RAMIZ PANDŽIĆ, vlasnik tvrtke koja je dobavljala šljunak za autocestu 'Slavonicu', optužuje Dragu Tadića za korupcijuOsječanin Ramiz Pandžić zasad je jedini hrvatski poduzetnik koji je spreman javno govoriti o korupciji pri gradnji hrvatskih autocesta. Da bi njegova tvrtka s nekoliko stotina zaposlenika mogla raditi na dobavljanju šljunka za autocestu ”Slavonicu”, Pandžić je, prema vlastitu priznanju, bio prisiljen plaćati mito predsjedniku Uprave Osijek Koteksa Dragi Tadiću, koji mu je objasnio da za svaki naručeni posao dopreme građevinskog materijala mora tri kune po kubiku šljunka u gotovini vratiti Tadiću, koji je taj novac navodno trebao predavati ”investitorima” u HAC-u. Takav poslovni dogovor funkcionirao je nekoliko godina, no u međuvremenu je Osijek Koteks Pandžićevoj tvrtki ostao dužan mnogo novca za izvršene radove, pa je između Tadića i Pandžića došlo do velikog sukoba zbog kojeg je Ramiz Pandžić u ožujku prošle godine čak završio u pritvoru.

Zbog navodnih prijetnji i ucjena koje je Tadić prijavio osječkoj policiji, Pandžić je u pritvoru proveo više od dva mjeseca. Na temelju iskaza nekolicine svjedoka, pa i samog Drage Tadića, u sudskom procesu utvrđeno je da su mnoge Pandžićeve tvrdnje vjerodostojne, pa ga je sud oslobodio svih optužbi. Iako su se za slučaj još u svibnju prošle godine zainteresirali predstavnici Uskoka, Pandžić je razočaran jer smatra da istrage oko malverzacija na autocestama traju predugo te da čovjek kojem je godinama morao plaćati mito i dalje uživa neku vrstu zaštite od kaznenog progona. U ekskluzivnom intervjuu za Nacional Ramiz Pandžić detaljno je opisao kako je izvlačio novac za navodne investitore. nepisana obveza

NACIONAL: U svojim iskazima policiji, sudu i Uskoku u više ste navrata otvoreno priznali da ste predsjedniku Uprave Osijek Koteksa Dragi Tadiću godinama davali mito. Kako je došlo do toga i otkad uopće datira vaše poznanstvo s Tadićem?

- S Tadićem sam počeo raditi u prosincu 2004. godine, bio sam ekskluzivni dobavljač šljunka iz Bosne i Hercegovine. U tom periodu njegova je tvrtka već bila pred otkazom ugovora s HAC-om jer nisu imali gdje nabavljati šljunak. Kako sam ja imao mnogo materijala, tadašnji direktor komercijale Osijek Koteksa Damir Ivić stupio je u kontakt sa mnom, održali smo sastanak s mojim dobavljačima u BiH, bilo je rečeno da njima treba od 800 tisuća do milijun kubika šljunka, da kasne s radovima na autocesti. Već na početku su krenuli obarati naše cijene, ali uz to mi je jasno rečeno da mi je obaveza tri kune po kubiku izdvojiti u gotovini od onoga što oni plate, jer to treba ići predsjedniku uprave. Kad sam pitao za što su te tri kune, rekli su mi da je to nepisana obaveza i da taj novac završava kod investitora u HAC-u, onih koji nam daju i osiguravaju poslove. Nekoliko dana kasnije upoznao sam Dragu Tadića u njegovu uredu u Osijeku, a on mi je potvrdio da od svakog plaćenog kubika šljunka moram u gotovini njima dati tri kune. Nakon toga smo potpisali prvi ugovor na 100.000 kubika i nekoliko mjeseci je sve funkcioniralo. Već u proljeće 2005. počeo sam se buniti jer su mi u Osijek Koteksu diktirali preniske cijene, morao sam davati tri kune i još su mi neredovito plaćali. Tadić mi je tada ponovio da bez te provizije ne mogu dobiti posao, da je to za investitore, a što se tiče kašnjenja s plaćanjem, objasnio mi je da i oni čekaju novac za tzv. izvantroškovničke radove. Oni bi dobivali poslove na temelju niskih cijena, a onda bi dobivali dodatni novac zbog loših vremenskih uvjeta, kašnjenja i drugih, zapravo izmišljenih problema. Uvjeravao me da moram nastaviti raditi. Ja sam pristao, ali svakih nekoliko mjeseci bih ostao bez novca, nisu mi plaćali pa ni ja nisam mogao plaćati svoje radnike, pa mi je u jednom trenutku Tadić počeo avansirati. Davao mi je mjenice za moje poslovanje, pitao bi koliko trebam, ja bih rekao, recimo, treba mi milijun kuna za dobavljače, milijun kuna za gorivo, on bi dao dva milijuna u mjenicama i tako se to rješavalo. Ipak, dao mi je do znanja da se s tim mjenicama on izlaže riziku, pa da bih ja i njemu trebao dodatno davati nekakvu proviziju. Ti su iznosi išli od stotinu tisuća do četiri stotine tisuća kuna po avansnoj mjenici. I tako smo se mi natezali negdje do kraja 2006., kad bi mi zapelo, on bi dao mjenice i tako je svima bilo dobro.
hlače s velikim džepovima

NACIONAL: Možete li opisati to davanje novca? Kada ste i gdje Tadiću predavali novac?

DRAGO TADIĆ, predsjednik Uprave Osijek Koteksa- Od otprilike pet milijuna kuna koje sam dao Tadiću, polovicu sam dao direktno njemu, a drugu polovicu njegovu bivšem izvršnom direktoru Damiru Iviću koji je taj novac potom davao Tadiću. A Tadić je meni još u početku vrlo jednostavno objasnio: kad Osijek Koteks meni plati neki račun, ja trebam izvući gotovinu u iznosu tri kune po kubiku i predati tu svotu Iviću ili Tadiću. Kad sam dobivao avansne mjenice, situacija je bila ista. Tadić je i prije mene znao kad bi mi novac sjeo na račun, pa bi me zvao i govorio da što prije donesem dogovoreni dio. Te isplate su se događale svuda: u njegovu uredu, u kafićima, kod njega doma, na benzinskim postajama, u njegovu kafiću, gdje se stiglo. Od konkretnih mjesta to su bili cafe bar Cricket u Osijeku, OMV-ova benzinska postaja kod Bille u Osijeku, Tadićev kafić 054 u Osijeku, parkiralište ispred restorana Karaka u Osijeku, ispred moje zgrade. Ljeti je Tadić često nosio kratke hlače s velikim džepovima, pa bi u jedan od tih džepova nagurao novac i odšetao.

NACIONAL: Kome je on u HAC-u davao proviziju od vaših poslova?

- Kad bih tražio da me spoji s tim čovjekom, da vidim u čemu je problem, zašto se meni toliko duguje, Tadić je uvijek spominjao nekog Mlinarevića.

NACIONAL: Kad je došlo do sukoba između vas i Drage Tadića?

- Negdje krajem 2006. doznao sam da su Hrvatske autoceste isplatile neke novce Osijek Koteksu za autoceste, a ja sam do tog trenutka za njih već odradio nekih stotinjak milijuna kuna posla. Došao sam do Tadića i rekao mu da sam čuo da je stigao novac od izvantroškovničkih radova i da očekujem da konačno Koteks podmiri moje troškove u cijelosti. Njega je zanimalo otkud sam ja doznao da su Koteksu sjeli novci od HAC-a, a onda mi je počeo objašnjavati da je zapravo sjelo jako malo novca i da nema dovoljno i za mene. I onda me opet počeo uvjeravati da ja samo trebam nastaviti raditi kao i dosad, da će Koteks dobiti još novca od izvantroškovničkih radova, da ću dobiti obećani novac kroz neke druge stavke poput separacije šljunka. Tada smo se prvi put žešće posvađali.
"za svaku prijavu malo posla"

NACIONAL: I onda?

- Došlo je do raskida suradnje, tijekom 2007. sam u nekoliko navrata pokušavao stupiti u kontakt s njim i pitati ga što je s mojim novcem. Pokušavao sam dobiti poslove kod nekih drugih izvođača, ali gdje god bih došao, nailazio sam na zatvorena vrata jer su svi znali da sam u svađi s Tadićem i da zato nisam podoban za suradnju. Početkom 2008. sam došao pred njegov ured. Prvo sam sjedio u kafiću i čekao da on uđe u svoj ured, a onda sam ušao i najavio se njegovoj tajnici. On me primio. Sa sobom sam ponio diktafon i snimao sam naš razgovor. Tijekom razgovora sam ga naveo da prizna da sam njemu dao sav taj novac koji me je tražio. Nakon tog našeg susreta on je mojoj firmi dao nešto malo posla, nekoliko tisuća kubika šljunka i po neki sitni posao s vremena na vrijeme, očito nije htio sa mnom potpuno zamrznuti odnos. Ja sam mu istovremeno često slao dopise i tražio da mi se plate prijašnji radovi, a on me smirivao i tvrdio da će se sve s vremenom riješiti. Krajem 2008. opet je počeo izbjegavati pozive i susrete. Uspio sam dobiti broj njegova privatnog mobitela, nazvao sam ga i podsjetio na njegova obećanja. Tada me prvi put prijavio osječkoj policiji da ja njemu, kao, prijetim i uznemiravam ga. Policija me pozvala na obavijesni razgovor na kojem sam im potanko ispričao cijelu našu poslovnu suradnju, oni su sve zapisali i više mi se nisu javljali. Početkom 2009. sam nazvao jednog od policajaca s kojima sam tada razgovarao i pitao ga ima li kakvih novosti, on mi je rekao da oni rade svoj posao i da istražuju. Pitao sam ga trebam li ja podnijeti kaznenu prijavu protiv Tadića, a policajac mi je rekao da mogu, da će me on sutradan nazvati i reći mi kad da dođem u policijsku postaju da podnesem prijavu. Drugi dan me nije nazvao, ali je koji dan kasnije iz Osijek Koteksa stigla nova narudžbenica za posao, nekih pet tisuća kubika šljunka. Tada sam shvatio koja je Tadićeva igra: očito je imao svoje ljude u osječkoj policiji, i kad god bi došlo do toga da ga ja formalno hoću prijaviti, onda bi mi on na kapaljku dao posla. To je funkcioniralo neko kraće vrijeme, iako nismo riješili ranije dugove Osijek Koteksa prema meni. Onda je nastupilo razdoblje u kojem nisam dobivao poslove, njegovi ljudi su mi objašnjavali da posla nema i da radovi stoje, ali vidio sam da druge slične tvrtke uredno rade i voze materijal.

NACIONAL: Na kraju ste 2010. završili u pritvoru.

Za šefa Uskoka Dinka Cvitana Pandžić je izrazio nadu da će dovršiti istragu u njegovu slučaju- Da, početkom prošle godine ponovno sam kontaktirao osječku policiju i tražio da me primi načelnik Ivica Milković. Osmog ožujka sam ponovno nazvao, inzistirao sam da me primi Milković. To poslijepodne me on doista nazvao na mobitel i rekao mi da drugi dan dođem i donesem dokaze protiv Tadića. Ja sam pristao i 10. ožujka došao u postaju, dočekali su me ista dvojica inspektora s kojima sam već davno razgovarao. Tom prilikom su mi rekli da uopće ne žele slušati moje privatne snimke, da su nelegalne i da ne služe kao dokaz. Kasnije sam saznao da je Drago Tadić već šestog ožujka podnio kaznenu prijavu protiv mene zbog prijetnji, a nekoliko dana kasnije, kad sam ja napustio postaju, Tadić je petnaest minuta kasnije došao ondje i dopunio prijavu. Tadić je u nekoliko dana dva puta bio u policiji, a na mom suđenju je kasnije tvrdio da je bio samo jednom. Čak je i sucu bilo nejasno zašto nije pri svom prvom dolasku ispričao sve, već je nekoliko dana kasnije došao da u prijavu doda nekoliko rečenica koje su bile potrebne da se mene stavi u pritvor.
optužnica za ucjenu

NACIONAL: Kad se to dogodilo da ste završili u pritvoru?

- Tjedan dana kasnije, 18. ožujka. Došli su po mene s optužnicom da sam pokušao ucijeniti Dragu Tadića. A moja ucjena se sastojala u tome da sam protiv njega htio podnijeti kaznenu prijavu. Onda sam u pritvoru proveo 75 dana, dok nije okončan sudski postupak u kojem sam nepravomoćno oslobođen i pušten na slobodu. Dok sam bio u pritvoru, poslao sam dopis Uskoku u kojem sam naveo da želim da k meni u pritvor dođe zamjenik ravnatelja Uskoka iz Zagreba, i 7. svibnja se doista pojavio Dalibor Zidanić. Osam sati smo razgovarali, vrlo detaljno sam mu pričao o malverzacijama i namještanju poslova na gradnji autocesta i ulozi Drage Tadića. Na kraju mi je dao da potpišem neku kaznenu prijavu, rekao da će on raditi na tom slučaju i otišao. Prvog lipnja sam izišao iz pritvora, desetak dana kasnije sam otišao u Zagreb, u Uskok, tamo me primio Zidanić i rekao mi da oni skupljaju dokaze, ispričavao mi se zbog sporosti i rekao da će me zvati. To se sve rastezalo do listopada prošle godine, povremeno bih nazvao pa su mi govorili da se ništa ne može preko noći riješiti. Nekoliko dana kasnije u Večernjem listu je izišao članak o mojim problemima s Dragom Tadićem, nakon toga je i u Dnevniku HTV-a objavljen prilog o tome, a nekoliko dana kasnije osobno me nazvao ravnatelj Uskoka Dinko Cvitan. Pozvao me da drugi dan dođem k njemu u Uskok, ljubazno me primio i ispričao mi se što već mjesecima nema nikakvog pomaka te pozvao jednog svog zamjenika, ne onog s kojim sam već bio razgovarao, i onda sam s njim prošao sve ispočetka: osam sati kronologije, pa snimanje u sobi za svjedoke, i na kraju mi je rekao da će me kontaktirati predstavnici Uskoka u Osijeku da im dostavim dodatne dokaze. U tom periodu mi se činilo da su doista ozbiljno krenuli raditi na slučaju, dva-tri puta sam još dodatno dolazio u Uskok u Zagrebu, nekoliko puta u Osijeku, da bi mi krajem prosinca zamjenik ravnatelja Uskoka rekao da je istraga pri kraju i da će mi se javiti kroz nekoliko dana. Poslije toga me više nitko nije nazvao, sve dok sredinom siječnja jedno moje prosvjedno pismo nije otišlo premijerki Jadranki Kosor. Nekoliko dana kasnije su me zvali iz policijskog nacionalnog ureda, pitajući me zašto sam pisao premijerki, da sam se, ako sam nečim bio nezadovoljan, mogao požaliti i njima. Onda me zvao i zamjenik ravnatelja Uskoka koji mi je objasnio da sve ide svojim tokom, da su proširili istragu, da su obuhvatili neke druge detalje i neke druge firme i da za sve to treba vremena. Ja se samo nadam da su te istrage stvarne, a da nije riječ o nečijem namjernom usporavanju istrage jer je Drago Tadić još uvijek vrlo moćan čovjek u Hrvatskoj. Nemam nikakve iluzije jer znam da je Tadićev kum -ravnatelj policije Oliver Grbić.