Po svemu sudeći strašne su se stvari posljednjih dana događale u Jeninu. Svjedočanstva Palestinaca iz tog povijesnog gradića sa 30.000 stanovnika na sjeveru Zapadne obale, zaista su potresna. Govore o masovnom pokolju civila, o brutalnom ponašanju izraelskih vojnika, o masovnim uhićenjima, o pljački dućana i privatnih stanova. Tvrdi se da su Izraelci u masovne grobnice pokapali ubijene Palestince, da na ulicama i dalje leže brojni leševi.
Najdramatičnije vijesti stizale su iz palestinskog izbjegličkog logora, četvrti skučenih straćara gdje žive brojne obitelji u vrlo teškim, često nehigijenskim i posve neadekvatnim uvjetima. Iz izbjegličkih logora uvijek su se regrutirali najradikalniji palestinski borci, najveći broj terorista samoubojica, pa je izraelskim snagama bilo posebno stalo na uđu u sve takve logore, uhite potencijalne sumnjivce, otkriju skladišta oružja i moguće terorističke baze. No naišli su na velik otpor. Stotine Palestinaca branile su logor u Jeninu, gdje živi oko 14.000 ljudi, a u dosad najžešćoj izmjeni vatre ondje su Izraelci pretrpjeli najteže gubitke. U borbama za Jenin poginulo je 26 izraelskih vojnika, trinaest na jednom mjestu, kad su ih Palestinci namamili u uski prostor u logoru, a potom je jedan Palestinac samoubojica aktivirao eksploziv.
Izraelci su potom sasvim promijenili taktiku pa su logor počeli zasipati artiljerijom, raketama iz zraka, a umjesto pješaštva poslali su tenkove. No, kako bi ušli u logor koji se sastoji od zbijenih nastambi u uskim krivudavim uličicama, vojni buldožeri počeli su rušiti nastambe i stvarati prolaze za tenkove. Stanovnici su bježali su iz svojih nastamba, u kojima im je ostala sva imovina. Prema tvrdnjama Ujedinjenih naroda, oko 3000 žena i djece prebjeglo je bez ičega u druge dijelove grada. Tek nakon nekoliko dana slomljen je otpor palestinskih boraca koji su, ako nisu izginuli, zarobljeni i vezanih ruku i očiju odvezeni autobusima u izraelsko zatočeništvo.
Palestinski izvori govore o golemom broju mrtvih u Jeninu, a ni Izraelci ne niječu da je ondje mnogo mrtvih. Izraelci tvrde da su ubili stotinjak palestinskih boraca, a palestinski izvori spominju najmanje 500 mrtvih, među kojima ima i mnogo civila, jer su Izraelci u gradu počinili pokolj. Novinarima ne dopuštaju ulazak u grad, a dopisnici tvrde da je u Jeninu odnos prema novinarima bio najrestriktivniji. Dopisnik CNN-a Ben Wedeman pokušao je nekoliko puta iz raznih smjerova ući u grad, ali nije uspio, pa je prije nekoliko dana u svom izvještaju rekao da je iznimno važno da novinari uđu u Jenin i vide što se ondje dogodilo, jer način na koji se izraelska vojska ponijela prema medijima upućuje na to da nešto strašno želi prikriti.

Jenin kao Sabra i Chatila?

Mnogi se boje da se nije ponovilo ono što se prije dvadeset godina, u ljeto 1982., dogodilo u palestinskim logorima Sabra i Chatila u zapadnom Beirutu. Onamo je također stigla izraelska vojska u sklopu velike ofenzive kojom se iz južnog Libanona htjelo otjerati palestinske grupe. Izraelci su ušli i u Beirut, došli do palestinskih logora Sabra i Chatila, također bijednih gradskih četvrti. Nisu ušli u te logore nego su dopustili svojim saveznicima, pripadnicima libanonske falange, vojske libanonskih kršćana, da uđu u njih. Falangisti su u pokolju pobili nekoliko stotina palestinskih civila.
Današnji izraelski premijer Ariel Sharon bio je tada ministar obrane, vodio je izraelsku operaciju u južnom Libanonu i osobno odobrio da libanonski falangisti uđu u palestinske logore. Poslije je tvrdio da Izrael nije dao falangistima nikakvo odobrenje, nego da je izraelska vojska, naprotiv, smjesta reagirala čim je doznala što se događa te otjerala falangiste. No ipak je izraelska vladina komisija, koja je – zbog svjetskih reakcija i zgražanja kad se pročula vijest o pokoljima – istražila taj slučaj, obznanila da je Sharon za to objektivno odgovoran pa je zbog toga morao podnijeti ostavku.
Sada je Sharon vodio operaciju kao premijer. Možda se i ponavlja situacija od prije 20 godina u Beirutu, ali ovaj put Sharon neće moći krivnju svaliti na neku treću stranu, kao nekoć na libanonske falangiste, niti tvrditi da nije znao ono što se događa. Čak je došao na lice mjesta osokoliti svoje vojnike koji su sudjelovali u operaciji u Jeninu.
Iako je Izrael znatno ublažio restrikcije prema novinarima na svim ostalim područjima gdje operira izraelska vojska, u Jeninu su i dalje ostale na snazi nepromijenjene. Prosvjedovale su i neke izraelske humanitarne organizacije i obratile se izraelskom sudu kad su čule da izraelska vojska uklanja poginule s ulica Jenina i pokapa ih u tajnu masovnu grobnicu 20 kilometara od grada, a obiteljima poginulih ne dopušta da u skladu sa svojom vjerom pokopaju svoje mrtve. Izraelski sud je po hitnom postupku dopustio izraelskoj vojsci da skupi mrtve, ali pod uvjetom da su s vojnicima i pripadnici Crvenoga križa te da se svi mrtvi potom predaju obiteljima radi pogreba.
U izraelskim političkim krugovima tvrdi se da je zapovjedništvo izraelske vojske uvelo restrikcije prema novinarima zbog onoga što se događalo u Betlehemu, gdje izraelska vojska – zbog novinara i drugih promatrača – nije mogla učiniti što je namjeravala. Ondje su se također vodile teške borbe, a skupina palestinskih boraca uspjela je pobjeći u crkvu Rođenja Kristova, gdje su već bili palestinski civili, strani novinari i svećenici.

Pouke iz Betlehema

Oko crkve Rođenja Kristova u Betlehemu nisu se sukobili samo izraelski vojnici, koji su s tenkovima ušli u taj drevni grad na Zapadnoj obali Jordana, i dvjestotinjak palestinskih boraca, koji su se zatvorili u crkvi, nego i Izrael i Vatikan, kojem je upravo sudbina Crkve rođenja Kristova postala razlog da se prvi put energičnije politički i diplomatski angažira u sadašnjem sukobu. Za izraelsku vojsku bilo je nezgodno što su se u crkvi Rođenja Kristova nalazili strani novinari, pratili izraelske vojnike te su televizijske kamere u Betlehemu postavili na uzvišena strateška mjesta s kojih su sve mogli snimati. Pozornost što su je inozemni novinari skrenuli na crkvu imala je dalekosežne posljedice: izraelska vojska nije uspjela napasti crkvu nego se morala zadovoljiti samo njenom blokadom.
Zbog te blokade mobilizirala se svjetska javnost. Iz Vatikana je stiglo oštro upozorenje izraelskoj vojsci da čuva sveta mjesta svih religija, pa tako i kršćanske. U priopćenju je rečeno da Vatikan već i samo ukopavanje tenkova oko tog važnog kršćanskog svetišta smatra njegovim oskrvnućem, a podsjeća se da su u dosadašnjoj eskalaciji sukoba već oštećena razna mjesta molitve, pa tako i kršćanska. Vatikan je zatražio da Izrael ukine blokadu oko crkve Rođenja Kristova, omogući da iz nje iziđu oni koji su u njoj zatočeni, ne samo palestinski borci i civili, nego i kršćanski duhovnici. Vatikan je bio ogorčen jer izraelska vojska nije dopustila delegaciji crkvenih ljudi da prođe kroz položaje izraelske vojske i odnese humanitarnu pomoć u crkvu.
Crkva Rođenja Kristova jedno je od najvažnijih kršćanskih svetišta uopće. Crkvu je u IV. stoljeću sagradio rimski car Konstantin iznad pećine u kojoj se, prema predaji, rodio Krist. Crkva je poslije srušena, ali ju je bizantski car Justinijan nakon tri stoljeća obnovio pa i danas izgleda uglavnom kao u njegovo doba. Oko crkve Rođenja Kristova vodile su se bitke i u prvim stoljećima naakon Krista, bila je jedan od ciljeva Križarskih ratova, napetosti oko nje sredinom 19. stoljeća dovele su čak i do Krimskog rata, a Betlehem je bio poprište bitke u i Šestodnevnom izraelsko-arapskom ratu 1967. Sada su Betlehem i njegova slavna crkva u središtu novih ratnih zbivanja pa to zabrinjava Vatikan, gdje se vrlo pozorno prati kakva će sudbina snaći to važno sveto mjesto kršćanske vjere i povijesti.

Osservatore romano

Podrobnije je stav Vatikana o najnovijoj eskalaciji sukoba iznio poluslužbeni vatikanski dnevnik Osservatore romano koji je u žestokom komentaru osudio izraelsku politiku. Taj inače vrlo odmjereni list ovaj je put progovorio kudikamo odlučnije nego inače, pa je među ostalim napisao da je “rijetko povijest bila silovana tako grubo”, te da Izrael provodi politiku “s jasnom voljom da ponizi dostojanstvo cijelog naroda”. Po tvrdnjama vatikanskog lista tu nije riječ o obrani od terorizma, jer je izraelska akcija posve nerazmjerna onomu što ju je izazvalo: “U zbilji ono što se događa iskazuje se kao napad na osobe, teritorije, mjesta, sveta mjesta. Obeščašćena je vatrom i mačem Kristova domovina, koja se pretvara u svakodnevnu žrtvu agresije, te joj prijeti istrebljenje.”
I drugi su se svjetski listovi raspisali o sudbini Betlehema, crkve Rođenja Kristova, a taj publicitet pomogao je ne samo da se očuva zdanje, nego i da budu zaštićeni Palestinci koji su se zatvorili u crkvu. Izrael je morao odustati od bilo kakve energičnije akcije pa je izraelsko zapovjedništvo ondje sklonjenim palestinskim borcima ponudilo rješenje: mogu se predati Izraelcima te će im se nakon istrage suditi, a mogu i pod međunarodnom kontrolom napustiti crkvu i otići u inozemstvo, ali im tada Izrael više neće dopustiti da se vrate na palestinska područja.
Betlehem je uvelike spasila međunarodna medijska pozornost, koje u Jeninu nije bilo, jer izraelska vojska nije dopustila ulazak u grad, pa je mogla raditi što je htjela. No svijet će prije ili poslije doznati što se ondje događalo jer će novinari kad-tad razgovarati s tamošnjim stanovnicima i stvoriti sliku o razmjerima tragedije, o broju žrtava, stradanjima stanovnika Jenina. Uostalom, takva se slika već stvara u drugim palestinskim gradovima, koji nisu stradali kao Jenin, a koje su izraelski vojnici već počeli napuštati. Novinari koji tamo stižu svjedoci su također strašnih stvari, čuju strašna svjedočanstva preživjelih o tome kako su Izraelci ubijali zarobljene Palestince, mogu vidjeti kako su Izraelci sustavno uništavali imovinu palestinske administracije, ali i palestinskih civila. Ono što je iza njih ostalo upravo je strašno. To što su napravili nije borba protiv terorizma i neće pridonijeti trajnom miru. Ako su priče o pokolju u Jeninu točne, mir će biti još dalje.