Objavljeno u Nacionalu br. 343, 2002-06-11

Autor: Milivoj Đilas

Pravni stručnjaci tvrde:

Tuđmanovi transkripti su valjan dokaz za sud

Pašalić je otputovao svjedočiti u Haag kako bi pokušao osporiti autentičnost transkripata: ako ih sud prihvati kao dokaz, to bi značilo kraj političke karijere i za njega i za mnoge druge političare HDZ-a a neki bi sigurno završili i u zatvoru

Pašalić ističe da su objavljeni stenogrami izmišljotine koje su isfabricirali oni koji ga žele politički uništitiPašalić ističe da su objavljeni stenogrami izmišljotine koje su isfabricirali oni koji ga žele politički uništitiTranskripti iz Ureda predsjednika za sud su valjan dokaz – suglasni su pravni eksperti koje je Nacional zamolio za objašnjenje.

Mirjana Rigljan, istražna sutkinja Županijskog suda u Zagrebu, koja vodi istragu protiv bivšeg ministra unutarnjih poslova Ivana Jarnjaka, osumnjičenog da je “prekršio službenu dužnost i javne ovlasti” sprečavajući procesuiranje odgovornih za pretvorbu Slobodne Dalmacije, nedavno je iz istražnog spisa izdvojila transkripte na osnovi kojih je pokrenut postupak protiv Jarnjaka. Radi se o transkriptu koji je Nacional objavio u rujnu 2000., nastalom nakon sastanka Franje Tuđmana s Jarnjakom i Ivićem Pašalićem 27. lipnja 1996., kad je Jarnjak priznao da je zaustavio pokušaj procesuiranja Miroslava Kutle zbog nezakonitog stjecanja Slobodne Dalmacije, nakon kojeg su zaredale njegove financijske malverzacije za koje mu se još i danas sudi.

Zahtjev za izdvajanjem stenograma iz spisa podnio je Jarnjakov odvjetnik Miroslav Šeparović a sutkinja Mirjana Rigljan ga je prihvatila s obrazloženjem da je to “nezakoniti dokaz”, iz čega se može tek naslućivati na što je pritom mislila. Izdvajanje stenograma pravnici su dočekali s velikim iznenađenjem, a svi se slažu da formulacija o nezakonitom, a ne nevaljanom dokazu, otkriva da su stenogrami s Pantovčaka itekako vrijedni dokazi i da bi sudu (ili sudovima) mogli poslužiti u procesuiranju kriminala koji je bivša vlast prikrivala, pa i otvoreno štitila.

Istražni postupak protiv Ivana Jarnjaka i Ivića Pašalića, kojeg je, također zbog Slobodne Dalmacije, prošlog tjedna u Splitu saslušao sudac Stanko Grbavac, značajan je upravo zbog upotrebe stenograma. Ovo je prvi postupak utemeljen na stenogramima i prihvaćanje ili odbacivanje stenograma kao dokaza moglo bi imati dalekosežne posljedice za hrvatsko pravosuđe. Pravnici tvrde da su stenogrami dokumenti koji sadržavaju pravno relevantne činjenice koje se utvrđuju u postupku. Kao i sve druge isprave, i stenogrami načelno mogu poslužiti kao dokaz. Međutim, Ustav i Zakon o kaznenom postupku zabranjuju da se sudska odluka temelji na nezakonitom dokazu koji je pribavljen kršenjem Ustava ili zakona. Za stenograme o kojima je riječ najvažnije je otkriti jesu li nastali i pribavljeni na zakonit način i je li vjerno reproduciran snimljeni razgovor.

To je jasno i samome Iviću Pašaliću, koji je na dan završetka ovog broja Nacionala svjedočio u Haagu upravo o stenogramima iz Ureda predsjednika. Kako je sam najavio u novinama, svojom je najvećom zadaćom smatrao dokazati kako su svi stenogrami – oni objavljeni u novinama, kao i oni kojima se služi Haaški sud –krivotvorine. Istom se taktikom Pašalić nekoliko puta poslužio i u Hrvatskoj, uporno ističući da su objavljeni stenogrami izmišljotine koje su isfabricirali oni koji ga žele politički uništiti. Pašalić je duboko svjestan da će, ne dokaže li da stenogrami nisu lažni (lažirani), svaki od njih biti tretiran kao vjerodostojan dokument na osnovi kojega je moguće na sudu dokazivati krivnju aktera iz vrha političkog života u Tuđmanovo doba. Za velik dio HDZ-a to bi značilo kraj političke karijere, za neke odlazak u zatvor, za neke i u Haag.

Stenogrami iz Ureda predsjednika mogli su nastati na osnovu protokolarnog snimanja razgovora za koji su gosti znali ili pak nisu morali znati. Ni u jednom slučaju, kako navodi jedan od stručnjaka za kazneno-procesno pravo, snimanje nije kažnjivo djelo. Kazneni zakon kažnjivim djelom smatra samo “neovlašteno snimanje razgovora koji nije namijenjen onomu tko razgovor snima” (ili je naložio snimanje). Treba uzeti u obzir i da su razgovori u Uredu predsjednika službeni pa nema narušavanja privatnosti. Zaključak je da nastanak snimki, a time i stenograma, sud ne može tretirati kao nezakonit, odnosno da su stenogrami zakoniti dokazi.

Način na koji je sud pribavio stenograme također se ne smije kositi s odredbama Zakona o kaznenom postupku. Nakon utvrđivanja zakonitosti pribavljanja stenograma utvrđuje se njihova vjerodostojnost, najlakše usporedbom sa snimkama. Ako ih nema, vjerodostojnost transkripata može se provjeriti i izjavom svjedoka koji je sudjelovao u njihovu pisanju ili na neki drugi način o kojem sud odlučuje tijekom postupka, pod uvjetom da transkripti ne sadržavaju kakvu državnu ili vojnu tajnu i ako njihovo objavljivanje nije kažnjivo djelo.

Snimanje razgovora u uredima predsjednika, vlada i u parlamentima uobičajeno je i u najrazvijenijim demokratskim zemljama. Tuđman nije krio da se razgovori na Pantovčaku snimaju, a pročelnik njegova kabineta Goran Radin izjavio je da su mikrofoni bili vidljivi pa je svaka dvojba o zakonitosti snimanja bespredmetna. Zakon je vrlo jasan i u slučaju Slobodne Dalmacije te Pašalićeva i Jarnjakova uloga u privatizaciji, onako kako je zabilježena u stenogramima, ne bi trebale izazivati nikakve nedoumica, naravno, ako istražni suci iskoriste sve mogućnosti koje im zakon stavlja na raspolaganje. Ma koliko – laički gledano – djelovalo neobično, snimanje razgovora u Uredu predsjednika nije neuobičajeno: sličnim se mjerama služe u uredima mnogih predsjednika i u najrazvijenijim demokracijama, baš kao i u vladama i u parlamentima. Osim toga, Tuđman nije krio da se razgovori na Pantovčaku snimaju, o čemu je više puta javno posvjedočio Goran Radin, pročelnik Tuđmanova kabineta, i sam zabilježen na brojnim stenogramima. Štoviše, on je izjavio da su mikrofoni bili vidljivi pa je svaka dvojba o zakonitosti bespredmetna. Stenogrami dosad nisu zlouporabljeni, pa ni s tog stajališta ne bi trebali biti odbačeni. (Njihovo objavljivanje u medijima nikako ne može biti tretirano kao zlouporaba.) Valja se nadati i da je sud do stenograma došao legalnim putem, jer ako nije, treba mijenjati suce i sudsku praksu jer su nesposobni, čak bi se moglo reći i da namjerno krše propise ne bi li se bitni dokazi prometnuli u neupotrebljive činjenice.

Ostaje utvrđivanje točnosti sadržaja, vjerodostojnosti reproduciranog razgovora. Kako je poznato, za većinu stenograma ne postoje sačuvane originalne snimke razgovora, a samo stenogrami nisu autorizirani, što bi – s pravnog stajališta – bilo najidealnije. No svjedočenja tehničkog osoblja – tehničara koji su snimali, daktilografa koji su “skidali” razgovore, kao i onih koji su ustrojili cijelu službu bilježenja razgovora u Uredu predsjednika – zakonom su predviđena kao dostatna za sud. Potvrde li te osobe da su transkripti razgovora vjerodostojni, sud nema razloga ne uzeti stenograme kao vjerodostojne. Nedavno odbacivanje transkripata kao “nezakonitih dokaza” stoga je vrlo neobično iznenađenje, a Jarnjak ima razloga za slavlje.

Pašalić se poslužio još boljom taktikom, i to davno prije. Nakon izbijanja afere Večernji list, gdje se upravo pomoću transkripata (također objavljenih u Nacionalu) doznalo da je on glavni projektant zamagljivanja lažne prodaje Večernjeg lista, koji su umjesto inozemnih ulagača kupili dvojica HDZ-u bliskih poduzetnika, Pavo Zubak i Ivica Nuić, a u ime Pašalićeve Zaklade hrvatskog državnog zavjeta, Pašalić je sve transkripte proglasio krivotvorinama. Pašalić, tada savjetnik predsjednika za unutarnju politiku, tvrdi kako njegovi razgovori s pokojnim Tuđmanom nisu snimani, ali i da on s Tuđmanom uopće nije razgovarao o Večernjem listu. Vesna Škare-Ožbolt, tadašnja zamjenica predstojnika Ureda predsjednika, Neven Madey, predsjednikov savjetnik za vanjsku politiku, i već spomenuti Goran Radin, sve troje spomenuti u istom stenogramu u kojem je i razgovor Pašalića i Tuđmana o Večernjem listu, sjećaju se pojedinosti iz stenograma i potvrđuju njegovu točnost. Radin je saborskom Istražnom povjerenstvu koje je trebalo utvrditi okolnosti prodaje Večernjeg lista predložio i da saslušaju “administrativne osobe koje su to snimale i prekucavale”, a “koje mogu posvjedočiti o autentičnosti teksta”. Istražno povjerenstvo to nije učinilo, ali nema razloga da to ne učini sud, odnosno istražni suci.

Komisije za pregledavanje transkripata i njihovo razvrstavanje, koja djeluje u Uredu predsjednika, mora se pobrinuti da eventualne kriminalne radnje, za koje se mogu naći indicije u transkriptima što su ostali skriveni od javnosti, ne ostanu neprocesuirane i neistražene. Ta bi komisija trebala pribaviti sve transkripte koji su iz Ureda predsjednika premješteni u središnjicu HDZ-a pod izlikom kako se radi o stranačkim sastancima i dužnostima vezanim uz stranku, koje je Tuđman obavljao usporedo s predsjedničkom dužnošću. Na kraju, na toj je komisiji da se pobrine da se vrate i transkripti dani Miroslavu Tuđmanu, pod izlikom da se radi o privatnim sastancima predsjednika s njegovom obiteljim i rodbinom. Čak kad bi na njima bili samo takvi razgovori, oni bi morali biti vraćeni u Ured predsjednika, odnosno u Državni arhiv. Jer članovi obitelji i rodbine pokazali su velike sposobnosti u izigravanju zakona i iskorištavanju predsjedničkog položaja Franje Tuđmana pa su njihovi razgovori, vođeni u Uredu predsjednika, daleko od ikakve privatnosti koja bi trebala biti sačuvana od javnosti. No među tim je transkriptima i mnoštvo razgovora Franje Tuđmana s raznim osobama o vrlo bitnim državnim pitanjima, pa i o kriminalu u državi, i nipošto ne spadaju u privatno vlasništvo obitelji Tuđman. Djelatnici Haaškog suda već su dva puta upozorili Vladu RH da ih zanimaju transkripti koje je Miroslav Tuđman nezakonito odnio iz Ureda predsjednika, smatrajući da kriju brojne intrigantne detalje, među ostalim i o ratnim zločinima.

Transkripti su nesumnjivo iznimno značajni za cijelu državu. Iako se u hrvatskoj pravnoj praksi ne primjenjuje pravilo presedana, karakteristično za anglosaksonsko pravosuđe, daljnja će upotreba stenograma i njihov tretman bitno ovisiti o prvom procesu u kojem se stenogrami upotrijebe, odnosno o procesu pokrenutom na osnovi stenograma, kao i o odluci suda i eventualnoj presudi u tom procesu. Pravnici se slažu da će odluka o sudbini stenograma u ovom sudskom procesu biti važan putokaz za buduću praksu. Zato odluka istražne sutkinje da izdvoji stenograme iz predmeta iznenađuje, a odluka o žalbi tužitelja – Udruge polagatelja prava na dionice Slobodne Dalmacije – očekuje se s velikim zanimanjem. No čak i kad bi ih sudovi odbacili kao moguće dokaze u sudskim procesima, politička težina tih stenograma je nesumnjiva: svaki bi pošten političar nakon njihova objavljivanja zauvijek nestao iz javnoga života. No oni koji su – a to je više nego očito –sudjelovali u kriminalu, danas su zaštićeni imunitetom saborskih zastupnika.

ŠTO SU SVE OTKRILI STENOGRAMI?

Osim lažne prodaje Večernjeg lista, kojemu su nominalni vlasnici postali ljudi što su ih odabrali Ivić Pašalić i HDZ, koji su im dali i novce, te dirigirane prodaje Slobodne Dalmacije Miroslavu Kutli, što je smislio Ivić Pašalić a Ivan Jarnjak spriječio da bude procesuirano, zahvaljujući stenogramima javnost je doznala i da je Borislav Škegro, tadašnji ministar financija, oko 100 milijuna dolara sklonio u irsku banku, ne bi li se – u obliku božićnica i inih stimulacija –potkupilo radništvo da glasuje za HDZ na izborima. Stenogrami su otkrili i kako je Pašalić prevario umirućeg Tuđmana kad je koncesija za županijsku televiziju, umjesto Tuđmanovu sinu Stjepanu, kako je bilo prethodno dogovoreno, dodijeljena Pašalićevu pulenu Vinku Grubišiću i njegovu OTV-u. Stenogrami su pokazali i Tuđmanovu opsesiju podjelom Bosne i Hercegovine, s tim da su Hercegovina, Banja Luka i Bihać trebali biti pripojeni Hrvatskoj, dok ga je u toj nakani Jure Radić, bivši ministar obnove, svesrdno podržavao. Njih dvojica, Tuđman i Radić, raspravljali su i o etničkoj strukturi Podunavlja, zaključujući kako je najbolje izbjegle Hrvate iz BiH naseliti u Vukovar i okolicu te time spriječiti povratak Srba koji su živjeli u tim krajevima, čime bi bilo dovršeeno etničko čišćenje. Osim što je u svom uredu primio i Tomislava Merčepa, koji je za ubojstvo zagrebačke srpske obitelji Zec optužio Zvonimira Trusića i bivšeg ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića, zahvaljujući stenogramima javnost je doznala kako je Tihomir Blaškić izručen u Haag te da je osuđen na temelju lažnog svjedočenja generala Milivoja Petkovića, koji je tako svjedočio po naredbi Franje Tuđmana. Transkripti objavljeni u Nacionalu otkrili su i plan Franje Tuđmana i Ivića Pašalića o nerealiziranom bijegu Mladena Naletilića Tute iz KBC-a Rebro, gdje je liječen kao zatvorenik zatvora u Remetincu, prije nego što je izručen Haagu, a sve po zamisli Ivića Pašalića.

Vezane vijesti

Tuđmanova obitelj vlasnik njegovih transkripata?

Tuđmanova obitelj vlasnik njegovih transkripata?

Nakon desetljeća parničenja s državom, obitelj pokojnog predsjednika Franje Tuđmana koja je tražila da im se preda predsjednička prepiska i… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika