Josip KrvavicaJosipa Krvavicu, bivšeg šefa Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP) u Varaždinu i bliskog prijatelja bivšeg šefa SZUP-a Smiljana Reljića, Županijski sud u Varaždinu osudio je u ponedjeljak, 17. lipnja, na kaznu zatvora od 2 godine i 7 mjeseci zbog pronevjere novca, krivotvorenja službenih isprava i zloporabe položaja i ovlasti. Iako je odluka zasad nepravomoćna, Krvavica će po svemu sudeći biti prvi bivši visoki dužnosnik tajnih službi koji će zbog kriminala završiti u zatvoru, a sudeći po internim SZUP-ovim bilješkama dostupnima Nacionalu, slična sudbina mogla bi snaći i Smiljana Reljića.
Županijski sud u Varaždinu Krvavici je zabranio obavljanje bivšeg zvanja na tri godine, a oduzeo mu je i 167.783 kune. U postupku se uspjelo dokazati da je toliko ukrao iz blagajne SZUP-a.
Zatvorska kazna koja je početkom prošlog tjedna izrečena Krvavici pokazuje da osobe koje su u tajnim službama nominalno bile zadužene za široku lepezu poslova nacionalne sigurnosti nisu zloporabile svoje položaje samo za neovlašteno prisluškivanje oporbenih i novinara, nego i da je najmanje jedan od čelnika SZUP-a doslovce ukrao novac.
No, iako je čak i na sudu utvrđeno da je Krvavica krao novac i falsificirao službene isprave, zbog posla kojim se bavio javnost o sadržaju njegova lopovluka ne bi smjela ništa doznati. Javnost je “zbog razloga nacionalne sigurnosti” bila isključena sa suđenja, a Nacional je iz Državnog odvjetništva o cijelom slučaju dobio jedva nekoliko šturih informacija. Županijsko državno odvjetništvo u Varaždinu Nacionalu je otkrilo da je slučaj počeo potkraj 1999. kad je o Krvavičinim kriminalnim radnjama kriminalistička policija u Varaždinu pokrenula kriminalističku obradu. Nakon nekoliko mjeseci, 25. siječnja 2001., varaždinska policija podnijela je protiv Krvavice kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu. Tvrdi se da je predmet preuzela današnja zamjenica županijskog državnog odvjetnika Matilda Mance, Županijsko državno odvjetništvo u Varaždinu 10. ožujka 2001. podiglo je istražni zahtjev a istraga je dovršena 30. srpnja 2001.
Krvavica je kažnjen jer je sud ustvrdio da je od 1. siječnja 1996. do 31. prosinca 1998. kao šef SZUP-a za varaždinsku i međimursku županiju ukrao 167.783 kune. Da bi to prikrio, lažirao je račune: potpisivao je račune za usluge koje nisu postojale, a dopisivanjem nula i drugih brojki povećavao stvarne račune. Izdavao je lažne putne naloge, a sud je utvrdio da si prisvojio i službeni pištolj i službeni revolver.
U istom postupku, zatvorskom kaznom od 3 mjeseca, uvjetno godinu dana, kažnjene su i njegova tajnica i još jedna službenica SZUP-a iz Varaždina čiji identitet u Državnom odvjetništvu nisu htjeli otkriti. Tajnica mu je pomagala u ispisivanju lažnih računa, dok je druga službenica iz blagajne SZUP-a prisvojila 8000 kuna. Tvrdi se da su njih dvije dobile blaže kazne jer su svjedočile o postupcima svog bivšeg šefa i priznale da su i same u njima sudjelovale.
Krvavica će najvjerojatnije završiti u zatvoru ponajviše zbog ustrajnosti današnjeg šefa SZUP-a Franje Tureka. On je, došavši na čelu SZUP-a u Varaždinu, otkrio veliki manjak novca u tajnoj kasi SZUP-a. Još dok je kao djelatnik SZUP-a radio u Varaždinu, od nekih kolega dobio je informacije o zloporabama. Stoga je, postavši varaždinski šef SZUP-a, samo nastavio internu istragu i otkrio da je Krvavica ukrao novac.
Tvrdi se da je Turek o svojoj internoj istrazi o kriminalu u varaždinskom SZUP-u najprije obavijestio tadašnjeg šefa SZUP-a Ivana Brzovića. No Brzović mu je naredio da od te istrage odustane. Osim Brzovića, Krvavicu je navodno gorljivo štitio i njegov prijatelj i politički zaštitnik Smiljan Reljić, Brzovićev prethodnik na mjestu šefa SZUP-a.
Današnji šef SZUP-a, odnosno Protuobavještajne agencije (POA), Franjo Turek, nakon “preporuke” iz Zagreba istragu protiv lopovluka u varaždinskom SZUP-u ipak je nastavio, ali potpuno samostalno i tajno, kako Brzović i Reljić ne bi doznali da je upravo on dao prijavu protiv Krvavice kriminalističkoj policiji u listopadua 1999. Od tog trenutka za sve intervencije bilo je prekasno. Krvavica nije uspio otegnuti postupak do zastare ni utjecati na brojne svjedoke.
Bio je to početak kraja zanimljive špijunske karijere Josipa Krvavice, koji bi za sobom u zatvor mogao povući i Smiljana Reljića, svog bliskog prijatelja s kojim ga navodno veže čak i kumstvo.
Krvavica je prije rata u Srednjoj rudarskoj školi u Varaždinu predavao općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu (ONO i DSZ), a potom je u 104. varaždinskoj brigadi i sudjelovao u nekim borbama.
U gradu se tada uglavnom družio s bivšim kolegama iz škole. Početkom rata regrutiran je u SZUP kojem je na čelu bio Smiljan Reljić. Nakon kratkog operativnog rada bio je promaknut u šefa varaždinskog SZUP-a. Tvrdi se da neuobičajeno brzo promaknuće može zahvaliti samo dobrim vezama s Reljićem.
Iako nesposoban za funkciju koja mu je povjerena, Krvavica je pokazao zavidnu razinu socijalne inteligencije, nametnuvši se kao lokalni autoritet. Atipično za posao koji je obavljao, često je bio viđan na raznim javnim manifestacijama i proslavama, a održavao je i prisne odnose s većinom varaždinskih gospodarstvenika.
Čim je postao lokalnim špijunskim šefom, Varaždinci su počeli primjećivati da Krvavica živi iznad svojih mogućnosti. Vozio je službeni BMW, bio odjeven u skupa odijela a često je organizirao i tulume po restoranima na kojima su redoviti gosti bili Smiljan Reljić i brojni varaždinski poduzetnici.
Tvrdi se da je Krvavica 80 posto radnog vremena provodio na objedima, družeći se s varaždinskim gospodarstvenicima. Oni su ga doživljavali kao političkog zaštitnika, a neki od njih od njegova su nezakonitog raspolaganja SZUP-im novcem navodno imali velike koristi. Zaštićen famom o tajnosti svojih aktivnosti zbog interesa nacionalne sigurnosti, Krvavica je raspolagao državnim novcem kako je htio. Djelatnica SZUP-a Varaždin u istrazi je izjavila da je u centru SZUP-a u Varaždinu (kao i u drugim centrima, op.a.) postojala blagajna za tzv. posebne namjene. Novcem iz nje podmirivali su se troškovi rada s vanjskim suradnicima, doušnicima pod nadimcima Zare, Jole, Šime, Vlado, Sokol, Dioničar i drugima. Djelatnici SZUP-a njihove su usluge plaćali vlastitim novcem, a potom su o tome pisali službenu bilješku na temelju koje bi im taj novac bio vraćen. Novac za te poslove dolazio bi izravno iz centra SZUP-a u Varaždinu na temelju pismenog naloga.
“Pismeni zahtjev sam pisala ja, a potpisivao ga je načelnik. Visinu iznosa koji se traži potpisivao je isključivo on. Pismeni zahtjev se po vozaču slao u Centralu u Zagreb, a vozač je odobreni iznos donosio u Centar Varaždin, te su novci polagani u specijalnu blagajnu. Moram napomenuti da sam tijekom 1996. primijetila da na priznanicama za isplatu novca iz specijalne blagajne za navedene svrhe često stoji da je kao ovlašteni djelatnik Centra SZUP-a za korištenje usluga vanjskih suradnika naznačen upravo Josip Krvavica, iako sam znala da on takve poslove osobno ne obavlja i nije zadužen za vođenje brige o bilo kojem vanjskom suradniku. Na priznanicama je stajalo da je i on primao novac. Padalo je u oči da su iznosi koji se iz tog naslova isplaćuju Josipu Krvavici mnogo veći od iznosa koji su se za namjene isplaćivali drugim djelatnicima Centra SZUP-a Varaždin. On je 1996. od mene počeo tražiti da mu iz blagajne posuđujem stanovite iznose novca. Radilo se o iznosima od 1000 do 3000 kuna. Tako je nastao manjak od oko 7000 kuna i ja sam na savjetovanju tajnica centara SZUP-a iz cijele Hrvatske, u Zagrebu, s drugim tajnicama razgovarala o tom manjku. Tad sam od njih saznala da i drugi načelnici centara uzimaju novac bez evidencije te poslije prilažu različite račune za pokriće. Većina računa bila je uredno ovjerena, ali sam prepoznala rukopis Krvavice”, izjavila je u istrazi tajnica Josipa Krvavice. Iz tog iskaza vidi se da je Krvavica državnim novcem podmirivao vlastite potrebe i pritom lažirao naloge i račune.
Nacionalu je dostupan dio internih bilježaka Josipa Krvavice u kojima je zapisivao komu je i koliko novca iz specijalne kase SZUP-a isplaćivao. Samo mali dio tih bilježaka sugerira da je on Smiljanu Reljiću, tadašnjem šefu SZUP-a, isplatio više od 50.000 DEM. Za što je taj novac koristio Smiljan Reljić, kao i koliko je novca doista primio, to bi on osobno uskoro mogao objašnjavati u novoj istrazi.
Reljić, ali i njegov nasljednik na čelu SZUP-a Ivan Brzović, možda će uskoro morati objasniti zašto dugi niz godina nisu regulirali trošenje novca za tzv. posebne namjene. Podsjećamo, tek nakon što je na čelo SZUP-a došao Franjo Turek, prvi interni akt koji je on donio bio je “Naputak o korištenju specijalne blagajne u SZUP-u”.
Varaždinski poslovni krugovi sumnjiče Krvavicu i za kamatarenje u dogovoru s Reljićem. Krvavica bi novac iz tajne blagajne SZUP-a posuđivao uz lihvarske kamate, a potom bi zaradu dijelio s Reljićem. Ljude kojima bi tako “pomogli” poslije bi po potrebi čak i ucjenjivali. Tvrdi se da je upravo takvom zaradom Reljić financirao gradnju svoje luksuzne vikendice na Murteru površine 800 m2, građena od bračkog mramora i trešnjina drveta. Reljić je navodno takvim novcem čak potajno preuzeo i jedno lovište u Lici.
To bi moglo djelomice objasniti zašto su Krvavicu varaždinski poduzetnici posebno cijenili. U sigurnosno nezanimljivom Varaždinu i okolici pamti se da je tijekom svog mandata Krvavica o predaji neuspješno pregovarao s bivšim legionarom Bernardom Hutinskim koji je pod nerazjašnjenim okolnostima ubijen u čakovečkoj diskoteci “Monte Carlo”. U to vrijeme Krvavica je bio u dobrim odnosima i s bivšim načelnikom Policijske uprave međimurske Marijanom Vargom. Prvi problemi za njega su počeli čim je početkom 1997. Reljić smijenjen s funkcije šefa SZUP-a. Ipak, uspio se održati na svojoj funkciji i dobar dio mandata Ivana Brzovića.
Smijenjen je 1998., poprilično materijalno osiguran. Očito kao špijunu od posebne važnosti, država mu je navodno dva puta rješavala stambeno pitanje. Prvi stan je, navodno s poslovnim prostorom i automobilom, ostavio prvoj supruzi nakon rastave. Drugi stambeni kredit pod posebnim uvjetima dobio je za novu obitelj, suprugu i dvoje djece.
Krvavičina špijunska karijera silaznom je putanjom naglo krenula nakon silaska HDZ-a s vlasti. Ipak i u tom za njega neugodnom razdoblju navodno je nastavio uživati pomoć nekolicine gospodarstvenika, koji očito nisu zaboravili njegove usluge. Oni su mu više mjeseci dok je nominalno bio bez posla navodno osiguravali unosne mjesečne apanaže. Od prije nekoliko mjeseci zaposlen je u varaždinskoj poslovnici tvrtke MB Auto (prodaja autodijelova za “mercedese” i neka teretna vozila) i mirno živi. Četvrtkom popodne s prijateljima igra mali nogomet.
Nakon nepravomoćne zatvorske kazne očekuje se da će se Krvavica žaliti na takvu sudsku odluku. Iz krugova bliskih njegovim negdašnjim suradnicama Nacional je doznao da se one na uvjetnu zatvorsku kaznu neće žaliti.