Renato BaretićNe znam pamtite li još srednjoškolske lekcije o izbornoj 1932. u Njemačkoj. Podsjetimo se, imali su Nijemci tada: - ogromnu nezaposlenost, svakog dana sve veću; - iz dana u dan sve siromašnije i beznadnije građane; - ogroman i nezadovoljan činovnički aparat; - obeshrabreno malo i srednje poduzetništvo; - industriju koja se nikako nije mogla pokrenuti kako treba, pa je djelovala tek s nekih pedesetak posto raspoloživih kapaciteta; - golemi vanjski i unutarnji dug; - visoku razinu zgađenosti političarima i samozadovoljnim parlamentarizmom; - međunarodne ugovore koje je većina stanovništva smatrala ponižavajućim; - armiju frustriranih ratnih veterana; - silnu ksenofobiju i nesputanu agresivnost prema svemu što se ne uklapa u mitove o nijemstvu; - apsolutno impotentnu vladu i stalne demonstracije protiv nje; - jaku desnicu te posvađanu i razjedinjenu ljevicu; - sve to skupa začinjeno globalnom ekonomskom krizom i njezinim refleksijama na domaći teren, te - jednog logorejičnog egomanijaka, s čudnim trzajima glave, na čelu najdrčnijeg pokreta za promjene;

JEDINO ŠTO Njemačka u to vrijeme nije imala jest Facebook. To je jedini bitni, ali nipošto posebno relevantan, detalj koji Njemačku u izbornoj 1932. razlikuje od Hrvatske u izbornoj 2011. godini. Ta je sličnost ono najvažnije što mi pada na pamet – a trebalo bi, pretpostavljam, padati i svakome barem donekle mislećem u ovoj hrvatskoj sadašnjici – dok gledam što se oko mene zbiva. Vrata su novom totalitarizmu širom otvorena, nemojte se praviti da ga ne vidite pred vlastitim pragom! Zamislite, recimo, kako bi na sljedećim parlamentarnim izborima mogla proći stranka koju bi predvodio katoličkovjernički trijumvirat Kerum – Bandić - Thompson. Ako mislite da bi osvojila manje od 20 posto glasova, hitno vam treba specijalistički pregled, barem onaj očni. Ako pak njih trojica već ne rade na tome – njima pregled treba još i prije!

A ZAMISLITE kako bi ta stranka (u koaliciji, jasno, s manjincima, umirovljenicima i HSS-om; to je jedina istinska politička stoka sitnog zuba u ovoj zemlji) vladala državom u kojoj joj je najjača opozicija ona predvođena Ivanom Pernarom, naizgled simpatičnim dečkom koji, ajde, ponekad iznenada malo trzne glavom ustranu, ali je inače bistar. Na primjeru dosadašnjeg Bandićevog i Kerumovog vladanja (p) osvojenim gradovima (na Thompsona, naravno ne treba računati poslije sastavljanja vlade; on bi, normalno, uglavnom šutio i mislio svoje) prilično je vjerojatno da na izvanredne izbore ne bismo trebali dugo čekati. I onda birati ili nanovo ovu trojicu, ili tog ljepuškastog dečka koji kao da je Stephenu Kingu ispao iz torbe s bilješkama i nacrtima za buduće horrore. Nastranu šalu na stranu: ljudi, vremena su ponovno ozbiljna kao i prije dva desetljeća. Srećom, sad pred sobom nemamo tenkove i bagru na njima, ali imamo vlast koja bi i oba bubrega odmah prodala samo da potpiše pristupni ugovor s EU (a neće, jer to više ni EU neće, nema šanse da to napravi s ovoliko kompromitiranim Hrvatima!), imamo parlamentarnu oporbu koja se bavi isključivo verbalnom ekvilibristikom u Saboru i na presicama jednom tjedno, i imamo masu koja se zavaljala ulicama, amorfna i nekontrolirana, raspršena prema stotini različitih ciljeva i iz stotina različitih motiva, svjesna jedino toga da bi željela bolje živjeti. Vapimo, ukratko, očajnički za onim famoznim redom, radom (koji oslobađa!) i disciplinom u krilu Majke Domovine koju nitko sa strane neće ničim gnjaviti, a nevjerojatno je tanka, prostom oku nevidljiva, crta koja nas dijeli od toga da damo svoj glas nekom osokoljujuće novom, nekom dosad nekompromitiranom, barem ne previše, nekome tko nam napokon nudi sve ono za čim odavna žudimo. Takvi izranjaju u ovakvim neverama, svakome se slatko smiju i svima lijepo poju, baš kao i prije dva desetljeća, ili sedam, ili osam... S ovakvom vlašću i ovakvom opozicijom, jasno je da treba odabrati i izabrati nekog barem malo novog i drugačijeg, ali – sjetimo se one Njemačke s početka. Naravno, čak i ako opet izaberemo krivo, neće Hrvatska krenuti u osvajanje okolnih zemalja ili, ne znam, bombardiranje Engleske. Mogla bi, međutim, u novim globalnim okolnostima (koje su nam također na pragu široko rastvorenih vrata), primjenjivati štošta nacionalno- socijalističko-radničkog na domaćem terenu. Zato jako, jako dobro razmislite o tome koga ćete birati na sljedećim izborima, ma kad bili.

ZNAM ŠTO mislite, ma baš i sam sebi zvučim kao neki patetični katastrofičar, ali i ja valjda igram (a kad ću, ako ne na pragu pedesete?!) na sigurno: ako izaberete nekog dobrog, moći ću ponosno reći: “aha, poslušali su me!”; ako pak izaberete nekoga tko će vam ga, a i vašoj djeci, zavući do balčaka, uvijek vam iz konc-logora mogu napisati onu Pređinu: “A šta san ti reka?” Ljudi, pamet u glavu! Nemojte da nakon “Danke Deutschland” moramo zapjevati i “Entschuldigung Deutschland”.