Objavljeno u Nacionalu br. 342, 2002-06-05

Autor: Jasna Babić

Mafija zadala novi udarac državi

Nacional objavljuje - Dramatični audiozapis Marinovljeva svjedočenja

Vinko Žuljević Klica, likvidirao je Veselina Marinova, agenta domaćih obavještajno-policijskih institucija

U petak, 31. svibnja, u jednom od kafića "Chromosova" tornja likvidiran je Veselin Marinov, elitni agent hrvatskih obavještajno-policijskih institucija i zaštićeni svjedok obrane u procesu protiv tzv. zločinačke organizacijeU petak, 31. svibnja, u jednom od kafića "Chromosova" tornja likvidiran je Veselin Marinov, elitni agent hrvatskih obavještajno-policijskih institucija i zaštićeni svjedok obrane u procesu protiv tzv. zločinačke organizacijeU petak, 31. svibnja, u jednom od kafića “Chromosova” tornja likvidiran je Veselin Marinov, elitni agent hrvatskih obavještajno-policijskih institucija i zaštićeni svjedok obrane u procesu protiv tzv. zločinačke organizacije. Bila je to hladnokrvna egzekucija. Svih pet metaka ispaljeno je u glavu, vrlo preciznim slijedom: u usta, čelo i tjeme. Jedan od njegovih egzekutora, Vinko Žuljević zvani Klica, pripadnik je ganga pokojnog Vjeke Sliška, saveznika državnoodvjetničkih institucija. Tako je ubojstvo Veselina Marinova dosad najveća usluga što su je pripadnici Sliškova klana učinili Radovanu Ortynskom, bivšem državnom odvjetniku Republike Hrvatske, i Dunji Pavliček-Patak, tužiteljici protiv tzv. zločinačke organizacije.

Veselin Marinov rođen je 1967. u bugarskom gradu Varni na Crnome moru. Kratkotrajni brak njegovih roditelja raspao se kad mu je bilo samo šest mjeseci pa je odgoj unuka preuzeo Konstatin Halačev, majčin otac, učenik sovjetskog KGB-a i visokopozicionirani obavještajac bugarske Službe državne sigurnosti. Pošto je u 16. godini postao član Komunističke partije i registrirani suradnik SDS-a, nakon srednje milicijske škole u gradu Pazardžiku primljen je na Obavještajnu akademiju u Sofiji koja je, uz nekoliko diferencijalnih ispita, jamčila i diplomu pravnika, politologa i sociologa. Dvije godine prije pada Berlinskog zida, prema vlastitom priznanju, čvrsto je vjerovao kako će, predvođena svojom špijunskom elitom, komunistička alijansa definitivno uništiti zapadnjački imperijalizam. Prvi se put oženio kao student, u 19. godini života. Postao je otac djevojčice kojoj je danas petnaest godina. Drugi brak sklopio je sa Zagrepčankom Brankom, desetak godina poslije dobit će i sina. Prve iluzije o SSSR-u izgubio je na šestomjesečnom anti-terorističkom tečaju u Moskvi. Odgojen konzervativno i patrijarhalno, bio je šokiran otkrićem da oficiri KGB-a, njegovi idoli i uzori, najviše vremena provode na pijankama u podmoskovskim dačama, orgijajući s pjevačicama i balerinama. U SSSR-u je, prema vlastitim tvrdnjama, proživio i najteže trenutke u životu. Kao vrhunac antiterorističkog treninga samopreživljavanja, nekoliko dana proveo je u sibirskoj tundri, gladujući i smrzavajući se na 30 stupnjeva ispod nule. Diplomirao je 1988. Karijeru operativca započeo je u tzv. turističkom odjelu bugarskog SDS-a u Varni, specijaliziranom za zapadnoeuropske turiste. Vrlo brzo je napredovao do tzv. političkog odjela SDS-a koji je progonio političke disidente. Nakon propasti komunizma, "šestaci", kako su ih u Bugarskoj zvali, postali su metafora komunističkog terora. No Marinov se manje bavio bugarskim opozicionarima, mnogo više "sumnjivim" turskim skupinama iz kojih su se, prema vladajućem mišljenju režima, regrutirali teroristi, atentatori i rušitelji bugarske države. Kao špijun-ekspert za tursko pitanje, Veselin Marinov – kao obavještajna logistika specijalne milicijske postrojbe - sudjelovao je u slamanju turskih demonstracija koje su u svibnju 1989. definitivno slomile režim bugarskog diktatora Todora Živkova. Kako će Nacionalovim novinarima priznati, u svojoj silnoj mržnji prema Turcima tada je prvi put učinio nešto čega se poslije, kao zreo čovjek sramio: tjerajući ih na razna priznanja o njihovim političkim grijesima, neke od pritvorenih Turaka tukao je gotovo do smrti. Potkraj 1989., nakon abdikacije Todora Živkova, u Bugarskoj se službeno raspao komunistički režim. U eri stalnih političkih lomova i izmjena vlada, nastupila je situacija potpunog kaosa s gotovo javnim ratom špijuna raznih političkih orijentacija. Marinov nije mario za politiku, ali je uključen u specijalnu obavještajnu skupinu prvog nekomunističkog predsjednika Želje Želeva koji je posve ispravno zaključio da je Bugarska ostala premrežena KGB-ovskom infrastruktom koja se naočigled transformira u mafiju pod zaštitom dijelova parlamenta, policije i nekih ministara. Kad se doznalo za postojanje grupe, protivnici su uzvratili udarac. Dok je predsjednik bugarske gostovao u Francuskoj, neki pripadnici njegove supergrupe uhićeni su i optuženi za stvaranje paraobavještajne organizacije, mnogi su još drastičnije stradali u nerazjašnjenim ubojstvima i prometnim nesrećama. Kad se Marinov, nakon pritvora, našao na slobodi, zaključio je da su od svih njegovih kolega živa još samo trojica. Jedan je pobjegao u Austriju, drugi se sklonio na Kubu, a Veselin Marinov završio je u Hrvatskoj, kao tjelohranitelj bivšeg bugarskog agenta Mladena Naletilića Tute. Nacionalovi novinari, naime, sasvim pouzdano znaju što je Veselin Marinov želio reći pred sudskim vijećem. Sluteći smrtnu opasnost, Marinov je Nacionalu – kao potencijalni testament – izručio gomilu dokumenata, ispričavši ujedno o čemu namjerava svjedočiti. Razgovori su snimljeni na audiovrpce koje su kao neprocjenjivi dokazni materijal predane policijskim istražiteljima.

Drugim riječima, u “Chromosovu” tornju nije se dogodio gangsterski obračun, kako piše u novinskim crnim kronikama, Veselin Marinov nije bio bandit, kako sugerira HTV, nego školovani obavještajac bugarske Akademije Državne sigurnosti, jedan od ponajboljih poznavatelja zagrebačkog podzemlja čijim su se znanjima i vještinama koristili HIS, MUP, pa čak i neke međunarodne institucije za borbu protiv organiziranog kriminala. Sve to znali su i njegovi ubojice.

Veselin Marinov namjeravao je svjedočiti sljedeće: da su ga policajci Željko Dolački i Ratko Čađo već u siječnju 2000. ucjenama lomili da tereti tzv. zločinačku organizaciju kojoj se danas sudi u Remetincu. Kad je odbio lagati – objašnjavajući da ne zna ništa o optuženom knežijskom gangu – operaciju nagovaranja, podmićivanja i prijetnji nastavili su kriminalci iz konkurentskog Sliškova klana. U proljeće 2000. u restoranu “Kaptolska klet” Sliško mu je nudio novac da nastupi pred sudskim vijećem i tereti optuženike. Potom je Zdravko Šiškić, Sliškov suradnik, aranžirao prvi sastanak s Dunjom Pavliček-Patak. Sjedili su u restoranu “Fashion” u Vlaškoj ulici, kad je Šiškić prenio poruku da ga tužiteljica želi upoznati. Sutradan je Marinova odveo do “Zagrepčanke”, u sjedište Županijskog državnog odvjetništva, podučio ga kojim će sporednim ulazom stići do njezina ureda i zaobići portira koji bilježi posjetitelje. Zatekao se među zidovima oblijepljenim uvećanim fotografijama svih remetinečkih optuženika. Tu je, osim tužiteljice, upoznao i njezina najbližeg suradnika Janjka Grlića, s kojim će i poslije nastaviti intenzivnu, zanimljivu i vrlo korisnu razmjenu povjerljivih pravosudnih informacija. Oboje su od njega tražili isto što policija i Sliškovi banditi: da se pojavi u Remetincu i podrži njihovu optužnicu. Marinov je opet ponovio da o tzv. zločinačkoj organizaciji ne zna ništa, nudeći im, naprotiv, značajne činjenice o pojedinim pripadnicima Sliškove kriminalne skupine, uključujući, prije svega, Vinka Žuljevića zvanog Klica. Objasnivši da je zločini Sliškova ganga ni najmanje ne zanimaju, Dunja Pavliček-Patak raspričala se o svojim vrlo intimnim bračnim problemima. Uzgred se, čak, pohvalila da joj je Sliško obećao posao njegove pravne zastupnice i odvjetnice.

Kao svjedok u istom sudskom postupku Marinov je namjeravao ponešto reći i o susretima s Radovanom Ortynskim. Primjerice: kako se glavni državni odvjetnik strašno bojao jedne videokazete na kojoj je snimljen u vrlo kompromitantnoj situaciji u hotelu “Esplanade”. Molio je Marinova da kazeti uđe u trag i da je čak otkupi po bilo kojoj cijeni.

Da se pojavio u remetinečkoj sudnici, Veselin Marinov govorio bi o sprezi organiziranog kriminala i države. Iznad svega – u samom Državnom odvjetništvu koje knežijskoj bandi “pakira” doslovce sve gangsterske obračune na zagrebačkim ulicama u zadnjih deset godina, ne bi li na drugoj strani zaštitilo njihovu kriminalnu konkurenciju u milosti HDZ-ove desnice.

U tome je najimpresivnija epizoda s ubijenim Željkom Šobotom. Radovan Ortynski i Dunja Pavliček-Patak to su ubojstvo pripisali Davoru Zečeviću, pripadniku optužene knežijske bande. Marinov ih je upozorio da vrlo čvrste indicije upućuju prema Damiru Džebi, narkodileru i tadašnjem policijskom doušniku. Jer iste noći kad je Šobot ubijen, Džeba je od samog Marinova tražio da mu osigura alibi, priznavši faktički da je vozio automobil iz kojeg je ispaljen smrtonosni rafal. Ignorirajući i taj dio njegove priče, tužiteljica nije reagirala čak ni službenom zabilješkom, kako dužnost nalaže.

Veselin Marinov likvidiran je, dakle, nipošto slučajno, desetak dana prije nastupa u remetinečkoj sudnici. Kako je javno poznato, ubojstvo se dogodilo prošloga petka, između dva i tri sata popodne u “Chromosovu” tornju, u kafiću NBA. Vinko Žuljević zvani Klica, jedan od njegovih egzekutora, odmah se predao policiji, tvrdeći da je pucao u samoobrani, nakon kraćeg verbalnog okršaja i tek pošto je Marinov prvi potegnuo pištolj. I potpunim kriminalističkim laicima savršeno je jasno da Žuljević laže: da je riječ o samoobrani, ubojica bi pucao u panici i nasumce. Marinov je, naprotiv, ubijen zahvatom izvježbanog egzekutora koji je pretpostavljao da je njegova žrtva ispod trenirke zaštićena pancir-košuljom. I Žuljevićeva biografija pokazuje da je znao što radi. Prema osnovanoj sumnji haaških istražitelja, slične egzekucije uvježbavao je na zarobljenim Muslimanima dok je predvodio specijalnu postrojbu HVO-a poznatu pod nazivom Garavi.

U skladu s neuvjerljivom pričom o samoobrani, Žuljević je u samo dva dana ponudio dvije verzije događaja. Policiji je izjavio kako se s Marinovom našao nasamo. Dan poslije, pred istražnim sucem, napokon je priznao da se ubojstvo zbivalo u nazočnosti izvjesnog Vlade Rajića. No, ako je Marinov ubijen u samoobrani, ne zvuči odveć logično da je suučesnik pobjegao s mjesta zločina, ostavljajući Žuljevića, svoga bliskog prijatelja, da se potpuno sam objašnjava s policijom i pravosuđem. Po svemu sudeći, Rajić je drugi egzekutor, a iskrsnut će, nagađamo, kad ukloni zadnji trag barutnih čestica. Vjerojatno postoji i treći čovjek koji je Marinova namamio u klopku, zakazujući sastanak na kojemu se nije pojavio.

Prema tvrdnjama konobarice – jedinog svjedoka u praznom kafiću – prije pucnjave planula je svađa. Ali silno zaokupljena čašama i bocama, kao jedini svjedok, ona, navodno, nije uočila tko se prvi latio oružja i tko je u koga zapravo ciljao. Ipak, za bolje razumijevanje scenarija i scenografije vrlo je značajno to što oboje – i konobarica i kafić NBA – pripadaju izvjesnom Mladenu Gudelju koji svojim imenom već godinama služi kao paravan za Žuljevićeve zagrebačke tvrtke i tajne poslove. Izvan svake sumnje, Veselin Marinov nikad prije nije bio u Žuljevićevoj “bazi”. Oko 2 popodne mobitelom je nazvao suprugu, tražeći da mu objasni kako može stići do “Chromosov” tornja. Pola sata kasnije, više nije odgovarao na pozive.

U tako pomno režiranoj situaciji, ubojica se predao policiji vjerujući, očito, da će pravosudna verzija egzekucije ovisiti uglavnom o njegovoj osobnoj ispovijedi. I doista, prema prvim medijskim reakcijama, likvidacija Veselina Marinova opisana je kao neka vrsta pravedne i preventivne odmazde “državotvornog” kriminalca nad sumnjivim i mnogo zloćudnijim zločincem koji je, prije svega, “nižerazrednog”, bugarskog etničkog podrijetla. Istodobno, kroz priču o birtijskoj svađi, koja je okončana tobožnjom samoobranom, Vinko Žuljević postiže dva efekta: za podzemlje postaje čovjek koji je ubio “nepobjedivog” Bugarina, pred pravosuđem stječe tzv. olakotne okolnosti za minimalnu zatvorsku kaznu. Ovjenčan tom slavom, Žuljević će, nakon izlaska iz zatvora, zauzeti mjesto vrhovnog šefa zagrebačkog podzemlja.

Prava je istina posve drukčija: egzekucija Veselina Marinova logični je finale velikog lova na njegovu glavu koji je otvoren još davne 1998. kad je, kao HIS-ov tajni agent “Mornar”, i javni tjelohranitelj Mladena Naletilića, rekonstruirao Žuljevićevu zločinačku organizaciju pod okriljem Kažnjeničke bojne, specijalaca HVO-a, hercegovačko-zavičajnih ispostava HV-a i izvjesnih krugova HDZ-ova obavještajnog podzemlja. HIS-ova akcija nazvana je “Barakuda”, vođena je u doba ravnateljskog mandata Miroslava Šeparovića, ali, dakako, nikada nije okončana službenim pravosudnim postupkom.

U njoj su, međutim, prikupljene stotine stranica zabilješki i izvješća, video i audio zapisa, o švercu oružja i droge, planiranim političkim ubojstvima, ucjenama i organiziranoj prostituciji oko sesvetskog “Intim-bara”. Radeći na “Barakudi” sam je Marinov spasio život dvojici ljudi, izvjesnoj braći Klepić, onesposobivši oružje kojim su, prema Žuljevićevu nalogu, trebali biti likvidirani. Spriječio je i atentat na lokalnog političara u Drvaru.

Ta gomila građe u tadašnjem policijsko-obavještajnom vrhu izazvala je podvojena mišljenja. Dok je Miroslav Šeparović forsirao da se nalazi “Barakude” izruče kriminalističkoj policiji i uobliče u službenu i javnu istragu protiv Žuljevićeve mafije, Ivana Brzovića, tadašnjeg ravnatelja SZUP-a, zanimalo je isključivo tko se zapravo krije iza kodnog imena “Mornar”. Nakon višestrukog inzistiranja, na jednom od sastanaka koordinacije obavještajne zajednice u jesen 1998., napokon je doznao da je riječ o Veselinu Marinovu. Kao dodatni dokaz o sprezi zločinaca i tadašnjeg državnog vrha, brzo se otkrilo da je Brzovićeva radoznalost imala sasvim praktičnu svrhu: informacija o “Barakudi” i identitetu njezina autora istoga trenutka stigla je do Vinka Žuljevića koji je, prema daljnjim HIS-ovim izvorima, već tada donio odluku da Marinova smakne, u znak odmazde za “izdaju” i “cinkarenje”.

Po svemu sudeći, egzekucija nije obavljena prije četiri godine samo zato što je HDZ-ov režim preuzeo na sebe osvetnički čin, služeći se državnim instrumentima.

Tako je Vinko Žuljević, ničim ometan i potpuno slobodan, selio svoje poslove iz Mostara u Zagreb, dok su protiv Veselina Marinova, jedna za drugom, stizale kaznene prijave, optužnice i rješenja o pritvoru: za silovanje, za organiziranu prostituciju i za trgovinu drogom. Kad se pokazalo da je žrtva silovanja zapravo virgo intacta, da je drogu podmetnuo policijski doušnik Džeba, da je Marinov u “Intim-baru” bio domar po državnom zadatku, bivši hrvatski konzul u Sofiji sredio je da u Hrvatsku stigne ekstradicijski zahtjev. Prema obrazloženju iz tog dokumenta, Marinov je, navodno, početkom 90-ih u svojoj domovini ubio izvjesnu Tatjanu Totevu, pa je bugarsko pravosuđe tek nekoliko godina poslije napokon odlučilo da to ubojstvo rasvijetli i kazni. Kako je ispričao Nacionalovim novinarima, bila je to njegova kolegica, agentica bugarske tajne službe koju je jedva poznavao. Ako je nestala iz Bugarske, učinila je to iz istih razloga koji su njega 1990. doveli u Hrvatsku: da se, najkraće rečeno, skloni s teritorija na kojem je nakon pada Berlinskog zida bjesnio frakcijski rat bugarskih i KGB-ovih špijuna.

Nakon promjene vlasti u siječnju 2000. Veselin Marinov napokon je pušten na slobodu, odlukom Upravnog suda vraćen mu je status punopravnog hrvatskog državljanina, a obavještajno-policijske institucije Republike Hrvatske u njemu su našle dragocjenog saveznika u otkrivanju HDZ-ova kriminalnog naslijeđa. Radeći kao šef osiguranja u diskoteci “Best”, sačuvao je i širio kontakte u svijetu zagrebačkog podzemlja koje se nakon sloma Herceg Bosne regrutiralo mahom iz redova bivših pripadnika HVO-a, okupljenih oko Vjeke Sliška. Zato je suđenjem knežijskom gangu valjalo prije svega otvoriti prostor za nesmetano djelovanje novopridošlih kriminalaca isprepletenih s HDZ-om.

Koliko je Nacionalu poznato, Veselin Marinov je pri prvim susretima impresionirao Radovana Ortynskog koji je u počecima svoga državnoodvjetničkog mandata u njemu vidio osobnog tajnog agenta od kojeg je očekivao i sasvim osobne usluge. No, kako Marinov nije bio spreman udovoljiti svim njegovim zahtjevima, Ortynski je Marinova počeo doživljavati kao neprijatelja koji ugrožava ne samo sudski proces protiv tzv. zločinačke organizacije nego i njegovu osobnu karijeru. Mržnja se očitovala u praktičnim posljedicama: posljednjih mjeseci njegova života, žalbama na oslobađajuće presude Državno je odvjetništvo pokušalo aktualizirati sve stare kaznene procese. U jednim od posljednjih telefonskih razgovora s Radovanom Ortynskim, Marinov ga je, prilično ljutito, izvijestio da je svjestan ucjenjivačke tehnike njegovih najbližih suradnika. “Zar moram plaćati odvjetničke usluge vašeg prijatelja Batarela da me vaše Državno odvjetništvo prestanete goniti?”, rekao je Ortynskom, među ostalim.

Utoliko je vrlo zanimljivo da je Marinov, nekoliko dana prije likvidacije u “Chromosovu” tornju, iz Županijskog državnog odvjetništva primio zapravo posljednje upozorenje i posljednju spasonosnu ponudu. Prema onome što je ispričao Nacionalovim novinarima, ona je glasila otprilike ovako: ako odustane od svjedočenja u korist remetinečkih optuženika, Dunja Pavliček-Patak pobrinut će se da se svi njegovi pravosudni slučajevi definitivno riješe.

Kako Marinov nije promijenio odluku o svom remetinečkom nastupu, na scenu je, eto, stupio Vinko Žuljević zvani Klica, koji se već odavno zavjetovao da će tog bugarskog “izdajnika” i “cinkaroša” jednom zauvijek eliminirati. Uostalom, kao svjedok Marinov bi govorio ponešto i o sadržaju “Barakude”.


Snimljeno svjedočenje Veselina Marinova – Dunji Pavliček Patak ispričao sam kako je Damir Džeba tražio od mene alibi one noći kad je ubijen Šobot, ali ona to nije ni zapisala


Po Šuškovu naređenju, Tutina bojna ubijala je ‘loše’ Hrvate
– Kažnjenička bojna u Hrvatskoj borila se uglavnom protiv ‘loših’ Hrvata te srpskih i muslimanskih civila u gradovima: njihove popise za likvidaciju imali su Vice Vukojević, Gojko Šušak i Tomislav Merčep

U pravosudnim krugovima kao velika zanimljivost odjeknula je vijest da je Vinko Žuljević zvani Klica angažirao odvjetnika Milenka Umičevića. Umičević je bliski kućni prijatelj Janjka Grlića, zastupnika optužbe u sudskom procesu protiv ubojica Vjeke Sliška. Riječ je o osobi koju je Marinov, u svojstvu zastićenog svjedoka, namjeravao prokazati kao jednog od državnoodvjetničkih suradnika Sliškova mafijaškog klana.

Zbog te informacije ozbiljno se počelo sumnjati da je Žuljevićeva predaja rezultat ovakvog plana: Grlić će preuzeti slučaj, maksimalno ublažiti kvalifikaciju Žuljevićeva zločina, definirati ga kao samoobranu i opet, eto, pomoći jednom od Sliškovih sljedbenika. Plan se temelji na činjenici da je u policijskom očevidu pronađen metak koji je ispaljen iz žrtvina pištolja.

Istodobno policijski istražitelji ne isključuju mogućnost da su ubojice taj metak ispalili kad je Marinov već bio mrtav, kako bi inscenirali Žuljevićevu samoobranu. U prilog toj tezi govori činjenica da se likvidacijom Veselina Marinova bavi USKOK, specijaliziran za zločine organiziranog kriminala.

Kao novi detalj o cijeloj mreži Žuljevićevih pokrovitelja u državnom vrhu, valja spomenuti da je egzekutor Veselina Marinova 16. veljače 2000. dobio stan od 90 m2 u zagrebačkom naselju Lanište. Rješenje o Žuljevićevu stambenom zbrinjavanju potpisao je Ilko Tomašević, naslijeđeni hadezeovac u Ministarstvu branitelja, koji je 5000 ratnih invalida HVO-a – bez ikakve veze s hrvatskom državom – prekrstio u pripadnike Hrvatske vojske.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika