Stojiljković je s Miloševićem, predsjednikom Srbije Milanom Milutinovićem, bivšim potpredsjednikom aavezne vlade Nikolom Šainovićem i nekadašnjim saveznim ministrom obrane Dragoljubom Ojdanićem optužen u Haagu za ratne zločine na KosovuBivši srbijanski ministar unutarnjih poslova Vlajko Stojiljković pucao je sebi u glavu u četvrtak, ispred zgrade saveznog parlamenta u Beogradu. Nekoliko sati poslije, nekoliko tisuća kilometara dalje, savezni ministar zdravstva Miodrag Kovač objesio se u kupaonici luksuznog madridskog hotela “Eurobuilding”. Prije nešto više od dvije godine tadašnji savezni ministar obrane Pavle Bulatović ubijen je u beogradskom restoranu. I nekadašnji savezni ministar policije Zoran Sokolović počinio je samoubojstvo. Svu četvoricu povezuje to što su ministrima postali u doba vladavine Slobodana Miloševića.
Stojiljković je umro u subotu, ne vrativši se k svijesti. Samoubojstvo je najavljivao mjesecima, otkad je Milošević, čiji je bio odani suradnik, izručen Haaškom sudu. Stojiljković je s Miloševićem, predsjednikom Srbije Milanom Milutinovićem, bivšim potpredsjednikom aavezne vlade Nikolom Šainovićem i nekadašnjim saveznim ministrom obrane Dragoljubom Ojdanićem optužen u Haagu za ratne zločine na Kosovu.
Nekoliko sati prije nego što je 65-godišnji Stojiljković digao ruku na sebe, savezna skupština donijela je zakon o suradnji s Haaškim sudom, koji ovezuje i na izručenje građana Srbije i Crne Gore. Iako je bio savezni zastupnik, Stojiljković nije prisustvovao zasjedanju parlamenta. Pred zgradu skupštine stigao je oko 19 sati, sreo se sa zastupnikom Srpske radikalne stranke (SRS) Filipom Stojanovićem, dao mu oproštajno pismo i pucao u sebe iz pištolja marke “beretta”. U pismu je naveo da samoubojstvom prosvjeduje protiv pripadnika “marionetske vlasti Demokratske opozicije Srbije (DOS) i crnogorske Koalicije za Jugoslaviju, zbog razbijanja SRJ”. Za svoju smrt je okrivio najistaknutije predstavnike vlasti, od saveznog predsjednika Vojislava Koštunice i srbijanskog premijera Zorana Đinđića do lidera crnogorske Socijalističke narodne partije (SNP) Predraga Bulatovića i saveznog premijera Dragiše Pešića.
“Građani rodoljubi znat će kako da me osvete”, zaključio je Stojiljković na kraju oproštajnog pisma koje, kako se pokazalo, nije bilo jedino. Drugo pismo, ostavljeno kod odvjetnika, počinje patriotskim stihovima Milana Rakića, a završava Njegoševim: “Čovjek se rodi da jednom umre, a čaast i obraz ostaju dovijeka”. U trećem pismu, upućenom prijatelju iz SRS-a Vojislava Šešelja, Stojiljković piše: “Ja sam, braneći svoju zemlju, postao heroj srpskog naroda. Moj postupak je politički čin, način da se i ovako borim protiv zločinaca. Nadam se da ćete, kao radikalski zatupnici, u znak pijeteta prema srpskom rodoljubu, donositi buket crvenih ruža i stavljati ga na mjesto gdje je pala moja glava. Pozdravi svog šefa, neka ovo moje žrtvovanje maksimalno politički iskoristi. I neka to traje.”
Stojiljkovićev čin su, prije svega, iskoristili njegovi stranački kolege iz Socijalističke partije Srbije (SPS), koji su, kako se pokazalo, znali što on smjera, ali nisu, po svemu sudeći, učinili mnogo da ga odvrate od namjere. Mada je Stojiljković nedavno u Požarevcu organizirao oproštajnu večeru za prijatelje, “nitko nije mogao vjerovati da takvo što zaista može učiniti”, ali su socijalisti njegov pucanj dočekali spremni: odmah su pred saveznom skupštinom organizirali demonstracije na kojima je nekoliko stotina ljudi skandiralo “Vlajko heroj!”, “Đinđiću, ustašo!”, “Ubojice!” i “Izdaja!”. Stojiljković je odmah proglašen prvom žrtvom zakona o suradnji s Haaškim sudom. Šešeljevi radikali postupili su slično, a gradonačelnik Čačka i jedan od lidera DOS-a Velimir Ilić, sklon propitivanju nacionalnog podrijetla državnih službenika i njihovih bračnih partnera, opisao je Stojiljkovićev pucanj kao hrabar čin.
Dnevni list Politika odbio je objaviti tri osmrtnice SPS-a u povodu Stojiljkovićeve smrti. Obrazloženje lista bilo je da Politika ne želi “da se osmrtnice pretvore u sredstvo političke propagande i diskvalifikacije i sredstvo za rasplamsavanje govora mržnje”. U odbijenim osmrtnicama rečeno je da su Stojiljkovića ubili oni koji su prihvatili zakon o suradnji s Haaškim sudom.
Bivši srbijanski premijer Mirko Marjanović, koji zamjenjuje Miloševića na čelu SPS-a, i Kovačevo je samoubojstvo povezao s usvajanjem zakona o suradnji s Haagom. Iz Podgorice je odmah stigao demanti SNP-a, čiji je Kovač bio istaknuti član, uz podsjećanje da je Kovač bio jedini ministar iz Crne Gore koji je prisustvovao sjednici savezne vlade na kojoj se glasovalo o izručenju Miloševića Haaškom sudu.
U Madridu je 53-godišnji Kovač, koji je u saveznu vladu ušao s reputacijom uglednog kardiovaskularnog kirurga, boravio kao šef delegacije Srbije i Crne Gore na Drugoj skupštini UN-a o starenju. Pošto je na tom skupu održao govor, nekoliko sati kupovao je darove supruzi i djeci, vratio se u hotel i, umjesto da se, prema dogovoru, nađe s kolegama na piću, objesio se o remen. Pokraj njegova tijela nađena je potrgana kravata, pa se pretpostavlja da je sebi oduzeo život tek iz drugog pokušaja. Kovač je također ostavio pismo, u kojem ističe da je uvijek radio časno za svoju državu i Crnu Goru, da je bio dobar pravoslavac, nabraja darove djeci i tvrdi da su “njegova nepažnja i loša procjena ljudi kojima je vjerovao uzrok što se našao ondje gdje nije mogao ni sanjati”.
U podgoričkim medijima pojavile su se tvrdnje da Kovaču prijeti uhićenje zbog nezakonitog uvoza kineskih lijekova koji nisu imali potrebne certifikate, čijim prometom je Kovač “materijalno oštetio državu” i “ugrozio živote građana”. Kovačevo ime se povezivalo i s nezakonitom raspodjelom stanova i stambenih kredita.
Tvrdnjama SPS-a da je Kovačevo samoubojstvo povezano sa zakonom o suradnji s Haagom nitko u DOS-u nije dao posebno značenje, ali je sigurno da je vlast u Beogradu teško primila Stojiljkovićevu smrt. Usvajanju zakona o suradnji s Haškim sudom prethodila je duga igra, čiji su akteri bili, s jedne strane Đinđić i veći dio DOS-a, a s druge Koštunica i SNP. Đinđić je davao do znanja da mu je suradnja s Haagom mučna, ali nužna, ne kako bi odgovorni za zločine napokon bili kažnjeni, nego radi financijske pomoći iz inozemstva. Koštunica je isticao da se suradnja mora regulirati zakonom, navodeći kao primjer način kako je to učinjeno u Hrvatskoj, s čim se nije slagao SNP, uz nepokolebljivi stav da izručenja ne smije biti, ni pod kakvim uvjetima. Ni Đinđić nije bio isključiv, tvrdeći da Milana Milutinovića, kao predsjednika Srbije, od izručenja štiti imunitet. Iznosio je nevjerojatan argument da bi hapšenje bivšeg zapovjednika vojske bosanskih Srba Ratka Mladića izazvalo građanski rat, jer u Srbiji žive stotine tisuća naoružanih izbjeglica. Nedavno se Đinđić pobunio što je “deset godina bio špijun i izdajnik, a sada to ponovno postaje jer pokušava učiniti nešto za narod, dok je netko deset godina bio patriot i bit će i sljedećih deset godina”. Istodobno su stizale informacije da nema pripadnika policije ili vojske spremnog da se upusti u “prljav posao” hapšenja patriota i braće po oružju.
Kad je zaprijetila opasnost da SAD blokira ne samo svoju nego i cjelokupnu međunarodnu pomoć Beogradu , postignut je kompromis i usvojen “lex specialis”, kojim se omogućava izručenje Haaškom sudu isključivo osoba do tog trenutka optuženih za ratne zločine. Tako su stvoreni uvjeti da u Haag budu isporučeni Stojiljković, Šainović, Ojdanić, Mladić, “vukovarska trojka” Šljivančanin, Mrkšić i Radić. U Beogradu se procjenjivalo da izručenje Šainovića i Stojiljkovića neće izazvati potrese u javnosti, zbog njihove iznimne nepopularnosti. Šainović je bio srbijanski premijer 1993., u doba najveće hiperinflacije u povijesti čovječanstva. Stojiljković je na čelu ministarstva unutarnjih poslova bio od 1997. do 2000., kad se policija surovo obračunavala s opozicijom i kad su počinjena do danas nerasvijetljena ubojstva novinara Slavka Ćuruvije, ministra obrane Bulatovića, direktora JAT-a Žike Petrovića i otmica bivšeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića. Stotine leševa kosovskih Albanaca prebačene su na policijske poligone u Srbiji i tajno pokopane u masovne grobnice dok je na čelu MUP-a bio Stojiljković. I sada je taj isti Stojiljković na putu da dobije status žrtve.
Lideri DOS-a u prvim su reakcijama istaknuli da Stojiljkovićevo samoubojstvo neće utjecati na provedbu zakona o suradnji s Haagom. Đinđićeva Demokratska stranka priopćila je da je samoubojstvo osobni čin, koji ni jedna stranka nema pravo iskorištavati u svoje svrhe i optužila funkcionare SPS-a da nisu pokušali ništa ne bi li spasili bivšeg ministra policije. Predsjednik Skupštine Vojvodine Nenad Čanak je izjavio da je razlog Stojiljkovićeva samoubojstva “Koštuničina izdaja, jer je haaškim pacijentima obećavao zaštitu, iako na to nije imao pravo”. “Za mene nije herojski čin ako se netko ne može suočiti s posljedicama svog djelovanja. Ako se Milošević nije ubio, ne vidim zašto bi to netko drugi učinio”, rekao je Čanak.
Unatoč tomu, nitko iz DOS-a ne bi želio da još netko s popisa za Haag pođe Stojiljkovićevim stopama, primjerice Veselin Šljivančanin, koji tvrdi da se ne odvaja od ručne bombe i da je spreman upotrijebiti je pokuša li ga tko uhititi. Bivši pak savezni ministar obrane Ojdanić izjavio je da je odlazak pred Haaški sud njegova zakonska dužnost. Čini se da Ojdanić ne dijeli Stojiljkovićevo mišljenje da je bolje sebi presuditi nego se pojaviti pred sudom: “Nema razloga da me hapse, jer niti se krijem, niti bježim. Odlazak u Haag je obveza koju traže država i narod, kao i kad je trebalo braniti zemlju od agresije.” Navodno je i Šainović stupio u pregovore s vlašću o predaji Haaškom sudu.
Zakon o suradnji s Haaškim sudom pozdravila je i međunarodna zajednica, ali uz komentar da je apsolutno nepotreban jer je Beograd po međunarodnom pravu obvezan surađivati s Haagom. Najave odlučnosti srbijanskog pravosuđa da sudi odgovornima za ratne zločine nisu baš uvjerljive, osobito dok traju procesi protiv novinara i medija koji su se svojedobno suprotstavljali Miloševićevu režimu, kao što su Petar Luković, Ljubodrag Stojadinović, dnevni listovi Danas i Blic i tjednik Reporter, ali ne i protiv ratnih zločinaca. Pompozno najavljeno podizanje optužnice protiv dvojice policijskih rezervista, zbog ubojstva 19 albanskih civila 1999. u Podujevu, popraćeno je podsjećanjem da su trojica pripadnika VJ, proglašeni krivima za ubojstvo starijeg bračnog para Krasnići u selu Gornja Sušica, osuđeni na zatvorske kazne pet godina kraće od propisanih za takav zločin, da bi poslije Vrhovni vojni sud ukinuo i tu presudu, proglašavajući vojno pravosuđe nenadležnim. Istodobno je objavljeno da je još 1996. u Šapcu izvjesni Duško Vučković osuđen na 10 godina zatvora zbog ubojstva 16 Muslimana kod Zvornika i silovanja. Koliko Muslimana treba ubiti da bi se u Srbiji zaslužila kazna od 20 godina zatvora?