ZLOGLASNA VUČEVICA Tadašnji vrh HDZ-a na otvorenju dionice autoceste A1, gdje je po nalogu Ive Sanadera izgrađen izlaz s autoceste prema njegovu rodnom seluNovac koji je velika korupcijska hobotnica isisala iz hrvatskih državnih tvrtki preko marketinške agencije Nevenke Jurak prava je ”sitnica” u usporedbi s dugogodišnjim izvlačenjem novca kroz cestogradnju: dok se preko tvrtke Fimi-medije u različite džepove izvuklo oko osamdeset milijuna kuna, iznosi koji su ”zamračeni” preko cestogradnje mjere se - u milijardama kuna. Samo u slučaju gradnje dionice autoceste od Dugopolja do Ravče istražitelji Uskoka sumnjaju da je lažnim prikazivanjem utrošenog materijala i radnih sati u konačnu cijenu gradnje pridodano petnaestak nepostojećih kilometara autoceste.

Ako se uzme u obzir da je cijena gradnje jednog kilometra na tom dijelu iznosila oko sedam milijuna eura, nepostojeći troškovi za 15 kilometara iznosili su oko osamsto milijuna kuna, koji, uz uobičajene dodatne, izvantroškovničke radove, ukupne troškove približavaju vrtoglavom iznosu od milijardu kuna. istrage poslovanja Hac-a A ta sporna dionica tek je jedan od desetak velikih i kompliciranih slučajeva na kojima već dulje vrijeme intenzivno rade istražitelji Uskoka i policije.

Premda je Uskokova akcija “Nesklad” provedena još prije godinu dana, a potom se državna tvrtka Hrvatske autoceste (HAC) često povezivala sa isisavanjem novca preko tvrtke Nevenke Jurak, prema Nacionalovim saznanjima istrage dugogodišnjeg poslovanja HAC-a nisu još ni približno zaključene. Čak štoviše, osim nekih više ili manje poznatih afera vezanih uz HAC, istražitelji Uskoka odnedavno su počeli s istraživanjem poslovanja i tvrtke Hrvatske ceste (HC). Osim tih dviju državnih tvrtki, u kontekstu cestogradnje istražitelji Uskoka temeljito provjeravaju poslovanje većine izvođača i podizvođača na izgradnjama autocesta, a riječ je o velikim hrvatskim građevinskim tvrtkama Viadukt, Konstruktor-inženjering, Hidroelektra, Zagorje-tehnobeton, Skladgradnja, Osijek-Koteks, Dalekovod i Swietelsky.

Osim njih, pažnja istražitelja usmjerena je i prema IGH-u, privatnoj tvrtki koja je bila nadzornik radova na većini autocesta, a čija je dioničarka Marina Matulović-Dropulić još donedavno bila članica hrvatske vlade. Iako su neke istrage već pri kraju, a korisna saznanja dobivena su i od nekih osoba koje su nakon dosadašnjih dviju akcija uhićenja završile u pritvoru, većina sumnjivih slučajeva iznimno je komplicirana jer prije završetka istrage i dizanja optužnica istražitelji moraju proučiti na desetke tisuća itekako zahtjevne dokumentacije. Još prije mjesec dana u medije je doprla informacija da policija i Uskok istražuju radove na autocesti Zagreb-Split, odnosno dionicu od Dugopolja do Ravča. Prvi dio dionice od Dugopolja do Šestanovca dug je 37 kilometara, a vodeći partner u konzorciju domaćih tvrtki koji je za njezinu gradnju ponudio 1,95 milijardi kuna bio je splitski Konstruktor.

Za isti iznos, isti konzorcij dobio je gradnju i 40 kilometara dugačke dionice od Šestanovca do Ravče. No iako je konzorcij uključivao sve najveće hrvatske građevinske tvrtke, velik dio posla na navedenim dionicama kao podizvođač izvela je tvrtka Skladgradnja u vlasništvu Slavena i Joze Žužula. Na temelju dokumentacije o gradnji tog dijela autoceste istražitelji već neko vrijeme ozbiljno sumnjaju da su neki dijelovi dionica te autoceste preplaćeni, no da petnaestak kilometara ne odgovara stvarnom stanju na terenu. Pojednostavljeno, na temelju prikazanih brojki koje se odnose na utrošeni materijal i radne sate, čini se da je na potezu od Dugopolja do Ravče izgrađeno više od 90 kilometara autoceste, premda u stvarnosti ima - 77 kilometara. Osim tih troškova, istražitelji provjeravaju i neke nelogičnosti kojima se željelo povećati troškove odnosno opravdati zahtjeve izvođača za tzv. izvantroškovničkim radovima. izvantroškovnički radovi

Upravo su ti dodatni, izvantroškovnički radovi posebna kategorija u istraživanju sumnjivih malverzacija u HAC-u. Naime, zakon je dopuštao da čelni ljudi HAC-a nakon javnog natječaja i potpisivanja temeljnog ugovora imaju pravo ugovoriti dodatne radove u ukupnom iznosu do 25 posto vrijednosti osnovnog ugovora. U uobičajenim poslovnim aranžmanima ta se opcija dopušta zbog neočekivanih i nepredviđenih radova i problema, no pri gradnji hrvatskih autocesta to je postalo pravilo za izvlačenje dodatnog novca iz blagajne HAC-a, pa su posljednjih nekoliko godina ti nepredviđeni radovi (VTR) uvijek bili blizu 25 posto. O zloporabi te mogućnosti možda najbolje govore sami primjeri, iz kojih se da zaključiti koliko su zahtjevi, odnosno neki radovi bili ”nepredviđeni”: tako je uprava HAC-a Viaduktu 2007. godine odobrila 12 milijuna i 518 tisuća kuna za ”sječu stabala i vađenje panjeva na dionici Šestanovac-Zagvozd-Ravča”, što i ne bi bio problem da pri potpisivanju ugovora o izgradnji autoceste ponuditelj obično izjavljuje da je upoznat sa svim detaljima iz troškovnika i stanjem na terenu.

Kao dodatni trošak odobren je i javnosti već poznat skupocjeni WC na odmorištu Mosor, za koji je HAC isplatio dva milijuna i 969 tisuća kuna, kao i dva milijuna i sedamsto tisuća kuna za ”uređenje šetnice” na istom odmorištu te 17 milijuna kuna za ”radove na prometnoj opremi i signalizaciji”. Kako stoji u ”zahtjevu br. 114”, Viadukt je HAC-u uredno naplatio i 43 tisuće kuna za ”betoniranje ulaza privatnih kuća u sklopu izmještanja ceste D62 Vuletići”. Kao izvantroškovnički rad uprava HAC-a priznala je i zahtjev za 611 tisuća kuna potrebnih za ”organizaciju svečanosti u povodu puštanja u promet dionice Dugopolje-Šestanovac”, a slični troškovi plaćani su i za autocestu Osijek-Đakovo: tako je Konstruktor od HAC-a zatražio i dobio 318 tisuća kuna za ”svečani ručak u povodu početka radova”, pa 8 milijuna kuna za ”promjenu nasipnog materijala”, a potom i još dodatnih 28 milijuna kuna za - ”krajobrazno uređenje dionice”.

BRAĆA ŽUŽUL Vlasnici Skladgradnje: posao na čvoru Vučevica bio im je ulaznica u svijet izgradnje autocesta; istražuje se uloga Skladgradnje na 800 milijuna kuna vrijednim poslovima na riječkoj obilazniciPrema nekim izvorima, upravo bi istraga oko izvantroškovničkih radova mogla biti pravi ”Eldorado” za Uskokove istražitelje: osim ogromnih količina novca koji se kroz te radove isisao iz HAC-a, a mjeri se u stotinama milijuna kuna, pa čak i milijardama, u toj bi se sferi osim imena čelnika HAC-a u optužnicama mogla naći i imena nekih čelnika domaćih građevinskih tvrtki kojima su poslovi cvali za vrijeme mandata Ive Sanadera. Paralelno s istragom oko izvantroškovničkih radova teku i obrade vezane uz nekoliko slučajeva u kojima su neki od manjih podizvođača morali plaćati unosne provizije da bi uopće bili u mogućnosti sudjelovati u dobivanju poslova na izgradnji autocesta. Isto tako, pred zaključenjem su i istrage vezane za isisavanja novca iz HAC-a preko marketinške agencije Nevenke Jurak.

Oni koji su izvantroškovničke radove smatrali vrhuncem kriminalnog isisavanja novca iz džepova poreznih obveznika, vjerojatno su ostali u šoku nad gotovo bizarnim načinom tzv. uštede na projektu: graditeljska tvrtka tako bi u ugovoru navela neke objekte koje će tobože izgraditi, da bi nakon potpisivanja ugovora predložila HAC-u da se umjesto tih objekata izgradi nešto drugo ili - ništa. U tom slučaju, graditelj i HAC bi ”uštedjeli” određenu sumu, a graditelju bi pripala polovica ”ušteđenog” novca. Iako zvuči kao loša šala, upravo se to dogodilo na dionici Dugopolje-Šestanovac: splitski Konstruktor obvezao se sagraditi umjetni tunel za siguran prelazak divljači vrijedan 26 milijuna kuna. Potom je HAC-u poslan prijedlog izmjene projekta, po kojem se tunel ne bi gradio zbog kompliciranosti, nego da se umjesto njega izgradi lokalna cesta vrijedna 4,8 milijuna kuna.

Tom je iznosu pridodano 6,87 milijuna kuna koje je Konstruktor navodno utrošio na pripremne radove za gradnju neizgrađenog tunela, pa su ukupni troškovi iznosili 11,7 milijuna kuna. Razlika između prvobitno planiranog troška od 26,2 milijuna kuna i konačnog rješenja tako je iznosila ”uštedu” od 14, 4 milijuna kuna, pa je Konstruktoru kao nagrada isplaćena polovica te sume, odnosno 7,2 milijuna kuna zato što se tunel - nije izgradio. Na istraživanju ovakvih slučajeva ”uštede” Uskokovi istražitelji rade već neko vrijeme, a prema nekim izvorima samo na dionici Dugopolje-Šestanovac bilo ih je, osim ovog opisanog, još četiri ili pet. enormno povećanje troškova Sljedeći slučaj na kojem istražitelji odnedavno rade vezan je uz Hrvatske ceste, odnosno neobičan način na koji je tvrtka Skladgradnja dobila unosne poslove radova na riječkoj obilaznici. Iako uopće nije sudjelovala na natječaju 2008. godine, Skladgradnja je dobila posao na brzoj cesti od Sv. Kuzama do Križišća vrijednoj 800 milijuna kuna i to kao podizvođač zagrebačkog Viadukta koji je pak bio podizvođač tvrtke GP Krk. Istražitelji upravo ovih dana pokušavaju utvrditi kako je moguće da Skladgradnja izvodi radove bez znanja nositelja posla GP Krka, kao i zašto je Viadukt kao podizvođač svoj posao mimo svake logike prepustio braći Žužul.

HRVATSKE AUTOCESTE državno poduzeće putem kojeg su opljačkane svote novca u usporedbi s kojima se afera Fimi-media doima bezazlenoDrugi veliki slučaj vezan uz Hrvatske ceste koji se trenutačno istražuje je način financiranja brze ceste do zadarske luke Gaženica. Ta je trasa s prvobitno planiranih 250 milijuna kuna poskupjela za čak 160 posto, na 660 milijuna kuna, što je dosad nezabilježeno povećanje troškova na izgradnji jedne ceste, jer se eventualne korekcije cijena pri takvim projektima kreću od deset do dvadeset posto ugovorenog iznosa. Iako policija i Uskok još od rujna 2009. provode kriminalističku obradu, javnosti još uvijek nisu poznati rezultati istrage vezane uz štetne ugovore koje je tvrtka Dalekovod sklopila s HAC-om i HEP-om. Dalekovod je, naime, za trafostanice izgrađene na trasi autoceste Zagreb-Split od HAC-a 2006. naplatio milijardu i 50 milijuna kuna. Iste te trafostanice HAC je godinu dana kasnije prodao HEP-u za 300 milijuna kuna, a naknadnim vještačenjem otkrilo se da vrijednost sagrađenih trafostanica ne prelazi iznos od 150 milijuna kuna.

optužnice teške milijarde kuna

Hrvatska javnost zasad još ne zna ni epilog istrage oko famoznog čvora Vučevica na autocesti Zagreb-Split. Riječ je o izlazu s autoceste koji vodi prema rodnom selu bivšeg hrvatskog premijera Ive Sanadera, koji je bivšim čelnicima HAC-a naložio da se taj čvor izgradi bez obzira na cijenu i na to što za tako nešto nije bilo nikakve ekonomske opravdanosti. Za taj projekt HAC je 2005. godine tvrtki Viadukt platio 62 milijuna kuna, a riječ je o poslu koji je stvarnom izvođaču, Skladgradnji, bio jedan od prvih poslova cestogradnje. A kad je riječ o čudnoj bliskosti između Skladgradnje i Viadukta, zanimljiva je i nikad razjašnjena priča o izgradnji šestog dijela autoceste Krapina-Macelj iz 2007. godine. Tada je HAC raspisao javni natječaj na kojem je najjeftiniji ponuđač bio lokalni konzorcij predvođen tvrtkom Jedinstvo iz Krapine, koji je ponudio cijenu od 74,7 milijuna kuna. Ipak, na kraju je odabrana ponuda konzorcija na čelu s Viaduktom uz cijenu od 137 milijuna kuna. Unatoč činjenici da je ponuda Jedinstva bila jeftinija za 62 milijuna kuna, odbijena jer iz formalnih razloga jer je jedan od kriterija bio da ponuditelj, između ostalog, mora imati iskustvo izgradnje najmanje dva kilometra autoceste.

Nakon toga Jedinstvo se žalilo Državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave tvrdeći kako u svojoj poslovnoj povijesti ima obavljene istovrsne radove, no taj argument nije uvažen unatoč gotovo dvostrukoj cijeni koju je ponudio Viadukt. U građevinskim krugovima već je tada kružila glasina da je bez obzira na cijenu Viadukt naprosto ”morao” dobiti taj posao kao nagradu jer je dvije godine prije dio svojih poslova na izgradnji čvora Vučevica prepustio Skladgradnji braće Žužul. Prema tim glasinama, Viadukt je te poslove prepustio Skladgradnji po izravnom nalogu Ive Sanadera, s ciljem da se Skladgradnju uvede u biznis cestogradnje. Tvrtka braće Žužul u to vrijeme još nije mogla direktno ugovarati poslove s HAC-om jer nije imala reference za tako velike poslove, a izgradnja čvora Vučevica koji vodi do Sanaderova rodnog sela tako im je poslužila kao bitna referenca za daljnje poslove u cestogradnji. Budući da su sve afere i isisavanja novca iz cestogradnje premrežene gomilom dokumentacije i troškova od kojih je, istini za volju, veći dio zaista utrošen u izgradnju autocesta, istražiteljima ostaje tek da detaljnim istraživanjem utvrde koji su računi, odnosno troškovi, bili fiktivni, odnosno preplaćeni. Za taj posao nedvojbeno su potrebni mjeseci minucioznog rada koji bi u konačnici mogao završiti optužnicama ”teškim” i - nekoliko milijardi kuna.