Objavljeno u Nacionalu br. 796, 2011-02-15

Autor: Zrinka Ferina

DRUGI ROMAN AUTORICE HVALJENOG 'BLATA'

'Zbog nove knjige sam istraživala Tita i ustaše'

Milana Vlaović, autorica uspješnog romana 'Blato' iz 2007., ovih će dana predstaviti 'Bombone od meda', roman za koji je godinu dana iscrpno istraživala život na Visu tijekom Drugog svjetskog rata

MILANU VLAOVIĆ
dosad su opisivali
kao suprugu bivšeg
nogometaša Gorana
Vlaovića, autoricu pop
pjesama, novinarku i
kolumnisticu, da bi sad bila najpoznatija kao uspješna spisateljica, koja trenutačno radi na adaptaciji svog prvog romana za televizijsku serijuMILANU VLAOVIĆ dosad su opisivali kao suprugu bivšeg nogometaša Gorana Vlaovića, autoricu pop pjesama, novinarku i kolumnisticu, da bi sad bila najpoznatija kao uspješna spisateljica, koja trenutačno radi na adaptaciji svog prvog romana za televizijsku serijuOvog tjedna izlazi novi roman Milane Vlaović “Bomboni od meda”. Njime je dokazala da njen spisateljski prvijenac „Blato“ što ga je izdala prije tri godine nije bila početnička sreća. Prvim romanom pobrala je pohvale pisaca poput Julijane Matanović i Miljenka Jergovića na račun svog pripovjedačkog talenta, a ovim je otišla korak dalje. Nakon godinu dana istraživanja povijesne građe i obilaženja lokacija, napisala je roman koji je istovremeno i obiteljska saga i slika vremena i kraja, te ljubavna i životna drama glavne junakinje. Ante Tomić „Bombone od meda“ proglasio je zanosnom i bolnom Hasanaginicom naših dana. Pišući „Bombone“, kako sama kaže, znala je izgubiti pojam o vremenu i prostoru, a to isto se događa čitatelju. I bude mu žao ugledati riječ ”kraj’”na 310. stranici.


NACIONAL: Roman ”Bomboni od meda” Ante Tomić nazvao je zanosnom i bolnom Hasanaginicom naših dana. Koliko vam te pohvale znače i jeste li ih očekivali?

- Nisam ih očekivala. Roman sam pisala bez ikakva osjećaja kako će ga ljudi doživjeti. Kad nešto stvaraš i živiš s tim tako dugo, toliko uroniš u taj svijet da naprosto više ne možeš objektivno sagledati kako će to doživjeti netko tko to uzme u ruke i pročita u nekoliko dana. Nakon što si proveo mjesece u tome, nemaš odmak. Anti Tomiću mogu samo zahvaliti, znam da je to velika stvar i da je njegovo mišljenje nešto što će ljude potaknuti da roman uzmu i da ga pročitaju. S druge strane, neću biti neskromna pa reći – da u pravu je, to je točno ta moderna Hasanaginica, ali ljudi koji su čitali Hasanaginicu i koji znaju o čemu se radi, će vidjeti genijalnost Antine usporedbe koja mi je upala u oči tek kad je on to napisao. Ja tu misao nisam imala, to mi nije bila ni poveznica ni cilj.

NACIONAL: Što vas je motiviralo da ispričate priču o Marti, otočkoj ženi u vrijeme Drugog svjetskog rata, koja prkosi tradiciji?

- Ja sam u svojoj suštini pripovjedač, pisanje je moja potreba. Motivacija je bila ispričati priču jer sam smatrala da je vrijedna. Ona ima odjeke u stvarnosti, krenula je od nekih stvarnih situacija, no kad se sve zbroji to je moja fikcija. Za neke obrise te priče sam znala da su se dogodili samo što sam si dopustila tu slobodu da priču smjestim i u okvire koji su mi odgovarali i izmislim dodatne likove i ispišem njihove motive, osobnosti.

NACIONAL: Glavnina romana se odvija između 1941. i 1945. na otoku Visu i u Dubrovniku, kako ste istražili to razdoblje da biste ga mogli opisati?

- Moj pristup životu pa tako i pisanju romana je temeljit i naravno da sam puno istraživala. Drugi svjetski rat je fascinantno povijesno razdoblje i unutar njega su se zaista događale nevjerojatne sudbine, kakva je i Martina. Da bih mogla pisati o razdoblju koje se događalo davno prije mog rođenja, morala sam do u tančine shvatiti kako je izgledala stvarnost tog vremena, kako je izgledala svakodnevica. Jer možeš uzeti udžbenike iz povijesti i čitati o slavnim bitkama u Drugom svjetskom ratu, ali to ne kaže ništa o tome kako je živjela jedna konkretna žena primjerice od 50 godina, na jednom konkretnom mjestu 1941. godine. Znala sam da su moje lokacije Vis, Dubrovnik, Split prije rata i Beograd odmah poslije rata i morala sam sagledati kako je izgledala svakodnevica u tim gradovima. Prvo sam prikupila literaturu, primjerice pronašla sam knjigu viškog svećenika koji je pisao kroniku od 41.-44. kad je i on završio u zbjegu za El Shatt. On je svakodnevno opisivao događaje od početka rata što mi je jako puno pomoglo. Pronašla sam potom i knjige Titovih kroničara, primjerice knjigu“ Titovo viško ljeto“ koju je pisao njegov kroničar i svakodnevno zapisivao sve što se događalo. Također sam pronašla ljude koji su u vrijeme Drugog svjetskog rata bili djeca na Visu i danas su živi i živo se sjećaju. To su ljudi koji imaju preko 80 godina, koji su mi ispričali fascinantne detalje koje sam uvrstila u roman. U Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu sam pronašla partizanske novine iz 1944. godine gdje su kronološki navedeni događaji koje su oni smatrali važnima da ih se objavi i iz kojih sam ja crpila građu. Na Visu sam upoznala fascinantnog čovjeka koji se zove Velimir Mratinić i koji inače proizvodi sir i prošek i bavi se pastirstvom, a u svojoj privatnoj arhivi posjeduje film koji je nabavio iz British Museum of Imperial War. Ustupio mi je taj film da ga pogledam, jer on je sniman upravo 1945. na Visu, na partizanskom aerodromu. Opis aerodroma koji dajem u knjizi sam doslovce vidjela u tom filmu.

NACIONAL: Koliko je trajalo istraživanje?

- Dobrih godinu dana sam se bavila prikupljanjem građe koja mi je bila potrebna. Viška spisateljica Anela Borčić mi je pomogla oko opisa svadbe na Visu uoči rata, što mi je trebalo za roman. Kad sam dobila detaljan opis svadbe, što su Aneli ispričale njena mama i teta, bilo mi je toliko drago, jer imaju vrlo specifične običaje. Od toga što je i kako izgleda introid, preko toga da majke ne idu u crkvu, do toga što je trajtamenat. Ja naravno nisam mogla pisati na viškom dijalektu jer ga ne govorim, ali sam namjerno određene riječi specifične za dijalekt ostavila da bih njima obojila i pojačala osjećaj mjesta. Što se tiče Dubrovnika, tu je naravno postojalo puno literature, pronašla sam knjige doktora Nikole Anića i Mate Jakšića, zatim sam bila u Udruzi antifašističkih boraca grada Dubrovnika gdje su mi dali originalne naredbe Ustaškog stožera. To je sve bio proces koji je bio i moje fascinantno putovanje u život toga vremena.

NACIONAL: Drugi svjetski rat je zanimljivo razdoblje i stoga što se njime neprestano manipulira, je li i to bio jedan od razloga da se bavite upravo tim vremenom?

UVIJEK TRAŽI MIŠLJENJE OD SUPRUGA I SESTRE
Milana Vlaović sa suprugom, bivšim nogometašem
Goranom Vlaovićem UVIJEK TRAŽI MIŠLJENJE OD SUPRUGA I SESTRE Milana Vlaović sa suprugom, bivšim nogometašem Goranom Vlaovićem - Apsolutno je. Dovoljno je bilo neki dan otvoriti Jutarnji list i pročitati raspravu o tome koliko je žrtava bilo na Bleiburgu i Križnom putu. Svaki povjesničar ima svoju brojku, ima svoju interpretaciju tog događaja. Zatim svaka politička opcija ima svoje tumačenje i svoje viđenje oko toga što se zapravo događalo. Pogledamo li od hrvatske samostalnosti pa do danas, službeni stav hrvatske politike se stalno mijenjao i još uvijek nije kristalno jasno zauzet. Mislim da je to nedopustivo. Jedna država koja sebe smatra ozbiljnom državom, prema Drugom svjetskom ratu i prema stvarima koje su se u njemu događale, prema partizanskom pokretu, prema NOB-u i antifašizmu, mora imati jasan stav. Što se ne može reći da je u hrvatskom društvu do sada bilo. Koketiralo sa s raznim strujama, mišljenjima i interpretacijama. Djecu se u povijesnim udžbenicima uči iskrivljenoj povijesti i to je jedna velika i nepopravljiva šteta. Isto se događalo i mojoj generaciji, i mi smo imali frizirane udžbenike iz povijesti i tad se manipuliralo brojem žrtava Jasenovca, kao što se danas radi sa žrtvama Bleiburga. Nismo odrasli, nismo napravili ni jedan ozbiljan pomak. Ja se nadam da je u Hrvatskoj došlo vrijeme da će se politikom početi baviti ljudi nepoterećeni poviješću. Nama je potreban zdrav i objektivan odnos prema tim stvarima jer su one temelj jednog društva i jedne civilizacije. Ako nemamo civilizacijsku odrednicu prema antifašizmu onda ne možemo uopće tvrditi da smo civilizirano društvo. Društvo koje još uvijek nema stav o tome koja je bila prava strana u ratu, ne može se zvati demokratskim. Ja sam nastojala dobiti objektivnu sliku i zato sam uzimala što više različitih izvora, bilo mi je jednako važno što je o tome pisao jedan svećenik kao i ono što je pisao Titov kroničar, Mate Jakšić, Fitzroy Maclean ili Denis Johnston, novinar BBC-ja koji je boravio na Visu u doba rata . Jer tek kad sve to imaš pred sobom možeš polako doći do toga što se u stvari događalo.

NACIONAL: Tako ste došli i do podatka da su četnike u Dubrovniku čuvali ustaše?

- Četničke vojvode su odsjedale u dubrovačkim hotelima, na poziv Talijana, a ustaše su im osiguravale tjelesnu zaštitu. U svakom trenutku 41. i 42. godine je po pedesetak naoružanih četnika boravilo u Dubrovniku, u jednom trenutku 1943. bilo ih je i 300, a sastanke su često održavali u kavani „Dubravka“ i hotelu „Pošta“. Ustaše i četnici međusobno nisu ratovali, to je ono što našoj javnosti nije sasvim jasno. A onda kad pogledaš film ”Bitka na Neretvi”, vidiš da se ti partizani koji vuku ranjenike za sobom i narod u zbjegu ide za njima, bore s Talijanima kod Prozora, bore se s ustašama, bore se s Nijemcima i na kraju kad su prošli tu nesretnu Neretvu, tuku se s četnicima. To je činjenica i ako se tu nešto može izjednačavati, onda bi trebalo krenuti od toga da su se ustaše i četnici skupa borili protiv partizana. I Hrvatska se nipošto ne bi smjela odricati činjenice da je 1941. godine prvi partizanski odred formiran u Hrvatskoj, da su najteže godine partizanske borbe bile od 1941.- 1943., glavninu antifašističkog pokreta tada nose Hrvati, posebno Dalmatinci koji su ginuli i na Sutjesci i na Neretvi. Antifašizam je bila ideja borbe protiv zla, to što se kasnije ta ideja pretvorila u jednu grotesku, to ne znači da se trebamo odricati hrvatskog antifašizma. To je bila pobjeda dobra nad zlom i oko toga u našem društvu ne bi smjelo biti nikakvog prijepora. Zašto bismo se toga odrekli zbog svega onoga što je kasnije otišlo po zlu? Jednako tako mogu postaviti drugo pitanje – koliko toga danas u Hrvatskoj ima što nije dobro i što nas smeta? Hoće li itko zbog današnje situacije dovoditi u pitanje samostalnost hrvatske države kao ideju? Ono zbog čega su naši branitelji krenuli u rat i ovo što mi danas imamo, nisam sigurna koliko njih je zamišljalo da će se za ovo izboriti. Ali to ne znači da itko može dirati u ono zbog čega su se oni stvarno borili.

NACIONAL: Kad smo kod politike, napisali ste kolumnu pod naslovom ”U ovoj zemlji je samo Ivo Sanader glasao za Jadranku Kosor” u kojoj kažete da vam ne bi bio problem da vam sin bude homoseksualac ali da se nikad ne biste mogli pomiriti s tim da vam kći postane Jadranka Kosor, jer Jadranka Kosor je peder. Iznenađuje što se svoje stavove ne libite javno iznijeti.

DVIJE SJEDNICE
GRADSKE SKUPŠTINE
Milana Vlaović na izborima za gradonačelnika Zagreba našla se na listi sadašnjeg ministra kulture Jasena
Mesića, da bi politiku
odlučila napustiti nakon samo dvije sjednice Gradske
skupštine (na sjednici u društvu Miroslava Blaževića)DVIJE SJEDNICE GRADSKE SKUPŠTINE Milana Vlaović na izborima za gradonačelnika Zagreba našla se na listi sadašnjeg ministra kulture Jasena Mesića, da bi politiku odlučila napustiti nakon samo dvije sjednice Gradske skupštine (na sjednici u društvu Miroslava Blaževića)- Mislim da se čovjek ne smije bojati onoga što misli i ne smije se bojati to jasno i glasno izreći, pogotovo ako živimo u društvu u kojem, ponavljam, civilizacijske vrijednosti još nisu jasno utvrđene. Po meni je izricanje stava u takvim situacijama civilizacijsko svrstavanje. Meni je važno da kažem što mislim i na kojoj sam strani. Onaj tko ima problem s tim – odlično, volim ga prepoznati. Neke situacije naprosto traže da istupiš. U tom tekstu, koji nije bio samo o Jadranki Kosor, on govori i o homoseksualcima i njihovim pravima, sam rekla da u ovoj zemlji nije problem u homoseksualcima nego u pederima koji su na vlasti. A ona je tu personifikacija te vlasti. Pisala sam i što mislim o načinu na koji je postala prvi čovjek ove države. Jer je činjenica da ona na tu funkciju nije došla na izborima mada je to također osnova civiliziranog društva i demokracije. U demokraciji se pobijedi na izborima i dođe na vlast. A Kim Il Sung i Kim Jong Il su veliki vođe i oni proglašavaju svoje nasljednike. Tako da se mi temeljno moramo upitati što se ovdje zapravo dogodilo.

NACIONAL: Kako ste se na izborima za gradonačelnika Zagreba našli na listi Jasena Mesića, i zašto ste pored toliko strasti, iz politike izašli nakon samo dvije sjednice Gradske skupštine?

- Zato što mene politika ne privlači. Pisanje me ispunjava i to je kreativno. A politika sama po sebi ne može te ne zanimati jer se ona svakodnevno bavi tobom i utječe ti na život. Gledaš sve te stvari oko sebe i jednom ti dođe da nešto kažeš. Za razliku od mnogih drugih ljudi ja sam privilegirana da mogu svoje mišljenje javno reći i samim time imam i veću odgovornost. Iz Gradske skupštine sam izašla jer sam shvatila da meni tu nije mjesto. Da ja kao zastupnica ne mogu učiniti puno, da sam imala krivi dojam izvana. K tome, dogodila su se ta velika previranja, upravo u vrijeme kad je bila konstituirajuća sjednica premijer je dao ostavku. Za Jasena Mesića sam smatrala da je mlada osoba, intelektualac koji govori strane jezike, neopterećen prošlošću. I kad su me pitali - hoćeš li dati podršku takvom kandidatu, bi li stavila svoje ime na njegovu listu, ja sam rekla ok. Ali odmah sam rekla da se ne namjeravam učlaniti u HDZ i ne bih se učlanila ni u jednu stranku jer meni, mojoj prirodi, stega bilo koje vrste ne bi odgovarala. Tu vrstu funkcioniranja, da mi netko određuje što trebam misliti, nikad ne bih mogla prihvatiti.

NACIONAL: Jeste li promijenili mišljenje o Jasenu Mesiću, danas ministru kulture u Vladi Jadranke Kosor?

- Ne mogu reći da sam promijenila mišljenje jer ga nisam dovoljno ni upoznala. U vrijeme te kampanje sam nekoliko puta s njim razgovarala, stekla sam dojam da je to čovjek kojem politika jako puno znači, da se njome vrlo ozbiljno misli baviti. S obzirom na to da jako volim povijest meni se svidjelo to što je on jako uspješan arheolog.

NACIONAL: Kako obitelj gleda na vaše pisanje, čita li suprug prvi rukopise?

- Da, Goran je čitao i ”Blato” i ”Bombone” još u nastajanju. On je zahvalan slušatelj, svoje primjedbe kaže ali vrlo diskretno. Bitna mi je njegova reakcija, on mi je prvi filter. On je čovjek koji je pročitao dosta knjiga u životu i uzorak je prosječnog čitatelja. Jer da mi kaže – čuj, dosadno mi je, ne vuče me dalje – to bi me jako zabrinulo. Tu su i sestre, i Branka i Darka su roman čitale još u fazi rukopisa, isto tako i mama. Mi smo čitateljska obitelj, moja mama je završila književnost, sestra engleski i španjolski jezik i književnost.

NACIONAL: Studirali ste pravo, diplomirali novinarstvo, pisali pjesme, što biste za sebe rekli da ste prije svega, novinarka, spisateljica, skladateljica?

- Mislim da je sve do sad u mom životu bilo uvod u književnost. Kasno sam počela pisati romane jer da bih mogla pisati o ljudima, o životu, o zrelim temama, morala sam proći određene stvari. Moraš upoznati sebe, steći određena životna iskustva, upoznati najrazličitije tipove ljudi, baviti se raznim poslovima. Kad izmišljaš nečiju ososbnost i nečiju biografiju, zapravo kopaš po sebi, ako nemaš odakle zagrabiti, što možeš dati?

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika