Zoran FerićRehabilitacija zagrebačkog kardinala iz endehazijskoga doba, Alojzija Stepinca, počela je u ranim devedesetima kao političko kreiranje jednog mučenika komunističkog režima i terapija za nacionalne frustracije izazvane njegovim suđenjem i smrću. Pogotovo se inzistiralo na teoriji o sustavnom trovanju nadbiskupa, kao naročito malignoj politici komunističkih vlasti koje, inače, prema ustašama i kolaboracionistima nisu bile tako sofisticirane i rješavale su to puno brže i efikasnije: metkom u zatiljak. Ime kardinala iskočilo je kao jedan od simbola hrvatske nacionalne patnje i značajan homogenizirajući faktor nacionalnog bića u trenutku rađanja nove države.

POGOTOVO JE to intenzivirano u kampanji za proglašenje Stepinca blaženim, što je učinio Papa Ivan Pavao II. 1998. Istovremeno lansirana je priča o Stepincu kao značajnom dobrotvoru koji je spašavao Židove i Srbe, naravno u okviru svojih moći, ali i bez značajnog osobnog rizika što mu je onemogućilo da postane pravednik među narodima. Stepinac je tako postao politički multipraktik, lik kojim se moglo pomiriti nepomirljivo i zbog toga naročito podatan za Tuđmanovu politiku. Kao simbol snažno je podržavao nacionalističku svijest jer ipak je bio kardinal u jedinoj državi koju smo imali nakon niza stoljeća i koja je bila, kako se izrazio Tuđman, rezultat vjekovnih težnjih hrvatskoga naroda da ima svoju državu. S druge strane, veličanje nekoga za koga se tvrdi da su ga na podao način ubili komunisti, a tko je zapravo spašavao Židove, iako je bio kardinal u nacističkoj državi s rasnim zakonima, dobro prolazi i na Zapadu, pogotovo ako je za vanjskopolitičke i europske svrhe potrebno skinuti s Hrvatske sramni pečat nacističke prošlosti. Nadbiskup Stepinac bio je upravo onaj lik kojim se željelo pokazati da nije sve tako crno-bijelo i da u crnome itekako ima bijeloga, ili čak žutoga, samo se to žuto, eto, zbog razumljivih endehazijskih prilika nije vidjelo. Nadbiskup Stepinac sad je opet u žarištu javnosti. U prvome redu zato što je 10. veljače bila godišnjica njegove smrti, a na takvim se godišnjicama mrtve redovito pretjerano hvali, što nije previše ukusno, ali nije ni osobito štetno. Ali ono što jest štetno i opasno je što ih se koristi kao argument za trasiranje budućnosti i recept za čist i pošten hrvatski život.

DRAGO PILSEL u tekstu “Potjernica u ime Stepinca” spominje i doista maligne riječi zagrebačkog pomoćnog biskupa Ivana Šaška koji kaže: „Bl. Alojzije Stepinac ostaje i kompasom i izazovom za hrvatsku zbilju i danas. Slobodno se može zaključiti – reci mi kakav je tvoj stav prema kardinalu Stepincu i reći ću ti je li ti istinski stalo do hrvatskog čovjeka i ljudskijeg društva.“ Imam dojam da smo umjesto ustrajanja na Titovu putu dobili svojevrstan Stepinčev put, naročitu viziju ideološki trasirane budućnosti u kojoj nema mjesta za one koji misle drugačije. No ono zbog čega je Stepinac ponovo dospio na naslovnice nije njegova mučenička smrt, pa čak ni to famozno spašavanje Židova, nego jedna špijunska činjenica. Mate Meštrović je, naime, ustvrdio da je upravo kardinal Stepinac, preko njegova oca koji je tada bio u egzilu u Švicarskoj, dostavljao saveznicima podatke o tome gdje su oko Zagreba smješteni ustaški i njemački položaji. Dosad smo o njemu čuli smo da je bio istinski antifašist, iako je razdragano pozdravio dolazak NDH; da je tajno spašavao Židove, a javno podržao rasne zakone; da se odlučno suprotstavio i jednoj i drugoj velikoj ideologiji 20. stoljeća, iako je sakrio ustaško blago - blago koje zapravo i nije bilo ustaško, nego je većim dijelom bilo opljačkano od Židova, pa je zapravo bilo Židovsko te ispada da je s jednakim marom skrivao i Židove i njihovo blago. Ono što pak čujemo o blaženom Stepincu sada uistinu je senzacionalno. On ne samo da je antifašist i dobrotvor, on je neka vrsta hrvatskoga Jamesa Bonda, samo što je umjesto skupocjenih odijela nosio svećeničku halju, a i s nježnim spolom je vjerojatno postupao drugačije. No lako ga se sada može zamisliti kako samouvjereno ulazi u neku od rimskih kavana, onako uzak i dostojanstven, i predstavlja se Amerikancu na šanku: „Stepinac. Alojzije Stepinac.“ A onda zajedno naručuju martini, ne izmiješan nego protresen. Svojim je usrdnim obavještajnim radom još od 1943. pomagao saveznicima i, kako se navodi, spasio Zagreb od ozbiljnijeg bombardiranja. Hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina drži da je to sasvim moguće, iako teško dokazivo, dok Adalbert Rebić smatra da nije jer Stepinac nije vjerovao saveznicima. Uglavnom, ova je teza o Stepincu kao Jamesu Bondu prilično klimava. Osnovno je pitanje, međutim, zašto se sada iznosi u javnost.

PA VJEROJATNO upravo zato što je Stepinac postao najjači simbol hrvatstva nakon što je njegov lik temeljito umiven i očišćen od endehazijskih grijeha, a u uistinu turbulentnom predizbornom vremenu sve što upućuje na svete nacionalne vrijednosti dobro je došlo za homogeniziranje desnog biračkoga tijela. Stepinac je kao najjači lik i znak iz nacionalističke ere Hrvatske, kao „kompas i izazov“ za budućnost ove zemlje, i danas je profitabilan za predizborni marketing. Pa kao što se za izbore redovito otvaraju masovne grobnice komunističkih žrtava, tako se otvara i Stepinčev grob s jednom jedinom prizemnom svrhom: da se nesposobna i u korupciju do nokata ogrezla vlast pokuša održati u političkoj igri, iako protiv nje upravo demonstrira velik dio Hrvatske. Alojzije Stepinac, svet ili ne, glorifikator endehazije ili njen kritičar, pravednik među narodima ili saveznički špijun, svakako nije zaslužio da bude ping-pong loptica u rukama daleko gorih od sebe.