuje: “Uloga države u zaštiti nacionalnih interesa ne ostvaruje se najbolje kroz ‘državno vlasništvo’ već drugim oblicima regulacije i nadzora.“

KOJI SU TO „drugi oblici regulacije i nadzora“ nije precizirao, ali ih svi mi, osim Škegre i kompanije, već dvadeset godina vrlo snažno osjećamo na vlastitoj koži. Moram ipak biti fer pa spomenuti da je Škegro na kraju svoje kolumne bio potpuno jasan. Nacrtao nam je koliko će nam život biti ljepši kad se riješimo hrvatske vode koja je, trenutno, naš najveći neprijatelj. Narode, ne slušaj ni „inkvizitore“ ni Katoličku crkvu, čuj spasitelja svoga: „I u samom Zagrebu bit će manje u šikaru zaraslih kanala u kojima obitavaju samo bijesne lisice dok ih prva bujica ne istjera u naselja.“ A mi glupani, naivčine i „inkvizitori svih vrsta“ mislili smo da su bijesne lisice odavno u Zagrebu. Sjede u Saboru i Vladi, a jedna premijerki u uho sikće savjete.