Sudac Garzon već se godinama bavi zločinima u Južnoj Americi 70-ih i poslije, počevši od sudbina španjolskih državljana koji su 70-ih stradali pod diktaturom generala Augusta Pinocheta u Čileu.U srijedu, 24. travnja, u londonskom Albert Hallu počela je ovogodišnja konferencija Britanskog instituta direktora, organizacije koja okuplja britanske poslovne ljude. Za glavnoga govornika odabran je bivši američki ministar vanjskih poslova, 79-godišnji Henry Kissinger, koji je još aktivan kao politički posrednik, predavač, govornik, politički konzultant i direktor savjetničke tvrtke. Javnost ga i danas, s jedne strane, smatra zaslužnim za mijenjanje međunarodnih odnosa, posebno među velikim silama, za detant i kraj hladnog rata, a s druge odgovornim za velika stradanja na raznim kontinentima zbog kojih bi se trebao naći na optuženičkoj klupi.
Španjolski istražni sudac Balthazar Garzon, već poznat po spektakularnim istragama, obznanio je da bi u Londonu rado ispitao Kissingera kao svjedoka. Kao članice Europske unije Španjolska i Britanija dužne su pomagati jedna drugoj u pravnim poslovima.
Sudac Garzon već se godinama bavi zločinima u Južnoj Americi 70-ih i poslije, počevši od sudbina španjolskih državljana koji su 70-ih stradali pod diktaturom generala Augusta Pinocheta u Čileu. Nakon što je Pinochet u rujnu 1973. vojnim udarom došao na vlast, zatvarani su, mučeni i ubijeni mnogi njegovi politički protivnici. Neki od njih stradali su i u susjednim zemljama, a neki poginuli kao žrtve atentata u SAD-u i u Europi. Isprva se mislilo da su atentate počinili pripadnici čileanske tajne službe DINA, no sada se smatra da je sredinom 70-ih šest južnoameričkih država, kojima su na čelu bili autoritarni režimi, potpisalo tajni sporazum o zajedničkoj borbi protiv političkih protivnika. Tako je pokrenuta operacija “Kondor” u sklopu koje su se Argentina, Bolivija, Brazil, Čile, Paragvaj i Urugvaj dogovorili da će ubijati disidente i političke protivnike. Ako bi neki čileanski disident pobjegao u Argentinu, argentinska tajna služba preuzela bi zadatak da ga likvidira. U sklopu te operacije smaknute su stotine disidenata iz tih zemalja. Najaktivniji u operaciji “Kondor” bili su čileanski diktator Augusto Pinochet i paragvajski diktator Alfredo Stroessner.
Garzon već godinama vodi međunarodnu istragu protiv Pinocheta. Za vrijeme posjeta Britaniji 1998. Pinochet je zbog njegovih optužbi bio privremeno u kućnom pritvoru. Britanska je vlada provela istragu kako bi utvrdila treba li Pinchetu suditi, ali ga je na kraju pustila kući zbog narušenog zdravlja. Garzon danas tvrdi da je za operaciju “Kondor” znao i Kissinger te ga želi ispitati i vidjeti ne bi li Kissinger mogao biti svjedok na suđenju Pinochetu. No iz Garzonova kruga stižu informacije da on posredno želi ispitati i koliko je Kissinger odgovoran, je li SAD podržao taj tajni sporazum i operaciju “Kondor”, možda je čak i potaknuo.
Kissinger je izjavio da o operaciji “Kondor” nije znao ništa. Iz španjolskih izvora čuje se da Garzon raspolaže dokumentima koji dokazuju kako je Kissingeru bila poznat ta operacija.

Peter Tatchell

Peter Tatchell, 50-godišnji britanski homoseksualni i ljevičarski aktivist, rodom iz Australije, studirao je sociologiju u Londonu i sudjelovao u studentskim demonstracijama, a potkraj 70-ih pristupio je Laburističkoj stranci i postao jednim od najradikalnijih vođa njenog lijevog krila. On stalno piše oštra pisma novinama, sa svojim prijateljima osnovao je homoseksualni časopis OutRage!, u kojem otkriva homoseksualce u visokim britanskim slojevima, pozivajući ih da slobodno progovore o svojim seksualnim. Zbog njegovih akcija, izjava i napisa stalno ga napadaju, 300 puta na njega su i fizički nasrnuli.
Kad je 1999. Robert Mugabe bio u Londonu, Tatchell se okomio na njega jer u Zimbabveu proganja homoseksualce. Dočekao ga je pred hotelom “Crown Prince”, otvorio vrata njegova automobila, uhvatio ga za ruku i rekao mu da je uhićen jer je odgovoran za mučenje, koje je kažnjivo po međunarodnom pravu, te je spomenuo slučaj nekih novinara koji su nekoliko mjeseci prije u Zimbabveu bili uhićeni i mučeni. Britanski policajci nato su uhitili Tatchella, koji je potom izjavio da je akciju izveo i zbog Mugabeova odnosa prema homoseksualcima, jer je u Zimbabveu homoseksualizam zabranjen, a sam Mugabe je izjavio da su homoseksualci “gori od pasa i svinja”. Dvije godine poslije Tatchell je Mugabea dočekao u Bruxellesu, u foajeu hotela “Hilton”: “Predsjedniče Mugabe, uhićujem vas zbog mučenja u skladu s konvencijom UN-a o zabrani mučenja!” Mugabeovi su ga čuvari izudarali i ostavili ga na tlu.
Tatchell je sada londonskom sudu podnio kaznenu prijavu protiv Kissingera, tražeći da ga Britanci uhite jer je kao Nixonov savjetnik i ministar vanjskih poslova kriv za američke zločine u Vijetnamu i Kambodži potkraj 60-ih i početkom 70-ih.
Henry Kissinger rodio se 23. svibnja 1923. u njemačkom gradu Furthu, stigao je u SAD kao petnaestogodišnjak. U Drugom svjetskom ratu pristupio je američkoj vojsci, dobio američko državljanstvo, 1954. diplomirao na Harvardu, a 1962. na tom sveučilištu postao profesorom povijesti i političkih znanosti. Napisao je 1957. knjigu “Nuklearno oružje i vanjska politika” i postao vodećim američkim stručnjakom za strateško naoružanje. Temeljito je proučavao austrijskog državnika Klemensa Metternicha iz 19. stoljeća razdoblje stabilnosti nakon napoleonskih ratova. Pritom stečene spoznaje počeo je primjenjivati kad ga je 1968. novoizabrani predsjednik Richard Nixon pozvao da mu bude savjetnik za nacionalnu sigurnost.

Kreator vanjske politike

Kissinger je tu dotad relativno opskurnu savjetničku funkciju u Bijeloj kući pretvorio u mjesto kreiranje cjelokupne američke vanjske politike i sljedećih je nekoliko godina nizom spektakularnih poteza promijenio odnose u svijetu. On je bio tvorac politike detanta koja je dovela do približavanja SAD-a i SSSR-a i sastanaka Nixona sa sovjetskim vođom Leonidom Brežnjevom, a potom je 1972. o pripremio senzacionalno putovanje predsjednika Nixona u Kinu i obnovu diplomatskih odnosa SAD-a i Kine. Kissinger je manje uspješno sudjelovao u završetku Vijetnamskog rata.
Na čelu američke diplomacije Kissinger je presudno utjecao na ukupnu američku vanjsku politiku i na dublje, teorijsko shvaćanje američke uloge u svijetu. Taj pragmatičar u američko je vanjskopolitičko razmišljanje uveo posve novu kategoriju – stabilnost. Bio je uvjeren da se američka vanjska politika može najbolje razvijati, a SAD postizati svoje političke i ekonomske ciljeve, ako se u svjetskim odnosima uspostavi stabilnost, a mijene budu kontrolirane. To je i bio osnovni razlog zašto je smatrao da SAD treba uspostavljati odnose sa svojim tradicionalnim neprijateljima, da ne smije poticati nesigurnost. Kako bi se pak postigla stabilnost, treba realno procijeniti odnose snaga i uravnotežiti ih. Nije imao predrasuda prema pregovorima s Leonidom Brežnjevom i Mao Zedongom, ali ni s Augustom Pinochetom. Nije zazirao ni od upotrebe sile kako bi postigao ravnotežu snaga, ali u tome u Vijetnamu i Kambodži nije uspio. Slavili su ga zbog njegovih uspjeha u detantu s Moskvom, uspostavi diplomatskih odnosa s Pekingom, ali ono što je radio u Vijetnamu uvijek je nailazilo na osudu, a posebno Nixonova i njegova odluka da 1970. rat prošire i na Kambodžu. Toj dotad mirnoj zemlji to je donijelo užasne patnje, ne samo zbog američkih bombi, nego i zbog onoga što je uslijedilo u građanskom ratu: dolazak na vlast genocidnih Crvenih Khmera bio je izravna posljedica mračne uloge Amerikanaca u uništenju mira u Kambodži.
Kad je predsjednik Gerald Ford, kojem je Kissinger također bio ministar vanjskih poslova, otišao iz Bijele kuće početkom 1977., Kissinger je izišao iz državne politike, pisao je memoare, držao predavanja, a 1982. osnovao vlastitu političku konzultantsku tvrtku “Kissinger Associates Inc.”, koja je počela pružati usluge vodećim američkim tvrtkama i stranim vladama, što mu je donijelo golem prihod i novi ugled. No bilo je i sve više procjena da je njegov pristup međunarodnoj politici možda bio dobar, ali je to prestao biti kao dugoročna doktrina američke vanjske politike, a za primjer se uzimala jugoslavenska kriza. Kissinger je preporučivao da se međunarodna zajednica uopće ne miješa dok se na bojištu ne postigne ravnoteža snaga, koja bi nužno bila u korist Srba. Suprotstavljao se i osnutku Međunarodnog kaznenog suda, možda i stoga što bi i on sam na njemu mogao završiti, posebno s obzirom na velike patnje ljudi u Kambodži i Čileu.

Roger Le Loire

Još 1992. Kissinger je morao odgovarati pred komisijom američkog Senata zbog optužbi da se, potpisujući mir u Vijetnamu, nije pobrinuo da svi zarobljeni američki vojnici budu oslobođeni i vraćeni u SAD. Prije dvije godine dobio je poziv iz Kambodže da se ondje pojavi kao svjedok na suđenju jednom od vođa Crvenih Khmera, Ta Moku. Sam Ta Mok pozvao ga je kao svjedoka obrane, kako bi pred sudom pokazao da je Kissinger kriv za stradanja Kambodže, a ne Cveni Khmeri koji su potom došli na vlast. Kissinger je odbio poziv. Lani je dobio zahtjev francuskog suca Rogera Le Loirea da svjedoči u istrazi o nestanku francuskih državljana u Čileu u doba vladavine diktatora Augusta Pinocheta, ali opet je odbio pojaviti se pred sudom. Američko veleposlanstvo u Parizu obavijestilo je suca da Kissinger ne može svjedočiti jer bi tako izdao povjerljive američke državne tajne. Le Loire je rekao da je to već učinio 1998., ali nije dobio nikakav odgovor.
Lani u rujnu protiv Kissingera je podigla kaznenu prijavu i obitelj čileanskog generala ubijenog pri pokušaju otmice u listopadu 1970. Pred sudom u Washingtonu Kissinger je optužen da je suodgovoran za tu otmicu i ubojstvo. Navodno je Kissinger, koji je tada bio savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Nixona, pomagao čileanskim desničarima kako bi spriječili dolazak na vlast socijalističkog predsjednika Salvadora Allendea. Allende je pobijedio na izborima 4. rujna 1970., podržao ga je i tadašnji zapovjednik čileanske vojske general Rene Schneider. Desničari su organizirali generalovu otmicu, on im je pokušao pružiti otpor i oni su ga ubili. Kissinger je uvijek nijekao da je imao bilo kakve veze sa Schneiderovom otmicom, no tužitelji tvrde da će sudu predočiti donedavno povjerljive CIA-ine dokumente koji to opovrgavaju.. Ubijenog Schneidera na čelu vojske zamijenio je desničar Pinochet koji je pučem svrgnuo Allendea.
Sud u Washingtonu odbacio je tu kaznenu prijavu protiv Kissingera, a to je sada učinilo i pravosuđe u Britaniji. Okružni sud u londonskoj ulici Bow odbio je u ponedjeljak, 22. travnja, dva dana prije Kissingerova dolaska u London, zahtjev Petera Tatchella iz formalnih razloga, obrazloživši da za uhidbeni nalog kakav je tražio Tatchell mora imati uputu britanskog državnog odvjetnika. Thatchell je najavio da će se obratiti državnom odvjetniku, a ako mu on ne izda potrebni dokument, on će sam pokrenuti parnicu protiv Kissingera. Takva bi parnica mogla biti jako skupa, no Tatchell je uvjeren da će skupiti novac. Drugi sudac odbio je dan poslije, u utorak, 23. travnja, i Garzonov zahtjev, jer prema britanskim zakonima Garzon ne može ispitati Kissingera dok se nalazi u Londonu.
Tako je Kissinger stigao u London i nije uhićen. Održao je 24. travnja predviđeno predavanje. Rekao je da su “vrlo vjerojatno” napravljene i razne greške u administracijama u kojima je radio, no misli da sudovi nisu prava mjesta za utvrđivanje što se u svijetu događalo potkraj 60-ih i početkom 70-ih. Rekao da će međunarodno pravo biti potkopano bude li individualnim sucima dopušteno da odlučuju u takvim slučajevima samo na temelju jednostranih informacija. Dok je govorio, nekoliko stotina demonstranata okupilo se ispred Albert Halla vičući da je Kissinger ratni zločinac. Osnovana je i Grupa za hvatanje Kissingera, koja je obznanila da će sama organizirati suđenje Kissingeru ako to već ne žele britanski sudovi.
U SAD-u ta je gužva u Britaniji doživljena kao prijetnja američkom svjetskom autoritetu. Nije slučajno današnja američka vlada tako oštro protiv Međunarodnog kaznenog suda, što će se osnovati na temelju svojedobnog sporazuma usuglašenog na kraju Rimske konferencije. Upravo ovih dana taj je sporazum ratificirala i 60. zemlja, što je bio formalni preduvjet za njegov osnutak. SAD je protiv tog suda jer se boji da bi mogao podizati optužnice i protiv ljudi iz američkog vrha. Ne samo što je američki Kongres odbio ratificirati Rimski sporazum, nego je i predsjednik George W. Bush najavio da će učiniti nešto bez presedana: povući američki potpis s tog dokumenta.