U radnoj sobi predsjednika Republike nekoliko je uređaja za video i audio nadzor, odnosno snimanjeSvjedočenjem u Haagu, Ivić Pašalić, nekadašnji savjetnik predsjednika Republike, opet pokušava u javnosti otvoriti pitanje o vjerodostojnosti stenograma nastalih snimanjem sjednica i sastanaka, i državnih i stranačkih, koje je Tuđman vodio u predsjedničkom uredu na Pantovčaku. Štoviše, mnogi od onih čije su riječi zabilježene na stenogramima danas tvrde da su snimani bez vlastitog znanja i pristanka, da su im riječi – ovako kako su se poslije pojavile u javnosti – netočno prenesene, odnosno da su stenogrami krivotvoreni.

Ivić Pašalić prvi je primao stenograme svih Tuđmanovih razgovora na stol i njima se služio u političke svrhe pa je apsurdno da sada u Haagu laže kako ti transkripti nisu vjerodostojni: zaposlenici Ureda predsjednika zaduženi za snimanje i zapisivanje razgovora i danas još rade tamo te mogu posvjedočiti kako su nastajali transkripti Sva oprema za snimanje nabavljena je od njemačke tvrtke Sennheiser, čiju vrhunsku tehniku koriste brojne svjetske televizije: istim mikrofonima kakvima se služio Tuđman snimani su, primjerice, i Eurosong u Tallinu i film 'Gospodar prstenova' Gotovo istoga dana kad su se Franjo Tuđman i njegovi savjetnici, cijeli Ured predsjednika, preselili s Markova trga, gdje im je bilo prvo sjedište, na Pantovčak, u nekadašnju Titovu vilu, cijeli je kompleks, nazvan Predsjedničkim dvorima, ozvučen i stavljen pod videonadzor. Nije ozvučena samo vila nego i ostale zgrade, npr. ona u kojoj je bio predstojnik Ureda predsjednika Hrvoje Šarinić, izvorno namijenjena stanovanju osoblja. Svi su se razgovori mogli slušati i prisluškivati i svi su za to znali jer su mikrofoni, njih barem četrdesetak, bili vodljivo postavljeni, baš kao što su i danas, kad ih je mnogo manje.

Upravo Ivić Pašalić to najbolje zna: svi stenogrami koji su nastajali u Uredu predsjednika, barem dok je on bio ondje, dolazili su njemu na stol. Nakon što bi tipkačice preslušale razgovor i napravile njegov transkript, pogledao bi ga i Tuđman, ako ga je zanimalo, a potom su se transkripti dostavljali Goranu Radinu, predsjednikovu savjetniku, i Sanji Ormož, Pašalićevoj tajnici, odnosno Pašaliću. Štoviše, Pašaliću su na stol, kako je Nacionalu potvrdio jedan od ljudi koji su u Uredu radili i prije 2000., dolazili i transkripti svih razgovora Hrvoja Šarinića koje je ovaj obavljao u svom uredu. Zahvaljujući tomu, Pašalić nije morao pretpostavljati što netko planira učiniti – on je to znao, pa je znao i kako neke situacije ili ljude preduhitriti i spriječiti, pogotovo ako su mogli njemu naštetiti.

Prema tome, istoga trena kad su transkripti nastajali, Pašalić je znao i kakav je njihov sadržaj, za što postoji više svjedoka. Jedan od njih mogla bi biti i sama Sanja Ormož, koja je danas zaposlena u Saboru kao tajnica Zdravka Tomca, predsjednika Odbora za vanjsku politiku, no ona se javno ne izjašnjava ni o jednom od pitanja koja otvaraju transkripti i njihova upotreba. Ostaje nejasno otkud Pašaliću i skupini njegovih stranačkih, ali i privatnih prijatelja, hrabrost da tvrde kako ništa, ni jedan od transkripata koji su dospjeli u javnost, do pravosudnih institucija, pa i do samoga Haaškog suda, nije vjerodostojan.

Netočno je da Franjo Tuđman nije snimao svoje razgovore, baš kao što je netočno da oni koji su snimani nisu znali da ih se snima. Oprema za snimanje, i audio i video, i danas je postavljena u gotovo svim prostorijama Predsjedničkih dvora. Dolaskom Stipe Mesića na mjesto predsjednika države u Vili Zagorje tek je djelomice smanjena količina opreme kojom se nadziru gotovo sve prostorije, što je u svijetu uobičajeno: bilježe se razgovori u predsjedničkim uredima, baš kao i u vladama i parlamentima.

U radnoj sobi predsjednika Republike nekoliko je uređaja za video i audio nadzor, odnosno snimanje. Cijela se soba nadzire dvjema videokamerama u kutovima nasuprot velikoj terasi, tako da se vide i sva događanja na terasi. Stol za radne sastanke opremljen je dvama mikrofonima, koji su postavljeni na samome stolu i vidljivi su svakom sudioniku razgovora. Tako je bilo i kad je u toj sobi radio Franjo Tuđman – svi su mogli vidjeti mikrofone na stolu pa su smiješna današnja objašnjenja kako se za snimanje nije znalo te da stoga te snimke nisu valjan dokaz na sudovima (u istrazi o ulozi Ivana Jarnjaka u pretvorbi Slobodne Dalamcije sutkinja je na zahtjev obrane izuzela transkripte kao dokaz, iako je iz njih vidljivo da je Jarnjak spriječio sudski postupak protiv Miroslava Kutle zbog nezakonitog stjecanja splitskog dnevnika).

Nasuprot stolu za sastanke, u predsjednikovoj radnoj sobi nalazi se garnitura za sjedenje – četiri naslonjača, trosjed i stol. Sa svake strane trosjeda nalazi se stolić, a na svakom stoliću po jedan mikrofon, također na vidljivim mjestima. Kako se predsjednikova radna soba sastoji od dva dijela, ozvučen je ne samo dio za sastanke nego i radni dio namijenjen samom predsjedniku. Na stoliću, dijelu garniture nasuprot predsjednikovu radnom stolu, također je vidljivo postavljen mikrofon. Čak i iza zastora koji odvajaju jedan dio sobe od drugoga postavljeni su mikrofoni. Faktički, nema ni jednoga dijela radne sobe koji bi bio nepokriven mikrofonima. Svaki, i vrlo tihi razgovor, moguće je zabilježiti.

Toliko mikrofona u samo jednoj prostoriji nagnalo je aktualnoga predsjednika i njegove savjetnike da posumnjaju i u postojanje skrivenih mikrofona. Stoga je, nakon što je Mesić preuzeo dužnost, u radnoj sobi, kao i u većini drugih prostorija, trebalo detaljno proučiti sve instalacije i pretražiti svaki kutak, ne bi li se izbjeglo kakvo skriveno, neovlašteno prisluškivanje.

Tuđman je očito bio toliko opsjednut svojom povijesnom ulogom i veličinom svojih misli da je, osim i najbeznačajnijih razgovora u radnoj sobi, snimao čak i svoje telefonske razgovore. Pored telefonskog aparata na stoliću kraj radnoga stola još stoji aparat za snimanje telefonskih razgovora, ali više nije u upotrebi. Komandna kutija kojom je davao signal za početak snimanja više nije na radnom stolu predsjednika nego se nalazi na stolu njegove tajnice, koja pritiskom na gumb daje znak za početak snimanja. U trenutku kad se pritisne na gumb, u sobi za snimanje automatski se uključuje magnetofon koji bilježi cijeli razgovor, do trenutka dok pritiskom na drugi gumb snimanje ne bude prekinuto. Znak za snimanje davao je sam Tuđman.

Velika, južna, svečana dvorana, također je pod videonadzorom, no garniture za sjedenje koje se u njoj nalaze nisu ozvučene. Sjeverna dvorana, namijenjena sastancima (svojedobno je VONS ondje vrlo često zasjedao), osim što je pod videonadzorom, koji danas podrazumijeva samo dvije kamere za razliku od prijašnjih četiriju, na velikom stolu ima deset mikrofona. Čak i kad bi veliki cvjetni aranžman stajao na stolu, mikrofoni imaju dovoljno dugačke kabele i uvijek bi bili vidljivi jer su stajali pred samim sugovornicima.

Biblioteka pokraj južne dvorane također je pod nadzorom, audio i video. Osim kamere u lijevom kutu, iznad kamina, na obje garniture postavljani su mikrofoni koji bilježe razgovore. Prije su se u biblioteci održavali manji i intimniji predsjednikovi sastanci i rijetko se kada njena slika može vidjeti na televiziji, osim u onim rijetkim prilikama kad predsjednik daje izjavu ili se obraća naciji putem televizije. I veliki salon za objedovanje također je pod videonadzorom, no razgovori u njemu se ne snimaju.

Još jedna priča može posvjedočiti koliko je Tuđman uistinu bio opsjednut snimanjem i prisluškivanjem: njegov radni kabinet, pod audio i video nadzorom, nije bio povezan samo s centralnom, tehničkom sobom, nego i s malim, pomoćnim uredom, u kojem su bili postavljeni ekrani i slušalice preko kojih su se mogla pratiti sva događanja i svaki razgovor u predsjednikovoj radnoj sobi. Tako se znalo nebrojeno puta dogoditi da Tuđmanove goste uvedu u njegovu radnu sobu, a on ih pusti da čekaju, istodobno se u pokrajnjoj sobi naslađujući njihovim reakcijama i razgovorima dok ga čekaju i ne znaju da ih on gleda i sluša, pripremajući svoj nastup pred njima.

Sve kamere i svi mikrofoni u Uredu predsjednika priključeni su na centralni sustav, u sobi za nadzor zvuka i slike. Na mnoštvu videokaseta zabilježeni su susreti predsjednika Mesića i njegovih suradnika s brojnim delegacijama koje dolaze u Ured, baš kao što su se nekoć bilježili rijetki protokolarni susreti Franje Tuđmana. Na audiovrpcama danas se bilježe samo značajni razgovori. U susjednoj sobi je daktilobiro gdje su se ti razgovori pretvarali u transkripte. Istih četvero ljudi, tri žene, daktilografkinje, i jedan muškarac, koji nadzire snimanje razgovora, koji su radili u vrijeme Tuđmanova predsjednikovanja, i danas su zaposleni u Uredu predsjednika i rade isti posao. Njihov identitet i dalje se drži u tajnosti, a nesumnjivo je da bi baš oni svojim svjedočenjem mogli uvjerljivo potvrditi autentičnost transkripata nastalih u doba Tuđmanove vladavine.

Sva oprema za snimanje razgovora nabavljena je od istoga proizvođača, njemačke tvrtke Sennheiser, a preko njenog zastupnika za Hrvatsku, austrijske tvrtke Grothusen G.m.b.H. iz Beča. Sennheiserovi mikrofoni smatraju se najboljima u toj vrstiopreme. Brojne svjetske televizije (čak i HTV) svoje su studije opremile njihovim uređajima. Sennheiser proizvodi mikrofone malih dimenzija, ali izvrsnih performansi. Prije svega, njihova neosjetljivost na usputne šumove (npr. šum koji stvara odjeća pri pokretu tijela) daje im izvrsne preduvjete za snimanje razgovora u kojima sudjeluje više od dva čovjeka. Sennheiserovi mikrofoni zakvače se televizijskim voditeljima i njihovim gostima u studiju za revere, no za snimanja razgovora za stolom koriste se oblikom i snagom modificirani mikrofoni koji stoje na stolu, isti mikrofoni kojima je opremljen i Ured predsjednika.

Kvaliteta zvuka koji dolazi putem malih ekrana svjedoči kolika je kvaliteta zvuka u Uredu predsjednika. Primjerice, Sennheiserovi mikrofoni služe i za prijenose glazbenih emisija uživo, u kojima su glazbenici najčešće opremljeni baš tim mikrofonima. Celine Dion, Elton John, Madonna i Sting samo su neki od glazbenika koji upotrebljavaju Sennheiserovu audioopremu, a njome su opremljene i brojne konferencijske dvorane u svijetu. Zbog iznimne kvalitete Sennheiserova je oprema postala omiljena kod tehničara koji opremaju urede kontrole leta, a bila je upotrijebljena i na zadnjem Eurosongu u Tallinnu, kao i pri snimanju “Gospodara prstenova”.

Više od 14.000 stenograma nastalih u vrijeme Tuđmanova predsjednikovanja danas je pod ključem i zapečaćeno. Što sve oni sadržavaju, zna samo nekoliko ljudi. Oni pak čije su riječi na njima zabilježene imaju najviše razloga za strah – i onih nekoliko objavljenih stenograma otkrilo je golem kriminal za koji su u Uredu predsjednika znali i koji je Tuđman dopuštao, čak i sam generirao. U neko normalno doba, svi oni koji tvrde da su stenogrami lažni odavno bi bili pred sudom. Već i sama naznaka da su sudjelovali u nečemu tako protuzakonitom poput etničkog čišćenja, pretvorbene pljačke, prikrivanju ubojstava i podjeli BiH, bila bi dovoljna da završe političku karijeru. Ironično, ali danas oni tvrde da njihovo vrijeme tek dolazi.

TRANSKRIPTI SU NELEGALNI

Zbog navodnih nezakonitosti pri snimanju razgovora u Uredu predsjednika, zabranu raspolaganja transkriptima tražilo je više visokih dužnosnika bivše HDZ-ove vlasti. Kad je u javnost dospjela informacija kako bi se zbog politike Hrvatske prema BiH u Haagu mogli naći Milan Kovač i Vice Vukojević, njih su dvojica stali uvjeravati javnost kako objavljeni transkripti nisu točni, odnosno da ih se ne sjećaju, da nisu znali da ih snimaju te da su stoga transkripti nastali na nezakonit način. Miroslav Šeparović, odvjetnik Ivana Jarnjaka, uspio je, makar privremeno, ishoditi odstranjivanje transkripata iz istražnog spisa protiv svog branjenika u slučaju privatizacije Slobodne Dalmacije, a zbog navodne nezakonitosti. Kad je shvatio da traženjem zabrane objavljivanja neće ništa postići, Ivić Pašalić posegnuo je za taktikom optuživanja, tvrdeći kako Mesićevi suradnici krivotvore transkripte.