Ivić Pašalić - jedan od dvojice kandidata za funkciju predsjednika HDZ-aIvić Pašalić, jedan od dvojice kandidata za funkciju predsjednika HDZ-a, po svemu sudeći, svoju unutarstranačku kampanju financira novcem Zaklade hrvatskog državnog zavjeta koji je 1998. opljačkan od hrvatskih iseljenika.
Naime, sadašnja koalicijska vlada ni nakon dvije godine mandata nije konfiscirala 2,8 milijuna DEM što ih je Zaklada hrvatskog državnog zavjeta – danas već poznatija kao zaklada Ivića Pašalića – “počistila” s austrijskog računa Hrvatskog nacionalnog fonda. Prema Nacionalovim izvorima u državnom vrhu, od svibnja 2000. Mate Crkvenac, ministar financija, raspolaže dokazima da je taj novac pohranjen i oročen na deviznom računu Zaklade u Privrednoj banci. No premda je riječ o deviznim milijunima koji izvan svake sumnje pripadaju Hrvatskoj, a ne jednoj stranci ili stranačkoj frakciji, SDP-ov ministar u vladi Ivice Račana ništa nije poduzeo da se oduzme opljačkani plijen koji je u međuvremenu obilato umnožen kamatama.
Drugim riječima, sadašnja garnitura političkih vladara nije realizirala ni najjednostavnije zadaće u obračunu s naslijeđenim HDZ-ovim kriminalom, kako se obvezala u predizbornoj kampanji prije dvije godine. Ako je, naime, teško ući u trag izvezenom bogatstvu Republike Hrvatske koje je za HDZ-ove ere završilo na tajnim privatnim računima u inozemnim bankama, tih 2,8 milijuna DEM nalaze se na dohvat ruke: početkom 2000. Financijska policija prikupila je dokumentaciju o njihovu zaobilaznom, nelegalnom putu od dijaspore do HDZ-ove zaklade. Ipak, ništa više od toga nije učinjeno. Navodno, sam premijer Račan donio je odluku da se u HDZ-ovu zakladu više ne zaviruje.
Na drugoj strani, pravosudni postupak konfiskacije pokradenog novca ne bi trebao biti odveć kompliciran. Prema istim nalazima Financijske policije, Zaklada hrvatskog državnog zavjeta u formalno-pravnom smislu zapravo i ne postoji. Premda još 1995. upisana u knjige ministarstva uprave i pravosuđa, nedavno se pokazalo da HDZ, kao osnivač, nije zadovoljio osnovni preduvjet za njezinu registraciju: u državni proračun do danas nije uplaćeno 240.000 kuna, koliko je iznosio nužni osnivački minimum. Utoliko Zaklada hrvatskog državnog zavjeta ne svjedoči samo na koji je sve način HDZ kršio elementarne zakonske norme o neprofitnim, humanitarnim fondacijama, nego pokazuje i kakav je mentalitet njezinih inicijatora i upravljača: dok su grabili milijune tuđega novca, na drugoj su strani, kao primjer nevjerojatne škrtosti, eskivirali su zakonsku obvezu od pedesetak tisuća DEM.
Nije čudo što Ivić Pašalić, dugogodišnji ravnatelj Zaklade hrvatskog državnog zavjeta, demonstrira isti tip ”štedljivosti”: uz svu svoju registriranu i tajno-ortačku imovinu, on se ipak u privatnim i službenim poslovima radije služi “audijem” koji je registriran kao vlasništvo Zaklade, prevaljujući na nju i sve troškove održavanja, osiguranja i goriva. To je veći paradoks što svoje vožnje na teret zakladnih donatora uspijeva predstaviti kao dokaz vlastite materijalne skromnosti i političkog isposništva.
Prava je istina drukčija: Zaklada hrvatskog državnog zavjeta od samog početka funkcionira kao paralelna Pašalićeva financijska i politička organizacija – kao stranka u stranci – koja je bivšem političkom savjetniku pokojnog predsjednika Tuđmana posljednje dvije godine služila kao osobna poluga manipulacije, utjecaja i mešetarenja izvan kontrole formalnih stranačkih tijela. Za javnost, Zaklada hrvatskog državnog zavjeta osnovana je zbog političkog prosvjećivanja hrvatskog naroda u duhu HDZ-ova “državotvornog”, “nacionalnog” i “demokratskog” programa. Uz pokretanje časopisa Državnost, obnovu Tuđmanove rodne kuće, organizaciju seminara i okruglih stolova, kao najveći propagandni adut Zaklada je nudila stipendije navodno mladim, nadarenim studentima koji poštuju sva ta načela. U potaji, pak, konstruirana je kao središte najambicioznijih Pašalićevih projekata koji su proturječili proklamiranoj HDZ-ovoj politici i zakonskim imperativima. Tako je Zaklada hrvatskog državnog zavjeta bila ključna karika u igrama s fiktivnim kupoprodajnim akterima u privatizaciji Večernjeg lista, iz nje su krenule inicijative za medijsku i političku aneksiju Hercegovine Hrvatskoj, a na specifičan način odigrala je ulogu i u stvaranju Pašalićevih tajnih ortačkih aranžmana. Primjerice, u vrijeme kada je kao anonimni peti ortak potpisivao ugovor o pljački dionica Dubrovačke banke, u istu bankarsku kuću, kao financijsku injekciju svojoj tajnoj osobnoj imovini, prebacio je cijeli devizni depozit HDZ-ove zaklade.
Dakle, pljačka iseljeničkog novca koji se godinama slijevao u Hrvatski nacionalni fond u Villachu samo je fragment tipične političko-financijske tehnologije zbog koje su i Pašalić i HDZ izgubili vlast u siječnju 2000.
Jedino logika Račanove vlade nije jasna: dok su policija, Državno odvjetništvo, tajne službe i sve financijske ustanove dobile zadaću da temeljito pretresu Pašalićeve tajne poslove, dotle mu je opljačkanih 2,8 milijuna DEM ostalo na raspolaganju do danas. Doduše, ravnatelj Zaklade nije jedini ovlašteni korisnik njezinih deviznih i kunskih sredstava. Neznatno prije smrti Franjo Tuđman imenovao je kao drugog opunomoćenika za manipuliranje proračunom Zaklade generala Milu Ćuka, tadašnjeg zapovjednika Prvoga gardijskog zbora. Ćuk je u međuvremenu umirovljen, protiv njega je podnijet niz kaznenih prijava koje su danas pohranjene među zaboravljene i neriješene predmete Državnog odvjetništva.
Prema tome, nesumnjive činjenice o HDZ-ovoj zakladi nisu više dijagnoza bivše vlasti, nego podjednako govore o nevoljkosti Račanove vlade da obračuna s kriminalnim naslijeđem i ukorijenjenim lopovskim običajima. Zato se već u samom SDP-u posljednjih mjeseci širi priča da se neki ministri, pa i sam premijer, boje mogućeg Pašalićeva protuudara. Aktualizira li Račan pitanje Pašalićeve ortačke imovine i opljačkanog iseljeničkog novca, šapće se u SDP-u, bivši, sveznajući savjetnik predsjednika Tuđmana mogao bi otvoriti temu rasprodane i dobro unovčene SDP-ove imovine u susjednoj Sloveniji. A tema je previše delikatna za najjaču stranku vladajuće koalicije.
Hrvatski nacionalni fond osnovan je 1991. na inicijativu Gojka Šuška, tadašnjeg ministra iseljeništva, koji je uskoro nakon toga postao ministar obrane. U početku nije imao službeni naziv. Bio je to račun u banci UBS u Ženevi na koji su iseljenici uplaćivali priloge naznačene kao “pomoć za obnovu i suverenitet Hrvatske”, vjerujući da će njihovi prilozi poslužiti za kupnju oružja u ratu koji se vidljivo približavao. Početkom 1992. preseljen je u Bank fur Karnten u austrijskom Villachu. Sam Šušak potpisao je i distribuirao pisma u kojima se od hrvatske dijaspore moli financijsku pomoć, obećavši u svojim novinskim intervjuima da će nakon rata hrvatskoj javnosti u domovini i inozemstvu položiti račun za svaki utrošeni novčić.
Kako je poznato, to se nije dogodilo. Štoviše, tek nakon njegove i Tuđmanove smrti do novinskih su redakcija, neslužbenim kanalima s Pantovčaka, stigle prve informacije o sudbini Hrvatskog nacionalnog fonda. Saznalo se sljedeće: ni sam Tuđman ne zna koliko je novca prikupljeno i potrošeno tijekom sedam godina, pa se pretpostavlja da je kroz račun u Austriji prošlo najmanje stotinjak milijuna DEM. U Hrvatski nacionalni fond nije, naime, ulazio samo novac iz dijaspore, nego i novac koji se u kovčezima iznosio iz Hrvatske. Istodobno je razdijeljen raznim HDZ-ovim tajkunima, navodnim dobavljačima oružja: Ferdinandu Jukiću iz Vukovara, koji je u isto vrijeme postao privatni vlasnik zagrebačkog Badela, braći Mikulić iz Slavonskog broda, vlasnicima Pan Papira, Stjepanu Spajiću, predsjedniku NK Hrvatski dragovoljac… Jesu li tzv. dobavljači doista kupovali ratnu opremu ili su unapređivali svoje imovinsko stanje i ostvarivali osobne vlasničke ambicije – ni to nije utvrđeno. Nitko nikada nije vidio ni jedan virman, ni jednu narudžbenicu ili bilo kakav pisani dokaz da su novac Fonda doista investirali u oružje i isporučili ga hrvatskim braniteljima.
Nasuprot tome, dobro je poznato da je Hrvatska vojska oslobodilačku akciju “Oluja” izvela tenkovima i automatskim puškama što su 1991. i 1992. zaplijenjeni u vojarnama JNA i koje, dakle, nitko nije kupio i platio.
Ukratko, 1998., kada je već teško bolesni Franjo Tuđman izdao nalog Hrvoju Šariniću, tadašnjem predstojniku svoga ureda, da Hrvatski nacionalni fond likvidira, na njemu je – kako svjedoči posljednji dokument vezan uz njegovu egzistenciju – preostalo još 2,8 milijuna DEM. Prema istoj Tuđmanovoj odluci, taj ostatak ostataka od sedmogodišnjeg financijskog priljeva prebačen je u Privrednu banku u Zagrebu, na račun HDZ-ove Zaklade državnog zavjeta u privrednoj banci. Po svemu sudeći, i sam je Tuđman bio svjestan pljačkaške, nemoralne dimenzije te financijske transakcije. Izvedena je u potpunoj tišini, a dokumentacija koja o njoj svjedoči pohranjena je u njegovu osobnu kasu u Predsjedničkim dvorima.
U svibnju 2000., kada je Financijska policija ušla u njezino sjedište u Gundulićevoj ulici, cijeli iznos, oročen i unosno okamaćen, još je bio na istome mjestu. A Zaklada hrvatskog državnog zavjeta svoje osnovne aktivnosti, zbog kojih je utemeljena, financirala je iz sasvim drugih izvora: iz donacija velikih poduzeća poput “Kraša”, “Medike”, Croatia osiguranja, Lošinjske plovidbe, “Belupa”, Zagrebačke zračne luke, PIK Vrbovca i porečke “Rivijere”. Poduzeća, privatna i državna, tako su Pašaliću otplaćivala razne političke, kreditne i pretvorbene usluge. Tragom pronađenih dokumenata iz Villacha, financijskim inspektorima nije bilo teško ustanoviti da HDZ-ova zaklada već pune dvije godine umnožava novac koji je ukraden od Hrvatske. O tome je podrobno obaviješteno mjerodavno Ministarstvo financija i MUP. No, eto, ništa se nije dogodilo. Naprotiv, Ivić Pašalić, po svemu sudeći, tim istim novcem u ovom trenutku financira svoju unutarstranačku kampanju za predsjednika HDZ-a, lažno se predstavljajući kao skroman i siromašan politički idealist koji se radikalno razlikuje od svog nekadašnjeg šefa Tuđmana.

Vrlo je vjerojatno da Pašalić svoju stranačku predizbornu kampanju financira upravo novcem Zaklade HDZ.-a koji je ukraden državi okvir
Novac koji su hrvatski iseljenici početkom devedesetih skupljali za obranu Hrvatske bio je pohranjen na računu Hrvatskog nacionalnog fonda u austrijskom Villachu, no 1998. godine 3.04 milijuna maraka s tog računa nezakonito je prebačeno na račun Zaklade hrvatskog državnog zavjeta: Vlada od svibnja 2000. ima dokaze o toj nezakonitoj transakciji, ali novac još uvijek nije konfiscirala