Prije dvadesetak dana pročulo se da će Slavko Goldstein premijeru Račanu predložiti da podnese ostavku. Ta je inicijativa pobudila velik interes javnosti jer je Goldstein 1993., s još petoricom potpisnika – Vladom Gotovcem, Ivom Bancem, Vesnom Pusić, Ozrenom Žuncem i Krstom Cviićem – javno zatražio od Franje Tuđmana da napusti funkciju predsjednika države. Svaki javni angažman Slavka Goldsteina dočekuje se s velikom pozornošću jer je on jedan od najutjecajnijih hrvatskih intelektualaca. Taj najuspješniji hrvatski izdavač – bio je direktor Sveučilišne naklade Liber, potom je osnovao izdavačku kuću Novi Liber i pokrenuo časopis Erasmus, dugo se bavio novinarstvom i filmom, a 1989. osnovao je prvu nekomunističku političku stranku, Hrvatsku socijalno-liberalnu stranku. Stoga smo ga na početku razgovora upitali je li točno da je premijeru Račanu predložio da podnese ostavku. – Donekle je točno. Spremao sam se sugerirati premijeru neke odlučne poteze koji bi, po mojem mišljenju, nakon dvogodišnjih zakašnjenja omogućili da se ostvari bar dio koalicijskih obećanja i biračkih očekivanja iz siječnja 2002. U sklopu tih prijedloga, koje sam u to vrijeme tek preciznije osmišljavao i provjeravao u razgovorima s prijateljima, bila je i varijanta premijerove ostavke. U međuvremenu, događaji su sami po sebi naveli Račana da poduzme odlučnije korake.
NACIONAL: Kako je premijer reagirao na vaše prijedloge, s kojima ste ga upoznali tek naknadno, kad su događaji već krenuli drugim tokom? Je li vam zamjerio? – Naprotiv, čini mi se da ih je osjetio kao podršku planovima što ih je i sam zamišljao, a djelomice i započeo provoditi.
NACIONAL: Hoće li u tome ustrajati i uspjeti? – Nisam siguran, ali nadu mi ulijevaju nagovještaji promjena u raspoloženju i stavovima dijela političke javnosti. Uspon HDZ-ova relativnog rejtinga, popraćen bahatošću i agresivnošću militantne desnice, upozorio je ljude koji nisu kratkog pamćenja na pogubne opasnosti od povratka HDZ-a na vlast – ili samo u vlast. Mislim da bi to za Hrvatsku značilo katastrofu, koja bi nas definitivno bacila u najzaostaliju zonu Europe, dugoročno osuđenu na neumoljivo ekonomsko, političko i civilizacijsko zaostajanje za razvijenim dijelom svijeta. Suočeni s takvom opasnošću, mislim da u sadašnjoj vlasti i među drugima koji utječu na javni život ima dovoljno ljudi koji postaju spremni, više nego dosad, podrediti stranačke i osobne kalkulacije interesima ukupne hrvatske zajednice i njene budućnosti. Ohrabruje me što mislim da među takve ljude možemo ubrojiti i premijera Račana. Uostalom, to je ne samo rekao u javnom obraćanju naciji 5. srpnja nego je i pokazao prvim odlučnim koracima i njihovom neočekivano brzom provedbom. Čini se da je spoznao da predugo taktiziranje i oklijevanje možda dovode do privremenih i površnih uspjeha, ali zato još češće do dubljih i znatno trajnijih neuspjeha.
NACIONAL: Može li u sljedećih godinu i pol nova Račanova vlada vratiti barem dio biračkog povjerenja što ga je dvije godine gubila? – Sadašnja vlast je 3. siječnja 2000. dobila snažan birački mandat za diskontinuitet s prethodnom vlašću. Umjesto diskontinuiteta, počela je na većini područja poštovati kontinuitet. To se opravdavalo izbjegavanjem revanšizma i poštovanjem legaliteta, što je zapravo bila oportunistička izlika za neodlučnost u suzbijanju prethodno počinjenog revanšizma i ispravljanju nezakonitosti. Nužno je, na pogodan način, bar na nekim područjima, demonstrirati diskontinuitet i pokazati prve rezultate.
NACIONAL: Što podrazumijevate pod diskontinuitetom? Je li to blaži izraz za detuđmanizaciju? – Diskontinuitet je znatno širi pojam. Nije vezan samo za neposredne političke mjere ni samo za raskid s ponašanjem i posljedicama ponašanja jedne političke ličnosti. Na primjer, odnos prema nevladinim organizacijama. Posljednjih godina niknulo ih je mnogo, neke su se i afirmirale, okupile samopožrtvovne ljude, ali mediji ih nedovoljno prate i njihova vrijedna iskustva ne dopiru do javnosti. Prošla ih je vlast gušila, a sadašnja ih ne stimulira, nedovoljno s njima surađuje i ignorira ih. Hrvatski pravni centar, Vijeće nacionalnih manjina, Građanski odbor za ljudska prava, GONG, Pokret za mir i demokraciju, Centar za mirovne studije, HHO, Hrvatski PEN zasad su najzdraviji oslonci budućeg zdravog hrvatskog društva.
NACIONAL: No to je dugoročna orijentacija, a Vladi su potrebne hitni uspjesi. Prije petnaestak godina s pokojnim ekonomistom Marijanom Korošićem predložili ste niz hitnih makroekonomskih i mikroekonomskih mjera. Imate li danas sličan prijedlog? – Otkad mi nema prijatelja Korošića, s kojim sam o tome mnogo razgovarao, slab mi je uvid u makroekonomiju. Ali iz 50-godišnjeg aktivnog mikroekonomskog iskustva dobro znam koja je osnovna makroekonomska mjera bez koje se ne može: precizan i stabilan pravni sustav i solidno pravosuđe koje ulijeva povjerenje. Uzalud i najmudriji makroekonomski projekti, ako ne znaš hoćeš li moći naplatiti ono što si prodao i po kojoj ćeš stopi plaćati carinu i porez iduće godine. Iz stabilnosti i efikasnosti pravnog sustava proizlaze pozitivna očekivanja koja kreiraju poduzetničke ideje i postaju ključni zamašnjak cjelokupnog privrednog mehanizma. Za pokretanje naše privrede iz sadašnjih nevolja ništa nije tako važno kao pozitivna očekivanja.
NACIONAL: Reformu pravnog sustava najavila je i ova vlast, ali dosad nije učinila gotovo ništa. – Dobio sam na uvid radni materijal o reformi pravosuđa od nekih svojih prijatelja, vrlo stručnih pravnika, koji mi ukazuju na neke dobre zamisli u tom materijalu, ali i na veliku slabost, upravo na najbolnijoj, ključnoj točki: nigdje se u materijalima ne vidi kako smijeniti doživotno imenovane nesposobne suce, politički intoksinirane suce i suce bez zakonom propisanih stručnih kvalifikacija. Za dugih sljemenskih šetnji moj me pokojni prijatelj Vladimir Primorac uvjerio da je reizborom sudaca, kako je to do 1997. proveo HDZ, stvorena najdublja i najdugoročnija bolest sadašnjeg hrvatskog društva. A čini mi se da dosadašnji materijali za najavljenu reformu pravosudnog sistema najslikovitije odražavaju karakterističnu slabost dosadašnje koalicijske vlasti: namjere su dobre, čak i neka rješenja, ali kad treba zagristi u najneugodniju srž problema, obilazi kao mačak oko vruće kaše.
NACIONAL: Zalažete se za novi opći reizbor sudaca, što znači donošenje novog ustavnog zakona, sličnan onom koji je donio HDZ, samo sa suprotnim predznakom? – Mnogo se može učiniti u okvirima postojećih zakona, bez općeg reizbora. Poznato je da je HDZ postavio mnoge suce po kriteriju političke podobnosti, a dobar ih se dio pokazao stručno nedoraslima. Dijelom su i to razlozi što se procesi razvlače unedogled, gomilaju se zastare i ukidaju presude, pa nam se čak događaju i javne blamaže suda kao, primjerice, u tzv. procesu Lora u Splitu. Ali postoji vrlo jasan kriterij za kompetenciju sudaca koji je i propisima utvrđen: ako viši sud nekom sucu poništi više od određenog broja presuda, ili ako sudac u određenom roku ne riješi ni utvrđeni minimum predmeta, to je nesumnjiv dokaz stručne ili radne nekvalificiranosti koja zaslužuje razrješenje. Takvi su koraci legalni, ali iziskuju odlučnu političku volju, a ne kunktatorski oportunizam koji je doveo do neuspjeha prve koalicijske vlade, a ne bi smio dovesti do propasti ove druge, buduće. U izmjenama Kaznenog zakona donesenima 1994. HDZ-ova je vlast ispustila odredbu o obveznom pravosudnom postupku protiv širenja vjerske, nacionalne i rasne mržnje. U sadašnjim materijalima za pripremu reforme pravosuđa i pravnog sustava ima dosta prijedloga o korisnim promjenama u Kaznenom zakonu i u Zakonu o kaznenom postupku, ali nema prijedloga o vraćanju odredbe o obveznom postupku protiv širenja vjerske, nacionalne, rasne, seksističke i druge kolektivne mržnje. I tako, ako ostaje kako je sada predloženo, bit ćemo i nadalje pravno bespomoćni pred najezdom huškačkih ustaških parola, pred podizanjem spomenika masovnim ubojicama i ratnim zločincima, pred pišanjem po kosturnicama nevinih žrtava terora, pred zlogukim vrijeđanjem osjećaja većine građana ove zemlje – na sramotu pred civiliziranim svijetom.
NACIONAL: Neće li vaši prijedlozi još dublje polarizirati hrvatsko društvo? – Čemu se bojati takve polarizacije, koju bih radije nazvao diferencijacijom? Upravo sam nedavno pročitao knjigu “Desnica i ljevica” Norberta Bobbija, jednog od najcjenjenijih teoretičara liberalne demokracije u današnjem svijetu. Bobbio dokazuje da je diferencijacija na desnicu i ljevicu, uz poželjno postajanje političkog centra, upravo nužnost moderne demokracije, preduvjet za njen normalan razvoj. To još više vrijedi za hrvatsku situaciju, u kojoj se desnica jasno i agresivno profilira, a ljevica i centar joj se ulaguju, u nadi da će pridobiti mrvicu glasova s desne strane. Nada je uzaludna, jer umjereni centar i demokratska ljevica nikad ulagivanjem neće pridobiti glasove militantne desnice, ali će zbog oportunističkog ulagivanja izgubiti svoje glasače.
NACIONAL: Desnici u Hrvatskoj ide na ruku to što se ona vraća na vlast u većini europskih država. – Hrvatska je desnica sličnija onima koji danas u Europi gube negoli onima koji pobjeđuju. U Francuskoj premoćno pobjeđuje Chirac, a Le Pen u drugome krugu biva hametice poražen. A naša je desnica mnogo sličnija Le Penu i nimalo slična Chiracu. U Austriji je na vlasti Schussel, a Haider pomalo gubi teren. A hrvatska je desnica još desnija od Haiderove, s više profašističkih recidiva kakvi više nigdje u Europi ne prolaze. Hrvatsku je dva puta uvalila u teške nesreće: prvi put kad je uvukla zemlju u izgubljeni krvavi rat na strani najgorih sila Zla, drugi put kad je, doduše uspješno, predvodila obranu državne nezavisnosti od opake agresije, ali je onda nemilosrdno opljačkala zemlju, bacila je više desetljeća unatrag, u bijedu, u nabujalu korupciju, u letargiju nagriženih moralnih vrijednosti, do samog ruba beznađa. Vjerujem da jaka većina hrvatskih glasača ne želi još jednu reprizu. Nužno im je samo jasno demonstrirati tko je tko i što sa sobom ovoj zemlji donosi.