Kako stvari s narodnom televizijom stoje, bivše Vijeće HRT-a napokon je out. Sastojalo se od uglavnom anonimnih predstavnika raznoraznih građanskih udruga, politički paraliziranih, interesno podijeljenih i međusobno posvađanih do razmjera groteske, potpuno inkapacitiranih za donošenje ikakvih relevant- nih odluka. Na saborski stol lansiran je ovih dana prijedlog članova novoga vijeća, koje - po tragikomičnome potencijalu - raspolaže odličnim izgledima da nadmaši staro. Jedva da su se HDZ i SDP uspjeli (u saborskome Vijeću za medije) usuglasiti o kandidatima, a odmah su s raznih strana stigla zgražanja i prosvjedi, uglavnom utemeljeni. Hrvatsko novinarsko društvo (HND) poručilo je javnosti da je natječaj bio formalnost, odnosno da je procedura izbora članova Vijeća suprotna Zakonu o javnoj televiziji, koji nalaže eliminaciju političkih utjecaja iz njene kadrovsko-programske sfere. Po HND-u, nema nikakvoga smisla pozivati razne institucije i udruge da predlažu svoje kandidate za Vijeće, kad je jasno da o njima odlučuju isključivo stranke i saborski zastupnici. Umjesto glumatanja demokracije i nepristranosti, bilo bi logičnije i poštenije da se spomenuti zakon promijeni, a nadzor nad televizijom legalno prepusti onima koji ga realno drže - odabranim pripadnicima političkoga establishmenta.

Na gotovo identičnoj liniji istupili su Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika, Hrvatska glazbena unija. Tvrde da su jedanaest izabranih kandidata neformalna imena, da društveno ne predstavljaju nikoga osim sebe, da su zapravo sami sebe prijavili za funkciju (jer stranke ne mogu službeno stati iza njih), i da je njihov izbor naknadni proizvod političke licitacije između HDZ-a i SDP-a. Dogovor o kandidatima za Vijeće ismijavanje je Zakona o HRT-u. HDZ je u saborskome Vijeću za medije progurao šestero svojih (Lovrić, Kujundžić, B. Pavlić, Jović, Grivičić, V. Car), a zauzvrat prihvatio petero oporbeno-SDP-ovih (Karabatić, Tomić, Goldstein, N. Zgrabljić-Rotar, S. Ivić), hladno eliminirajući oficijelne kandidate pojedinih udruga (npr. B. Vladovića iz Društva književnika). Najavljuju daljnje osporavanje predloženih kandidata i apeliraju na Sabor da im uskrati verifikaciju. Kako vidimo, nema na nacionalnoj televiziji sreće s demokracijom. Europa traži javni nadzor institucije preko nominalno depolitiziranoga Programskoga vijeća, a vlast ne može sebi dopustiti gubitak utjecaja nad najvažnijim propagandnim sredstvom u državi. Nakaradne situacije s Vijećem rezultat su nastojanja režima da nekako pomiri demokratsku formu s autoritarnim sadržajem, tj. da programirano Programsko vijeće publici proda kao interesno-politički neutralno.

Nečuvene stvari pojavljuju se na površini kao proizvodi tih hipokritskih planova i interpartijskih sporazumijevanja. Među novim članovima Vijeća iznikla su čak dvojica koja rade za novinsku kuću EPH (Josip Jović, Ante Tomić), iako je krajnje neprilično - možda i zabranjeno - da u Vijeću sjede ljudi iz medija, posebno iz medija koji sadržajem izravno konkuriraju HTV-u, odnosno medija koji od HTV-a mogu izvlačiti specijalne “suradničke” usluge. U kritici predloženih članova predstavnik Matice hrvatske (Z. Lukić) izjavio je - u tipičnoj konformističko-farizejskoj maniri - da ne osporava profesionalnost ni jednoga od jedanaestero kandidata, nego samo način njihove prijave i izbora. Ako je o profesionalnosti riječ, kod HDZ-ova kandidata Josipa Jovića, na primjer, ona je doista veličanstvena. Kad se svojedobno na splitskoj rivi okupila masa radi podrške optuženim generalima, objavio je u Slobodnoj Dalmaciji izmišljeni intervju s Mirkom Norcem. Sugovornika ni vidio nije, razgovor s njim izmislio je od prvoga do posljednjega retka, a kad se to otkrilo, hladno je nastavio glumiti idiota i ponašati se kao da nikakvoga skandala nema. U normalnoj zemlji zauvijek bi ga eliminirali iz novinarstva, ovdje se - metodom ulagivanja nacionalističkome primitivizmu koja provjereno donosi profite - održao u zakutku i, na kraju, s lakoćom visokokvalificiranoga jopca iz priručne zabavne kutije, uskočio među HTV-ove “vijećnike”. Josip Jović hodajuća je blasfemija profesije i nacionalnih kulturnih standarda, i bilo kakvo povezivanje s njim, računanje na njegove usluge u nekakvome javnom tijelu, oblik je teške kompromitacije za Jadranku Kosor. Kulturni hendikepi njezine uprave preko interesne veze s Jovićem očituju se dramatično.

U skandalu s Jovićem i SDP je uspio demonstrirati standardnu dozu neprincipijelnosti. S pravom se začudio revolucionarni Nenad Stazić (na saborskome Vijeću za medije) kako to HDZ može gurati Jovića u Vijeće HTV-a kad je ovaj objavio lažni intervju s Norcem, ali stvar je završila na toj kratkotrajnoj pobuni. SDP je dobio svoje, ostavite HDZ-u njegove - sažeto su replicirali Staziću, koji je borbu za etiku odmah pragmatički podredio saborskoj dogovornoj ekonomiji. Žalosno je i za Hrvatsko novinarsko društvo - koje vode lažni borci za kriterije - što nije izričito reagiralo na postavljanje Jovića. Optužili su vlast za proceduralnu dvoličnost, i pritom sami - vrlo dvolično - propustili izravno apostrofirati Josipa Jovića kao jednoga od najvećih prevaranata na hrvatskome medijskom prostoru, bez obzira na to što je glavna zadaća staleškoga društva da demaskira takve opskurne tipove koji unakazuju profesiju. Guranje Josipa Jovića u Vijeće HTV-a simptom je neiskorjenjivosti rudimentarne nerafinirane svijesti u HDZ-u. Očekuju li od njega nekakve propagandne usluge? Građanskoj publici - gospođa Kosor računa možda i na nju - od tipova poput Jovića može se samo okrenuti želudac. Do kraja 1989. bio je tipična lokalna novinarska komunjara i militantni fetišist avnojevske Jugoslavije; odmah nakon promjene režima (od filojugoslavenskog u filoustaški), postao je zadrti tuđmanovac, poglavaru sluga pokoran, na temelju toga ubrzo i glavni operativac u Slobodnoj Dalmaciji kad je list i firmu (u ime vrha HDZ-a) odobrenom financijskom pljačkom preuzeo Miroslav Kutle. Dosljedno je izvodio sve što su Tuđman, Herceg-Bosna i desna struja HDZ-a od njega zahtijevali. Povijest će konstatirati da je grupi ostao lojalan i nakon Tuđmana. Carla Del Ponte htjela ga je zasluženo strpati u zatvor kad je 2005. tendenciozno objavio podatke o visokopozicioniranome zaštićenom svjedoku u procesu protiv Tihomira Blaškića. Počeo je tada s predstavama, prikazivao se u pozi hrvatskoga novinarskoga mučenika, računajući svakako na “pisma podrške”, desničarsku orkestraciju situacije, nedotupave “demokrate” koji će s njim simpatizirati po “slobodarskome” automatizmu i standardnu manipuliranu populaciju koja se uobičajeno buni u takvim situacijama.

Biti “mučenik” Carle Del Ponte nije loš detalj u novokonstruiranoj nacionalno-podobničkoj biografiji. Po nedostatnoj sili međunarodne pravde završio je čak na nekoliko dana u splitskom pritvoru, a ležerno se izvukao kad je Slobodna u njegovo ime platila dvadeset tisuća eura dosuđene kazne. Dosljedno stilu svakog trećerazrednog nacional-provokatora, danas objavljuje šovinističke pamflete, sprda se s pojavljivanjem državnih figura na božićnome primanju Srpskoga narodnog vijeća, zdvaja nad nedostatnim hrvatovanjem u javnome životu i zgraža se nad susretima Tadića i Josipovića. Ako je to HDZ-ova nova snaga za uvođenje reda na HTV-u, svaka im čast, njima i svima onima koji ih u tom izboru pasivno ili aktivno podržavaju; ništa se drugo za taj duhovni jad ne može reći.