SPREMNI DAN I NOĆ Šef kriznog stožera Vinko Ljubičić, Gordana Krpičak, Katija Miličić i Jasminka Lončarević posljednjih tjedan dana zajedno s ostalim kolegama radili su danonoćno na evakuaciji Hrvata iz LibijeU samo tjedan dana gotovo svi hrvatski građani evakuirani su iz Libije u kojoj sukobi između pobunjenika i snaga Muamera Gadafija poprimaju sve krvavije razmjere. Na njihovoj evakuaciji danonoćno su radili djelatnici kriznog stožera Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija. Evakuacije, koje su počele prošlog ponedjeljka, sretno su završene posljednjom velikom evakuacijom preostalih radnika Crosca koji su se nalazili duboko u unutrašnjosti Libije, u pustinji blizu mjesta Kufra.

U PONEDJELJAK navečer oni su napokon prebačeni u Egipat, čime je evakuirano ukupno oko 430 Hrvata i 60-ak stranaca u čijoj je evakuaciji iz Libije veliku ulogu odigrao upravo hrvatski krizni stožer. Vinko Ljubičić, ravnatelj Uprave za konzularne poslove Ministarstva, ujedno i šef kriznog stožera, rekao je da je situacija bila neopisiva: “Otkad je ministar Gordan Jandroković osnovao krizni stožer, radimo od jutra do sutra, ljudi nas zovu, traže spas i konkretne informacije, a situacija na terenu je iz sata u sat drukčija. Primili smo na stotine poziva i mailova i na svaki smo odgovorili. Svaki dan smo u Ministarstvu i nakon ponoći, a poslije toga dostupni smo na mobitel. Intenzivno surađujemo s hrvatskim tvrtkama Montmontaža, Crosco, Geofizika i Viadukt, s našim veleposlanstvom u Tripoliju, od prvog dana smo u kontaktu s ministarstvima vanjskih poslova Njemačke, Mađarske, Austrije, Turske, Britanije, SAD-a, Italije, Crne Gore i drugih zemalja. Ministar Jandroković osobno prati rad stožera i evakuaciju i koordinira aktivnostima stožera. Austrijanci su dopustili da se svi Hrvati koji se nisu uspjeli drukčije evaukirati ukrcaju u njihov vojni zrakoplov u Tripoliju, rekli su da se naši držvaljani mogu samo javiti na šalter austrijskih aviokompanija ili predstavnicima njihova ministarstva s austrijskim zastavama. I Lufthansa nam je izišla ususret, a Mađarska je dopustila da se naši državljani mogu javiti i u njihovo veleposlanstvo. Kao predsjedavajuća zemlja EU nadležna i za evakuaciju iz Libije, Mađarska je naše državljane stavila na popis kao da smo članica EU.”

JEDNA OD NAJTEŽE izvedivih aktivnosti bilo je dobivanje dozvole za let aviona unutar Libije. Radnici hrvatskih, ali i stranih tvrki smještenih na naftnim poljima u unutrašnjosti Libije danima su bili u kampovima odsječeni od svijeta, mnogima su, prije nego što su u suradnji s plemenskim vođama osigurali obranu kampova, razbojnici oteli automobile pa nisu imali čime doći do zračne luke u Tripoliju ili nekih od luka na obali gdje su ih čekali brodovi. Telefonske linije bile su ometane, internet uglavnom nije radio, a SMS-ovi nisu dolazili na hrvatske brojeve mobitela u Libiji. “Kako nismo mogli dobiti civilnu dozvolu za avion koji bi prevezao radnike Crosca iz kampa nedaleko od mjesta Đalu, odnosno dozvole su bile stornirane, tražili smo diplomatsku dozvolu. Naši su djelatnici išli u ministarstvo vanjskih poslova u Tripoliju, a u Zagrebu smo imali sastanak s libijskim veleposlanikom, oni su pred nama zvali svoje ministarstvo. Hrtvatski avion bio je među prvima koji su dobili dozvolu za let unutar Libije. Međutim, baš kad smo uspjeli ishoditi dozvolu, počela je pješčana oluja”, priča Vinko Ljubičić. No i oni koji su bili na aerodromu u Tripoliju nisu bili u puno boljem položaju jer jer je ondje bilo nagurano 20.000 ljudi i vladao je pravi kaos. Putnici se nisu mogli probiti do šaltera iako su imali avionsku kartu, a avioni su imali dozvolu boravka na aerodromu samo tri sata tako da su neki avioni morali odletjeti i poluprazni. “Zvali su nas ljudi s aerodroma da ne mogu ući u avion. Srećom, od naših na kraju nitko nije ostao da se nije uspio ukrcati”, kaže Vinko Ljubičić. “Ali ondje su doslovce bili kordoni ljudi. Oni koji su bili u redu morali su jedni druge držati za ruke da ih drugi ne izguraju. Jednu noć je aerodrom čak bio zatvoren.”

MIROSLAV KRPAN, koji je radio u Croscovu uredu u Tripoliju, koordinirao je s hrvatskim veleposlanstvom u Tripoliju izvlačenje Croscovih radnika iz unutrašnjosti Libije. Tih nekoliko dana u Tripoliju je, kaže, vladala psihoza straha. “Grad je bio pust, dućani ni benzinske pumpe nisu radili, a noću su se u daljini čuli pucnji. Ipak, mi nismo bili izravno ugroženi jer su se nemiri uglavnom održavali u centru oko Zelenog trga”, kaže. Srećom, unatoč slabim komunikacijama, u Tripoliju su još uvijek radile internetske veze pa su imali najnovije informacije o tome što se događa jer je na lokalnoj televiziji bio prikazivan samo lokalni narodni folklor i povremeni Gadafijevi govori te skupovi podrške njemu u čast. Kad je avion s radnicima iz unutrašnjosti napokon došao u Tripoli, Krpan, njegov kolega i još nekoliko Hrvata ne bi se mogli ukrcati na taj avion da ih otpravnik poslova Vojko Senker nije osobno dočekao na aerodromu i s diplomatskom propusnicom proveo do aviona.

STOTINJAK RADNIKA Geofizike na aerodrom Pleso doletjelo je posebnim avionom iz Tripolija, na let su čekali nekoliko dana, a mnogi su od njih bili na područjima što ih sad kontroliraju pobunjeniciKATIJA MILIČIĆ, diplomatska savjetnica koja je donedavno radila u hrvatskom veleposlanstvu u Kairu, kaže da je u posljednjih tjedan dana proživjela stotine ljudskih priča: “Najveći je bio pritisak rodbine, bili su u strahu i panici, a na nama je bio velik pritisak i odgovornost. Svatko od nas imao je stotine poziva, toliko da ni mi između sebe nismo stigli razgovarati i razmjenjivati informacije. Sa svima koji su zvali strpljivo smo razgovarali i na neki način im bili i psihološka pomoć u tim teškim trenucima neizvjesnosti.” Najmanje komplicirano, priča Katija Miličić, bilo je organizirati evakuaciju ljudi koji su bili u skupinama, ali bilo je i puno pojedinačnih slučajeva: “Jedan naš državljanin trebao je ići brodom do Malte, ali nije htio ići bez svog kolege iz jedne druge zemlje koji je radio za drugu tvrtku. Na kraju je taj kolega njega ostavio i on je ostao sam u luci. Srećom, uspio se ukrcati na grčki brod koji je išao na Kretu. Nazvala nas je njegova supruga da se on nalazi u mjestu na Kreti, čak je rekla krivo ime, da nema ni mobitel, ni putovnicu ni gotovine, nego samo kartice koje ondje ne primaju. Možete misliti kako je lako pronaći čovjeka bez mobitela, dokumenata i novca, ali naš veleposlanik ga je uspio naći.” Unatoč nizu neprospavanih noći i neizvjesnosti, na kraju je bilo puno sretnih završetaka. Tako se kriznom stožeru javila supruga hrvatskog pomorca kojeg su s još šest Hrvata uspjeli ukrcati na britanski ratni brod i rekla da se njezinu suprugu ostvario životni san jer je oduvijek želio ploviti na pravoj topovnjači.

“IMALI SMO pravu dramu s radnicima Montmontaže, jer smo imali obećanje turskog ministarstva vanjskih poslova da će ih prevesti njihov brod, a na kraju su dva turska broda otišla bez njih jer nije bilo mjesta. Onda smo ih preko talijanskog stožera uspjeli ukrcati na talijanski brod za Maltu, ali nisu mogli isploviti zbog oluje. Namučili su se cijelu noć, mnogi su dobili morsku bolest, ali su bili sretni jer su na brodu. Kao da nije bilo dovoljno problema, u ovih tjedan dana imali smo dvije pješčane i dvije morske oluje. Tako je i crnogorski brod ‘Sveti Stefan’ trebao isploviti u subotu ujutro, ali je na kraju isplovio u nedjelju. No, zahvaljujući tomu, uspjeli smo na taj brod ukrcati još naših državljana”, ispričala je Katija Miličić. A dok su se neki najviše brinuli hoće li izvući živu glavu, bilo je i onih koji su htjeli spasiti svoje diplome. Jedan naš radnik na privremenom radu u jednoj stranoj tvrki u Libiji imao je sa sobom originale svojih stručnih diploma. Budući da im je u kampu dok su čekali evakuaciju rečeno da možda neće smjeti ponijeti ništa od stvari, razmišljao je kako će diplome staviti oko pojasa hlača. Srećom, u britanski avion koji ih je spasio na kraju ne samo da je mogao ponijeti diplome nego i laptop. Ljubičić kaže da su zahtjevi za evakuaciju iz Libije počeli stizati u zadnji čas i da je situacija s evakuacijom naših ljudi iz Libije puno drukčija nego u Tunisu prije toga: “Ljudi su se nadali i željeli da ne dođe do takvih sukoba u Libiji, a u pitanju je bila i njihova egzistencija. U Tunisu su boravili većinom turisti i njima je bilo svejedno hoće li prekinuti odmor dva ili tri dana ranije, a u Libiji su naši ljudi bili uglavnom radi posla. Znali su da će, ako odu, ostati i bez posla. Radnici Viadukta još su prošle nedjelje normalno radili na asfaltiranju. Hrvatske tvrtke u Libiji imaju vrlo vrijednu opremu i strojeve. To su ogromna sredstva koja su sad ostavili na čuvanje lokalnim zaposlenicima. Još je neizvjestan kraj nemira, ali hrvatske tvrtke u Libiji imaju velike poslove i nastojat će te ugovore nastaviti i kad se situacija smiri.”

RADNIK TVRTKE Crosco na zagrebačkom aerodromu susreo se sa svoje troje djeceNO U KRIZNOM stožeru ističu da su neki Hrvati odlučili i u trenutačnoj situaciji ostati u Libiji jer su procijenili da nisu ugroženi. “Jedna žena zaposlena u bolnici rekla nam je da će ostati ondje sve dok su i djelatnici našeg veleposlanstva u Tripoliju. Ima i drugih koji se osjećaju sigurno. Jednog Hrvata koji radi na specijalnim postrojenjima Libijci su molili da ostane jer, ako on ode, svi će se strojevi morati zaustaviti”, ispričala je Jasminka Lončarević, načelnica Odjela na međunarodnu pravnu pomoć. I Gordana Krpičak, načelnica Odjela za strance, kaže da su naši ljudi u Libiji uspostavili jako dobre odnose s domaćim stanovništvom, pogotovo oni koji već godinama rade u Libiji: “I mnogi Hrvati koji su se vratili doma rekli su da njihovi prijatelji i znanci u Libiji mogu pomoći onima koji su još eventualno ostali ondje.”