Tog utorka u Italiji nisu radile tvornice, stajali su vlakovi, avioni, autobusi, podzemne željeznice, bili su zatvoreni dućani, nisu izašle novine, bile su zatvorene škole, banke, pošte.Italija je dobila novog političkog vođu, čovjeka koji bi mogao povesti ljevicu u nove pobjede i slomiti sadašnju vladu Silvija Berlusconija. On i nije političar nego sindikalist, koji je preuzeo političku akciju utvrdivši da su sadašnji političari ljevice nesposobni, Sergio Cofferati, vođa najveće talijanske sindikalne središnjice – Talijanska opća konfederacija rada (CGIL). U utorak, 16. travnja, na njegov poziv bila je paralizirana cijela Italija. Prvim osmosatnim generalnim štrajkom nakon 20 godina, prosvjeduje se protiv odluke vlade da ukine članak 18 Zakona o radu i omogući poslodavcima da otpuštaju radnike kako im se prohtije.
Tog utorka u Italiji nisu radile tvornice, stajali su vlakovi, avioni, autobusi, podzemne željeznice, bili su zatvoreni dućani, nisu izašle novine, bile su zatvorene škole, banke, pošte. U štrajku je sudjelovalo 13 milijuna od 21 milijuna talijanskih zaposlenika. Najmanje dva milijuna ljudi sudjelovalo je u prosvjednim manifestacijama diljem Italije protiv talijanskog premijera Berlusconija koji nameće argumentaciju da je preinaka zakona nužna kako bi se dinamiziralo talijansko tržište rada, pojeftinila cijena rada a talijanska privreda učinila konkurentnom privredama drugih velikih europskih zemalja. Govornici na tim manifestacijama diljem Italije tvrdili su da talijanska buržoazija preko Berlusconija obespravljuje talijanske radnike.
Devedesetih godina bila su samo dva kraća, četverosatna generalna štrajka, jedan protiv prve Berlusconijeve vlade. Zadnji osmosatni generalni štrajk bio je organiziran davnog 25. lipnja 1982. protiv vlade socijaldemokratskog premijera Giovanija Spadolinija koja je htjela ukinuti povezivanje plaća s troškovima života.
Ovih se dana ne štrajka samo radi zaštite članka 16 Zakona o radu, nego i zbog nezaposlenosti, smanjenja proračuna za obrazovanje i razvoj nerazvijenog juga Italije.
Cofferati je uspio mobilizirati sve sindikalne središnjice, iako ih u Italiji ima mnogo i vrlo su različite. S jedne strane, sindikati su htjeli pokazati da su sposobni zaustaviti cijelu zemlju, što vlada mora respektirati. No štrajk je imao političku dimenziju, i vladi i opoziciji upućene su važne političke poruke.. Osim sindikata u manifestacijama su sudjelovale i brojne nevladine udruge, posebno antiglobalističke skupine. U Rimu su bila organizirana četiri radnička marša, u Milanu tri, po dva u Firenci, Torinu, Bologni. I Talijani u inozemstvu sudjelovali su u manifestacijama pa je stvoren živi lanac oko talijanskih veleposlanstava u Bruxellesu i Kopenhagenu, a organizirana su i protestna sjedenja ispred ambasada u Londonu i Stockholmu.

Uzdrmani establishment

Impresivna prosvjedna akcija uzdrmala je cijeli politički establishment u Italiji, i ljevicu i desnicu. Već sama najava štrajka silno je uznemirila Berlusconijevu vladu, koja je isprva ustrajavala na tome da je ništa neće pokolebati u reformi talijanske političke scene pokazalo se da umjesto dosadašnjih stranačkih šefova, koji ne umiju pokrenuti javnost protiv omrznute Berlusconijeve vlade, vodstvo mogu preuzeti poduzetni sindikalisti.
Razjedinjenu talijansku ljevicu teško je pogodio poraz na lanjskim parlamentarnim izborima. Reformirana Talijanska komunistička partija, sadašnja Demokratska ljevica, teško se snalazi u oporbi. Njen ideološki vođa, bivši premijer Massimo D’Alema, najavio je višemjesečno studijsko putovanje. Njen sadašnji formalni vođa, bivši ministar Pierro Fassino, također je pasivan. Demokratska ljevica djeluje u sklopu složene koalicije Maslina s drugim strankama ljevice i nekim strankama centra, koje su pak unutar te koalicije organizirale vlastitu koaliciju Ivančica, kojoj je na čelu bivši gradonačelnik Rima, neuspješni kandidat ljevice za premijera na prošlim izborima, ljepuškasti Francesco Rutelli. Romano Prodi, koji je kao premijer svojedobno uspješno vodio vladu lijeve koalicije, sada je predsjednik Europske komisije u Bruxellesu, daleko od Italije.
Lijevo orijentirani Talijani nezadovoljni su kaosom u lijevoj koaliciji, razočarani što u njoj nema ni jednog sposobnog političara. Talijanski filmski redatelj Nanni Moretti, ljevičar, oštro je kritizirao talijanske lijeve političare. Nesposobnošću i pasivnošću lijevih stranaka sve su nezadovoljniji i u sindikatima, gdje su u ovim teškim vremenima za talijanske radnike i ljevicu u cjelini, kad Berlusconi provodi jednostrane mjere u korist poslodavaca, odlučili sami krenuti u akciju.
Talijansko radništvo jako je dobro organizirano, a razgranati sindikalni pokret ima vrlo dugu tradiciju. Najvažnije su tri velike sindikalne središnjice. Najjači je spomenuti CGIL s čak pet milijuna članova. Vrlo su jake i katolička Talijanska konfederacija radničkih sindikata (CISL) i Talijanska unija radnika (UIL), koja okuplja laičke sindikate centra. Te tri sindikalne središnjice vrlo često djeluju zajedno. Poznati sindikalni vođa bio je nekoć Luciano Lama iz CISL-a, vrlo blizak Talijanskoj komunističkoj partiji, na čijoj je listi bio i član parlamenta, miran čovjek koji je pušio lulu i izgledao kao samozatajni intelektualac, a organizirao je velike sindikalne akcije, pa i zadnji generalni štrajk u lipnju 1982. U 75. godini, nakon duge bolesti, umro je 31. svibnja 1996. u Rimu, a na komemorativnoj sjednici glavni govornik bio je sadašnji šef CGIL-a Sergio Cofferati, za kojeg se već tada govorilo da bi mogao postati “novi Lama”.

Sergio Cofferati

Sergio Cofferati rodio se 1948. u malom mjestu Sesto ed Uniti desetak kilometara zapadno od Cremone na sjeveru Italije u Padskoj dolini. Završio je industrijsku školu i 1969. počeo raditi kao kemijski tehničar u tvornici “Pirelli Biccoca” u Milanu. Već je 1974. postao sindikalni predstavnik u tvorničkom savjetu, usporedo se dalje školujući. Sljedeće godine postao je član sekretarijata granskog sindikata kemijskih radnika FILCEA CGIL u Milanu, 1978. je izabran u nacionalni sekretarijat sindikata FILCEA CGIL, 1988. je postao njegov generalni tajnik, a 1990. ušao u nacionalni sekretarijat CGIL. U lipnju 1994. izabran je za generalnog tajnika CGIL-a i o tad upravlja tom najvećom talijanskom sindikalnom središnjicom.
I on je vrlo tih, miran bradonja s naočalama. Zbog uskih očiju, dobio je nadimak Kinez. Ljubitelj je klasične glazbe, posebno skladbi za violinu, možda i zato što je rođen nedaleko od Cremone, rodnog mjesta Stradivarija, glasovitog graditelja violina. Voli opere, ali i stripove i američku književnost. Nikada ne podiže glas a toliko je skroman da je za njega poznati talijanski novinski komentator i Berlusconijev zagovornik Gouliano Ferrara napisao: “Koliko god uspješan bio, Cofferati će uvijek kupiti rabljeni automobil.”
Cofferati se godinama bavio sindikalnim aktivnostima, no odavno je uočio da sindikalna akcija ne može uspjeti u nepovoljnim političkim okolnostima. On je ljevičar kojem se nije sviđalo stalno skretanje lijeve stranačke koalicije prema centru. Sve se češće sukobljavao s vođama lijeve koalicije a prije nekoliko godina izjavio je da “nikakva uspjeha ne može imati ljevica, koja je toliko izgubila identitet da se više ne razlikuje od desnice”.
U prvi veliki sukob sa strankom reformiranih komunista došao je na kongresu Demokratske ljevice u Rimu u veljači 1997., prvom što ga je ta stranka održala kad je prvi put bila na vlasti. Tadašnji predsjednik Massimo D’Alema upozorio je s kongresne govornice da će vlada lijevog centra provoditi reforme kako bi unaprijedila privredu, što će možda iziskivati žrtve zaposlenika u socijalnim i radnim pravima. Prema radu na crno, koji u Italiji poprimao sve veće razmjere, sindikati i D’Alema zauzeli su suprotne stavove o pitanju je li za radnika bolje da ima bilo kakav posao, ili zaštićen posao sa zajamčenom najnižom plaćom i socijalnim davanjima, ali uz veću nezaposlenost. Predsjednik CGIL-a Sergio Cofferati napao je D’Alemu da zanemaruje interese onih koji su najvažniji glasači njegove stranke, radnika organiziranih u velike sindikate.

Sindikalisti protiv reformiranih komunisa

Nakon što je ponovno izabran za generalnog tajnika stranke, D’Alema u je završnom govoru uputio nekoliko lijepih riječi Cofferatiju ne bi li izgladio spor, no bilo je očito da se stranka udaljava od svojih sindikalnih korijena. Cofferati na zadnjem kongresu Demokratske ljevice lani u Pesaru uopće nije dobio priliku da govori. Ogorčen politikom stranke, optuživao ju je da je nagodbenjačkom politikom izgubila povjerenje radnika i birača i da je zbog toga izgubila izbore, a sad se njeni vođe u oporbi svađaju.
U toj situaciji Cofferati je sam stao na čelo ljevice, ali na novi način.
U ožujku, nakon što su cijele zime talijanski sindikalisti bili vrlo aktivni, a Berlusconi najavio reformu radnog zakonodavstva i ukidanje članka 18 Zakona o radu, kojim se dosad de facto jamčilo doživotno radno mjesto svakom zaposleniku ako njegova tvrtka nije otišla u stečaj, uslijedio je spektakularni obrat. Poslodavci su već dugo negodovali da im članak 18 onemogućava dinamično zapošljavanje u skladu s tržištem, jer ne mogu preuzimati nove poslove: ako zaposle nekoga za neki posao, tvrdili su, neće ga moći otpustiti kad taj posao dovrše. Zahtijevajući reformu radnog zakonodavstva dodaju da će od toga imati koristi i mladi ljudi koji tek ulaze u sferu rada. Silvio Berlusconi najavio je da će promijeniti zakon, a sindikati su protiv toga počeli prosvjedovati. Govorilo se i o generalnom štrajku, za koji se zalagao Cofferati, no vođe drugih dvaju velikih sindikata, CISL-a i UIL-a, bili su skeptični. No tada je u Bologni 19. ožujka ubijen sveučilišni profesor Marco Biagi, stručnjak za radno pravo, koji je upravo za potrebe Berlusconijeve vlade pripremao promjenu Zakona o radu. Odgovornost je preuzela ultralijeva teroristička organizacija Crvene brigade, uz upozorenje da je to odgovor na planiranu vladinu zakonodavnu reformu. Desničarski tisak smjesta je za ubojstvo optužio cijelu ljevicu, a posebno sindikate koji su tobože svojim najavama štrajka protiv izmjena zakona stvorili klimu terora.
Neki sindikalni vođe, uplašili su se da će biti optuženi za poticanje terorizma, ali Cofferati je u ime CGIL-a objavio da će organizirati veliki prosvjedni zbor upravo protiv atentata, ali i protiv redukcije Zakona o radu. CISL i UIL smatrali su da nije uputno u trenucima nacionalnog šoka zbog ubojstva organizirati takav skup koji ujedno osuđuje i terorizam i vladine namjere, jer im se činilo da će to zbuniti javnost koja neće znati koga sindikati podržavaju. Cofferati je smatrao da sindikati moraju jasno i glasno reći da su protiv ultralijevog terorizma Crvenih brigada, ali i protiv vladina ograničavanja radničkih prava. Zato je on odlučio organizirati taj prosvjedni zbor makar i sam.

Milijuni na Circo Massimo

Njegov skup, što ga je u subotu, 23. ožujka, održao u Rimu, pretvorio se u njegovu veliku političku pobjedu i poraz ostatka ljevice. Na skup je iz cijele Italije došlo golemo mnoštvo demonstranata, po procjenama organizatora oko 3 milijuna, a policija priznaje da ih je bilo sigurno više od 700.000. Sa 4500 posebnih autobusa stizali su ljudi sa sjevera i juga, organizirano je i 55 posebnih vlakova, čak i avionskih letova. Bilo je i mnogih poznatih ljudi, filmski redatelj Nanni Moretti, prsata ljepotica, glumica i televizijska voditeljica Sabrina Ferilli. Na čelu jedne od šest kolona, koje su se iz raznih dijelova grada slijevale na Circo Massimo, bili su i vodeći ljudi Demokratske ljevice, Piero Fassino i bivši premijer Massimo D’Alema, iako skup nisu podržali. No sve njih zasjenio je Sergio Cofferati.
Iako su na skupu bili i istaknuti lijevi političari, pa i na velikoj bini, demonstranti su klicali samo Cofferatiju. On je pak u vatrenom govoru osudio teroristički zločin Crvenih brigada, no najviše je govorio o vladinoj namjeri da izmijeni članak 18, najavljujući daljnje sindikalne akcije da se to spriječi. Njegov je govor bio izravni odgovor na Berlusconijev nastup prethodne večeri na televiziji, koji je ljevica kritizirala kao pokušaj da se iskoristi šok talijanske javnosti zbog Biagijeva ubojstva, kako bi vlada nametnula promjenu Zakona o radu.
Predstavnici vlade po završetku skupa oštro su napali Cofferatija. Ministar Giulio Tremonti ocijenio je da je skup dokaz kako je na talijanskoj ljevici pobijedila radikalna struja, koju predvode Cofferati, Fausto Bertinotti i drugi predstavnici nereformiranih komunista Stranke komunističke obnove, a da su veliki gubitnici dosadašnji politički vođe ljevice Piero Fassino i Massimo D’Alema.

Berlusconi na udaru poslodavaca

Na ljevici su tvrdili upravo obratno, da će taj veliki skup učvrstiti njeno jedinstvo, dati joj samopouzdanje, jer pokazuje da ona uživa veliku podršku u Italiji. I neki raniji javni skupovi koje je organizirala ljevica, kao prosvjedi protiv televizijskog monopola, okupili su znatno veći broj ljudi nego što je sama očekivala. Iako je subotnji rimski skup organizirala samo konfederacije CGIL, on je i ostale sindikalne vođe uvjerio da je Cofferati u pravu. Vođe triju najvećih talijanskih sindikalnih konfederacija odmah potom odlučili su da se sredinom travnja održi generalni štrajk, kojim bi se vladi dalo do znanja koliki je otpor promjeni Zakona o radu.
Nakon generalnog štrajka Berlusconi je uzdrman masovnom podrškom Cofferatiju, a po njegovoj izjavi da je spreman na kompromise bilo je očito da se malo preplašio, pa se našao na udaru suprotne strane, moćne talijanske udruge poslodavaca Confindustria, koja ga optužuje da je usporio najavljene reforme. Berlusconi im je obećao da ” vladu ništa neće skrenuti s puta reformi”, koje će se “još i ubrzati, kako bi Italija profitirala od oživljavanja svjetske privrede koje se očekuje u drugom polugodištu”. Na tvrdnje da ga je generalni štrajk tako preplašio da će “umjesto velikog reformskog manevra napraviti samo manevrić”, on je odgovorio da su to “laži i samo laži”. Najavio je da će nakon generalnog štrajka započeti pregovore sa sindikatima, čiji je štrajk nazvao “neobjašnjivim” i koje je pozvao da se “s trgova vrate za pregovarački stol”, jer se “16. travnja zaustavila samo polovica zemlje, dok druga polovica od nas očekuje reforme kako bismo modernizirali zemlju”. No istina je bila drukčija: 16. travnja zaustavila se cijela zemlja, sindikati su pokazali snagu ljevice, koju je razjedinjenim, obezglavljenim i dezorijentiranim lijevim strankama bila nepoznata. Berlusconijevi protivnici sada su dobili novog vođu, koji im pruža nadu da bi se Berlusconijeva vlada mogla slomiti ili barem spriječiti u najradikalnijim akcijama. Sve su oči u Italiji sada uprte u Cofferatija.