PRITVORENI REFORMISTI Mir-Hossein Mousavi bio je predsjednički kandidat, a Mehdi Karroubi blizak suradnik pokojnog Khomeinija: vlasti im svejedno spremaju smrtIranske islamske vlasti pripremaju se na najbrutalniji način obračunati s osobama za koje smatraju da bi mogle postati vođe reformističkih prosvjeda i prije nego što se taj reformistički pokret – po uzoru na ono što se događalo u Tunisu, Egiptu u Bahreinu – u Iranu ozbiljnije formirao. To najavljuju nevjerojatne scene viđene prije nekoliko dana u iranskom parlamentu Majlisu gdje je grupa konzervativnih članova u središtu velike dvorane parlamenta ispred stola predsjedavajućeg održala skup na kojem je bijesno tražila da se dvojica vođa iranske opozicije osude na smrt i smaknu. Štoviše, čak 227 članova parlamenta potpisalo je službeni zahtjev da se opozicijski vođe izvedu pred sud.

Rečeno je da su “pokvarenjaci na zemlji”, a taj termin u iranskom vjerskom zakonodavstvu predstavlja najtežu moguću kvalifikaciju za protivnike režima koji ugrožavaju poredak, a ta kvalifikacija nosi smrtnu presudu. Na taj poziv parlamentaraca vodeći ljudi iranskih pravosudnih vlasti i vojske pozitivno su odgovorili i najavili da će se upravo to dogoditi: da će reformistički opozicijski prvaci, bivši predsjednički kandidati slikar i arhitekt 68-godišnji Mir-Hossein Mousavi i svećenik veteran 73-godišnji Mehdi Karroubi, koji se već od ponedjeljka nalaze u kućnom pritvoru, biti izvedeni pred sud i osuđeni za svoje zločine.

Održane su i demonstracije pristalica režima koji traže da budu osuđeni na smrt i smaknuti. Karroubi, nekadašnji bliski suradnik vođe iranske revolucije ajatolaha Ruhollaha Khomeinija, bivši član najužeg iranskog vodstva, predsjednik iranskog parlamenta u dva navrata, koji se sa svojim reformističkim stavovima u posljednje doba profilirao kao glavni vođa iranske opozicije, na svojoj je internetskoj stranici već objavio da ga te najave neće pokolebati, jer je on “u borbi za demokraciju spreman na svaku žrtvu”. O Karroubiju kao oporbenom vođi prvi put se čulo u ljeto 2009. godine kada su izbile demonstracije zbog navodnog namještanja predsjedničkih izbora.

Tadašnji ulični prosvjedi u Teheranu su zbog represije vlasti brzo zamrli. No, politička bitka koja je tada započeta nastavljala se i dalje, samo ne više na ulicama iranskih gradova, nego u političkoj sferi. Iranske vlasti energičnim, čak i brutalnim metodama uspjele su ne samo skršiti prosvjede, nego i poniziti uhićene prosvjednike koji su na masovnom suđenju u Teheranu listom priznavali svoju krivicu, tražili oprost i hvalili iransku vlast. U prosvjedima je, prema poluslužbenim informacijama, život izgubilo tridesetak osoba, a uhićeno je oko tisuću ljudi. Njih nekoliko stotina izvedeno je pred sud. Logično objašnjenje njihova ponašanja na sudu bilo je da su u zatvoru podvrgnuti groznom tretmanu. U početku se o tome samo govorkalo, ali se sada ta optužba čula i javno. Iznio ju je upravo reformski iranski svećenik i političar Mehdi Karroubi, bivši predsjednik iranskog parlamenta u dva odvojena mandata od 1989. do 1992., te od 2000. do 2004. godine, zatim predsjednički kandidat na izborima 2005. i 2009. godine. Kada su počela suđenja poslao je pismo jednom od najznačajnijih i najmoćnijih iranskih političara, bivšem predsjedniku Aliju Akbaru Hashemiju Rafsanjaniju, te mu ukazao na tvrdnje kako se u zatvorima zatočenici siluju, te tražio da se te tvrdnje ispitaju. Rafsanjani je tada bio predsjednik moćnog državnog foruma Skupštine stručnjaka, koji ima ulogu vrhovnog državnog inspektorata. Karroubi je napravio i korak dalje, te je na svojoj internetskoj stranici objavio svjedočanstvo mladića koji je tvrdio da je u zatvoru bio silovan.

RAFSANJANI, jedan od najmoćnijih iranskih političara: njemu je Karroubi uputio svoje otvoreno pismo u kojem je upozorio na silovanja zatvorenika u režimskim zatvorimaTaj neimenovani mladić napisao je: “Bio sam u zatvoru prekrivenih očiju i vezan. Tukli su me gotovo do smrti i načinili mi najgrozniju stvar, koju osuđuju čak i nevjernici i poklonici idola, a tek sam sada skupio hrabrosti da o tome obavijestim Mehdija Karroubija. Uvjeren sam da netko tko je silovan, dok su mu ruke i noge vezane i ne može se braniti, ne samo da nije počinio grijeh, nego je i žrtva.” U tom svjedočanstvu govori se i o drugim slučajevima seksualnog napastovanja u zatvoru Kahrizak, gdje je ovaj čovjek bio zatočen. To je bilo prvo ovakvo svjedočanstvo objavljeno u Iranu, ali je bilo i nekih drugih svjedočanstava objavljenih u inozemstvu. Britanski dnevnik The Times objavio je navodno svjedočanstvo anonimnog 15-godišnjeg prosvjednika koji je uhićen u Teheranu, odveden u zatvor, gdje je grozno tučen, višekratno silovan, te koji je kasnije bio pušten, ali je bio potpuno psihički i fizički shrvan. U zapadnoj štampi bilo je i nekih drugih priča o brutalnim silovanjima mladih zatočenica. No, ono što piše zapadni tisak uvijek se može proglasiti zapadnom antiiranskom propagandom, specijalnim ratom protiv Irana, dok se tvrdnje Karrubija nisu mogle tek tako odbaciti. Karrubi je u Iranu već dugo vremena vrlo cijenjena osoba, pripada uskom krugu vodećih ljudi iranske islamske revolucije.

Bio je učenik vođe revolucije ajatolaha Ruhollaha Khomeinija, za vrijeme šahove vladavine bio je više puta u zatvoru, nakon pobjede islamske revolucije bio je na raznim važnim položajima. U početku ga se smatralo konzervativcem, u prvom redu zato jer se u privredi zalagao za neka rješenja temeljena na starim islamskim koncepcijama društvenog uređenja. No, tijekom vremena on se počeo više baviti pitanjima ljudskih prava, individualnih i etničkih, bio je vrlo liberalan i sklon reformama. Na primjer, snažno se zalagao za liberalniji odnos prema ženama, čak i za ukidanje pravila po kojem žene moraju nositi hidžab. Na takvoj platformi on se dva puta kandidirao za predsjednika Irana, te svoju kandidaturu oba puta vrlo ozbiljno shvaćao. Te 2009. godine, na primjer, bili su mu upućeni pozivi da se povuče u korist drugih reformskih kandidata, sebi bliskog bivšeg predsjednika Mohammeda Khatamija i vodećeg reformskog kandidata Mir-Hosseina Mousavija, ali je Karroubi to odbio.

Potom se Khatami bio povukao iz trke, ali se na izborima 12. lipnja reformsko glasačko tijelo podijelilo, pa je Mousavi bio drugi po broju dobivenih glasova, a Karroubi četvrti. No, Karroubi nije smatrao da je s prebrojavanjem glasačkih listića stvar bila gotova. Uostalom, on je jako dobro znao da je iranska struktura vlasti vrlo specifična, te da predsjednik Irana, unatoč svojoj tituli, nije najmoćniji čovjek u zemlji. Zato se Karroubi obratio osobi koja je moćnija od predsjednika Mahmouda Ahmedinejada, a to je bio Rafsanjani. Štoviše, Karroubijevo tadašnje otvoreno pismo Rafsanjaniju bilo je upućeno neizravno i najmoćnijoj iranskoj ličnosti, vjerskom vođi Aliju Khamneiju. Tim je pismom želio zaštititi uhićene prosvjednike i oporbenjake koji su se još nalazili u zatočeništvu, a želio je i upozoriti na zločine što su ih činili radikalni i konzervativni elementi u vlasti koji kontroliraju službe sigurnosti, ali i značajan dio pravosuđa, te dio vlade. U tome je tada imao uspjeha. Naime, nakon njegove intervencije obznanjeno je da će biti provedena istraga. Doduše, neki desničari tvrdeći da Karroubi laže i blati iransku vlast tražili su već tada da ga se uhiti. Nakon njegove intervencije, te podrške koju je dobio od raznih reformskih političara, pa tako i Mir-Hosseina Mousavija, ponešto su ublažene kritike i kvalifikacije prosvjednika s najvišeg mjesta.

HASSAN FIROUZABADI Šef glavnog stožera Iranskih oružanih snaga (lijevo), zatražio je hitno suđenje idejnim vođama demonstracija održanih 14. veljače u TeheTako je i sam Khamnei u jednoj svojoj izjavi odbacio tvrdnje desnih radikala kako su iza prosvjeda stajale zapadne sile. Isto tako Karrubijeva intervencija nije se smatrala neprijateljskim aktom, iako su desničari i dalje tražili njegovo uhićenje, ali i uhićenje Mousavija, pa čak i Rafsanjanija. Sada se situacija u nekim elementima ponavlja, no u sve nije umiješan i Rafsanjani, nego samo Karroubi i Mousavi. Sve što se sada događa s njima dvojicom pokazuje veliki strah iranskog vodstvo da bi se ono što se događalo u Tunisu, Kairu i Manami moglo ponoviti i u Teheranu, te koliko je zapravo i iranski režim krhak, kada se mora braniti tako drastičnim mjerama, kao što su najave smaknuća vodećih oporbenih ličnosti. Mousavi i Karroubi, te njihovi istomišljenici, potaknuti onim što se događa u drugim islamskim zemljama, pozivali su svoje sljedbenike u nedjelju 13. veljače da prosvjeduju i traže demokraciju i u svojoj zemlji.

Zatražili su dozvolu za održavanje demonstracija za ponedjeljak 14. veljače u zapadnom Teheranu, ali je nisu dobili. U Iranu od 2009. godine nitko nije dobio dozvolu za organiziranje bilo kakvih antivladinih demonstracija. Na ovaj poziv Mousavija i Karroubija da se iziđe na ulice, vlasti su reagirale određivanjem kućnog pritvora i za Karroubija i Mousavija. Njihovi pristalice koji su ipak u ponedjeljak izišli na ulice, u najvećem broju od 2009., rastjerani su intervencijom policije i pristalica režima. Kao što to u Iranu u ovakvim prilikama najčešće biva protiv prodemokratskih prosvjednika intervenirale su ne samo policija, nego i prorežimske organizacije i grupacije, pa je došlo do sukoba u kojem je jedan mladić ubijen, a više je ljudi ranjeno. Ubijenog mladića i jedna i druga strana proglasile su svojim mučenikom, tvrdeći da je on u burnim uličnim događajima sudjelovao na njihovoj strani.

NAJMOĆNIJI IRANAC Vrhovni vođa Irana Ali Khamenei u jednom je trenutku dao naizgled pomirljive izjave prema uličnim prosvjednicima iz 2009., ali nakon lekcija iz Tunisa, Kaira i Maname pokazalo se koliko su islamski autoritarni režimi krhki i iranske vlasti vratile su se na oštriji stav prema reformatorimaVlasti su za nemire i nasilje optužile prodemokratske demonstrante, koji su navodno razbijali imovinu i po tvrdnjama režimskih medija otvorili vatru na policiju. Provladini demonstranti smrt mladića uzeli su za povod da ponovno iziđu na ulice, proglase prodemokratske prosvjednike nasilnicima, te da i oni zatraže najoštriju kaznu, smrtnu kaznu za organizatore prosvjeda. Ovdje nije riječ samo o pretjeranoj verbalnoj prijetnji, nego o realnoj mogućnosti da Karroubi i Mousavi stvarno budu na kraju i smaknuti. Iran se ne libi presuda na smrt za razna politička i nepolitička kršenja iranskih zakona, Iran je zemlja gdje se, nakon Kine, izvodi najviše smrtnih kazni na svijetu, neke i na javnim mjestima. Iran ima režim koji se uglavnom ne obazire na inozemne prosvjede kada je izvršenje smrtnih kazni u pitanju.

Ovih dana smaknuta je čak i jedna nizozemska državljanka iranskog porijekla, unatoč intervencijama nizozemske vlade, osuđena je navodno zbog preprodaje droge, ali, po tvrdnjama članova njene obitelji, zato jer je sudjelovala u prodemokratskim prosvjedima 2009. Koliko je Iran tvrd u svojem stavu vidjelo se i po ponašanju iranskih vlasti prema brojnim intervencijama iz svijeta zbog poznatog slučaja žene koja je zbog preljuba osuđena na smrtnu kaznu kamenovanjem. Da Karroubiju i Mousaviju stvarno prijeti smaknuće pokazuju i riječi glasnogovornika iranskog sudstva Gholama Hosseina Mohseni-Ejeija: “Oni koji su stvorili javne nerede u ponedjeljak moraju biti sankcionirani smjesta i čvrsto.” Zamjenik šefa iranske policije Ahmadreza Radan izjavio je poluslužbenoj novinskoj agenciji Fars: “Licemjeri, monarhisti, huligani i pokvarenjaci izazvali su nerede u kojima su ranili devet policajaca. Imamo informacije da su Amerika, Britanija i Izrael naveli vođe opozicije da pokrenu nerede.”

Iranski državni tužitelj Gholam Hossein Mohseni-Ejei je rekao: “Elementi koji su stajali iza incidenata moraju biti kažnjeni budući da nasilje, ugrožavanje sigurnosti, oštećivanje javnog vlasništva i izazivanje kaosa ne mogu biti ignorirani.” Napokon, javio se i šef glavnog stožera Iranskih oružanih snaga generalbojnik Hassan Firouzabadi, ocijenivši da je organiziranje ilegalnih demonstracija 14. veljače otvorilo novo poglavlje zločina što su ih počinili subverzivni vođe: “Iranska nacija je dosad bila tolerantna, nadajući se da će se ti idejni vođe vratiti u okrilje Revolucije i na stranu naroda. No, sada je narod na rubu svojeg strpljenja i više se ne može obuzdati pa te vođe treba kazniti. Narod traži hitno suđenje idejnim vođama nasilja u glavnom gradu.”