Prema Nacionalovim dobro obaviještenim izvorima u Haagu, Janko Bobetko sljedeći je optuženik Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine. Optužnica protiv Janka Bobetka, bivšeg načelnika Glavnog stožera HV-a, postat će javna stvar do jeseni. Gradit će se na tezi o njegovoj zapovjednoj odgovornosti za ratne zločine hrvatskih oružanih snaga u akciji Medački džep. Kako je hrvatskoj javnosti već odavno poznato, pripadnici HV-a i specijalnih postrojbi MUP-a iz Medačkog džepa protjerali su 8. rujna 1993. srpske trupe, ali su se, na zahtjev UNPROFOR-a, morali povući s oslobođenog teritorija. U povlačenju do temelja su spalili nekoliko srpskih sela, vjerojatno kao gestu odmazde i pogrešno usmjerenog bijesa zbog političke odluke Franje Tuđmana da se pokori zahtjevima “plavih kaciga” koje su te godine razdvajale zaraćene hrvatsku i srpsku stranu.
Prema istim haaškim izvorima, optužnicom protiv Bobetka tužiteljstvo Međunarodnog kaznenog suda, barem zasad, zaokružuje svoj “ciklus Medački džep”. Kao prvi optuženik za isti zločin Haagu se lani predao Rahim Ademi kojem je potom omogućeno da se brani sa slobode. Pošto su haaški istražitelji proteklih mjeseci saslušavali Mladena Markača i Željka Sačića, tadašnje zapovjednike MUP-ovih specijalaca, u nekim domaćim novinama pojavila se vijest da su ta dvojica sljedeći na listi haaških potjernica. Bobetkovo ime nije se pak spominjalo, ni u pričama o haaškim istragama. Zato je posljednja novost iz Međunarodnog kaznenog suda jedno od najvećih iznenađenja u dosadašnjim hrvatsko-haaškim odnosima. Doduše, vijest može šokirati samo one koji nisu osobito pomno pratili Bobetkove javne istupe. Upućenijima je savršeno jasno da je Bobetko faktički samog sebe kandidirao za Haag.
Tek u svom zadnjem intervjuu, objavljenom u Globusu, donekle mijenja poznatu trijumfalističku retoriku: dok je svih prijašnjih godina prešućivao značajnu ulogu Rahima Ademija u Domovinskom ratu, na njega sada pokušava svaliti svu zapovjednu odgovornost za operacije hrvatskih oružanih snaga kojom se godinama dičio. U knjizi “Sve moje bitke”, tiskanoj 1996., najveće zasluge za uspjehe u Medačkom džepu, osim vlastitoj vojnoj genijalnosti, pripisuje Mirku Norcu. Ademija tek danas uvodi u priču. Po tome se može zaključiti da su do Bobetka već stigle informacije o ubrzanim haaškim pripremama za njegov kazneni progon.
Utoliko je najavljena optužnica doista izniman slučaj u devetogodišnjoj povijesti Haaškog tribunala: znatan dio optužnog materijala protiv Bobetka nije rezultat uobičajenog istražiteljskog rada na terenu – ispitivanja preživjelih žrtava i svjedoka, prikupljanja obavještajnih podataka i dokumenata – nego intervjua, političkih govora i, iznad svega, ratnih memoara kojima ostarjeli general samog sebe predstavlja kao najodgovorniju instancu za ponašanje Hrvatske vojske. Doduše, klešući spomenik vlastitom liku i djelu, Bobetko nije bio svjestan da, malo-pomalo, sastavlja mozaik samooptuživanja. Prisvajajući najveće zasluge za Domovinski rat, tvrdeći da je bio vrhovni strateg i taktičar svih presudnih bitaka HV-a, Bobetko je nastojao eliminirati konkurente za mjesto središnje herojske figure u stvaranju samostalne hrvatske države. Ispalo je drukčije. Točno kako su ga neki dobronamjerno upozoravali, narcisoidnim hvalisanjem samog je sebe ponudio Haagu.
Dakako, haaško tužiteljstvo godinama prikuplja novinske članke s Bobetkovim ratnim pripovijestima i reminiscencijama. Čim je njegova knjiga javno publicirana, u Haagu su je preveli na engleski, kao dragocjen vodič kroz labirinte MORH-a i putokaz za mnoštvo istraga i potencijalnih optužnica. Jer Bobetkovo publicističko djelo sadržava ne samo sjećanja na razdoblje od 1992. do 1995. nego i gomilu dokumenata – ratnih izvješća, zapovijedi, vojnih zemljovida i planova – kao vrlo kvalitetan dokazni materijal za rekonstrukciju kretanja svake postrojbe, zapovjednika i odnosa nižih i viših nadležnosti. Ipak, smatrajući da je riječ o odveć bolesnom i vremešnom generalu, stratezi haaškog tužiteljstva, kako se čini, bili su spremni prijeći preko činjenice da Bobetko, po principu zapovjedne odgovornosti, spada u vrh cjelokupne hijerarhije dosadašnjih i budućih optuženika. No, kako nije silazio s novinskih stranica, kako je predvodio političke kampanje protiv Međunarodnog kaznenog suda, u Haagu su napokon izgubili strpljenje.
Po svemu sudeći, kap je prelila čašu lani u kolovozu. U dogovoru s ostalim prvacima HIP-a, udruge koja okuplja uniformirane HDZ-ove desničare i njihove simpatizere, dao je intervju Jutarnjem listu kojim je valjalo spašavati Antu Gotovinu. Kao jedan od najvećih krimena u optužnici protiv Ante Gotovine – koja je upravo u to doba postala javna činjenica – spominje se, među ostalim, sastanak hrvatskog vojno-političkog vrha na Brijunima u srpnju 1995. na kojemu je, navodno, dogovoreno da se “Oluja” iskoristi za definitivno rješavanje tzv. srpskog pitanja u Hrvatskoj. Iz toga je u Haagu izveden zaključak da je Gotovina, kao jedan od predvodnika HV-a, imao dvostruki zadatak: ne samo oslobađanje okupiranih dijelova hrvatskog teritorija, nego i etničko čišćenje srpskog stanovništva do onih tri posto koje je Tuđman javno proklamirao kao krajnji cilj svoje “državne politike”. Bobetko je tim povodom novinaru Jutarnjeg lista izjavio, među ostalim, kako je on osobno izradio planove i definirao ciljeve svih završnih oslobodilačkih akcija, dok su ih ostali zapovjednici, uključujući Gotovinu, tek provodili na terenu.
Svjesni da je riječ o dogovorenom preuzimanju Gotovinine krivnje i novim manipulacijama s haaškim optužnicama, u Haagu su napokon prihvatili Bobetkovu tezu – kad je već na njoj toliko inzistirao – da nitko od njega osobno nije zaslužniji za hrvatske pobjede, pa ni odgovorniji za neke od sekvenci mračne strane Domovinskog rata. Do jeseni ove godine optužit će ga za ratne zločine iz 1993., ali nije, čini se, isključena još pokoja istraga za kasnija razdoblja vojnog djelovanja. Drugim riječima, haaški tužitelji zasad terete Janka Bobetka da je, kao najviši vojni autoritet, prešutio i zataškao masovni ratni zločin u Medačkom džepu. Činjenica da hrvatsku odmazdu nad srpskim selima čak ni uzgred ne spominje u svojoj knjizi, vjerojatno je prva i najjasnija indicija da je zločin namjerno ignorirao, smatrajući ga, valjda, aktom domoljublja i hrvatskog junaštva.
U Bobetkovim memoarima “akciji Medački džep” posvećeno je vrlo kratko poglavlje od samo sedam stranica, premda oslobađanje tog malog dijela Velebita njezin autor ocjenjuje kao ključni trenutak gospićkog bojišta i cijele Like. Riječ je o operaciji kojom je valjalo svladati neprijateljske snage koje su ugrožavale već vrlo labavu komunikaciju između Gospića i Perušića, te srpske linije odbaciti što dalje od južnog gospićkog ruba. Prema Bobetkovu pisanju, odluku o operaciji donio je on osobno, izvješćujući vrhovnika da akcija počinje. Od nižih zapovjednika tražio je da se prodor do mjesta Medak, tada u srpskim rukama, obavi u maksimalnom roku od četiri sata. Zapovijed je, kako tvrdi, proslijedio Mirku Norcu, zapovjedniku obrane grada, koji je uzvratio svim mogućim varijantama njezine realizacije. Detalji su razrađeni u suradnji s Mladenom Markačem, čiji su se specijalci nalazili na Velebitu već dulje od godinu dana. Kad je operacija počela, hrvatske oružane snage probijale su se u tri smjera: prema Medaku, Ličkom Čitluku i Oranicama. Glavnina, koju je činila Norčeva 9. brigada, uspješno je izbila na rijeku Liku. Time je – doista u samo četiri sata – zadaća bila obavljena, a srpske trupe, zajedno s civilnim stanovništvom, pobjegle su prema jugu.
Kao i obično, zločini se nisu dogodili iz očaja, nekontroliranog bijesa i u izravnim ratnim okršajima, nego kad je teritorij bio potpuno oslobođen. Prve srpske kuće u prostoru Divosela zapaljene su nakon naloga iz Zagreba da se Hrvatska vojska, zbog intervencija međunarodnih organizacija i UN-a, povuče s novoosvojenih položaja. No o toj sekvenci “akcije Medački džep” u Bobetkovoj knjizi postoji doslovno polurečenica iz koje je moguće nazreti tek ovoliko: načelnik Glavnog stožera HV-a izravno je pratio razvoj vojne situacije, na vrijeme je dobio informaciju o organiziranom jurišu na prazne srpske kuće i naselja. Ne samo da ništa nije poduzeo, da ih nije pokušao zaustaviti i poslije kazniti, nego se naljutio na zapovjednika UNPROFR-a koji mu je priopćio da se HV ponaša kao zločinačka banda. “Sva sreća da je stanovništvo pobjeglo, jer bi popis ratnih zločina u Medačkom džepu danas možda bio još mnogo gori, zapovjednici HV-a vjerojatno bi odgovarali i za ubojstva civila”, kako kaže jedan od upućenih djelatnika MORH-a.
U “Svim mojim bitkama” Bobetko pak sasvim drukčije objašnjava prizor u svom gospićkom stožeru u kojem dobiva informaciju o masovnoj paljevini srpskih sela. Susret s generalom Cotom opisuje isključivo kao svoj politički okršaj s bezobraznim predstavnikom UN-a koji je ishodio povlačenje hrvatskih postrojbi s oslobođenog medačkog područja. Tek iz jedne male napomene o “flagrantnom kršenju međunarodnog prava” da se razabrati da je general Cot zatražio hitan sastanak, bijesan na Bobetka i njegove vojnike koji harače po napuštenim selima.
“Mi smo se našli u situaciji – što je za vojsku tragično – da smo morali napustiti određene položaje pod pritiskom, predati ih UNPROFOR-u kao jamstvo da se s tih prostora neće više tući. Međutim, tukao je agresor i general Cot me oko pola noći nazvao i zamolio da se sa mnom nađe u zapovjedništvu Stožera. Bio je vrlo grub, da ne kažem drzak, svojim upadima, prijetnjama, ispadima i ocjenama naše vojske. Ja sam ga onda, radi istine, upozorio i rekao slijedeće: Gospodine generale, raščistimo najprije, jeste li vi u koloniji ili u slobodnoj, suverenoj i međunarodno priznatoj zemlji? Drugo, je li vas ta zemlja pozvala da držite lekcije ili izvršavate svoj zadatak. Sada želite prikazati ovu operaciju kao flagrantno kršenje međunarodnog prava, a to što su ljudi patili dvije i pol godine – trećina stanovništva je ostala, sve je stučeno, permanentno se otvara vatra, došli su na dvjesto metara – to Vama ne predstavlja ništa. Vi od nas tražite – što?- predaju, ili da se štitimo. To je bio Vaš zadatak. Zašto niste osigurali da oni ne mogu raditi to što su radili, da prekidaju, presijecaju glavne veze s glavnim gradom Hrvatske?
On je popustio i inzistirao da osobno ode na položaj u Divoselo, pa da će tamo razgovarati i predložiti rješenje. Do rješenja se došlo, jasno, ne tako lako, jer vojsci koja je ušla u Divoselo i ovladala položajima teško se povlačiti. Radi olakšanja situacije morao sam donijeti nedobrovoljnu odluku, uputio sam Domazeta i Stipetića da pomognu objasniti ljudima da razumiju državnu politiku i da ne stvaraju probleme”, tako piše Janko Bobetko na 382. stranici svojih memoara.
Koliko je poznato, događajima u Medačkom džepu bavile su se isključivo domaće obavještajne službe. No njihova saznanja, označena kao najstroža obavještajna i državna tajna, nikada nisu stigla do kriminalističke policije i državnog odvjetništva. Sam Bobetko poglavlje o Medačkom džepu apsolvirao je sljedećom konstatacijom: “Teško je vjerovati je kakav je pristisak bio na hrvatskog predsjednika, na čitavu hrvatsku Vladu, na tisak. UNPROFOR je bio toliko agresivan da im je to, izgleda, trebala biti jedna od glavnih optužnica za provođenje sankcija prema Hrvatskoj ili za izjednačavanje agresora i žrtve.”