Libijski vođa Moamer Gadafi zaprijetio je da će uništiti naftna postrojenja, što bi se katastrofalno odrazilo na opskrbu naftom zemalja Europske unijeNastave li se, nakon Tunisa, Egipta i Libije, nemiri širiti i na druge države sjeverne Afrike i Bliskog istoka, Hrvatska bi mogla biti izložena golemim ekonomskim problemima kao što su dugoročni rast vanjskog duga i vanjskotrgovinskog deficita, velika inflacija, neredovita opskrba energijom i u konačnici pad standarda građana, te dugogodišnja ekonomska stagnacija. Revolucija u Libiji, trećem po veličini izvozniku nafte u Africi, rezultirala je značajnim povećanjem cijene tog energenta, koji je dosegnuo najveću cijenu u protekle tri godine. Logična je pretpostavka kako bi eskalacija nasilja u drugim državama, kao što su Alžir, Jordan, Sirija ili Saudijska Arabija, idućih tjedana mogla dovesti do novog poskupljenja nafte, vjerojatno i preko rekordne cijene od 147 dolara za barel iz 2008. godine.

To bi bio značajan problem za cijelu svjetsku ekonomiju koja se tek oporavlja od posljedica globalne recesije, no posebno pogubno bi djelovalo na države koje su značajni uvoznici nafte, naftnih derivata, energije i hrane. Hrvatska spada među takve države, sirove nafte i naftnih derivata svake godine uveze u vrijednosti od 18 milijardi kuna, hrane za još desetak milijardi kuna, a uvoz električne energije varira ovisno o godini, no nerijetko doseže iznos od 2,5 milijardi kuna. Sve u svemu, na te tri kategorije godišnje se troši oko 30 milijardi kuna, nešto manje od 40 posto ukupnog uvoza. S obzirom na to da cijene tih triju proizvoda ovise o cijeni nafte, nije teško izračunati kako svako ozbiljnije poskupljenje tog energenta za Hrvatsku znači povećanje ionako velikog vanjskotrgovinskog deficita za milijarde kuna.

Rast vanjskotrgovinskog deficita rezultirao bi rastom vanjskog duga, jer bi se država, poduzeća i građani bili prisiljeni u većoj mjeri zaduživati kako bi podmirili rastuće troškove. Budući da su nafta i ostali energenti čija je cijena direktno vezana za cijenu nafte, “osnovne robe”, proizvodi kojih su cijene bitna komponenta u proizvodnji većine industrijskih proizvoda, bilo da se radi o hrani ili nekom drugom industrijskom proizvodu, porast cijene nafte uobičajeno izaziva porast potrošačkih cijena. Primjerice, ako poraste cijena nafte, rastu i cijene proizvodnje svih proizvoda ili usluga gdje se ona koristi kao energent ili sirovina, bilo da se radi o plastici, umjetnom gnojivu ili cijeni transporta. Zbog toga i cijena tih proizvoda raste, pa dalje i onih gdje se oni koriste, a takav lančani scenarij izaziva inflaciju.

S obzirom na to da ekonomisti smatraju kako visoka razina inflacije znatno smanjuje stopu ekonomskog rasta pojedine države, posebno ako je taj rast slab, može se zaključiti kako bi jak porast cijene nafte mogao rezultirati nastavkom ekonomske krize u Hrvatskoj. Hrvatska još uvijek ni službeno nije izašla iz recesije, no očekivalo se kako će se to dogoditi sredinom ove godine, nakon što u prva dva kvartala postigne rast. Prema prognozi Europske banke za obnovu i razvoj, gospodarski rast Hrvatske u 2011. trebao bi iznositi oko 1,5 posto, no dođe li do eskalacije naftne krize, Hrvatska bi mogla još jednu godinu završiti s negativnim ekonomskim rastom. Takav scenarij mogao bi imati katastrofalne posljedice za domaće kompanije koje su ionako iscrpljene dvogodišnjim razdobljem loše ekonomske aktivnosti, ali bi mogao i rezultirati novim ciklusom svjetske ekonomske krize.

Naime, nova naftna kriza u značajnoj bi mjeri pogodila sve države koje svoje potrebe za tim energentom ne zadovoljavaju iz vlastitih izvora, no pretpostavlja se kako bi najteže posljedice imala u azijskim državama, koje su posljednjih godina zapravo bile ključni generator svjetskog ekonomskog rasta. Te velike azijske države poput Kine, Indije, Južne Koreje i Indonezije iz uvoza zadovoljavaju golemi dio svojih potreba za naftom i hranom, no za razliku od stanovnika Europe i Sjeverne Amerike, stotine milijuna njihovih žitelja nemaju dovoljno velika primanja da podnesu nagla poskupljenja koja bi se mogla dogoditi. Te cijene su i dosad bile ekstremno visoke. Globalni indeks cijena usjeva povećao se između 40 i 90 posto od 2009. do 2010. godine.

Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) Ujedinjenih naroda izvijestila je kako siječanjski indeks cijena hrane iznosi 231 bod, što je najviši indeks otkako je FAO počeo pratiti indeks 1990., te sedmi uzastopni mjesec nove rekordne vrijednosti indeksa. Protiv tako velike razine cijene hrane, kao i goriva, države su se dosad borile uglavnom subvencijama, no poraste li cijena previše, subvencije će postati neodržive. Primjerice, u Indoneziji, koja daje tri četvrtine ukupnih subvencija za fosilna goriva u jugoistočnoj Aziji, parlament je sredinom prosinca 2010. izglasao smanjenje subvencija za goriva koje čine 20 posto državnog proračuna do lipnja ove godine. Subvencije za goriva je uvelike smanjio i Iran, a vlasti u Maroku objavile su kako će država, ako cijena nafte ostane oko 100 dolara po barelu, morati platiti rekordnih 5 milijardi dolara u subvencijama za goriva, čime će se opterećenje državnih financija još povećati. Taj iznos navodno je 2 milijarde dolara veći nego iznos plaćen u 2010. godini.

UPRAVO ZBOG TOGA MNOGI ugledni svjetski ekonomski analitičari strahuju kako bi eventualni veliki porast cijene nafte mogao rezultirati gospodarskim i društvenim problemima u Aziji, ali i drugim dijelovima svijeta, a samim time i zaustaviti ionako vrlo slabi svjetski gospodarski rast. Upravo zato značajnu napetost izazvala je prošlotjedna prognoza velike investicijske kuće Nomura o tome kako bi nafta, u slučaju da nakon Libije bude obustavljena i proizvodnja iz Alžira, mogla dosegnuti cijenu od 220 dolara za barel. Nomurini stručnjaci smatraju kako se aktualna situacija može usporediti sa Zaljevskim ratom iz 1991., kad je cijena nafte također dosegnula rekordnu razinu. Analizirajući to razdoblje podijelili su ga na tri dijela, a uspoređujući to s aktualnom situacijom zaključili kako se nalazimo tek u prvoj fazi te kako će u nadolazećim tjednima, pa i mjesecima, cijena rasti. Nomurina prognoza temelji se na procjeni rezervne proizvodnje Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC).

Ta organizacija, koja objedinjuje 44 posto svjetske proizvodnje i 77 posto ukupnih svjetskih zaliha nafte, tradicionalno ima neiskorištene proizvodne kapacitete koje koristi kako bi zadovoljila tržišnu potražnju kad dođe do prekida proizvodnje na nekoj lokaciji ili bilo kojeg drugog tržišnog poremećaja. Veličina tih rezervnih kapaciteta svojevrsna je garancija opskrbe naftom svjetskog tržišta, pa je to stoga i jedan od glavnih faktora koje trgovci uzimaju u obzir prilikom izračuna cijena. S obzirom na to da kombinirana proizvodnja nafte Libije i Alžira u normalnim uvjetima iznosi nešto manje od 3 milijuna barela nafte dnevno, a proklamirani OPEC-ovi rezervni kapaciteti oko 5 milijuna barela dnevno, u Nomuri su procijenili kako bi prestankom proizvodnje u Libiji i Alžiru OPEC-ove rezerve pale na razinu od 2 milijuna barela nafte dnevno, što je otprilike ista razina koja je bila tijekom Zaljevskog rata, ali i 2008., kad je nafta dosegnula rekordnu cijenu od 147 dolara. Budući da je tada pad rezervne proizvodnje izazvao porast cijene od 130 posto, sličan scenarij u Nomuri očekuju i sada, uz napomenu kako bi on mogao biti i gori zbog spekulativnog trgovanja.

Iako se za sada prognoza takvog razvoja događaja može svrstati u kategoriju spekulacije, ona je dobar pokazatelj činjenice koliko je globalna opskrba naftom danas osjetljiva. Upravo zbog toga, čak i problemi u državi sa, u globalnim okvirima, skromnom proizvodnjom, poput Libije, mogu prouzročiti velik rast cijena, pa je logična bojazan što će se dogoditi ako se nemiri prošire i na najvećeg svjetskog proizvođača – Saudijsku Arabiju. Ta država već desetljećima je ključni faktor stabilne svjetske opskrbe naftom, a najveći dio spomenute OPECove rezervne proizvodnje otpada upravo na nju. Baš zbog toga, nekoliko dana nakon izbijanja nereda u Libiji saudijska vlada objavila je kako će nadoknaditi svaki pad u proizvodnji koji nastane zbog problema u Libiji. Ta objava kratkotrajno je umirila ulagače, no cijena nafte opet je nastavila rasti nakon što je objavljeno kako se i u toj državi preko društvene mreže Facebook priprema prosvjed za 11. ožujka. Moguće nasilje u državi gdje se nalazi oko 8 posto ukupne svjetske proizvodnje nafte vjerojatno bi izazvalo globalnu krizu usporedivu samo s OPEC-ovim prekidom isporuka za vrijeme Jomkipurskog rata 1973., pa za sada investitori još vjeruju kako će to biti izbjegnuto. Ipak, drugi veliki problem vezan za Saudijsku Arabiju tiče se veličine njezinih rezervi.

NA BURZI U NEW YORKU nafta probija cijenu od 120 dolara za barel, a vjerojatno će još rastiIako su predstavnici te države u javnosti samouvjereno izdali garanciju kako će nadoknaditi izgubljenu proizvodnju iz Libije, među naftnim stručnjacima već dugo postoje sumnje o tome ima li Saudijska Arabija uopće mogućnosti da poveća proizvodnju.

TE SUMNJE DODATNO SU osnažene nakon što je prije nekoliko mjeseci na internetskoj stranici Wikileaks objavljena diplomatska depeša iz američke ambasade u Rijadu gdje se potanko opisuje razgovor koji su službenici ambasade vodili sa Sadadom al- Husseinijem, bivšim izvršnim dopredsjednikom saudijske nacionalne naftne kompanije Saudi Aramco. Husseini je u tom razgovoru potvrdio kako je saudijska proizvodnja nafte već godinama značajno manja od proklamiranih 12 milijuna barela dnevno, kako iznosi između 8 i 9 milijuna barela, te kako gotovo i ne postoji mogućnost njezina povećanja. Ta činjenica vjerojatno je i objašnjenje neuspješnog posjeta tadašnjeg američkog predsjednika Georgea Busha Saudijskoj Arabiji 2008. godine. Bush je tada od saudijskog kralja Abdulaha tražio da poveća proizvodnju i tako utječe na smanjenje cijene nafte na svjetskom tržištu. Abdulah je pristao, no Saudi Aramco je proizvodnju povećao samo za 300 tisuća barela dnevno. Tada se smatralo kako je to posljedica problema u odnosima između dviju država, no sad se čini kako je moguće da Saudijci za više jednostavno nisu imali mogućnosti. Ako su te informacije točne, Saudijska Arabije neće biti u mogućnosti zadovoljiti tržišne zahtjeve, pa bi nastanak problema u nekoj od drugih država proizvođača, poput Sirije, Alžira ili Bahreina, koji se nalazi na ključnoj strateškoj lokaciji na ulazu u arapski zaljev, mogao rezultirati i nestašicom nafte. Taj nedostatak možda će moći nadoknaditi Rusija, drugi najveći svjetski proizvođač nafte, no vjerovati je da će cijena značajno porasti. Prošire li se nemiri iz Libije u Alžir, prva regija koja bi mogla biti zahvaćena nestašicom nafte bit će upravo mediteranske zemlje, koje se u značajnoj mjeri opskrbljuju iz tih dviju država.

ZBOG TOGA NE ZAČUĐUJE kako su pojedine europske države već počele najavljivati mjere koje bi trebale utjecati na smanjenje potrošnje naftnih derivata i ublažavanje utjecaja rasta njihove cijene na stanovništvo i poduzeća. U Španjolskoj bi tako na cestama i autocestama mogla biti uvedena niža ograničenja brzine, kako bi se pokušalo na vozače utjecati da smanje potrošnju goriva, a oporba u Velikoj Britaniji predložila je vladi da ukine PDV na naftne derivate. Što se Hrvatske tiče, većina nafte za domaće potrebe uvozi se iz Rusije i zbog toga ne bi trebalo biti nestašica, ali će problemi drugih mediteranskih država, poput Italije i Francuske, značajno utjecati na cijenu goriva. Naime, cijena goriva u Hrvatskoj određuje se na temelju formule u kojoj je glavni faktor cijena na mediteranskom tržištu. Riječ je o prosjeku cijena nafte u više iskrcajnih i ukrcajnih luka u Sredozemlju, a budući da su među njima i lokacije u Francuskoj, Italiji i Španjolskoj, viša cijena u tim državama odrazit će se i na domaće tržište. Utoliko je moguće da država u slučaju značajnog povećanja cijena odluči privremeno promijeniti metodologiju izračuna. Iako Hrvatskoj u ovom trenutku ne prijeti opasnost od nestašice goriva, ovakve situacije pokazatelj su važnosti uspostave što više opskrbnih pravaca za energente. Konkretno, da je prije nekoliko godina realiziran projekt DružbAdria, Hrvatska bi danas imala izravnu naftovodnu vezu s Rusijom i izvoznu luku u Omišlju, te tako imala osiguranu stalnu opskrbu ruskom naftom, kao i stabilnu cijenu. Budući da takvu vezu nema, moguće je da će hrvatska nacionalna kompanija Ina, u slučaju eskalacije krize, biti prisiljena za dobavu potrebnih količina nafte licitirati s mnogo većim i bogatijim kompanijama iz razvijenih zemalja.