Ždravko Dolački je zajedno sa Jadrankom Belinom i Željkom Šeničnjakom u većini domaćih medija predstavljen kao jedan od trojice superpolicajaca, najzaslužnijih za uhićenje tzv. zločinačke organizacije s KnežijeZdravko Šeničnjak, nekadašnji prvi čovjek zagrebačke Policijske uprave, potom šef specijalnog istražnog tima Državnog odvjetništva, kojeg mediji opisuju kao antimafijaškog heroja, zapravo je korumpirani i lažljivi policajac koji na sitno trguje pištoljima i izlistima MUP-ovih kaznenih evidencija. Tako svjedoči jedna od kazeta Veselina Marinova kojeg je 31. svibnja likvidirala gangsterska organizacija Vinka Žuljevića Klice i Vjeke Sliška. Kao tajni agent u zagrebačkom podzemlju čijim su su obavještajnim uslugama koristili HIS, MUP, Državno odvjetništvo i haaški istražitelji, Marinov je potajno snimao svoje sastanke s policijskim i pravosudnim prvacima nastojeći, prije svega, sačuvati dokazni materijal da su se ti susreti doista dogodili. Time se pokazao dalekovidnim: te audiosnimke pokazuju danas da Marinov nije bio lažljivi i pokvareni gangster, kako tvrde njegovi egzekutori, nego svjedok dobro obaviješten o spregama državnih institucija i organiziranog kriminala.
Snimljena građa koja dokazuje korumpiranost Zdravka Šeničnjaka vrlo je zanimljiva zbog više razloga. Zajedno sa Željkom Dolačkim i Jadrankom Belinom, Šeničnjak je u većini domaćih medija predstavljen kao jedan od trojice superpolicajaca, najzaslužnijih za uhićenje tzv. zločinačke organizacije s Knežije. Zahvaljujući tom razvikanom “procesu desetljeća” spomenuta policijska trojka nakon HDZ-ova izbornog sloma uvrštena je u specijalnu antimafijašku skupinu Radovana Ortynskog, bivšeg glavnog državnog odvjetnika. U miljeu HDZ-ova institucionalnog naslijeđa Šeničnjak i dvojica njegovih kolega uspjeli su steći reputaciju rijetko hrabrih, sposobnih i poštenih policijskih inspektora čija je zadaća da, među ostalim, raskrinkaju mafijaške veze u samom MUP-u.
Zdravko Šeničnjak, nekadašnji šef zagrebačke Policijske uprave, a potom prvi čovjek specijalnog istražnog tima Državnog odvjetništva, u medijima je proglašavan antimafijaškim herojem: tajno snimljeni razgovori s nedavno ubijenim agentom Veselinom Marinovim pokazuju međutim da se radi tek o korumpiranom policajcu koji je za mali novac nabavljao oružje, prodavao profesionalne tajne te organizirao uhođenja Marinovljeve kazete pokazuju da je stvarno Šeničnjakovo lice potpuno drukčije od onoga monumentalnog lika koji su isklesali njegovi medijski obožavatelji u “crnim kronikama”: da je, naprotiv, navodni antimafijaški heroj tek prosječno nesposoban i prosječno korumpiran HDZ-ov policajac koji je spreman trgovati profesionalnim policijskim tajnama za bijednih 200 DEM. Kako svjedoče Marinovljeve kazete, toliko je dobivao od “klijenata” za jedan izlist iz kaznene evidencije što ih je krao iz MUP-ova kompjutora, lažući svojim šefovima da je riječ o sumnjivcima koje upravo obrađuje.
Zdravko Šeničnjak i Veselin Marinov upoznali su se u zimu 2000. prema aranžmanu koji je ugovoren između Stjepana Ivaniševića, tek imenovanog SDP-ova ministra pravosuđa, i Damira Lončarića, tada novog ravnatelja HIS-a. Aranžman je smišljen dok je Marinov bio u zatvoru. Tu se zatekao jer mu je 1998. HDZ-ova desnica “spakirala” niz kaznenih procesa kao osvetu za njegovu ključnu ulogu u HIS-ovoj akciji “Barakuda” kojom je identificirana hrvatsko-bosanska kriminalna organizacija bivšeg HVO-a oko Žuljevića i Sliška. Doznavši za “Barakudu”, Ivanišević i Lončarić posjetili su Marinova u remetinečkoj ćeliji. Obećavši da će riješiti te pravosudne “montaže”, od Marinova su zatražili da postane obavještajni suradnik Zdravka Šeničnjaka koji je, među ostalim, trebao raskrinkati Žuljevićevu i Sliškovu mafijašku organizaciju. Šeničnjak nije izabran samo zbog svoje slave superpolicajca nego i kao dugogodišnji Lončarićev prijatelj.
U svojstvu Šeničnjakova agenta, Marinov je, službeno, postao “vanjski suradnik” kriminalističke ekipe koju je MUP Ortynskom stavio na raspolaganje. No Marinov je s Ortynskim i izravno komunicirao: prepričavajući sadržaj “Barakude”, dao mu je informacije kojima je glavni državni odvjetnik, kao vlastitim otkrićem, poslije fascinirao američke i europske protektore u BiH. Nadalje, na zahtjev Ortynskog pribavio je fotografiju ratnog zločinca Ivana Bakovića koju u tom trenutku nije imao ni MUP. Prikupljao je informacije o kretanju kriminalaca koje je Ortynski, u vječnom strahu za vlastiti život, smatrao svojim potencijalnim atentatorima. Od Marinova se također tražilo da špijunira SZUP i zagrebačku Policijsku upravu koji su, u predodžbi Ortynskog, ugrožavali njegovu državnoodvjetničku karijeru.
U početku te suradnje Marinov je vjerovao u dobre namjere antimafijaškog državnog odvjetnika i njegove istražne ekipe. No, kako je vrijeme odmicalo ne donoseći nikakvih konkretnih rezultata, Marinov je shvatio da nije prekinuto staro HDZ-ovo savezništvo između pravosudnih institucija i te druge, Žuljevićeve i Sliškove, zločinačke organizacije. Prijelomni trenutak bio je kad je otkrio da Radovan Buvač Beba, dokazani kriminalac, svoj položaj svjedoka optužbe u remetinečkom procesu koristi kao dodatni ucjenjivački argument za “reketarenje” nekih zagrebačkih poduzetnika. Premda je Buvačevo osobno priznanje o “reketu” snimio na audiovrpcu i predao je Zdravku Šeničnjaku, taj dokazni materijal nikada nije stigao do nadležne policijske instance. Kako pokazuje jedna od kazeta, danas u posjedu Nacionalovih novinara, Šeničnjaka je u cijeloj priči uzrujao isključivo Nacional koji je objavio članak o Buvačevim kriminalnim aktivnostima. U istom razgovoru Šeničnjak je Marinova izvijestio da Buvač svoju kriminalnu karijeru duguje zapravo Smiljanu Reljiću, nekadašnjem šefu SZUP-a, koji ga je koristio i kao doušnika i kao sredstvo za svoje prljave poslove. Štoviše, Reljić mu je kao kriminalcu priskrbio hrvatsko državljanstvo po onom članku zakona koji govori o strancima koji su od iznimnog nacionalnog interesa za Republiku Hrvatsku.
Audiosnimka razgovora u kojemu Šeničnjak – tobože po narudžbi nekog prevarenog muža i nekog bankara – prodaje Marinovu kaznene evidencije MUP-a za 200 DEM, nastao je u listopadu 2001. kada je istražiteljska skupina Radovana Ortynskog već bila raspuštena. Marinov je u tom trenutku samo glumio Šeničnjaku lojalnog agenta. Duboko prezirući njegovu hvalisavost i potkupljivost, zapravo je nastupao kao klasičan obavještajni provokator koji je dobio zadaću da sitnom kušnjom provjeri poštenje, ali i pamet proslavljenog superpolicajca. Pokazalo se da i jedno i drugo proturječi njegovoj reputaciji. Naime, Šeničnjak nije ni slutio da je Marinov o svemu odmah izvijestio čelništvo MUP-a. Činjenica da se nastavio hvaliti kako je promoviran u osobu od najvećeg povjerenja Ranka Ostojića, ravnatelja policije, može značiti samo jedno: njegovi šefovi motrili su koliko će duboko zaglibiti.