Objavljeno u Nacionalu br. 337, 2002-04-29

Autor: Berislav Jelinić

Tvorac mađarskog ekonomskog čuda

Hrvati ne znaju u koliko su teškoj ekonomskoj situaciji

Lajos Bokros, bivši mađarski ministar financija, donedavno jedan od direktora u Svjetskoj banci, od početka travnja novi je ekonomski savjetnik premijera Ivice Račana: za Nacional govori kakve radikalne poteze treba napraviti Račanova vlada. zašto treba prodati Inu, HEP i JANAF te zašto bi se država trebala riješiti brodogradilišta

Hrvatska je već izgubila osam godina u prvom desetljeću tranzicije, stoga si novi gubitak vremena više ne može priuštiti.Hrvatska je već izgubila osam godina u prvom desetljeću tranzicije, stoga si novi gubitak vremena više ne može priuštiti.Hrvatski premijer Ivica Račan od početka travnja i službeno ima novog ekonomskog savjetnika, bivšeg mađarskog ministra financija Lajosa Bokrosa. On je u svoj ured u Mesničkoj ulici 23 u Zagrebu došao iz Svjetske banke, gdje je bio zaposlen kao jedan od direktora od 1996. Bokros je 1980. doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Budimpešti. Krajem osamdesetih postao je članom Uprave Narodne banke Mađarske, a od 1991. do 1995. bio je čelni čovjek Budapest banke.
S te pozicije pridružio se tadašnjoj vladajućoj koaliciji lijevog centra i postao ministrom financija, nakon što je njegovu prijatelju iz studentskih dana Gyorgyju Suranyju bila ponuđena funkcija guvernera Narodne banke Mađarske. Kada su Suranyju ponudili tu funkciju, on ju je prihvatio samo uz uvjet da Bokros postane ministrom financija. Njih dvojica su sredinom osamdesetih zajedno radili u mađarskom Institutu za financijska istraživanja i zajedno su 1986. napisali otvoreno pismo kojim su zatražili radikalne reforme mađarskog društva. Pismo je bilo toliko kontroverzno da je Institut nakon toga bio zatvoren, ali se to njihovo pismo danas smatra temeljem svih ekonomskih promjena u Mađarskoj tijekom devedesetih. Iako je Bokros zbog svog naglog temperamenta brzo napustio ministarsku funkciju, upravo njemu danas pripisuju najveće zasluge za mađarski tranzicijski uspjeh. U razgovoru za Nacional Bokros je objasnio zašto je postao savjetnikom Ivice Račana, otkrio neke pojedinosti iz svog privatnog života, objasnio svoju ulogu u mađarskoj politici sredinom devedesetih i ocijenio stanje hrvatske ekonomije.
NACIONAL: Jeste li se s obitelji već priviknuli na Zagreb? – Tek smo se doselili. Zbog posla koji obavljam teško mi je uopće govoriti o privatnom životu. Želim što više upoznati Hrvatsku, u kojoj sam i prije često boravio. Počeo sam učiti hrvatski, kako bih još bolje razumio sve što se oko mene događa, te spoznao dušu nacije. To me jako veseli, a usput će mi pomoći u poslu. Supruga mi pruža veliku podršku, ona također uči hrvatski i ne vjerujem da će odmah tražiti posao. Ona je zajedno sa mnom u Zagrebu, a djeca su mi već odrasla i žive odvojeno u Budimpešti. Ipak, svi smo vrlo blizu i oni će često posjećivati Zagreb. Vlada nam je pronašla vrlo lijep stan i dobro se snalazimo.
NACIONAL: Čime se trenutačno bavite i koliko tijesno surađujete s premijerom Ivicom Račanom? – Dogovoren mi je susret s premijerom Račanom. Za sada usko surađujem s potpredsjednikom Vlade, Goranom Granićem. Pripremio sam za njega nekoliko dokumenata u kojima mu iznosim svoj pogled na situaciju u Hrvatskoj. No nešto od toga i vama ću otkriti. Ovih dana nastojim razgovarati sa što više Vladinih dužnosnika, ali i drugim stručnjacima koji sudjeluju u kreiranju makroekonomske politike. Još u Mađarskoj sam shvatio da nedovoljna suradnja i koordinacija unutar Vlade može kočiti reforme, stoga želim pomoći da se u Hrvatskoj to ne dogodi. Želim saznati što više o hrvatskoj ekonomiji iz prve ruke, ali i čuti što ljudi misle o problemima. Trenutačno najviše surađujem s Goranom Granićem, s kojim se uglavnom susrećem nakon završetka radnog vremena.
NACIONAL: Kako ste postali savjetnikom premijera Ivice Račana? – Sve je počelo otprilike prije godinu dana, kada sam bio pozvan da sudjelujem u izradi koncepta i strategije za razvoj Hrvatske u ovom stoljeću. Tada sam zamoljen da održim nekoliko predavanja i prezentacija, i imao sam priliku razgovarati s osobama koje su bile izravno uključene u kreiranje i provođenje fiskalnih i zdravstvenih reformi, privatizaciju, strateško korporacijsko upravljanje, tržište rada i neke druge teme. Prije otprilike sedam godina osobno sam bio uključen u većinu tih tema u Mađarskoj, gdje sam u malom, ali kritičnom razdoblju obnašao dužnost ministra financija. Vjerujem da hrvatskoj Vladi nije samo bilo bitno kreirati viziju na papiru, nego i kako tu viziju provesti i prezentirati narodu, koji treba uvjeriti da su svi bolni potezi nužni. Nakon boravka u Dubrovniku, tadašnji zamjenik premijera Goran Granić u ime Vlade i premijera Račana pozvao me na sadašnju funkciju, što sam istodobno doživio kao veliku čast i osobni izazov. Vjerujem da je Vlada spremna provesti ključne reforme i stoga mi je ova suradnja jedinstveni intelektualni izazov, posebice zato što su Hrvatska i Mađarska susjedne zemlje, koje imaju zajedničku budućnost. Zato je i za mene kao Mađara budućnost Hrvatske itekako važna. Uvijek se mogu vratiti u Svjetsku banku, ali ovaj projekt mi je izazovan i zato što u njemu izravno sudjelujem, što se razlikuje od posla koji sam radio u Svjetskoj banci gdje sam puno putovao, ali nisam mogao izravno sudjelovati u zahtjevnim projektima o kojima su ovisile budućnosti pojedinih zemalja. Ključ uspjeha svih projekata je njihov marketing i način na koji će ih vlada predstaviti narodu.
NACIONAL: Kao mađarski ministar financija ostali ste zapamćeni kao kreator tzv. Bokroševa paketa. Što je “Bokrošev paket” i planirate li nešto slično sugerirati i Hrvatskoj? – Dužnost mađarskog ministra financija obnašao sam 1995. i 1996. Tada je Mađarska bila na rubu bankrota: imali smo iznimno velik unutarnji i vanjski dug, devet posto deficita državnog proračuna, trećina proračunskih sredstava odlazila je na plaćanje kamata za kreditna zaduženja. Sve to dovelo je realne opasnosti da više nećemo moći plaćati policajce, liječnike, javne službenike i druge radnike u javnom sektoru. Mađarska je bila na raskrižju: mogla je krenuti ruskim putem i otići u nepovrat, ili se pokušati što brže priključiti regionalnim kandidatima za ulazak u EU. Bio je to povijesni izbor i vlada se odlučila za priključivanje EU. Zato je trebalo stabilizirati makroekonomiju, izvršiti strukturalne reforme koje će gospodarstvo dovesti na razinu samoodržanja i povećati izvoz. “Bokrošev paket” uključivao je nekoliko mjera. Prve mjere ticale su se monetarne politike: denominirali smo nacionalnu valutu i uveli fluktuirajući tečaj, kako bismo gospodarstvo učinili konkurentnijim i povećali izvoz. Druge mjere odnosile su se na porezno opterećenje uvoza, kako bismo ga smanjili i ujedno povećali porezne prihode. Treće mjere odnosile su se na smanjenje plaća u javnom sektoru. Bio je to najbolniji dio paketa, jer je tadašnja inflacija dosezala 28 posto, a plaće smo dopuštali povećavati do 10 posto. Do velikih društvenih nemira nije došlo jer smo imali opsežne pregovore i objasnili smo te mjere. Četvrta skupina mjera odnosila se na reformu javnih financija. Primjerice, u Mađarskoj je svatko imao pravo na obiteljski i dječji dodatak bez obzira na imovinsko stanje obitelji. To smo ostavili dostupnim samo onima koji to doista trebaju, a ne više kao i pravo za imućne obitelji.
Za provođenje reformi u Hrvatskoj bit će potrebna socijalna solidarnost i razumijevanje, jer je to jedini način da Vlada ima osiguran priljev sredstava s jedne strane i mogućnost da doista pomaže ljudima kojima je to potrebno, s druge strane. U Mađarskoj je sve to bilo nužno jer smo željeli obnoviti njezinu međunarodnu konkurentnost. Isto to danas treba učiniti i u Hrvatskoj, no to će ovdje biti još nešto teže provesti, jer kunu nije moguće niti potrebno denominirati.
NACIONAL: Jedan mađarski kolumnist opisao vas je kao vrlo impulzivnu osobu, koja prvo povuče potez a tek potom razmišlja je li to učinila s potrebnim taktom. Jeste li doista odveć impulzivni i zašto ste funkciju ministra financija napustili nakon relativno kratkog vremena? – U Mađarskoj sredinom devedesetih nije bilo vremena za dugo razmišljanje i opsežan javni dijalog. Moralo se djelovati brzo. Zato sam možda ostavio dojam vrlo impulzivne osobe. Funkciju sam napustio zato što me dio vlade u to vrijeme nije u potpunosti podržavao i zato što vlada ni sama nije bila dovoljno konzistentna u slanju signala prema javnosti. Iako sam trebao odlučivati o većini pitanja iz područja financija, neki kolege ministri su mi se suprotstavljali. Glavni razlog mog odlaska je nedostatak konzistentnosti mađarske vlade u pogledu marketinga vlastitog programa. Pitanje je jesmo li imali vremena za oklijevanje. No nakon što su neke od mjera provedene vidjela su se bitna poboljšanja. Kada smo potpisivali aranžman s MMF-om, njegov novac nismo ni trebali, jer su nam prihodi od ulaganja i privatizacije bili znatno porasli. Primjerice, pet mjeseci nakon što smo 1995. najavili svoj program mogli smo prodati cijeli energetski sektor, a ubrzo smo privukli čak pet milijardi dolara od strateških investitora čije smo povjerenje ponovno zadobili. Mađarska je otada stvorila uvjete za konstantni ekonomski rast koji doseže do šest posto godišnje. Izvoz smo dramatično povećali, tako da više uopće nije u pitanju hoćemo li se uspjeti pridružiti EU u kratkom roku. Osim zbog navedenog, svoju sam funkciju napustio i zato što sam želio provesti više strukturalnih reformi nego što je do tada bilo učinjeno. Smatrao sam da se u to vrijeme hitno morala provesti zdravstvena reforma, no tadašnji premijer nije me podržao. To je i danas goruće mađarsko pitanje.
NACIONAL: Koliko okolnost da je tada u Mađarskoj kao i danas u Hrvatskoj na vlasti bila koalicija lijevog centra sprječava provođenje oštrih reformi? Nisu li obje te vlade u paradoksalnoj poziciji jer su prisiljene provoditi radikalna ograničenja koja, primjerice, nemaju puno veze sa socijaldemokracijom? – Vrlo je teško definirati koja ekonomska politika u određenim situacijama karakterizira desnu, a koja lijevu političku orijentaciju. Vjerujem da je vlada lijevog centra, uključujući i SDP, u boljoj poziciji da uspješno provede ovakve mjere od moguće vlade desnice ili desnog centra. Vjerojatno im sindikati više vjeruju zato što im je, s njihovih političkih pozicija, s njima lakše održavati dijalog i zato što su u poziciji da narodu lakše objasne nužnost provođenja takvih mjera. Slična je situacija i u drugim zemljama, primjerice Češkoj, gdje manjinska vlada lijevog centra provodi oštre strukturalne promjene koje se uz svu retoriku prije nisu mogle provesti. S druge strane, uvijek je nepoznanica koliko velikih promjena društvo u kratkom razdoblju može podnijeti. U Mađarskoj smo tim mjerama na žalost morali pogoršati životni standard najvećeg dijela stanovništva, što smo i javno rekli. To je bio jedini mogući put ekonomskog oporavka. U tim slučajevima, kao primjerice u zdravstvenoj reformi, gubitnici su ugledni članovi društva koji od postojećeg sustava profitiraju i koji zato sprječavaju reformu zbog posve osobnih razloga. Stoga je provođenje radikalnih rezova, nametanje i preusmjeravanje nekih novih davanja vrlo lijevo orijentirana politika, koja će na kraju većini ljudi omogućiti kvalitetniju uslugu. Slična je situacija s cijenama goriva i plina, gorućim pitanjem više mađarskih vladajućih elita, koje nisu htjele liberalizirati te cijene. No niskim cijenama goriva i plina oni su zapravo više pomagali bogatašima koji su, primjerice, jeftino grijali svoje zatvorene bazene. Ljudi koji su živjeli u siromašnim četvrtima bez plinskih priključaka od takve politike nisu imali nikakve koristi. Zato danas i poimanje lijevo orijentirane ekonomske politike dobiva izmijenjene obrise u odnosu na razdoblje od prije 15-20 godina.
NACIONAL: Mislite li da hrvatska Vlada ima dovoljno odlučnosti za provođenje nužnih radikalnih strukturalnih promjena, sličnih onima koje ste sredinom devedesetih proveli u Mađarskoj? – Kako sam u Zagrebu tek tri tjedna, to mi je sada još teško reći, ali u to vjerujem. Hrvatska je u vrlo teškoj situaciji. U zemlji je postignuta visoka razina makroekonomske stabilnosti i kuna je povezivana s eurom. Da bi zadržala povjerenje javnosti, Hrvatska narodna banka ne smije denominirati kunu, nego je mora održavati jakom. U postojećoj situaciji to ne bi imalo smisla, ali se zato zemlja mora više okrenuti preostalim mjerama koje bi mogle pomoći razvoju konkurentnosti zemlje: fiskalnoj politici, politici plaća i strukturalnim promjenama.
U okviru fiskalne politike nužno je smanjiti visinu poreza i visinu izdvajanja za socijalnu sigurnost, ali istodobno proširiti bazu prikupljanja poreza. Ne smije se dopuštati velik porast plaća, posebno zato što je inflacija, na sreću, vrlo niska. Zato se vrijednost plaće ne može smanjiti denominacijom kune. Jedino preostalo sredstvo za gospodarski oporavak su strukturalne promjene, koje mogu poboljšati konkurentnost hrvatskog rada, kako bi se povećali izvoz i strana ulaganja. Većina ljudi ne shvaća ozbiljnost situacije u kojoj se Hrvatska nalazi, jer ne osjećaju težinu situacije. Država naoko funkcionira relativno dobro, tečaj je stabilan, za vrijeme turističke sezone domaća valuta čak i jača, razina deviznih rezervi i likvidnost bankovnog sustava su vrlo visoki, povjerenje građana u bankovni sustav postoji i ljudi zato nemaju osjećaj da bi se trebali jako žrtvovati za izlazak iz teške situacije u kojoj se zemlja nalazi. Situacija je vrlo teška zato što Hrvati nemaju svijest o tomu koliko su dramatične promjene nužne. Hrvatska je već godinama u situaciji progresivne stagnacije, jer joj je izvoz isti gotovo sedam godina. U Mađarskoj je izvoz u posljednjih nekoliko godina povećan šest puta. Velik je i problem nezaposlenosti, odnosno sive ekonomije, jer ljudi koji rade na crno ne plaćaju nikakve poreze, a čak i primaju socijalnu pomoć zato što službeno nisu zaposleni. Pola je gospodarstva još uvijek u rukama države, a privatizacija je daleko od završetka. Povrh toga, u Hrvatskoj postoji i jako mnogo nelikvidnih tvrtki.
NACIONAL: Što Hrvati mogu očekivati u bliskoj budućnosti? Mogu li se tako dramatični strukturalni zahvati izvesti bez širih socijalnih nemira? – Vlada ima jako malo vremena. Bilo bi puno bolje da je s radikalnim promjenama počela odmah na početku mandata. Inicirane su i provedene neke reforme, ali nipošto ne dovoljan broj. Nije bitno provesti samo neke reforme na nekim područjima, nego provesti kritičnu masu reformi, u Hrvatskoj bar na deset različitih vrlo važnih područja. Kako bi se privukla strana ulaganja, smanjila nezaposlenost i povećale ekonomske aktivnosti, nužno je učiniti više stvari.
Država se hitno mora riješiti svih gubitaša. Hrvatskoj nisu potrebna tolika brodogradilišta, jer ona nikada neće postati zamašnjakom gospodarskog rasta. Potencijal njihova gospodarskog rasta je limitiran, a plaće radnika su već ionako prevelike. Ta industrija zato troši jako puno novca poreznih obveznika. Stoga treba izraditi kompleksni program koji će dio brodogradilišta konsolidirati i prodati, te koji će dio jednostavno likvidirati. Vladi bi danas čak bilo jeftinije da radnicima nekih brodogradilišta isplaćuje plaću samo da ne dolaze na posao, nego da rade kako rade. Takvim potezima Vlada bi si oslobodila novac koji može uložiti u industrijske grane koje još imaju potencijala.
Vlada mora hitno prodati energetski sektor, zato što će strateški partneri jamčiti ono što država vjerojatno neće moći: kapital i ulaganja koja će te tvrtke u budućnosti učiniti profitabilnim, učinkovitim i konkurentnim. Konkurentnost dugoročno znači kvalitetniju uslugu za hrvatske građane. Novac od prodaje tzv. cash cow tvrtki poput Ine ili HEP-a moći će se usmjeriti u razvoj drugih ekonomskih grana. Time će se podići i opća učinkovitost tvrtki, koja će pak privući i veća strana ulaganja. Usto, puno će se bolje moći stimulirati male tvrtke i privatni poduzetnici. Usporedo treba reformirati tržište rada, ponuditi nove opcije zaposlenima, a i nezaposlenima ponuditi nove mogućnosti.
NACIONAL: U kojoj mjeri približavanje izbora može usporiti i ugroziti provođenje reformi? – Potpuno sam svjestan da je vremena malo, te da smo u osjetljivom političkom razdoblju. No s vremenom će ti problemi biti samo dramatičniji. Ako Vlada ne krene s odlučnim rješavanjem tih problema, sljedeća vlada imat će još gori posao. Hrvatska je već izgubila osam godina u prvom desetljeću tranzicije, stoga si novi gubitak vremena više ne može priuštiti. Ako Vlada ne ustraje na hitnom provođenju strukturalnih reformi, situacija bi uskoro mogla izmaći kontroli. Svakim danom Hrvatska je u ovakvom stanju sve manje konkurentna i sve je dalja od suvremene Europe. Nažalost, čini mi se da ljudi još nisu svjesni dubine problema.
NACIONAL: Je li bilo nužno prodati cjelokupni bankarski sustav, te mora li Hrvatska doista prodati Inu, HEP ili Janaf, kojemu za petnaestak godina predviđaju veliku profitabilnost? – Glavno je pitanje otkud će država namaknuti sredstva potrebna za nove investicije, razvoj i održavanje takvih sustava. Tko će garantirati dobro upravljanje tim tvrtkama, koje će u budućnosti voditi njihovoj većoj učinkovitosti? Ako netko misli da država sve to može osigurati, vara se, jer su iskustva socijalizma još svježa i bolna. To je očito u bankarstvu. Hrvatska je prošla više bankarskih kriza, ne samo zbog kriza državnih banaka, nego i zbog lošeg poslovanja i političkog kreditiranja koje su provodile neke novonastale privatne banke. I u Mađarskoj su bili neki privatni poduzetnici koji su izigravali velike bankare, pa su potom brzo propali.
NACIONAL: Mnogi stranim bankama zamjeraju izvlačenje profita iz Hrvatske, te kreditiranje građana koje omogućuje razvoj stranih industrija, primjerice automobilske. Mogu li stoga strane banke biti jamac gospodarskog napretka Hrvatske? – To je pitanje poslovnog rizika, ali i investicijskih mogućnosti u zemlji poslovanja. Problem nije u bankarskom sektoru, nego u općoj ekonomskoj situaciji koja bi morala navesti bankare na kvalitetne investicije.
NACIONAL: Kako komentirate aferu Riječka banka? – Ne mogu to komentirati jer nisam vidio nikakve dokumente o tom slučaju. Privatizacija nije uvijek garancija da se takve stvari neće pojaviti, posebice kada je riječ o kriminalu. Za to trebaju odgovarati vlasnici banke, dakle ne samo Vlada, nego posebno njemački većinski vlasnik Bayerische LandesBank. Nije dobra praksa da vlada ponovno preuzima takve banke.
NACIONAL: Kakvu budućnost predviđate Hrvatskoj? – To će ovisiti o tomu koliko će ključnih reformi u skoroj budućnosti biti kvalitetno provedeno. Nažalost, Hrvatska uvelike zaostaje za zemljama u regiji i bit će teško uhvatiti priključak sa zemljama koje bi se EU trebale priključiti za 6-7 godina. Usto, ljudi su već zasićeni reformskom retorikom, i iscrpljeni mnogim problemima. Sve su to otežavajuće okolnosti, ali morat će se prevladati. To je i za mene velik profesionalni izazov.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika