Vladimir GredeljPodupirući Milana Kranjca, razriješenog predsjednika općinskog suda u Vrbovcu, koji se ni za koju cijenu ne odriče svoje fotelje, Vladimir Gredelj zapravo grčevito spašava vlastitu poziciju predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru.
U posljednjih pola godine u Hrvatskoj je, naime, prema istim zakonskim odredbama, na isti način i istom izbornom procedurom, uklonjeno više od stotinu predsjednika sudova. Ipak, Gredelj se ni s jednim od njih nije solidarizirao tako žestoko kao sa smijenjenim Kranjcem. Prema mišljenju njegovih manje glasnih kolega, razlog je više no proziran: uspije li Kranjec medijskom kampanjom i političkim skandalima sačuvati svoj položaj, isti recept Gredelj bi mogao primijeniti i u vlastitom slučaju. A slučaj je upravo ovih dana postao aktualan: pošto je raspisan novi oglas za predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru, uz samog Gredelja pojavila su se još dvojica pretendenata. Kako predviđaju u pravosudnim kuloarima, jedan od njih, u novim proceduralnim okolnostima, ima značajne šanse da pobijedi Gredelja. Dosadašnji predsjednik, po uzoru na kolegu Kranjca, međutim, ne bi volio svoj položaj prepustiti nekom drugom. Jer kao “obični” sudac, bez predsjedničke titule, mora se vratiti mukotrpnijem poslu koji godinama nije radio: anoniman, lišen medijske pozornosti i javnoga značaja, morat će čitati optužnice, saslušavati svjedoke, studirati spise, pisati i obrazlagati presude; ostat će vrlo malo vremena za putovanja, seminare, intervjue, priopćenja, televiziju gdje je nastupao predsjednik cehovske Udruge sudaca.
Zato priča o Milanu Kranjcu i njegovu zaštitniku Gredelju nameće zaključak da se sudačka elita, uz svoju tromost i lijenost, zdušno aktivira samo kada joj izmiče osvojena pravosudna sinekura. Prema izvješćima dnevnih novina, zbog svog razrješenja Kranjec je uz Gredeljevu pomoć organizirao pravu pobunu: 12. travnja predsjednik suda u Vrbovcu, poput kakvog razbojnika, okupirao je sudački ured, fizički spriječio novoizabranu nasljednicu u preuzimanju dužnosti, oglasio je rođakinjom ministra Bože Pankrtića i pritom još optužio Ingrid Antičević-Marinović, aktualnu ministricu pravosuđa, da je njegovom smjenom ugrozila dignitet, ugled i autonomiju sudbene vlasti. Gredelj u svemu sudjeluje. Već istoga dana, u osam ujutro, zatekao se uz pobunjenika. U Kranjčevu čast sazvao je konferenciju za novinare, obnovio svoju staru kampanju protiv Ministarstva pravosuđa i pozvao javnost da brani takvu sudačku neovisnost.
Prva je dijagnoza potpuno drukčija: nije riječ o neovisnosti, nego o najsirovijoj sudačkoj samovolji. Neovisnost sudaca pokazuje u donošenju pravednih i pravičnih presuda bez utjecaja političkih naloga i potplaćivanja; samovolja se, naprotiv, demonstrira kada suci, poput Kranjca i Gredelja, svojim sudačkim titulama i političkim frazama zaogrću vrlo trivijalne i egoistične ciljeve, svjesni da svojim “ustankom” ne ulaze ni u kakav sudbonosni rizik. Za razliku od ostalih profesija, njima su doživotno zajamčena sudačka radna mjesta, kako god se ponašali i štogod radili.
No Kranjcu i Gredelju, očito, doživotna radna mjesta nisu dovoljna: buneći se što ostaju bez funkcije predsjednika sudova, njih dvojica i taj položaj prisvajaju kao svoje doživotno, prirodno pravo na malo rada, visoki status, velike ovlasti i natprosječnu plaću.
Kako je opće poznato, nova procedura za izbor i imenovanja predsjednika sudova jedina je značajnija promjena u organizaciji sudstva nakon HDZ-ova sloma u siječnju 2000. O HDZ-ovu naslijeđu ponajbolje svjedoči primjer splitskog ubojice koji je i danas na slobodi jer je sud – u nedogled odgađajući ročišta – “izgubio” većinu dokaznog materijala o njegovu zločinu. Ukratko, bojeći se HDZ-ovih optužbi za “revanšizam”, sadašnja koalicijska vlada ipak je nekim zahvatima morala pokrenuti najvažniji mehanizam države. U protivnom ne bi ispunila ni minimum predizbornih obećanja o bržem i radikalnijem kažnjavanju kriminala. Kao kompromisno rješenje između očekivanja svojih glasača i HDZ-ove dreke o “revašizmu”, odlučeno je da se ne mijenja naslijeđeni kadrovski sastav sudstva, da se ne dovodi u pitanje njihovo doživotno radno mjesto, da se ne ispituje ni podrijetlo njihove imovine, moralnost ili pravičnost, nego da se smijene zatečeni predsjednici sudaca, kao najvažniji organizatori sudačkog posla.
Tako su 2001. izmijenjeni zakoni koji reguliraju isključivo taj mali segment zatečene sudačke strukture. Sa zakonskim promjenama, svi dotadašnji predsjednici sudova prisiljeni su na ponovni izbor, ali u okršaju s protukandidatima. Dakle, svima je pružena šansa da produlje svoje predsjedničke mandate ako dobiju prvorazredne ocjene. Laički rečeno, postupak izgleda ovako: između prijavljenih pretendenta na mjesto predsjednika suda, prvu selekciju vrše njihovi kolege koji, okupljeni u sudačka vijeća, samostalno ocjenjuju njihove profesionalne doprinose. Između probranih kandidata, ministrica pravosuđa donosi konačnu odluku.
Vladimir Gredelj odmah je od Ustavnog suda zatražio da se ponište sve novosti u proceduri za izbor predsjednika sudova. No Ustavni je sud Gredelju dao za pravo samo u jednoj točki: utvrdilo se da se predsjednik suda doista mora birati isključivo iz sudačkog miljea, a ne, kako je u zakonu pisalo, iz redova svih pravnika s pravosudnim ispitom i određenim stažem. Istodobno je odbijen Gredeljev zahtjev da se ministar pravosuđa potpuno eliminira iz postupka izbora i imenovanja. Time je, dakle, u zakonskim paragrafima ostao ključni detalj koji Gredelja i Kranjca u ovom trenutku najviše i muči: Ingrid Antičević-Marinović.
Kranjec je, naime, položaj predsjednika općinskog suda u Vrbovcu pokušao obnoviti i produljiti u skladu s novim pravilima igre. Prvo se pristojno javio na oglas. Ali na isti su se oglas javili i drugi suci, pa je sudačko vijeće u Ministarstvo pravosuđa, uz Kranjčevo ime, uputilo prijedlog s više kandidata. Birajući među njima, Ingrid Antičević-Marinović odlučila se za Lidiju Jakšić. U pismenom obrazloženju odluke – kako tvrde oni koji su je čitali – navela je kako Kranjec, kao dosadašnji predsjednik vrbovečkog općinskog suda, nije zabilježio osobito dojmljive radne rezultate.
Ipak, kada je Lidija Jakšić trebala preuzeti dužnost, Kranjec je svoju nasljednicu protjerao iz ureda predsjednika suda, služeći se argumentima koji ničim nisu pobili njegov nerad. Naprotiv, novinarima je nanizao sljedeća objašnjenja: da odbija ustupiti predsjedničko-sudačku funkciju jer je ministrica, kao pravosudna neznalica, propustila napisati formalno rješenje o njegovoj smjeni, da je njegova nasljednica Lidija Jakšić, kao primjer političkog nepotizma, izabrana na tu dužnost zbog rodbinske veze s Božidarom Pankretićem, ministrom poljoprivrede. Klimaks je, pak, obilježen Gredeljevom starom pričom o neustavnosti procedure koju je – ponavljamo – Ustavni sud još prije godinu dana proglasio ustavnom.
Prava je istina opet drukčija. Kranjec nije dobio formalnu razrješnicu poput svih stotinu smijenjenih i zamijenjenih predsjednika sudova. Takav akt zakonom nije predviđen. Kranjec se smatra smijenjenim s predsjedničke funkcije već samom činjenicom da je dobio negativno mišljenje o svom dosadašnjem radu.
Optužbama o nepotizmu Kranjec je više uvrijedio i ponizio sudačko vijeće koje je Lidiji Jakšić dalo najbolje preporuke, nego što je dokazao da je vladajuća politika uzurpirala njegov sudačko-predsjednički položaj. Uostalom, sama Lidija Jakšić tvrdi da s Pankretićem nema nikakve rodbinske veze.
Konačno, ustavnost zakona po kojemu Ingrid Antičević-Marinović daje posljednji blagoslov novoizabranom predsjedniku suda davno je skinuta s dnevnog reda. I tu činjenicu ništa ne može izmijeniti osim suspenzije zakona, ustoličenja novog ministra pravosuđa koji Gredelja i Kranjca više cijeni od njihovih protukandidata ili povrata na staru izbornu proceduru. Zato Gredelj, čuvajući sadašnje ovlasti i počasti, pokazuje prilično dalekosežne ambicije. Bolji poznavatelji njegova lika i djela tvrde da “skandal Kranjec” koristi za ministričino rušenje. Završni udarac počeo se razvijati, sasvim banalno, nakon pojave suca Piškorca, kao njegova najozbiljnijeg konkurenta za funkciju predsjednika bjelovarskog županijskog suda.
Već sada se zna da će Gredeljev konkurent od sudačkog vijeća dobiti sjajne preporuke, jer se to stručno tijelo, kada se kandidirao za suca Vrhovnog suda, već izjasnilo o njegovim kvalitetama. Predviđa se da će Gredeljev pravosudni učinak biti iskazan, ako ne lošijim, onda podjednako dobrim ocjenama. To znači da će Ingrid Antičević-Marinović opet imati pravo da, između izjednačenih snaga, načini konačni izbor.
Pretpostavlja se da, birajući između Piškorca i Gredelja, ministrica pravosuđa neće izabrati Gredelja. Ako se pretpostavka realizira, Ingrid Antičević-Marinović možda neće biti osamljena u svojoj odluci.
“Odluči li se ministrica Ingrid Antičević-Marinović za Gredelja”, tvrdi jedan od njegovih kolega, “onda je ova vlast doista mizerna i kukavička. U tom slučaju, Gredelj s punim pravom prijeti, viče, optužuje i svoju sudačku funkciju koristi u političke svrhe. Njegova kalkulacija vrlo je jednostavna: možda se ministrica prepadne, pa ga ostavi na mjestu predsjednika bjelovarskog suda. Ako ne ustukne pred njegovom vikom, Gredelja opet čeka mjesto županijskog suca. Nema što izgubiti.”
Ukratko, Gredeljeva manipulacija “skandalom Kranjec” nije čak gesta osobite hrabrosti. Ali je test za autoritet koalicijske vlade koja je obećala veliku pravosudnu reforme, ali – bojeći se slične pobune i pobunjenika – u dvije godine nije učinila ništa.