MOAMER GADAFI (desno), libijski predsjednik, mogao bi biti svrgnut nakon 41 godine vladavine, poput bivšega egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka (lijevo)Vijesti iz informacijski zatvorene Libije dramatične su. Kao prije u Tunisu, Egiptu, Jemenu, Jordanu, Alžiru, Bahreinu, zaredali su prosvjedi protiv režima, ali su u Libiji najžešći, a i reakcija je režima kudikamo brutalnija nego drugdje. Svjedoci iz Tripolija i Bengazija govore o mnogo mrtvih i ranjenih, u Bengaziju 200-tinjak, u Tripoliju 60-ak. Vojne postrojbe na demonstrante pucaju iz teških mitraljeza i tenkova, a neke prelaze na stranu demonstranata i neki su gradovi, npr. Bengazi, već pod kontrolom pobunjenika. U glavnom gradu Tripoliju demonstrante na glavnom trgu napali su avioni.

Ni u jednoj arapskoj zemlji gdje su izbile pobune vlasti se nisu tako krvavo obračunavale s demonstrantima, nigdje nije bilo toliko mrtvih, vlasti su u Libiji najavile građanski rat. Da će libijska revolucija biti dosad najkrvavija posljednjih tjedana u arapskim zemljama, moglo se i očekivati. Libijski je režim najrigidniji, zemlja je najpodjeljenija, politički je sustav najnakazniji, vođa nacije najudaljeniji od realnosti i vlastitoga naroda, a ljudi oko njega najskloniji nasilju. Libijski vođa Moamer Gadafi posljednjih godina pokušava mijenjati politiku i svoj imidž, ali nije daleko odmaknuo od onoga što je uvijek bio: nasilnik i u držanju svog naroda pod kontrolom, ali i u krvavim terorističkim akcijama protiv civila radi vanjskopolitičkih ciljeva. Od svih arapskih vođa Gadafi je najdulje na vlasti, čak 41 godinu. Osvojio ju je vojnim udarom 1. rujna 1969. kad mu je bilo samo 27 godina.

Deklarirao se kao panarapski nacionalist socijalističkih nazora, koji želi ujediniti arapski svijet u jednoj socijalističkoj državi. Obećavao je narodnu državu jedinstvenog sustava, gdje će u skupštinama svi građani moći iznositi svoja mišljenja, a stvorio diktaturu kojom je uz njega vladao samo uski krug članova njegove obitelji i najvjernijih suradnika. Imao je sreću što je Libija bogata naftom, koja čini 95 posto libijskog izvoza i pokriva plaće barem 60 posto zaposlenika u državnom sektoru. Prihodima od nafte desetljećima je kupovao socijalni mir. Premda je svojedobno bio promotor svjetskog terorizma, uspio je izgraditi solidne odnose sa zapadnim zemljama, osobito s Italijom i Britanijom. Zapadne su vlade bile licemjerne: da s njim uspostavi tješnje odnose i u Libiji dobije velike poslove, britanska je vlada zažmirila na Gadafijevu odgovornost za jedan od najtežih terorističkih zločina u Britaniji, kad su njegovi operativci nad Lockerbiejem u Škotskoj paklenim strojem razorili putnički Boeing 747 američke zračne kompanije Pan Am, ubivši 259 putnika i članova posade i 11 ljudi na tlu.

DEMONSTRACIJE su proključale u Bengaziju, gdje živi pretežno arapsko stanovništvo, ali odonda su se proširile i na druge dijelove Libije, dok Bengazi navodno već u cijelosti kontroliraju pobunjeniciLažni socijalizam i naftni novac stvarali su privid da je u Libiji sve u redu, da država živi u miru i skladu. Unatoč relativnom prosperitetu nezadovoljstvo je raslo. Bujao je razdor između Berbera na zapadu oko Tripolija i Arapa na istoku oko Bengazija, nezadovoljnih što taj dio zemlje osiromašuje, dok se Tripoli razvija i gradi. Stoga pobuna u Libiji i jest planula upravo u Bengaziju. Oko 95 posto Libijaca živi na sjeveru u sredozemnim gradovima. No Gadafi se sve više oslanjao na nomadsko pučanstvo u južnim oazama koje živi tradicionalistički. Njih je regrutirao u vojsku i svoju osobnu gardu. Često je izbivao iz palače u Tripoliju i živio pod šatorom u kakvom južnom nomadskom naselju. Mnogi su Libijci bili uzrujani i zato što je dopuštao da se brojni imigranti naseljavaju u Libiji, a te strance čak je regrutirao u libijsku vojsku i službe sigurnosti. Sad je nezadovoljstvo proključalo u drastičnom nasilju, kudikamo silovitije nego u drugim zemljama. Ustanici su mnogo odlučniji i spremniji na žrtve nego drugdje, svjesni s kim se sukobljavaju - s rigidnim diktatorskim režimom, koji nema obzira prema ljudskim životima, kojim upravlja hiroviti, nepredvidljivi, neuravnoteženi čovjek. U drugim pobunjenim zemljama, npr. u Egiptu, postoje političke i javne ustanove koje, čak i kad su posrijedi diktature, pripadaju demokratskim sustavima. U Egiptu se vojska mogla upustiti u dijalog s prosvjednicima i ponuditi oporbi institucionalnu demokratizaciju nakon što je otišao diktator Hosni Mubarak. U Jordanu je kralj Abdulah rekonstrukcijom vlade pokrenuo reforme da preduhitri prosvjede. Gadafijev režim takvo što ne može ponuditi, to je posve osobna diktatura, koja se može samo srušiti, ne i reformirati. Libijski prosvjednici teško će se zadovoljiti obećanim reformama, kao u Egiptu, oni će tražiti da se dosadašnji sustav ukloni. Takav pak sustav ni Gadafiju ni njegovim sinovima ne omogućuje da s protivnicima pregovaraju o reformama. Dosad je proliveno već previše krvi da bi nasilje u Libiji završilo primirjem i kompromisom. Pobunjenici su ovladali nekim gradovima na istoku, pripremaju se nove velike demonstracije, a najveća je nepoznanica kako će se držati službe sigurnosti i vojska. Saif al-Islam Gadafi, sin libijskoga vođe, u nedjelju navečer objavio je da je vojska uz njegova oca i da će krvavo ugušiti pobunu, ako demonstranti od nje ne odustanu. Optužujući strane sile da stoje iza pobune zaprijetio je zatvaranjem libijskih naftnih izvora. Najavio je i mogućnost građanskoga rata, jer njegov otac i oni koji su uz njega nikad neće prepustiti vlast, nego će se boriti do posljednjega metka. Tamošnja bi revolucija mogla biti neusporedivo najkrvavija. (M. M.)